Nosač Samuel

“Nosač Samuel” djelo je Isaka Samokovlije, objavljeno 1946. godine. Ovo je ujedno i njegovo najpoznatije djelo. Glavni likovi u djelu su Saruča i nosač Samuel. Saruča je mlada neudana djevojka, koja je rano ostala bez majke. Njen otac se ponovno oženio i dobio još šest kćerki. Budući da je njena maćeha preminula dok su njene polusestre još bile male, Saruča je bila primorana preuzeti svu brigu o sestrama.

Saruča je imala i pravog brata po majci, Jakova, koji je bio stariji od nje i koji je jedini u obitelji zarađivao. Saručin otac Papučo nije bio vrijedan čovjek, bio je lijen. Kada je konačno uvidio da je krajnje vrijeme da se Saruča uda, budući da joj je već bilo dvadeset i devet godina, odlučio je posjetiti Simona, Samuelovog ujaka. Njih dvojica su aktivno, polako i strpljivo dva mjeseca vodili pregovore oko miraza. Htjeli su ustvrditi koliko Papučo mora dati dukata da bi se njegova kći udala za Samuela.

Samuel je po zanimanju bio nosač i nije mnogo zarađivao. Njegova žena rano je preminula i ostavila ga sa dvoje male djece. Samuel je željno iščekivao ishod pregovora jer je želio dobiti dukate od Saručinog oca. S tim dukatima namjeravao je otvoriti neku manju trgovinu i postati bakalin. Tako bi zarađivao više novca i ne bi morao više toliko fizički raditi.

Tako su jednu večer organizirali zaruke u Saručinoj kući. Saruča je bila presretna zbog svoje udaje, jer je o tome sanjala otkad je navršila osamnaest godina. Već je počela primjećivati koliko se njeno tijelo promijenilo i kako je ostarjela zbog brige o svojim sestrama. Bila je jako požrtvovna pa je sebe zapustila. Znala je koliko je to jedinstvena prilika udati se za nosača Samuela, mada se i na njegovom izgledu vidio utjecaj teškog fizičkog posla.

Večer zaruka počela je mirno, ali u jednom trenutku Jakov se ustao i udario svom snagom šakom od stol jer su tu večer ljudi više pažnje pridavali Samuelu, a ne njemu. Bio je bijesan jer je on bio taj koji je pripremio deset dukata za svoju sestru i da nije bilo njegovih dukata, njegova sestra se ne bi mogla udati. Samuela je postidio rekavši kako Samuel sanja samo o dukatima, a njegova ga sestra ne zanima, što je bila i istina. Stoga je Samuel odlučio odbiti dukate; rekao je da će prihvatiti Saruču golu i bosu, bez ičega.

Tako su se Samuel i Saruča nakon dvije nedjelje vjenčali, a Samuel je i dalje nastavio raditi posao nosača. U nekim trenucima se kajao što nije uzeo dukate, a u nekim je bio ponosan na sebe. Rasplet u djelu poruka je cijelog djela – ljubav se ne može kupiti dukatima, a ljudsko dostojanstvo i ponos trebaju biti ispred novca.

Vrsta djela: pripovijetke

Mjesto radnje: Papučina kuća, kuća nosača Samuela, sarajevska čaršija

Vrijeme radnje: oko 1874. godine

Tema djela: Samuelove i Saručine zaruke

Ideja djela: Ljudsko dostojanstvo važnije je od novca

Kratak sadržaj

Saruča je sanjala o svojoj udaji, a kada bi pomislila na nju, samo bi teško uzdahnula. Ali njena maćeha i otac, pa i brat Jakov, nisu željeli da se ona uda, iako je imala mnogo prijateljica koje su već bile udane i imale djecu. Saruči je bilo teško, ali s druge strane, nekako se nadala da će njen otac jednog dana doći i reći joj da je zaručena. Svaki dan se nadala i svaki dan se molila da čuje tu vijest. Imala je već dvadeset i četiri godine, a od udaje još uvijek ništa. Odjednom je počela vjerovati kako će ovog ljeta doći vrijeme njenim zarukama i udaji. Odmah je postala veselija, raspoloženija.

Baš u tom periodu, njena maćeha se razboljela. Stariji ljudi su govorili da se radi o težoj bolesti i da se neće baš lako izlječiti. Prošla su četiri dan, a njena maćeha napustila je ovaj svijet. Saruči je to teško palo i nije se mogla s tim pomiriti. Kada je Saruča malo došla k sebi, vidjela je u kakvom je stanju kuća i ostala djeca. Saruča je i prije mnogo radila i pomagala u kući, a sada je bila svjesna da mora raditi više nego ikada. Imala je šest malih polusestara.

