“Nekrolog jednoj čaršiji” najpoznatije je djelo bosanskog pisca Zuke Džumhura. Prvi put objavljeno je 1958. godine. Ovo je ujedno i prva knjiga putopisa koju je Zuko Džumhur objavio. Predgovor ove knjige napisao je nobelovac Ivo Andrić, a sam Džumhura osobno je za ovu knjigu ilustrirao crteže, budući da je sam radio i kao slikar.
Knjiga predstavlja zbirku kratkih reportaža ili priča, a svaka od njih predstavlja jednu cjelinu. Istovremeno, priče su na neki način i povezane. U knjizi ima ukupno četrnaest kratkih priča. Pisac u njima vrlo slikovito i maštovito opisuje svoje putovanje. Sve priče imaju neobične završetke.
Zuko je ovom knjigom pomaknuo granice bosanskog putopisa i postavio nove standarde pisanja. U uvodnoj i završnoj priči piše o bosanskim prostorima. Djelo je postalo prepoznatljivo po rečenici: “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red”. Ta rečenica upotrijebljena je u priči “Osveta mrtvih sultana”.
Način na koji je Džumhura napisao ovu knjigu posve je originalan. Nitko prije njega nije tako slikovito opisivao svoje putovanje. Čitajući ovaj putopis, čitatelji mogu da razumiju točno kako se pisac osjećao u određenim trenucima svog putovanja; njegovim očima mogu vidjeti kako je izgledalo određeno mjesto. Autor opisuje različita mjesta, situacije i ljude, s tim da likovi u njegovom djelu ne razgovaraju, pa tamo uopće nema dijaloga.
Pisac isprepliće povijest i sadašnjost opisujući mjesto u kojem se trenutno nalazi, povezujući ga s likovima koji su nekada na njemu živjeli i tamo ostavili svoj trag. Nekada su to likovi iz svakodnevnog života, a nekada vrlo utjecajne osobe. Najveći dojam na pisca ostavljaju mjesta povezana raznim religijama. Iako je Džumhura bio pripadnik islama, u knjizi nije pridavao ništa manje značaja ni ostalim religijama. Naprotiv, gotovo svi vjerski objekti na njega su ostavili mnogo traga. Bio je fasciniran poviješću i nastankom tih objekata. Uživao je otkrivati svijet koji je njemu do tada bio nepoznanica, mada je najveće i najsnažnije osjećaje vezao za putovanje njegovom rodnom domovinom, Bosnom i Hercegovinom.
U ovoj knjizi posebno su upečatljivi detalji s putovanja. Stoga je ovaj pisac i nazvan majstorom detalja. Ti detalji opisani u Džumhurovim putopisima vezani su za ljude, odnose među ljudima, objekte i prostor u kojem se nalazi. Upravo se zato putopis nakon ove knjige više nije mogao gledati istim očima. Prije Džumhura putopisi su izgledali kao putovanja koja opisuje neki znatiželjni putnik, a Džumhur nije bio znatiželjan, on je u svoja djela unosio najraznovrsnije osjećaje; proširio je pravila kako jedan putopis treba izgledati i pokazao kako se putopis može vrhunski dočarati prekrasnim slikama.
Vrsta djela: putopis
Mjesto radnje: Istanbul, Sarajevo, Fanarski brijeg, Juksek-kaldrma, Getsemanski vrt
Vrijeme radnje: 1950-te godine
Kratak sadržaj
Grad zelene brade
Pisac počinje priču o životu generala Filipovića. General je rođen bezimen, nepoturčen i nekršten. Prvi put su ga spomenuli u Počitelju – tvrdom gradu na rijeci Neretvi, 1444. godine, na dnu stare povelje. Generala je čuvala mađarska posada, jedna kula i ugarsko-hrvatski kralj. General je mijenjao posade, zastave i molitve na svojim kulama. Vodio je vojske, dizao hareme, štitio se topovima i mnogim drugim oružjem, ali njegov život nije imao slavan kraj.
Pred kraj života doživio je propast svoje slave. Koliko god da je bio slavan za vrijeme života, toliko je postao jadan pred njegov kraj. Nikada se nije skrasio, a život je provodio s lakim ženama. Ostao je gladan i bez nekih udova. Umro je kao da nikada nije ni postojao – gladan, bez odjeće, u siromaštvu i zaboravljen od stare slave.
