Nepoznati ljudi

Nedžad Ibrišimović je bio istaknuti bosanskohercegovački književnik. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja za svoja djela, a njegov roman “Vječnik” je oborio sve rekorde čitanosti u izdavačkoj kući “Svjetlost”.

Djelo “Nepoznati ljudi” se svrstava u pripovijetke i predstavljaju izbor priča za djecu. Stilom pisanja veoma podsjećaju na narodne bajke, viceve i slično. Djelo je napisano u prvom licu, dakle “ja” formi. Pisac je u ovom slučaju pripovjedač.

Pisac piše o svom životu koji je bio težak. Ostao je bez oca u trećoj godini, a mama mu se udala kada je on imao sedam godina. Ubrzo je on dobio i polubrata, pored kojeg se osjećao strancem u vlastitoj kući. Pored toga je osjećao kako svi više vole njegovog polubrata nego njega samog. Onda se nešto dogodilo zbog čega će zauvijek ostati u lošim odnosima sa majkom. Naime, njega je majka ostavila u Domu za nezbrinutu djecu. U tom Domu je bio više gladan, nego sit. Bio je jako usamljen, depresivan, tužan. Jedna obitelj ga je usvojila, ali je on iduće jutro pobjegao. Spavao je na ulici gdje mu je bilo jako hladno.

Pisac ima čudan pogled na svijet, na ljude, na događaje koji se zbivaju oko njega. Pogotovo što mnoge ljude uspoređiva sa određenim životinjama. Također, središnju priču zauzimaju i dvije obitelji, Šamil i Tabak. Te dvije obitelji nisu bile u dobrim odnosima, kao i njihova djeca. Također, možemo čitati i o Hibi koja je bila veoma dobra žena, ali nju nije volio njen suprug. Štoviše, na njenoj sahrani on se smijao zajedno sa svojom majkom. Nju su jedino žalila njena djeca. Sa Hibom je njen suprug proveo sedam godina. S njegove strane je doživjela mnoge uvrede, nije čak ni jeo njenu hranu.

Pisac također piše o ljudima koji imaju različite karaktere. Mi smo takvim ljudima svakodnevno okruženi i samo je naš izbor hoćemo li se družiti sa takvim ljudima i hoće li takvi ljudi imati na nas utjecaj i u kojoj mjeri. Također, piše o ljudima koji su hrabri i žele sami otići u svijet bez podrške roditelja, ali ubrzo shvate da ipak nisu dovoljno odrasli ni hrabri da se mogu suočiti sa svim poteškoćama koje nudi ovaj život.

Pisao je i vrlo kratke priče na jednu ili dvije stranice, a opet s druge strane veoma poučne. Te kratke priče sadržavaju likove koji su nestvarni, priče koje ne mogu biti stvarne i koje više podsjećaju na bajke. Ibrišimović je ubacivao i kratke priče o likovima koji su živjeli u prošlosti u Bosni i Hercegovini, a koji su na neki način obilježili svoje postojanje time što su Bosnu ili oslobodili ili svojim djelovanjem jačali njene protivnike.

Vrsta djela: pripovijetke

Mjesto radnje: more, Dom za nezbrinutu djecu, mesnica, Hibina kuća, voz

Vrijeme radnje: 1948. godina

Kratak sadržaj

Nepredviđen gost

Pisac počinje priču u prvom licu, te priča o svom životu i o tome kako je spavao sam sa svojom majkom do njegove sedme godine. On je ostao bez oca u svojoj trećoj godini. Onda se njegova majka ponovno udala kada je njemu bilo sedam godina. Ubrzo je Nedžad dobio i brata. Nakon nekog vremena njegovog brata je uzela njegova baka. Nedžad je drugog oca mogao zvati ocem, ali njegovu majku nikako nije mogao zvati bakom. Jednog dana gospođa Šegvić ih je pozvala da dođu kod njih na more. Krenuo je sa svojom majkom, očuhom i polubratom vozom na more. Kada je gospođa Šegvić vidjela da su došli svi, nije joj bilo drago, jer je Nedžadova majka najavila da će ih biti samo troje. Nedžad je bio ljubomoran na svog polubrata jer je on svima bio interesantan, a Nedžad se osjećao odbačenim i kao da je višak. Dakle, nepredviđeni gost u ovoj priči je njegov polubrat. Na moru je udario svog polubrata, a svoju majku je smatrao krivom.