Saruča je imala i odraslog brata Jakova, ali on nije mnogo mario za kuću. Njen otac Papučo bio je zahvalan što ima tako vrijednu kćer, ali kako je vrijeme prolazilo, postao je zabrinut za nju. Znao je da se ona ne može zauvijek brinuti o kući i djeci. Ako ovako nastavi, znao je da se nikada neće udati. Stoga je on odlučio da se oženi treći put. Jakov i Saruča bili su djeca iz njegovog prvog braka, a imao je još i šest kćerki iz drugog braka koje su bile male. Međutim, nije mogao naći treću ženu jer je bio svjestan da u kuću ne može dovoditi još tuđe djece.

Obitelj je živjela skromno i siromašno. Papučov sin Jakov vodio je mesarnicu i bavio se trgovinom stoke. Saručo je znao ako se opet oženi i dovede još djece, da će Jakov biti ljut i ostaviti i njega i sestru, polusestre i novu ženu s djecom da gladuju. Zato je Papučo odlučio da još ne ženi kćerku. Tješio je Saruču da će se udati kada odrastu blizanke Beja i Leja. Saruča se s tim pomirila.

Prošle su četiri godine od toga. Saruča je opet počela razmišljati o sebi i udaji, ali kada je vidjela svoj odraz u ogledalu, bila je razočarana. Lice joj se promijenilo, zubi su bili crni. Počela je plakati, znala je da se neće ovakva nikada udati. Otac je tješio kćerku, spominjao je slijepu Lunu koja se udala, pa je vjerovao da će se i ona udati. Odjednom se ukazala prilika da se Saruča uda za nosača Samuela, udovca s dvoje djece. Znao je njen otac, ako Samuel ne oženi Saruču, da neće nitko. Stoga je Papučo odlučio razgovarati sa Samuelovim ujakom Simonom, ali nije htio pokazati da Saruču žele udati što prije.

Počeli su njih dvojica voditi pregovore o svadbi, ali su se odmah na početku posvađali oko miraza. Simon je želio dvadeset dukata, što je Saručinom ocu bilo previše. Pregovori su se nastavili, a Simon je rekao kako se njegovom nećaku Samuelu ne žuri, pa imaju vremena sve dogovoriti. Stoga je Simon pozvao Samuela na razgovor i objasnio mu da vodi pregovore oko njegove ženidbe i miraza. Samuel se iznenadio koliko Simon traži dukata. Tako je Samuel počeo sve više razmišljati što će uraditi s tim novcem. Pomišljao je da s tim novcem otvori radnju. Mogao bi postati bakalin i više se ne mučiti radeći kao nosač.

Samuelu su se pregovori odužili, a ujak ga je molio za strpljenje. Samuel je želio riješiti to što prije, pristao bi i na deset dukata jer je i s time mogao otvoriti radnju. Nije bio oduševljen što njegov ujak traži toliko dukata.

Godine 1874. nosači su imali mnogo posla. Voće je rodilo, a nosači su najviše nosili šljive. Radio je tada i Samuel. Već mu je i tada bilo teško raditi, jer je bio jako mršav. Samuel bi stalno teško uzdisao i bio je ljut na svog ujaka. Da je ujak uzeo deset dukata, Samuel ne bi morao raditi i imao bi svoju radnju. Ali ljutila ga je ujakova pohlepa. Da mu ujak nije bio toliko pohlepan, dosad bi se sve već završilo. Počeo je tako Samuel stalno dolaziti u ujakovu radnju i svaki put na pitanje ima li išta od pregovora, odgovor bi bio negativan. Samuel je počeo biti sve više i više ljut na ujaka. Koliko je bio ljut, toliko je bio tužan i razočaran.

Došla je jesen i pekmez se pravio skoro u svakom vrtu. Samuel je prolazio ulicom i gledao obitelji. Žene su pravile pekmez, vodile neke razgovore, smijale se, a muškarci su sjedili u vrtu i pili rakiju; djeca su se igrala u dvorištu, vrištala od radosti i igre. Samuel je bio tužan. Kada bi ušao u kuću, samo bi legao na svoj krevet.

Dotad su Simon i Papučo vodili pregovore strpljivo i polako. Jakov je bio ljut, ipak je on bio jedini koji je radio u porodici i razumljivo je da je samo on bio u mogućnosti platiti dukate za miraz. Međutim, Jakov nije htio dati ništa, jer u Samuelu nije vidio ništa posebno. Bio je udovac, nosač koji ne zarađuje mnogo, a nije bio čak ni naročito lijep. Saruča je već imala dvadeset i devet godina, a Samuel trideset i pet. Jakov nije dao svoju sestru, iako je bio svjestan da nije ni ona neka ljepotica, ali ona je bar bila prava kućanica i znala se dobro brinuti o porodici.