Juksek- kaldrma
Juksek- kaldrma posljednja je glavna gradska četvrt Europe i strma istanbulska trgovačka četvrt. Izvire iz odaja napuštene medrese, mjesta za podučavanja vjernika islamske vjeroispovijesti. Na tom mjestu anadolski derviši stoljećima su gladovali i ratovali. Kaldrma se proteže kroz dvije stotine stepenica i još toliko kućnih brojeva.
U toj kaldrmi nedjelja kao dan nije postojala, sve dok nedjelju nije uvela policija s civilnim zakonodavstvom. Promijenilo se puno toga. Nekada su se muslimani klanjali petkom, subotom bi se molili Jevreji, a nedjeljom kršćani. Danas više nije bilo pravila. Ljudi više ne pridaju toliko važnosti molitvi, ma koje vjere bili.
Nekada je kaldrma bila veliki grad, a danas je samo veliki prizor. Pisac kaže da su ljudi postali čudovišta, a mjesta u kojima žive su ljudski logore jer smo postali žrtve vlastitog života – života kojeg sami kreiramo, u kojem nema molitve ni vjere, već samo jurnjave za novcem. Svi su ljudi postali isti. Postali su otuđeni i nedruštveni, pa se ni praznicima više ne viđaju niti se druže. Samo žure i gledaju u svoje cipele i izloge, pa je čak i ljudski razgovor iščeznuo.
Kasaba na granici
Pisac je Jedren prvi put vidio prije dvadeset godina i to samo na zemljopisnoj karti. Ličio je na crvene krugove. Iz Jedrena je porijeklom bio i Fan Noli, pravoslavni svećenik i albanski državnik koji je dugo poslovao s radikalima i slao telegrame Vilsonu i Lenjinu. Kasnije je u Draču obrijao bradu i pobjegao od kralja Zogua u Ameriku, kako bi tamo pisao sonete i predavao glazbu na nekom prestižnom sveučilištu.
Pisac je vidio Jedrene i na starinskoj fotografiji u kompletima “Malog žurnala”. Jedren je bila najsjevernija kasaba Turske Republike i imala je stanicu bez putnika. Samo su tragovi života ostali u toj kasabi. Nalazila se na granici gdje se dodiruju Istok i Zapad. Pisac je posjetio kasabu na europsko-azijskoj granici. Nije izgledala onako kako ju je zamišljao i o kakvoj je učio. Uvjerio se da je iz kasabe život iscurio kao voda iz neke napukle posude.
April na Sirkedžiju
April često posjećuje tijesne trgovačke četvrti Sirkedžije, kao neki pijanica koji nosi pune kofere. April često dugo putuje na karoserijama automobila do Sirkedžija. April je ostao na prašnjavim tavanima po Sirkedžiju. Nikada nije otišao. Običavao je dugo šetati glavnim ulicama grada. Posjećivao je trgovine, čevabdžinice, davao je besplatne predstave za djecu. Igrao bi dugo po dimnjacima, krovovima, antenama ili u dvorištima džamija. Bio je poput neke ulične lude. Popodne bi već bio vidno umoran, poprimio bi žutu boju na licu i vremenom bi mršavio. Ulicama bi jurili anadolski strijelci sa zelenim turbanima. Oni su čistili put njegovom veličanstvu sultanu. April je umoran. Uvečer bi umirao tiho, u ogledalima berbera i vlažnim smeđim olucima. Osjećao se kao zadnji potrošen materijal, ugašen od iznemoglosti.
Osveta mrtvih sultana
U djetinjstvu pisca postojala je jedna ulica. U toj ulici bila je knjižara, a u knjižari slika panorame Sarajeva pred austrijskom okupacijom. Pisac je znao da se slike bolje pamte od riječi. Uramljena priznanja mnogobrojnih položenih ispita i potpisanih uvjerenja nalazila su se u džamiji.
1891. godine, u mjesecu svibnju, srpski kraljevski poslanik Novaković posjetio je Bursu. Bio je uvaženi državnik i srpski pisac. Družio se s Ahmed Vefik-pašom koji je u prošlosti predvodio Molijera. Čitao bi pisma o kršćanima i opisivao nastanak Burse od Plinija Mlađeg te povijest Burse do ulaska Orhana, jednog od Osmanovih sinova.