Bičem po licu

U ovoj priči pisac govori o plamenu koji je izbio u vagonu. On je došao zajedno sa ostalom djecom gledati kako vatra gori i kako Ivanović vatrogasac raspoređiva svoje ljude sa bijelim, svjetlucavim kacigama. On se popeo na prag i kada ga je Ivanović ugledao potrčao je za njim kako se dječak ne bi ozlijedio. On je Ivanovića poznavao tek tri dana. Ivanović je bio ljut što se on tako ne razmišljajući mogao povrijediti. Ivanović mu je u ljutnji rekao da bi ga mogao istući bičem po licu zbog toga što je bio neodgovoran. Potom se dječak vratio u Dom i pri povratku je sreo upravnika koji ga je pitao da li je itko loše postupao prema njemu. I potom je dodao da će se on vratiti Gerasimu Ivanoviću. Dječak se nije želio njemu vratiti, jer je od njega bio pobjegao.

Nepoznati ljudi

Dječak je završio u domu za nezbrinutu djecu. Sva djeca su izgledala isto, jednako obučena i ošišana. On se sviđao Gerasimu Ivanoviću, mehaničaru i članu Vatrogasnog društva, kao i njegovoj ženi. Oni su ga poveli svojoj kući, ali on je već iduće jutro pobjegao i vratio se u Dom. Njegov prijatelj Juhid je bio sretan što se on vratio. Ivan Lokot je bio odgajatelj u tom Domu i djeca su ga se plašila. Sva djeca su u Domu bila više gladna, nego sita. Ivan ga je počeo tući jer se Nedžad ponašao nedolično, barem je Ivan tako smatrao. Marija je došla do Nedžada i rekla mu da ga traži upravitelj. Marija je bila spremačica u Domu i prala je njihov veš. Nedžad nije otišao, nego se poslije skrio kod Marije, a ona ga je uporno tjerala da ide kod upravitelja. Potom ga je Lokot pronašao i uhvatio ga snažno za ruku kako bi ga odveo upravitelju. Jednog dana Nedžad i Juhid su pratili Mariju i vidjeli su da se ona viđa sa vozačem kruha. Tu noć je Nedžad prespavao vani i bilo mu je puno hladno. Potom se vratio u Dom jer je vani bilo suviše hladno da bi spavao na ulici.

Dvodimenzionalni konj

Pisac se obraća čitatelju i želi da zamislimo prostor i puno svjetla. Da zamislimo običnu sobu, malo veću i izbacimo sve što ima u toj sobi. Da bude savršeno prazna, golih zidova, bez ijednog prozora, bez vrata. Da izdužimo sobu i napravimo visoko u zidu jednu rupu, malo veću. I da napravimo nasuprot rupe jedna veća vrata i obložimo sobu tepisima. Da stavimo u tu sobu jednog čovjeka i pisca i da njihova tijela budu od papira. A kroz rupu da dopire tek mala svjetlost. A da pisac uvede prekrasnog svijetloplavog konja u tu sobu. Pisac želi zajedno sa tim konjem izbaciti tog starog čovjeka koji ima naborano lica. Pisac želi da zamislimo tu situaciju i da ni o čemu drugom ne razmišljamo. Pisac nam želi ovom slikom dočarati kako se on osjeća, zatvoreno, usamljeno, depresivno. Bori se sa nepoznatim i starijim ljudima.

Obična stvar (pričam ja)

U ovoj priči se nalaze kratke priče. Prva je o lisici, odnosno ženi koja podsjeća na lisicu sa plavo namazanim ustima. Vodila je neku djevojčicu s kojom je došla kupiti mesa. Druga je o dabru, ali priča također govori o ženi koja je došla kupiti meso, samo što je ova žena bila i veća i mlađa od prve. Treća je o mišu, jednom mladiću koji je bio veoma sretan. Četvrta je o vepru, starijem čovjeku, koji je došao sa tri dječaka koja su podsjećala na jazavce. Peta je o mačku, jednom starcu sa gustim brkovima, a šesta je priča o kuni, samom piscu. Pisac nam želi poručiti kako postoje ljudi koji neodoljivo podsjećaju na određene životinje, što izgledom, što po naravi.

