Mustafa Madžar je jedna od najpoznatijih Andrićevih pripovijetki. Ivo Andrić nas vodi u turska vremena, u Bosnu i Hercegovinu.
Mustafa nam je prikazan na jedan realističan, mogli bismo reći i naturalističan način, pa tako u opisu njegova lika možemo naići i na pojedinosti poput izgleda njegovih zjenica ili brkova:
“Taman kao ugljen u licu. Tek tada vidješe da su mu oči sasvim zalivene krvlju, u kojoj je ostala zjenica samo kao crna tačka u sredini, da mu se ruke neprestano grče, da mu je razdrljeni vrat nabrekao, a lijevi brk izgrizen i kraći.”
Isto kao i u pripovijetci Most na Žepi, pripovjedač je objektivan i ne ulazi u radnju onoga što nam pripovijeda. Ivo Andrić nam opisuje svog negativnog junaka kao potomka vrlo ugledne obitelji, ali zbog raznih okolnosti na kraju nije imao ništa osim svog čardaka. Mustafa je žedan borbe i krvi, a zbog svojih postupaka u borama polako silazi s uma i stalno govori kako je svijet pun gada. Iz njegovih snova saznajemo, kako je zajedno sa svojim suborcima npao četiri dječaka, ali isto tako i da je obeščastio ženu koja mu se u snovima prikazivala u crnini.
Pati od nesanice, a kada uspije zaspati u snovima ga progoni ono što je radio, progoni ga užas kojem je sam bio izvor. Mustafa je bio usamljenik, koji je najradije vrijeme provodio u svom čardaku. Međutim, njegov grad ga ne može zadržati, pa je osedla konja i krenuo. Putem je upucao fratre koje je sreo, ubio Abduselambega, te krenuo na Turke koje je sreo iznad Sarajeva.
Pripovijetka završava rečenicom: “Progonitelji su pristizali.” Ta Rečenica ima i simbolični značaj, jer osim činjenice da su stvarno za njim išli Turci koje je napao, možemo u ovoj rečenici naslutiti da su pristizali i svi progonitelji iz njegova sna, donosno njegove žrtve.
Tema- život negativnog junaka Mustafe Madžara
Kratak sadržaj
Pripovijetka počinje slavljem u Doboju, gradu u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Slavi se pobjeda nad Asutrijancima koja se dogodila kod Banjaluke. Mještani grada Doboja su bili posebno sretni, jer je njihov Mustafa Madžar bio okarakteriziran kao najveći junak u banjalučkoj bitci. Oko ićindije, su stigli prvo ratnici, a u akšam i Mustafa. Mustafa je samo prošao pored svjetine, ni ne okrenuvši se za njima i ušao u svoj čardak.
Zatim saznajemo nešto o djetinjstvu samog Mustafe: nakon podjele s bratom, jedino što mu je ostalo bio je čardak. Njegov otac bio je pijanica i rasipnik, pa mu nije mnogo ostavio nakon smrti, iako je Mustafin djed Avdaga Madžar bio iz ugledne mađarske obitelji te stekao velik imetak. Kada je imao samo 15 godina, poslali su ga u Sarajevo da uči medresu, gdje je bio duge četiri godine. Sa dvadeset godina vratio se u Doboj skroz promijenjen, te se nije ni sa kim družio. Jedino što je radio bilo je čitanje knjiga u varoškoga hodže po imenu Ismetaga.
Kada se počela popisivati vojska, ostavio je svoj čardak i krenuo za Rusiju. Vratio se nakon šest godina i opet otišao u svoj čardak i svirao svoju zurnu. Mustafa je patio od nesanice i to svake noći. Za njega je to bilo mučenje, strepnja mu se uvuče u srce i strah mu se širi cijelim tijelom. Svako malo ustaje iz kreveta i otvara prozore, samo kako bi se uvjerio da je još uvijek živ. To radi do zore, kada se san napokon uvuče u njega. Nikome nije htio pričati o problemima s kojima se susreće svake noći.
Kada je izašao iz svog čardaka i krenuo među ljude, nije se mogao ni nasmijati ni pričati im o ratu iz kojeg je došao. Tako su ga ljudi opet počeli zaboravljati, a on kreće s četom u Slavoniju. Turska vojska nije znala kako pobijediti Austrijance, ali se Mustafa dosjetio i napravio plan: napravit će splavi i pustit ih niz vodu, a onda će vojska prelazeći preko njih iznenaditi Austrijance.