Papučo se požalio Simonu što mu je sve sin Jakov rekao. Simon je rekao da je on kao otac jadan jer ga sin hrani i da je razumljivo da će Jakov odlučiti hoće li dati i koliko će dukata dati jer ih on zarađuje. Samuel je u ljutnji rekao ujaku da nisu trebali tražiti toliko dukata i da ne zna voditi pregovore. Ujak mu je uzvratio i prepričao što je Jakov sve rekao – da ne da sestru Samuelu ni golu, ni bosu, jer nije je vrijedan i nije sposoban da zaradi kruh. Samuel je bio ljut na Jakova. Htio mu je reći kako je on pijanica i propalitet.

Jakov je u međuvremenu otišao na selo. Vratio se i dovukao jagnjad i ovnove. Jakov bi trebao dobro zaraditi na njima. Isti dan Jakov je pozvao Simona. Rekao mu je da će dati deset dukata i još neke opreme, a da on odgovori s da ili ne. Jakov više nije mogao slušati pregovore između njega i njegovog oca. Simon je pristao i rukovali su se.

Nosač Samuel bio je presretan. Nije spavao cijelu noć. Naredni dan nosio je pune sepete i nijedan mu nije bio težak. Mogao je i trčati s njima od radosti. Bio je presretan što će postati bakalin jer će od tih dukata otvoriti radnju. Bio je sretan što više neće morati raditi tako težak fizički posao. Dosta mu je bilo nosanja vreća punih deset godina. U svojoj glavi smišljao je što će sve nabaviti za radnju i kako će izgledati. Cijeli dan će prodavati namirnice, uvečer zatvoriti radnju, uzeti novac, a Saruča će ga čekati kod kuće s večerom. Nosio je sepet pun šljiva i zamišljao sve to. Od radosti i uzbuđenja dijelio je djeci putem šljive, a da nije ni primijetio da je ispraznio sepet. Samo je pomišljao kako će živjeti kao bakalini Sado, Mento i Joso. Htio je da njegov život bude poput njihovih. Također, Saruča nije bila slaba kao pokojna Rifkula. Mislio je kako bi mu Saruča mogla podariti još djece.

Samuel je jednog dana sjedio s Murom. Muro mu je čestitao na zarukama i ispitivao što će s novcem, ali Samuel mu nije htio reći. Rekao mu je samo da će ih staviti u sanduk. Muro se čudio zašto bi toliki novac stavio u sanduk i vrijeđao ga da on ne zna razmišljati. Na to je Samuel ljutito ustao i rekao da on itekako zna što će uraditi s novcem. Trgovac Binjo ga je također ispitivao, a on mu je odao tajnu da namjerava otvoriti radnju. Binjo ga je savjetovao da pažljivo bira lokaciju trgovine i da njega zove kada pronađe radnju kako bi ga posavjetovao je li lokacija dobra ili nije.

Tražio je Samuel deset dana prigodnu lokaciju za svoju radnju. Jednog dana ju je prošao kraj ujakove travarnice, a ujak je vidio da je tužan. Ujak se uplašio da nije Jakov uvrijedio Samuela, jer je Jakov po prirodi bio nagao i ljutit. Jakov i jeste bio ljut, pogotovo u posljednje vrijeme, jer je imao sedam sestara koje je trebalo udati, pa kada svakoj ponešto da u miraz, njemu neće ostati ništa. Zato se zabrinuo i kad će se on oženiti. Samuel je rekao da se nije svađao s Jakovom, nije ga čak ni vidio. Rekao je ujaku da ga boli stomak. Ujak mu je rekao da popije rakiju, jer večeras idu na sijelo kod Papuče gdje će biti svega za jesti i piti.

Samuela he brinulo zašto ga je ujak pitao je li se svađao s Jakovom. Lutao je Samuel ulicama i na kraju ušao u Isakovu berbernicu, gdje je sreo bakalina Sadu. Sado je sjedio, a Isak mu je rezao kosu. Sado je rekao kako napušta bakalnicu. Dosta je u njoj zaradio, ali su to ipak bile male mušterije i sitni novci. Zato želi otvoriti trgovinu. Samuel je otišao i razmišljao kako će to večeras reći Jakovu. Jakov bi mogao biti oduševljen dati mu novac da uzme Sadovu bakalnicu.