Kolač kao zemaljska kugla

Pisac je čitao neke novine koje se nazivaju Arhitektura. Piše o Mini i njenoj majki koja je mršava, ima bijelu kožu i izražene vene na rukama. Mina i njena majka su imale bijelu mačku sa nekoliko crnih zakrpa na leđima. Također, ima mekano krzno. Mina mu je stalno postavljala neka pitanja, bila je veoma znatiželjna djevojčica. Zanimali su je kristali, tlocrt, ljudi, mnogo pojmova nije razumjela. A u kući se osjetio miris toplih kolača koji su stajali u kutiji. Mina je odjednom prosula plavu tintu po stolu. Kolači su bili uništeni. Minina majka je bila ljuta jer se mnogo potrudila oko tih kolača. A svi su gledali u njega kao da je on to učinio i kao da je on kriv.

Hanine ruke sve tanje

Ovo je priča o Hani koja je imala sve tiši glas i polako je počela spuštati ruke. Nafa i ostali su izašli iz kuće i potrčali. Nafa je krenula kod Zije Šamila. Htjela ga je dovesti kod Hane. Kada su ga napokon natjerali da krene i kada su došli kod Hane, Hana je bila presretna. Željela je da se otvore svi prozori, da svi pjevaju i vesele se. Čak je i podizala svoje teške i bolesne ruke. Nije im dala spavati do ujutru. A dan poslije Šamil je bio ljut, u njemu se ljutnja nakupljala dva dana. Iz ljutnje je razbio namještaj. A Hana se pitala tko će sve to platiti. Nafa joj je potom dala kesu punu novaca. Nafa je tvrdila da je sve pošteno zaradila, a Hana ju je optužila da je taj novac ukrala od nje. Pronašli su majstora koji je popravljao namještaj i farbao ga. Hana nije bila zadovoljna, te je u jednom trenutku odgurnula majstora. Svi su je smirivali i odveli u sobu. Kada je majstor završio posao, Nafa mu je sve isplatila i tužno uzdisala.

Djevojke iz Ž. na večeri kod Hibe 

Djevojke je na večeru u Z. Pozvala Hiba Tubak. Djevojke su bile gladne i stigle su vozom. Voz je slučajno stao stanicu prije pa su djevojke morale izići na toj stanici. Hiba im je rekla da se požure inače će kiša početi padati. Djevojke su se smijale i govorile da se ne žure stići njenoj kući jer nisu bile gladne. To ipak nije bila istina, bile su veoma gladne i željele su što prije stići kod Hibe. U kući je sjedila Hibina svekrva i večerala. Ubrzo je Hiba i njima poslužila večeru. Hiba je nehotice razbila tanjur i svekrva je bila ljuta na nju. Ubrzo je došao i Bajro Tubak, Hibin muž nakon što je čuo manju galamu. I on je poticao djevojke da jedu, ali su djevojke i dalje bile stidne i nisu uzimale ni zalogaja. Konačno su djevojke uzele jesti, kada je Hibin muž povikao da je u kuću ušla voda. Hibina svekrva se uplašila, ali su je Hiba i djevojke smirile, a njen muž je riješio problem sa vodom. Kada se situacija oko vode smirila i kada su djevojke obilno večerale, bilo je vrijeme da krenu kući.

Događaj

Ovo je priča o Gospođi i Asimu koji je ušao u voz i pokucao na prozor kupea i pitao Gospođu može li ući, na što mu je ona odgovorila potvrdno. To je očito bila neka bogatija gospođa jer je imala puno prtljage. Ubrzo su došli i neki drugi putnici koji su sjeli s njima. Isprva je Gospođa negodovala što su oni s njima, ali ubrzo se predomislila jer je sklopila novo i lijepo poznanstvo. Njoj je već bilo žao što će ti putnici izići na drugoj stanici. Ta Gospođa je bila trudna i sa ostalim putnicima je pričala o svojoj trudnoći. Neki su govorili kako će dijete biti bezbrižno i kako će imati sigurno djetinjstvo jer je njegova majka bogata. A Gospođa je zapravo pobjegla od svojih roditelja kojima je samo ostavila pismo. Roditelji su bili razočarani njome, ali su samo vratili pismo na isto mjesto gdje ga je ona ostavila.