Na terasama Muradije tražio bi zaboravljene grobove mladih srpskih kneginjica i turskih carica, Mare i Olivere, a naišao bi na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžija, poznate po svojoj ljepoti i velikim vrlinama.
Nekrolog jednoj čaršiji
S brijega se vidio Zlatni rog. Brijeg se zvao Fanarski brijeg. Kuće su bile rasute po padini brijega. Izdaleka su izgledale kao vojska posljednjih otomanskih sultana. Do prije nekih stotinu godinu, desna obala bila je bogata i moćna, a sultan se kupao zlatom. Kršćani su bili bogati, lukavi i novcem su sve kupovali. Carigradski patrijarh držao je crkvu, a patrijarha je držao ruski car. Kada bi zapali u krizu, policija bi otimala novac od trgovaca. Danas na ovom brežuljku više nema ni trgovaca, ni patrijarha, ni sultana, ni ruskog cara. Danas na Fanaru živi tek jevrejska sirotinja, a bogati trgovci su na Floridi ili Džihangiru.
Brijeg je okružen turskim grobljem. Da nema naselja na jednoj strani, to bi bio grad mrtvih. Groblje liči na livadu po kojoj su izrasle velike bijele gljive – pečurke od kamena. Na nekadašnjim ulicama nije bilo nezaposlenog svijeta. Najviše je bilo trgovaca i posao je išao dobro. Samo se stanovnici nikada nisu mogli dogovoriti jesu li kršteni ili nisu, jesu li ove ili one vjere.
Pisac opisuje i ulice Istanbula u kojima su se nalazile mnoge trgovine, izlozi, suveniri… Pisac je uspoređivao Istanbul i Sarajevo. Sarajevo je po njemu jako ličilo na Istanbul.
Panađur u porti
U porti su skupilo puno ljudi, sindikalaca i izletnika. Pričali su o legendama. Ispod drevnih zidina nalazile su se manastirske kule, čiji sat je davno prestao da pokazuje doba dana i noći. S njihovih vrhova nestale su straže. Taj manastir osnovao je sveti Jovan Rilski, rođen 876. godine. Od malena je bio siroče i bio je sklon životu vuka samotnjaka, pa je otišao u planinu. U planini se nalazio manastir svetog Dimitrija. Tu je Rilski prve godine svog monaškog života proveo u molitvama i razmišljanju. Postojale su razne legende što je se s njim na kraju dogodilo. Stanovnici su pričali o tim legendama, sve dok se porta nije počela polako prazniti.
Džambaz- tepe
Lamartin je krenuo na Orijent kako bi zaboravio Elviru, a Loti je krenuo pronaći Hatidžu. Loti je želio izmisliti novu vjeru, a Lamartin zaboraviti staru. Lamartin je želio riješiti istočno pitanje, a Loti postati istočnjački princ. Lutali su svijetom sa štapovima u rukama i torbama na leđima.
Lamartin je zavolio bugarski narod; narod koji je bio skroman, blag i imao je puno poštovanja prema svojim svećenicima. Sjedio je na jednom brijegu i razmišljao o Orijentu, koji nije bio plodan za one koji su tamo živjeli, ali je bio bogat za umorne i blijede putnike iz Europe. Uzalud je Lamartin htio smanjiti svoje patnje i zaboraviti ženu koju je i previše volio. Namjeravao je napisati ep od puno stranica, ali zanimljiv poput ljudskog srca, a visok poput neba.
Galija pod ćeramidom
Pisac opisuje Solun. Noću se tamo vide školjke pod mjesečinom. Solun noću izgleda kao divovska splav. Ponaša se kao da se krišom spustio na obale ovog mora. U tom gradu najviše su boravili francuski i srpski generali. Nekada bi u posjet ovom veličanstvenom gradu došao i kralj.
Posjećivali bi i Kit-Kat. To je bio jedan bar u kojem su nastupale djevojke, plesačice. Bile su tu Njemice, Grkinje i žene iz ostalih zemalja Europe. Izvodile bi razne scene s muškarcima, poput zapaljivanja tijela koje nije moglo izgorjeti. Taj bar su posjećivali i ministri. Oni bi gledali program iz posebnih prostorija. Pili bi šampanjac, jeli kikiriki i druga posebna jela. Ostavljali bi mnogo novaca tim djevojkama. Bile su predmet njihove pažnje i odmor od svakodnevice, pune politike, sukoba i nesuglasica. Tek duboko u noć počeli bi se razilaziti, a djevojke, vidno umorne, skupile bi novac kojeg su zaradile. Jer već ujutru bi počele pripreme za sljedeću noć, kako bi što bolje izvele svoje predstave.