Samuel je otišao kući i sredio se. Obukao je odijelo i krenuo po ujaka. Večer je počela divno. Uredili su stol i žene su pripremile mnogo jela. Bio je tu i Jakov koji je sjedio na kraju stola. Stalno je pružao praznu čašu i brzo ispijao pića. Žene su se dogovorile, jer dovoljno su poznavale Jakova, da kada vide da on pruža ruku, pravit će se da to ne vide. Jakov se počeo ljutiti jer mu žene nisu pridavale mnogo pažnje. Saruča je također sjedila pored njega i bila je blijeda; strahovala je da Jakov ne napravi nešto što ne treba. Samuel je sjedio na svom mjestu; čas jeo jednu vrstu mesa, čas drugu, pio i na trenutke prestao jesti i počeo razmišljati koliko bi mu Jakov mogao dati novca za kaparisanje dućana.

U jednom trenutku Jakov je ustao i počeo vikati. Žalio se na te žene i ostale goste koji mu ne pridaju dovoljno pažnje. Rekao je kako samo paze na Samuela. Hoće i on da pije i tražio je još rakije. Jakov je udario svom snagu od stol. Papučo, koji se nikada nije ljutio na svog sina, sada mu je rekao da izlazi napolje i da je skot. Jakov je ustao i mirno krenuo vratima. Bio je uvrijeđen. Rekao je da ide i da ga svi gledaju kao psa, ali da zapamte da oni ne bi sjedili tu da on nije spremio novac za svoju sestru. Onda se obratio Samuelu i rekao mu da su mu u glavi samo dukati i da nijednom nije pogledao njegovu sestru, da ih sve treba biti stid. Samuel nikada ne bi oženio Saruču da Jakov ne daje novac!

Onda je Jakov uzeo dvije kese, a u svakoj je bilo po pet dukata, pa je te kese bacio na stol. Samuel je razmišljao hoće li uzeti kese ili neće. Ujak ga je nagovarao da uzme dukate i nastavi sa slavljem. Samuel je ustao i ljutito mu rekao da vrati novac. On će uzeti Saruču takvu kakva jest, golu i bosu i živjet će s njom. Samuel je uzeo kese i bacio ih na Jakova. Jakov je otišao, a Papučo zagrlio Samuela i rekao kako mu Bog uzima jednog sina, a drugoga mu daje. Kada su krenuli kući, Simon je grdio Samuela. Rekao je Samuelu da će Jakov pijanica već večeras popiti taj novac.

Naredni dan Samuel je teško ustao iz kreveta i vani sreo Muru. Muro ga je pitao je li istina da je on odbio novac, a Samuel mu je to potvrdio. Nastavio je Samuel ići svojim putem, proklinjući uzbrdicu i zamišljajući kome je Jakov dao taj novac. Ništa se u njegovom životu nije promijenilo, osim što je Saruču oženio sljedeće nedjelje.

Likovi: Saruča, Jakov, Papučo, Samuel, Simon

Analiza likova

Saruča – bila je Papučina kćerka. Imala je brata Jakova i još šest polusestara iz očevog drugog braka. Saruča je oduvijek sanjala o svojoj udaji i teško bi uzdisala na svaku pomisao o njoj. Kada je imala dvadeset i četiri godine, bila je uvjerena da će se to ljeto zaručiti i udati. Međutim, njena maćeha je tada napustila ovaj svijet. Odjednom, Saruča je morala raditi više nego ikada. Isprva je iskreno žalila za majkom i bilo joj je jako teško. Ali kada je došla k sebi, vidjela je u kakvom je stanju kuća i u kakvom su stanju djeca. Počela je mnogo raditi, brinuti se o djeci, kuhati, čistiti.

Njen otac postao je svjestan da ovako Saruča ne može vječno živjeti i ako nastavi ovoliko biti vezana za rodnu kuću, da se nikada neće udati. Njen ju je otac tješio da će se udati kada njegove blizanke porastu. Od tada je bilo prošlo četiri godine. Opet je Saruča počela razmišljati o svojoj udaji, ali je onda vidjela svoj odraz u ogledalu. Počela je plakati, jer je vidjela kako joj je lice ostarjelo, a zubi pocrnjeli. Sve više i više je tugovala, znajući da je nitko neće takvu oženiti.

Jakov – Saručin stariji brat. Vodio je mesarnicu i bavio se trgovinom stoke. Od svog posla je prehranjivao oca, sestru, polusestre i pokojnu maćehu dok je bila živa. Teško je radio, a noći bi provodio vrijeme u kafani s lošim društvom. Ni on nije bio oženjen.