U to vrijeme napadali su ga snovi, pa i onaj sa djecom s Krima. Mustafa se prisjeća tog događaja: kada su pratili neprijatelje, završili su na Krimu u napuštenom ljetnikovcu. Tamo su otkrili 4 dječaka i dokopali su ih se. Dječaci do jutra više nisu mogli stajati na nogama. Međutim, stigla je ruska vojska pa ih nisu ubili.
Probudio se iz noćne more, a njegova četa je već bila spremna na obali. Svi su krenuli na splavi, koje su bile previše razmaknute, pa su neki pali u vodu. Samo je Mustafa preskakao sa splava na splav kao da leti. nedugo zatim, sljedeći njegov primjer krenuli su i drugi. Austrijska vojska nije bila svjesna što se događa, pa su ih brzo porazili. Nakon te noći više nije mogao spavati. Ono što je bilo najgore u tim snovima bilo je to što su snovi bili tako jasni, kao da se upravo tada događaju. Mustafa se počeo bojati noći.
Sada se opet spušta među svoje mještane i s gađenjem prošao pored njih, te opet otišao u svoj čardak. Mustafa nije više znao spava li uopće, snovi su mu dolazili i prije spavanja. U kutu njegova čardaka ukazao mu se njegov djed Avdaga Madžar. Mustafa se jako uplašio svog djeda, nijemog i nepomičnog, pa je izašao van, odsedlao svog konja i izašao iz Doboja.
Došao je do Sutjeske i pronašao zatvoren manastir, jer su ljudi počeli pričati kako je Mustafa napao kiridžije i da je napadao hrišćane. Međutim, sreo je dva fratra od kojih je ejdan nosio svežanj knjiga, a drugi zembilj. Mustafa ih je napao zato što su posadili bijeli krst kojeg se njegov konj plašio. Mustafa je skinuo svoj remen i naredio mlađem da zaveže starijeg. Kada je vidio da ga je labavo zavezao, Mustafa je uzeo svoj nadžak i udario ga.
Odlučio je da će ih odvesti u Sarajevo i predati svom prijatelju Jusufagiću. Na svom putu došli su u jednu pojatu gdje su fratri odmah pali na zemlju, a Mustafu je počeo hvatati san. Čuo je šapat fratra koji se ispovjedio starijem fratru. Uzeo je pušku i opalio prema kutu gdje su fratri stajali. Odjednom je pobjegao od njih.
Nakon noći i dana bježanja pao je pod bukvu i pokrio se kabanicom. Zaspao je. Našao se na Orljavi i na njega su napala dva brata Latkovića. Vidio je i ženu koja je bila u crnini. Sjetio se da ju je zatekao samu u bankarovoj kući i kako mu se otimala. Borio se protiv hajduka i probudio. Pošao je niz brdo i zaustavio se kraj izvora vode. Krenuo je dalje na put i ne bi se zaustavio da nije sreo Abduselambega iz Ćatića.
Abduselambeg je bio običan brbljavac i hvalisavac. Beg je htio zajedno s njim krenuti u Sarajevo. Nakon što se napio vode Mustafa je opet zaspao i sanjao dječake s Krima, ali ovaj put nih nikako nije mogao uloviti. Probudio se u znoju i rekao Abduselambegu da donese kavu i rakiju. Dugo su sjedili i pili. Abduselambeg se prisjetio bitke s Austrijancima i počeo se hvalisati. Mustafa mu je rekao da laže. Abduselambeg se uvrijedio i prestrašio. Mustafa je izvukao malu pušku, a Abduselambeg nož. Mustafa ga je upucao.
Opet je krenuo na put. Prolazio je kroz šumu i u panjevima i deblima vidio čudne prilike. Izgledali su mu strašni, uz to počeo je čuti i čudne zvukove. Kada je izašao iz šume glasovi su prestali. Našao se na Gorici, kod Sarajeva i na livadi vidio neke Turke kako piju kavu i pričaju o sultanovom izaslaniku Luftibegu. Luftibeg je bio janjičarski časnik koji je ubijao sve koji su bili pijani ili besposleni.
Pričalo se kako je u jednon noći ubio šezdeset zlikovaca. Mustafa se uključio u razgovor, Turci su se okrenuli prema njemu, a on je pomislio kako će ga napasti pa je izvadio sablju. Srušio je prvog, ali promašio drugog jer više nije dobro vidio. Pobjegao je od njih, a svjetina je trčala za njim.
Na kraju ga je u sljepoočnicu pogodio Ciganin s komadom starog gvožđa. “Mrak i tvrdo. Tvrdo. To je bilo posljednje što je osjetio. Progonitelji su pristizali.”