Tubakovi se smiju, a Hiba umrla

Ova priča se nadovezuje na priču o Hibi. Bajro Tubak se oženio samo iz požude, a žena mu je naposljetku umrla. Sedam godina nije volio svoju ženu, nije čak jeo ni njenu hranu. On je nju poželio samo prvi dan braka i nijedan drugi više. On je imao svoju radionicu koja je više ličila na šupu. I nije imao mnogo posla jer je skupo naplaćivao svoje popravke. Nije mu bilo žao kada mu je umrla žena, a svojoj majci je naredio da se ne smije smijati i da mora glumiti žalost. Jedino su žalila Hibina djeca i njena obitelj. Ubrzo se i sam Bajro počeo smijati, jednostavno nije mogao izdržati. Hibinoj obitelji isprva nije bilo jasno zašto se oni smiju, a ubrzo su shvatili da je razlog Hibina smrt, oni su se radovali zato što Hiba više nije bila među živima. Hibu su sahranili, a Tubakovi su se konačno mogli radovati.

Žurno ispričao Šamilov mlađi sin 

Ovu priču pripovjeda Šamilov mlađi sin. Piše o svojoj obitelji koja je bila poznata po tome što su živjeli neurednim životom. Bili su veoma siromašni, zidovi su bili goli, nisu imali pod, već samo tepihe prostrte na golom betonu. Tubakovi su stanovali kat iznad, ali se nikada nisu posjećivali, nisu bili u dobrim odnosima. On je imao majku, oca i sestru Almu. Alma je imala bijelu put i nikada se nije smjela izlagati suncu. On je čak dodao kako svi oni imaju izrazito tanke usne i da su po tome prepoznatljivi. Šamil je završio u bolnici i stoga su ga išli posjetiti. U posjetu mu je došla njegova obitelj, sin, kćerka Alma i supruga. A došli su također i Tabakovi. Jer je ipak on jedini od svih Šamila koji je ponekad posjećivao Tabakove.

Bio jednom jedan

Bio jednom jedan car. Bio je samo car i ništa više od toga. Bila jedna i ljepotica, koja je samo bila prelijepa i ništa više od toga. Bio jednom jedan prosjak, bogataš, mudrac, sažaljiv čovjek, jak čovjek. Onda su cara skinuli sa prijestolja, ljepotica ostarjela, bogatašu oduzeli bogatstvo, mudrac više nije mogao nikoga savjetovati, onaj prosjak ostao prosjak. I bio jednom pošten čovjek, ali mu dosadilo biti pošten. I bio je i pokvaren, ali njemu nije dosadilo biti pokvaren. Jedan je bio i u zatvoru. I bio je jedan pametan, pa je umro. I bio je jedan koji je volio pse, a mrzio ljude. I bio je jedan dobar čovjek, toliko dobar da su se svi čudili njegovoj dobroti. Ovo je kratka pričao o ljudima koji imaju različite karaktere, osobine. Pisac nam želi poručiti da se svima životi mijenjaju, da svi iskusimo i dobre i loše strane života.

Boja hrdže

Imali su muž i žena sina jedinka i čuvali su ga kao oko u glavi, sve dok im on jednog dana nije rekao da im je zahvalan na svemu što čine za njega, ali da bi on ipak volio da on jedan dan provede sam onako kako on hoće. Smatrao je da je već dovoljno odrastao za takvu odluku. Na to je majka zaplakala, a otac ga je galamio. Sin je ipak ostao pri svome. Otac mu je dao jedan dukat, a majka mu je spremila pogaču. Sin je sav sretan krenuo niz ulicu. Odmah je sreo jednog nesretnog čovjeka koji mu je ispričao sve svoje brige. Potom je sreo još dvojicu momaka koji su od njega zahtijevali da za njih učini neke stvari. Kada ih je naposljetku odbio, oni su ga ostavili i otišli. Već je bilo podne i momak uze pogaču da jede, međutim sreli su ga drugi momci i oteli mu pogaču, tako da je on ostao gladan. Krenuo je dalje i sreo djevojku i stao kod nje, međutim ona ga je poljubila. To je vidio njen otac i natjerao ga da dođe njihovoj kući i oženi djevojku koja je bila druge vjere. Pobjegao je kući, a na putu kući su ga sreli razbojnici i oteli mu dukat. Mladić je ipak shvatio da nije dovoljno zreo da bude sam u svijetu.