Putovanje po besmislu
Pisac je dalje putovao, ali većinom po asfaltiranim putevima. Vozili su se pored granitnih stijena, po brdima i pored pećina. U ozačevoj kabini su s njima sjedile i dvije žene. Na sjeveru se nalazila i velika pustinja, El Bahar. Na jugu je bio ocean s crvenim pijeskom. Bila je tu i strašna zemlja Hadramaut. Pustinje su bile pune oaza. Bilo je tamo i puno malih, smeđih šatora.
Na jugu se nalazila zemlja Hadramaut. Nekada su na tom mjestu bili stari trgovački putevi Istoka. U to vrijeme, mudri car Solomon bi slao svoje bogate karavane u zemlju Orif. Na jugu je vladala lijepa Belkis Makeda, kraljica od Sabe. Tadašnje carstvo Pamira ujedinilo je Arape u borbi protiv Rima, a nomade je vodila ljepotica Zejnab.
Na ovom svijetlom brijegu Italijani bi sagradili crkvu, Amerikanci vojnu bazu, Libanci kockarnicu, Francuzi neki ekskluzivni hotel, a Beograđani bi vjerojatno otvorili kafanu. Arabljani, s druge strane, ne bi ovdje ništa podigli.
Pisac je nastavio svoje putovanje, a na ljubičastom nebu su se već pojavile krupne i tople zvijezde. Bila je to boja neba kakvu još nikada nije vidio u svom životu.
Kamen crnog sjaja
Pijesak je piscu već postao dosadan. Sve je bilo tako monotono i isto. Pustinja je izgledala kao da je obavijena šutnjom i očajanjem. Neprobojan i gust mrak pokrio je Arabiju. Pisac je putovao iza kolone beduina. Svratili su u neke male dućane, u kojima su se mogle kupiti trave koje liječe od ujeda kobre. Bili su okruženi devama, prekrasnim i neobičnim životinjama. Sve Marokanke su imale pokrivena lica.
Do zore bi već trebali stići u Mekku, kraljicu svih gradova. Pred ponoć su stigli u neku oazu. Oaza obraduje svakog čovjeka u pustinji, kao neka svijetla točka u tami. Morali su platiti pola dolara za lonac žute pustinjske vode. Vrijeme u pustinji ništa ne znači. U pustinji ništa ne počinje i ništa se ne završava. Granice između stvarnosti i svijeta legendi bile su izgubljene.
U zoru su naišli na prve policijske karaule na prilazima Mekke. Ubrzo su naišli na još četiri karaule, zadužene za sigurnost hodočasnika. Dani su im prolazili u svađama i trgovini, a noći u poeziji. Piščev prijatelj, koji je s njim krenuo na put, zvao se Abdel Rabimn i naučio je napamet mnogo dova (molitvi). Želio je postati hodža, ali ga je pisac odvraćao od te ideje jer se na Istoku nije moglo živjeti samo od religije, baš kao što se na Zapadu nije moglo živjeti samo od umjetnosti.
Zapisi pod gorom
Pisac je jedno čitavo jutro proveo u hladu Getsemanskog vrta. Jedino se u sjenkama starih maslina nije osjetio miris benzina. U daljini je mogao vidjeti grad. Grci su u tom gradu podigli mnogo crkava. Rim je zidao puno katedrala i kapela. Ruski carevi su njima darivali ikone od suhog zlata. Nazirala se samo jedna džamija. To je bila Omerova džamija, poznata u čitavom muslimanskom svijetu. Ličila je na neku skupocjenu kutiju za bombone. Englezi su u tom gradu podigli kasarnu. Bilo je to neobično iskustva za pisca. Okružen konjima, vojnicima, generalima, devama, osjećao se kao u nekoj čudesnoj zemlji, nekom posve drugom svijetu.
Krenuli su dalje, dok je za njim ostala stara maslinova šuma. Na vrhu Getsemanskog vrta bila je jedna ruska crkva. Arapima je pripao Kristov grob, Omerova džamija, Maslinova gora, Golgota, Getsemanski vrti i još mnogo crkava. Večeri su bile svježe i hladne. Već je bilo vrijeme jeseni.
