Muza Ćazim Ćasić bosanskohercegovački je književnik hrvatske narodnosti, koji je djelovao u vrijeme preporoda i svojim književnim radom uvelike je utjecao na taj kulturno-politički pokret. Prije svega bio je vrlo značajan pjesnik, čija se poetika nije odražavala samo na njegov književni rad, nego i na čitav život. Bio je boem i filozof čija su se promišljanja odražavala i na njegovu poeziju. Kroz svoje stvaralaštvo, uvelike se doticao Islama, odnosno tradicije sufizma, svojom poetikom dosta nalikujući na velikog pjesnika Hafiza. Ipak, pjesništvo mu se može svrstati i u ono madrigalsko, kojim oponaša velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea. Zato se za Ćasića kaže da mu pjesništvo varira između erotike i mistike, pišući i o svojim porivima, ali i o duhovnim težnjama.
Svojim pjesmama Ćatić je uvelike utjecao na razvoj hrvatske i bošnjačke moderne lirike, odnosno njene druge etape. Pjesme su mu govorile o njegovoj intimi, ali i o univerzalnosti, spajajući vlastiti identitet s prirodom, time ujedinjujući čovjeka i svijet, ali i čovjeka i univerzum, što je odlika modernističke književnosti. Sve to ovaj pjesnik čini koristeći stilske figure poput simbola i metafore, u sve to miješajući učenje sufizma, odnosno istočnjačkog misticizma. U pjesmama se osvrće na nekoliko glavnih subjekata – na sebe, prirodu, svijet i ženu, zbog čega se može reći da su mu i teme i ideje bile, jednom riječju, životne.
Sljedeći česti motiv, odnosno krajnja ideja njegove poezija bila je ljubav. Ipak, ona nije nužno bila romantična, štoviše, Ćatić o ljubavi govori kao o duhovnom osjećaju, kao o božanskoj ljubavi, načinu života i putu ka uznesenju. Uz motiv ljubavi kod Ćatića se često vežu i negativni osjećaji, poput patnje, očaja, tuge i boli, jer osim o duhovnoj, ona često piše i o neostvarenoj ljubavi. Govori o njoj kao o neuspjehu, ali i kao o putu ka sreći, miru i ljepoti kojim rado polazi. Motiv žene, odnosno ljubavi prema njoj, široko je tematski u njegovom pjesništvu. Piše od raznim aspektima ljubavi, od one platonske, do duboko duhovne i tjelesne, gdje mu iskazane pjesničke slike dosežu elemente erotike.
Upravo soneti Ćatića često govore o toj patnji i boli. Govore o nesrećama, poraženosti, nedostižnoj ljubavi, nedostatku sreće. Osim toga, pjesnik se pokušava ostvariti i u rodoljubnom pjesništvu, tražeći i svoj nacionalni identitet i okvire u koje bi se mogao svrstati.
Na novo ljeto – analiza pjesme
“Na novo ljeto” pjesma je Muse Ćazim Ćatića, koja se može smatrati pravom misaono-refleksivnom pjesmom, napisanu u stilu modernističke poezije. Za razliku od većine ostalih pjesama ovog autora, ona nema elemente religijske pjesme. Ipak, sadrži nešto što se često može susresti u Ćatićevom opusu, a to je iskazivanje turobnih osjećaja, onih koji predstavljaju brigu, strah i nekakav sukob sa svijetom i samim sobom. Upravo je ovo jedna od glavnih ideja pjesme. Pjesnik u njoj govori o potrazi za mirom, ali onim unutar sebe. Upravo zato je ovo jedna potraga koja se odvija daleko od svijeta, u nutrini lirskog subjekta.
Pjesma započinje opisom okoline, u ovom slučaju prirode. Tako se čitatelj uvodi u vrijeme radnje, što će kasnije biti od koristi na nekoj simboličkoj razini. Kao i u većini pjesama ovog autora, vrijeme radnje je noć, dok cijeli grad utihne i građani spavaju. Ipak, u ovoj pjesmi, vrijeme radnje je noć prije nove godine:
Noć bajna hladnu zemlju grli,
A nebom bijeli mjesec hrli,
Uz njega zvijezde sitne sjaju –
A staro ljeto ide kraju.
U prvom stihu vidimo metaforu: “Noć bajna hladnu zemlju grli”. Ona označava mrak koji se spustio na zemlju, a noć je u ovoj slici i personalizirana. Motivi mjeseca i zvijezda samo su djelomično personalizirani, jer su zapravo u ovim stihovima samo opisani – mjesec bjelinom, a zvijezde sitnim sjajem. Ono što je značajno u ovom stihu je da se godina bliži kraju, jer motiv ljeta zapravo označava godinu.
U drugoj strofi vidimo personifikaciju zemlje:
Sve svojim velom sanak skriva,
I majka zemlja tiho sniva,
Zemlja je opisana motivom “majke”, zbog čega pjesma dobiva neki sanjivi, umirujući ton. Ljudi sanjaju zaštićeni, jer nigdje nismo sigurniji nego u majčinom krilu. Ipak ove slike smiraja poslužit će kao kontrast za opisivanje unutarnjih osjećaja lirskog subjekta. Za razliku od usnuloga grada, on je nemiran. Jedini je budan s mislim koje lutaju:
Tek moje oči u noć zure,
I moje misli svijetom jure.