Tri dukata s Halalom

Bio jednom jedan momak koji se oženio, ali je morao otići daleko i služiti jednom gazdi. Služio ga je punih dvadeset godina. Kada je zatražio svoju plaću, gazda ga je upitao hoće li tri dukata s halalom ili će tri kese dukata s haramom. Halal je arapska riječ i znači nešto što je dozvoljeno prema islamskom zakonu, a haram znači nešto što je zabranjeno. Uze čovjek ipak tri dukata sa halalom i krenuo kući. Kako je već noć pala, potražio je kuću u kojoj će spavati. Jedna noć je koštala jedan dukat. Potom mu je gazda rekao da tu sjedi starac čija riječ vrijedi jedan dukat i mladić mu je dao jedan dukat, a potom i drugi. Starac je samo izustio dvije rečenice: “Ne idi, sinko, tamo kud ne možeš!” i “Kad šta naumiš da činiš, neka prenoći!” Mladić je već ostao bez novaca. Već je bio stigao kući, a kući ga je čekala njegova žena sa sinom. Riječi starca su ipak vrijedile i mladić se nije pokajao što je uzeo tri dukata sa halalom.

Svi pomrli

Bio jednom jedan čovjek koji je bio u godinama i umro je. Kada ga je vidjela njegova žena i ona je ispustila dušu. Imali su i kćer koja je bila jako lijepa, pa kada je vidjela da su joj roditelji umrli i ona je ispustila dušu. Ona je bila udata. A otac od te djevojke i otac njenog muža su se zajedno družili od malih nogu. Potom je i muž od te djevojke umro. A roditelji od njenog muža, svekar i svekrva, su se naglo razboljeli kada su čuli da su umrli sin i nevjesta, te roditelji od nevjeste. Potom su i oni umrli. I selo je zadesila tuga, te su mnogi umrli od tuge. Naposljetku je čitavo selo zadesila nesreća. Desila se poplava i voda je odnijela stvari, mrtva tijela, čitavo selo se raspalo. Ovo je veoma tužna priča sa tragičnim završetkom gdje na je na kraju čitavo selo umrlo.

Carska slika

Bio jednom jedan car, ali je bio slijep na lijevom oku. I desna ruka mu je bila kraća. Pozvao jednog dana dvorskog slikara da ga naslika cijelog, njegov portret. Car je izrazio želju da ga naslika onakvog kakav on jest. I slikar ga uistinu takvog nacrta. Ali kada je car vidio završenu sliku, razbjesnio se i naredio da se slika uništi i da pogube slikara. Potom pozvao car i drugog slikara. Drugi slikar ga je naslikao prelijepog i ispravio njegove mane kako bi sačuvao glavu. Međutim car se još više razbjesnio nego prvi put, te opet naredi da se slikar pogubi, a slika uništi. Potom pozvao trećeg slikara. Na kraju se car oduševio kako ga je treći slikar naslikao. On pak nije izbrisao njegove mane, samo ih je na neki način sakrio. Naslikao ga kako kleči, kako se ne bi vidjelo da nema noge, kako na desnom ramenu drži pušku i nišani, kako se ne bi vidjelo da mu je ruka kraća i da ne vidi na to oko.

Čudotvorna kost

Bio jednom jedan čovjek koji je bio nesretan. Nije znao zbog čega je bio nesretan, bio je nesretan onako. Jednog dana krenuo u šumu i čuo plač i zapomaganje. Neki je čovječuljak zapeo i molio ga da ga oslobodi i da će mu ispuniti neku želju. On je odbijao da mu ispuni želju. Naposljetku čovjek reče da bi volio da nije nesretan. Da negdje pobjegne ili da ga nema. Čovječuljak je rekao da ne smije takvo što učiniti, ali da može učinit da on leti. Da bi se to ostvarilo, rekao mu je da uzme jaje i drži ga četrdeset dana pod pazuhom, a da lakat namaže medom, jodom i izmetom. Kada prođu ti dani, da razbije jaje u kojem će biti kost. Ako jednom lizne kost, bit će nevidljiv, a ako to učini dvaput, dobit će krila. I tako je i bilo. Ubrzo se to pričulo i kada su ga vidjeli svima je bio zanimljiv. Onda je čovjek shvatio da je nesretan još uvijek, a uz to i radi cirkus od sebe. Zato je odbacio krila i drugi su pokušavali lizati tu kost, ali im nije uspjelo da budu nevidljivi.