Isprva Jakov nije htio dati svoju sestru Samuelu jer je smatrao da je Samuel nije dostojan. Znao je da Samuel jedva zarađuje za kruh i da nije zanatlija. Poslije je ipak pristao dati deset dukata i nešto opreme budućem zetu.

Jakov je imao je nadimak Riđi Jakov. Svi su ga u obitelji poštovali i bio je glava kuće jer je jedini zarađivao za njih. Bio je po prirodi ljut, ali je bio najbolji trgovac mesom u mjestu, pa je najviše i zarađivao.

Papučo – bio je Saručin otac. Dva puta se ženio. Iz prvog braka imao je kćerku Saruču i sina Jakova. Iz drugog braka imao je još šest kćerki. Kada mu je druga žena preminula, sav posao ostavio je kćerki Saruči, a njegov sin Jakov ih je prehranjivao. Papuče je bio pomalo sebičan, nije mnogo mislio o Saruči i Jakovu. On ih jeste žalio i bilo mu je žao što Jakov nije oženjen, a Saruča udata. S druge strane, on nije ništa radio, niti se mnogo brinuo o svojim ostalim kćerkama. Sav posao, brigu o porodici i prehranjivanje porodice palo je na sina Jakova i kćer Saruču.

Samuel – bio je nosač. Imao je 35 godina, bio je mršav i imao blijedo lice. Živio je siromašnu i imao je dvoje djece. Rano je ostao udovac. Imao je ujaka Simona koji je prvi počeo voditi pregovore oko Samuelovih zaruka sa Saručom. Samuel nije bio toliko oduševljen idejom ženidbe, koliko je bio oduševljen da će dobiti dukate u miraz. Zato je o ženidbi počeo sve više i više razmišljati. Znao je, ako bi dobio dvadeset dukata, da bi mogao otvoriti radnju, postati bakalin i više se nikada ne bi mučio radeći kao nosač.

Isak Samokovlija biografija

Isak Samokovlija poznati je bosanskohercegovački pisac. Rođen je u Goraždu 3. rujna 1889. godine, a preminuo je 15. siječnja 1955. godine. Sahranjen je na jevrejskom groblju kod Trebevića. Njegova porodica bila je porijeklom jevrejska, to jest, bili su sefardski Jevreji. Porodica mu se doselila iz Bugarske u Goražde, gdje je i Isak proveo svoje djetinjstvo.

Potom je Samokovlija otišao u Sarajevo i tamo upisao Prvu gimnaziju, koju je i završio. Zatim je otišao studirati medicinu u Beč. Goražde, Fojnica i Sarajevo bili su prvi gradovi gdje je radio kao doktor nakon diplome. Iako je kao doktor imao mnogo posla, pisao je noću kada bi završio s poslom. Književnost je bila Isakova najveća ljubav, pa bi ga pisanje noću zapravo odmaralo.

Mnogo godina je Isak svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, nemajući potrebu da ih objavljuje, a kamoli da pomisli kako će mu ti isti tekstovi donijeti popularnost. Pisao je za svoju dušu i suosjećao sa svakim likom. Vjerojatno je to bila tajna tolike čitanosti i uvažavanja njegovih djela.

“Rafina avlija” je prva pripovijetka koje je izdao. Bilo je to 1927. godine. Dvije godine poslije izdao je i prvu zbirku pripovijetki, nazvanu “Od proljeća do proljeća”.

Samokovlija je radio na Koševu, točnije u bolnici na Koševu, blizu Sarajeva, gdje je i dočekao Drugi svjetski rat. U toj bolnici je radio kao šef jednog odjela. Ubrzo je ostao bez posla i morao je nositi žutu traku koja je na sebi imala Davidovu zvijezdu. Žuta traka bilo je obilježje kojima su nacisti obilježavali Jevreje u Drugom svjetskom ratu. Ubrzo su Samokovliju zatvorile ustaše, te je odveden u logor u Sarajevu. Netom prije nego je završio Drugi svjetski rat, Isak je uspio pobjeći iz logora, te se krio sve do završetka rata.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Samokovlija je radio u književnim krugovima. Mnogi poznati bosanskohercegovački pisci odali su mu počasti i nakon njegovog života isticali vrijednost njegovih djela. Također, mnoga televizijska ostvarenja bila su inspirirana njegovim djelima.

Djela koja je Samokovlija objavio su: “Od proljeća do proljeća” (1929.), ,”Nosač Samuel” (1946.), “Solomunovo slovo” (1949.), “Hanka”, “Plava Jevrejka”, “On je lud”, “Fuzija”, “Tragom života”, “Đerdan”, “Priča o radostima”.

Autor: M.Š.