Motiv misli i očiju također su personalizirani. Time se čini kao da oni imaju vlastitu volju i nisu dio lirskog subjekta, odnosno autora. To predstavlja problem, jer je to znak da lirski subjekt ne može da utječe na svoje misli. Ta misao pojačava se sljedećom strofom. U početku strofe saznajemo da dolazi novo ljeto, odnosno nova godina. On donosi nove darove – odnosno nove početke, novo vrijeme u kojem se sve može promijeniti na bolje, odnosno onako kako želimo. Ipak, sve što od nove godine pjesnik želi je – mir:
I ponoć ide s novim ljetom
I dijeli dare ovim svijetom
Ja jedan darak ištem samo:
Oh, daj mi mira, mira amo!
Molba mira gotovo pa je vapaj! Pjesniku ništa drugo ne treba nego smiraj misli koje on sam ne može ukrotiti, već moli višu silu da mu u tome pomogne. Ovim stihovima odjednom nestaje mirna atmosfera koja je do sada vladala pjesmom i unosi se nemir. Ritam pjesme ubrzava, kao i dinamika, potaknuto sljedećim stihovima, koji taj nemir i sadržajno opisuju:
Sad duhne vjetar jače, jače
I zuji tužno k'o da plače.
Nad mojom dušom neveselom?
Il’ vrijedi plač taj svijetu cijelom?
Svijet više nije spokojan, jer sada vjetar plače upravo zbog nedaća lirskog subjekta – ili to on tako doživljava. Posljednja strofa vraća se na početnu misao. Ponovo se vraćamo na scenu noći, samo što je sada prošla ponoć, novo ljeto je stiglo, lirski se subjekt umirio jer vidimo da su mu „Oči snene“, jedini nemir ostao je u vjetru koji i dalje huči, a ostala je i želja za mirom:
Već prođe ponoć. Oči snene
Na počinak mi zatvorene.
Iza sna čujem: vjetar svira,
Iza sna jecam: Mira, mira…
Pjesma je napisana u pet stihova i to katrena. Stihovi su uglavnom deveterci. U njima ima rime i to parne, zbog čega je pjesma ritmična. Ritam je stalan, ali se ubrzava sadržajno na polovici pjesme.
Muza Ćazim Ćasić biografija
Muza Ćazim Ćatić bošnjački je pjesnik i književnik, hrvatske narodnosti. Rođen je 1878. godine u mjestu Odžak. Tamo je pohađao osnovnu školu i mekteb, islamsku vjersku školu. Dok je bio još mlad umro mu je otac, nakon čega mu se majka preudala i cijela obitelj preselila se u Tešanj. Tamo je najprije učio za brijača kod svog očuha, a onda upisao medresu kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajbegovića. Učio je turski, arapski i perzijski jezik, što će se kasnije odraziti i na njegovu književnost.
1898. godine Ćatić odlazi u Carigrad kako ne bio regrutiran u vojsku, ali zbog manjka novca, uskoro se morao vratiti u Tešanj. Ipak je pristupio vojsci i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti. 1902. godine ponovo se vratio u Carigrad, gdje je završio četvrti razred gimnazije. U Sarajevu, gdje se preselio ponovo zbog materijalnih prilika, upisao je šerijatsku sudačku školu, ali je isključen iz nje prije nego ju je uspio završiti zbog svog boemskog načina života. U to je vrijeme već radio kao urednik lista Behar, družeći se s raznim književnicima i novinarima. Peti razred sudačke škole pohađao je privatno i po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade uspio je i diplomirati, ali je potpisao da se tom diplomom neće moći služiti.
1909. godine Ćatić se seli u Zagreb na studij Prava, gdje u dvije godine boravka nije uspio položiti ni jedan ispit. Družio se sa zagrebačkim književnicima u Matoševom pjesničkom krugu, među kojima je, uz Matoša, bio i Tin Ujević. Nastavio je sa svojim književnim, ali i boemskim životom. Nakon dvije godine u Zagrebu, ponovo se morao vratiti u Tešanj. Tamo je radio u banci, ali je s posla otpušten ponovo zbog lošeg načina života. Slično mu se dogodilo i u Bjelini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar.
1912. godine, dok je radio u banci, čak je pomišljao i na samoubojstvo, ali istovremeno, to je bilo vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju. Iste godine odlazi u Mostar i tamo preuzima vođenje časopisa Biser. Napokon se mogao posve posvetiti književnom radu. U to je vrijeme napisao 12 knjiga i prijevoda. Pisao je i eseje, kritike, prevodio studije i naravno, poeziju.
1914. godine, početkom Prvog svjetskog rata, Ćatić je ponovo pozvan u vojsku. Najprije je služio u Tuzli, a onda u Madžarskoj. I u vojsci je nastavio s pijančevanjem. Razbolio se od tuberkuloze nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu, gdje je pronađen polusmrznut. Nakon obolijevanja i kratkog liječenja, pušten je iz vojske. Vratio se kući gdje su ga najbolji liječnici pokušali izliječiti, ali bez uspjeha. Ćatić je umro u travnju 1915. godine.
Danas mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose ime ovog pjesnika, u čast njegovom književnom djelovanju. Smatra se najvećim pjesničkim talentom u bosanskohercegovačkoj književnosti još od Maka Dizdara.
Autor: V.B.
Komentariši