Voda i djevojče

Sišla jedna djevojčica do vode, to je bilo jezero. Tu je bio bradat i kosat čovjek. Čovjek ju je zvao sebi, ali ona nije znala plivati. On joj je želio ispuniti tri želje. Ali on ju je poveo sa sobom i počeli su roniti. Odjednom on ju je napustio, a ribe su je odvele do jedne velike ribe koja je bila kraljica prijestolja u moru. Djevojčica je molila kraljicu tri želje: da ne umre, da sav njen narod živi vječno i da se vrati otkud je i došla. Ona je ispunila djevojčici njenu želju. Ali kraljica je ostala u čudu jer ona nije tražila blago. Inače joj svi traže blago i zbog težine blaga nikada ne isplivaju na površinu i ostanu zauvijek u moru. Pouka priče da trebamo uvijek biti skromni i imati skromne želje.

Učenjaci

Bio jednom u Bosni jedan učenjak koji se proslavio. Čim je postao slavan, svi su se oko njega okupljali. Gdje god bi se neki bolji ručak napravio, njega bi pozivali. Nije bilo dana da se o njemu nije pričalo. Mnogo knjiga je o njemu napisano. A bio je ipak još jedan učenjak, ali njegove sve knjige su bile loše. Onda je on sve žrtvovao što je imao, ženu, zdravlje, vrijeme kako bi napisao barem jednu dobru knjigu. I knjiga ispade dobro, on se obogati i ponovno oženi. Ali se na kraju pokajao, a povratka nije bilo. I počeo je pisati još puno knjiga. Onda se pojavilo još nekih učenjaka. I jedan starac reče da se više nijedna knjiga ne smije napisati, dok se ne pročitaju sve ove koje su dosad napisane. I tako je i bilo.

Bunar

Bio negdje dubok bunar, ali se nije znalo ima li u njemu vode. Stoga su jednog dana spustili jednog čovjeka u bunar kako bi provjerili ima li vode. Svezali su ga konopcem. Međutim tog čovjeka je bilo strah. Ali su ga drugi ohrabrivali i rekli mu ako bude problema da povuče konopac i da će ga oni odmah izvući. On se plašio da mu zla djevojka ne odsječe glavu. Tako i bi. Djevojka mu je odsjekla glavu i oni su mu izvukli tijelo. Kada su izvukli tijelo počeli su se raspravljati i neki su tvrdili da on i nije imao glavu, a neki su tvrdili da je imao glavu. Odlučili su se otići njegovoj ženi da provjere. Njegova žena je potvrdila da je on imao glavu. Svi su ostali u šoku.

Priča o Jakobu

Ovo je priča o Jakobu koji je krenuo do pijeska pustinjskog da traži milost božju. Tada je uvidio svoju snagu. Bio je okružen suhim pijeskom, a vode nije bilo nigdje. Molio je Jakob Boga da mu da milost i spokojstvo. Bog je uvidio njegove želje. Govorio je o jednoj lijepoj, mladoj ženi koju je želio samo za sebe. Nije uvidio njenu ljubav, gledao ju je samo kao predmet. Pričao je o tome kako je želio i bogatstvo. Novac ga je zaslijepio. Bog je uvidio koliko je on grešnik, ali s druge strane on vidi njegovo kajanje i želju da se promijeni. Stoga mu je Bog oprostio sve grijehe. Bog mu je rekao da će uvijek patiti, jer ljudska vrsta mora nositi patnju kao svoj teret.