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Bosna i Hercegovina, grad Doboj, Sarajevo, Banja luka
Vrijeme radnje: turska vremena
Likovi: Mustafa Madžar.
Analiza likova
Mustafa Madžar
Mustafu upoznajemo odmah na prvoj stranici pripovijetke kao velikog junaka pobjede nad Austrijancima u banjalučkom boju.
Kada je došao u Doboj ljudi ga imaju prilke vidjeti: “Bijaše pognut i nekud malen (jer u pričanjima i očekivanju bijaše porastao). Vas savijen, mrk i umotan, više je ličio na pobožna i učena putnika nego na Mustafu Madžara o kom se toliko pričalo i pjevalo.”
Zatim kreće priča o njegovom životu, gdje saznajemo da mu je otac bio pijanac i rasipnik i da njemu i bratu nije puno ostavio ikao mu je djed Avdaga ostavio poveći imetak. Kad mu se brat oženio poslali su ga u medresu s 15 godina.
Nakon što se vratio iz medrese bio je promijenjen: “S nausnicom iznad napućenih usana, pognut, mrk bez osmijeha, nit se s kim družio ni govorio.”
Njegovi mještani su stalno imali prilike čuti o njegovim junaštvima, ali kako on nije mario za njihove priče, oni su ga brzo zaboravljali. Mučila ga je nesanica, ali i noćne more koje su bile jako žive i uvijek povezane s nekom njegovom bitkom.
Bio je žedan borbe i krvi i ta ga je njegova nezasitnost uvijek lovila u snu i slala mu noćne more. “Videći da opet nije spavao nego kratak čas, i da više nema mirna sna ni pred zoru, jeknu od nemoćna bijesa, savi se i stade da bije glavom o zemlju.” Pobjegao je iz svog Doboja, napao fratre i upucao Abduselambega.
“Tada ga vidješe kako je vas raskidan, umrljan travom i žut od ilovače. Taman kao ugljen u licu. Tek tada vidješe da su mu oči sasvim zalivene krvlju, u kojoj je ostala zjenica samo kao crna tačka u sredini, da mu se ruke neprestano grče, da mu je razdrljeni vrat nabrekao, a lijevi brk izgrizen i kraći.” Na kraju pripovijetke nepoznati Ciganin ga gađa u sljepoočnicu.
Uz Mustafu u pripovijetci još susrećemo njegove mještane iz Doboja koji ga slave kao ratnog junaka, ali ga i ubrzo zaboravljaju kada on ne želi razgovarati s njima. Susrećemo i dva fratra na koje je Mustafa naišao, te Abduselambega velikog hvalisavca kojeg je Mustafa upucao jer nije mogao slušati njegove laži.
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku, a umire 1975. godine u Beogradu. Srpski i hrvatski pjesnik, prozaik i književnik.
Nakon smrti oca Antuna, seli s majkom u Višegrad. Nakon Prvog svjetskog rata s još nekoliko književnika pokreće časopis “Književni krug” u Zagrebu. Studij započinje u Zagrebu, a studirao je i u Beču i Krakovu. Nakon završetka rata odlazi u Beograd i radi uglavnom u diplomatskoj službi.
Njegovo djelovanje možemo podijeliti u nekoliko cjelina. U prvoj fazi nalazimo na liriku i pjesme u prozi. Djela iz te faze su “Ex Ponto” (1918.) i “Nemiri” (1920.).
U razdoblju između dva svjetska rata okreće se prozi, pa tako nastaje zbirka pripovijedaka “Put Alije Đerzeleza” (1920.) i tri knjige pod naslovom “Pripovetke” koje izlaze 1924., 1931. i 1936. godine, u kojima se mogu naći teme iz prošlosti Bosne pod turskom i austrijskom vlasti.
U trećoj fazi, nakon Drugog svjetskog rata piše romane: “Na Drini ćuprija” (1945.), “Travnička hronika” (1945.), “Gospođica” (1945.), “Prokleta avlija”(1953.), i zbirke pripovijedaka “Nove pripovetke” (1948.).
“Na Drini Ćuprija” je povijesni roman Ive Andrića u kojem nam govori o prolaznosti ljudskog života, ali i vječnosti sagrađenog mosta. Roman “Prokleta avlija” mnogi smatraju Andrićevim remek-djelom, u kojem se pisac vraća Bosni i njezinoj prošlosti, ali nam isto tako kao i u pripovijetci “Most na Žepi” govori o izgubljenosti.
1961. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost za roman “Na Drini ćuprija”.
Autor: N.B.
Komentariši