Trube u Jerihonu
Piscu je sve izgledalo kao neka gluha galija nasukana u maslinjaku. Jarboli nad gradom izgledali su mu kao okamenjeni svatovi iz starih priča njegovog zavičaja. U blizini su bile dvije trgovine. U prvoj su se prodavali križevi, napravljeni od kosti. Bili su raznih veličina. Druga trgovina bila je zatvorena. U vrtu je bilo mnogo ovčetine i slika Artura Milera sa suprugom. Artur je bio pisac i vlasnik nikada nije ni čuo za njega, no ipak je držao njegovu sliku.
Kasnije je pisac otišao na kraj grada. Iza maslinjaka i vinograda prostirala se pustinja. Nazaret je bio na sjeveru ili zapadu, nije bio siguran. Još dalje nalazio se Damask. Masline su ličile na neke stare prosjake, nemoćne i bijedne. Najljepša poezija rađala se upravo u tim pustinjama, vinogradima i maslinjacima. Pjesma i poezija rodile su se kako čovjek ne bi poludio.
Pijesak i zvijezde
Pisac je krenuo dalje u zemlju Antiohiju. Na sedmom Konstantinovom brijegu nalazio se manastir. Tu je bilo mnogo ikona, svetih portreta i zidnih svetih kalendara. Od tog starog manastira ostalo je malo ili skoro ništa. Tu se nalazio i jedini kršćanski hram u kojeg se ulazilo kao u džamiju – bez obuće. S gornje terase se pružao se pogled na nepreglednu pustinju.
Sjeli su u hlad jedne česme i odmarali se. Čitavo popodne proveli su u mislima. Kuće oko njih bile su male i trošne. Iznad sela osjetio se miris kozjeg loja i jasmina. Predvečer je prošao svećenik i još neki ljudi. Nosili su tijelo neke djevojke. U pustinji je smrt bila posve svakodnevna i obična stvar, pa nitko nije plakao. Na nebu su se uskoro pojavile zvijezde i bilo ih je beskrajno mnogo. Ličile su na neki sitan novac starog propalog carstva.
Zuko Džumhur biografija
Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 1921. godine u Konjicu. Bio je dijete službenika i više puta se selio, pa nije bilo čudno što je svoje školovanje nastavio van granica Bosne i Hercegovine. Po završetku srednje škole, počeo je studirati pravo, ali je od njega odustao i nastavio studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje je u konačnici završio u klasi Petra Dobrovića, poznatog srpskog slikara i političara.
Džumhur je imao mnogo talenata i bio je jako obrazovan. Zbog svojih talenata radio je kao slikar, likovni kritičar, pisac, kostimograf, televizijski i filmski scenarist. Mnogo je putovao i posjećivao razne zemlje.
Objavio je sljedeća djela: “Nekrolog jednoj čaršiji” (1958), “Pisma iz Azije” (1974), “Hodoljublja” (1982) i “Putovanje bijelom lađom” (1982). Pisao je i razne putopise, kao što su “Pisma iz Afrike i Europe” i “Stogodišnje priče”, tiskane 1978. godine u Politici te dopunjene s drugim tekstovima. Objavio je i novinske tekstove, pod naslovom “Adakale”.
Zanimljivo je napomenuti da je Zuko bio jedini pisac kojemu je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor u knjizi, i to upravo za “Nekrologa jednoj čaršiji”.
Džumhurovi prvi crteži tiskani su 1947. godine u Narodnoj armiji. Od tada je objavio još desetak tisuća karikatura i ilustracija u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju i NIN-u.
Televizijski gledatelji posebno će pamtiti Džumhura po putopisnoj televizijskoj seriji “Hodoljublja”, koju je režirao sarajevski televizijski i filmski redatelj Mirza Idrizović. Zuko je u istoimenoj seriji obilazio svijet i opisivao mjesta koja je posjećivao. Dio serije snimljen je u Bosni i Hercegovini, a dio u inostranstvu. Zuko je stvarao iluziju kako je on domaćin na koje god mjesto došao, s tolikom je strašću i ljubavlju volio putovati i opisivati mjesta u kojima bi boravio.
Džumhur je preminuo u Herceg-novom 1989. godine. Sahranjen je u svome rodnom gradu Konjicu, po svojoj želji.
Autor: M.Š.
Komentariši