Glas koji je pukao o Egidiju

Marija je stigla Egidiju. Marija je bila mršava srednjovjekovna žena. Marija čini sve da bi gospodin Egidij živio ugodno prema svojim mogućnostima. Ona nije željela da on o njoj misli kako ona sebi prisvaja njegovu skromnu imovinu. Marija je imala kćerku Anu koja je bila nemirno dijete. Egidij je bio jedan starac koji je hodao uz pomoć štaka. Egidij je odjednom čuo glas. To je bio Evelinin glas. Starac nju nije vidio, samo je čuo njen glas. Ona mu je rekla kako je vrijeme da ga ona ubije, a to je bio glas koji je puknuo o njemu prije pedeset godina. Ona mu je rekla kako on nije vrijedan života i da je njegova majka sve činila da ga ubije dok ga je nosila u sebi. Egidij je živio siromašno cijeli svoj život. On i njegova obitelj su živjeli teško oduvijek. Imao je puno braće i sestara i svi su živjeli životom koji nije bio za pohvaliti. Marija je njega izvela jedan dan vani i starac je pao na klupi. Ana i Marija su potrčale vidjeti što mu se desilo, ali izgleda da je starac napustio ovaj svijet.

Ćilim

U ovoj priči će se govoriti o događaju koji se zbio ispod Bistričkog mosta, a izazvao ga je Maho Krgo koji je htio počiniti samoubojstvo. Ali ova priča se zove Ćilim zato što Ćilim ima veću vrijednost od ljudi i nekako je postao važniji od svih ostalih događaja. Maho je ostao visjeti na mostu, nekako je zapeo i nije mogao izvršiti čin samoubojstva do kraja. Ispod njega su se ljudi skupili i gledali što se točno dogodilo. Neki su mislili da je u pitanju obična nesreća, a neki su ispravno zaključili da je on namjeravao počiniti samoubojstvo. Mukelefa je stigla i govori mu zašto to čini i moli ljude da ga spase. Došao je također i Hamo, te mu govori je li on svjestan što želi napraviti. Hamo je otišao kod Abdagince uzeti njen ćilim da uhvate Mahu. Maho je na kraju skočio u taj ćilim, ali priča nema završetka, to jest, ne zna se je li on ostao živ, je li uspio upasti u ćilim.

Zmaj od Bosne

U ovoj priči jedan čovjek se obraća svom ocu Osman-kapetanu. Piše o tome kako je od malih nogu gledao ubijanja, krvoprolića. Kako je jako mali prerano zakoračio u svijet odraslih. Sada se nalazi u Trapezuntu, pod sultanovim ključem. Sebe naziva Zmajem od Bosne. On se zapravo zove Husein-kapetan. U toj tamnici on razmišlja o svojoj obitelji, ženama za kojim je patio, o Bogu. Ipak, on najviše razmišlja o sebi, on osjeća da više ne zna tko je i koja je svrha njegova postojanja. Imao je šesnaest godina kada je Dželaludin-paša njegovom ocu odsjekao glavu. Sa ponosom spominje svoju majku za koju kaže koliko mu je ljubavi usadila, koliko mu je dala savjeta i podrške. Sada je sam, u tamnici, među zidovima.

Karabeg

Dželaludin Taib Karabeg se rodio u Mostaru 1265. godine. Bio je obdaren umnošću, ljepotom, skromnošću, a duša mu je bila vedra. Otac ga je poslao u Stambol na školovanje kada mu je bilo dvadeset godina, a u Mostar se vratio sa dvadeset i četiri godine. Postao je najmlađi muftija u povijesti BiH. Bogati su ga darovali zlatom koje je on podijelio siromašnima, a bogate napao za nedjela koja su počinili. Stoga su se oni dogovorili da ga tajno ubiju. Karabegov otac je bio inteligentan, stoga je svog sina oženio Umihanom čiji je otac bio u svađi sa Karabegovim protivnicima. Na dan svadbe otišao je u Carigrad. Kada se vratio otac mu je umro, a rodio mu se sin. Nije bio omiljen među narodom, a njegovi protivnici su jačali. Na kraju su ga ubili, a njega je sahranilo jedva desetak ljudi.

Likovi: Nedžad, Juhid

Analiza likova

Nedžad (pisac) – Smatrao je sebe pravednim. Nije bio u dobrim odnosima sa majkom. Njegova majka se udala kada je on imao sedam godina, jer je njegov otac preminuo u njegovoj trećoj godini. Svog očuha je smatrao šutljivim čovjekom, a kada je dobio polubrata nije ga nikako mogao prihvatiti i bio je ljubomoran na njega. Sa njim se nije čak ni družio. I bilo mu je krivo što ga njegov polubrat u svemu oponaša. Ipak, njegova majka je bila na strani mlađeg sina. Zbog toga ga je i udario kada su bili na moru, a u tom trenutku svi su bili na strani njegovog polubrata, a svoju majku je smatrao krivom što je udario polubrata. Nedžad je završio u Domu za nezbrinutu djecu i nije se mogao naviknuti na taj život. Zbog toga je bio u lošim odnosima sa majkom. Nedžad je veoma hrabar i ponosan dječak. U ovim kratkim pričama priča i o tome kako se osjeća usamljeno, depresivno, kako se osjeća kao da je sam na svijetu.

Juhid – Juhid je bio Nedžadov prijatelj iz Doma za nezbrinutu djecu. Juhid je bio veoma vezan za Nedžada. Kada ga je odgajatelj Ivan Lokot u domu počeo tući, Juhid je stao ispred njega kako bi ga branio. Bili su zajedno u svemu i što god bi Nedžad poželio učiniti, Juhid ga je slijedio. Čak i kada su pobjegli iz Doma kako bi slijedili Mariju i uvjerili se je li Marija doista u vezi sa vozačem kruha. Njih dvojica su bili nerazdvojni, tim više što su doživjeli sličnu sudbinu i nesreću da ostanu u Domu za nezbrinutu djecu. Za razliku od Juhida, Nedžad je ipak imao roditelje.

Nedžad Ibrišimović biografija

Nedžad Ibrišimović je rođen 1940. godine u Sarajevu. Kada je imao tri godine, ostao je bez oca i s majkom odlazi u Žepče. Osnovnu školu završio je u Žepču, a Srednju školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je završio studij filozofije.

Bio je urednik u listovima “Naši dani” i “Oslobođenje”. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život” od 1995. do 1998. godine. Neko vrijeme je radio kao nastavnik u Goraždu, ali se uglavnom bavio profesionalnom književnošću.

Osim književnim radom, Nedžad se bavi i kiparstvom, te je od 1982. do 2000. godine imao desetak samostalnih izložbi. Najznačajnija djela su mu: Zlatni most, Ugursuz, Karabeg, Glas koji je pukao o Egidiju, Zmaj od Bosne, Braća i veziri, Knjiga Adema Kahrimana, Vječnik…

“Obraćao se piscima, Bošnjacima, koji pokušavaju u posljednje vrijeme da naprave ravnotežu, balans, unoseći u svoju kulturu i književnost, elemente tuđe kulture, odnosno književnosti, u nekim slučajevima srpske, tj. Hrvatske. Ponosio se svojom vjerom, svojom pripadnošću bosanskom narodu, zahvaljivao bi svojim precima što je rođen upravo u toj vjeri na koju se oslanjao u svim teškim trenucima svog života.” rekao je njegov sin Zlatan.

Nedžad Ibrišimović je dobitnik mnogih nagrada, među kojima su najznačajnije: “Šestoaprilska nagrada” grada Sarajeva za roman Ugursuz, prva nagrada za televizijsku adaptaciju Ugursuza na Bledskom festivalu, godišnja nagrada Izdavačke kuće “Svjetlost” za roman Karabeg, godišnja nagrada Izdavačke kuće “Veselin Masleša” za roman Braća i veziri, nagrada Društva pisaca BiH za knjigu Knjiga Adema Kahrimana, nagrada “Skender Kulenović” za Izabrana djela I-X, godišnja nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za roman Vječnik, nagrada Bošnjačke zajednice “Preporod” i nagrada nagrada Hasan Kaimija za roman Vječnik.

Nakon što je objavljen njegov roman Vječnik, društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman je oborio sve rekorde čitanosti.

Djela Nedžada Ibrišimovića prevedena su na: engleski, njemački, španski, češki, arapski, turski i albanski jezik.

Umro je 15.9.2011. godine u Sarajevu u 71. godini života.

Autor: M.Š.