“Oblak u pantalonama” je poema epsko-lirske vrste, a napisao ju je ruski književnik Vladimir Majakovski. Pjesma je napisana 1914. godine, a objavljena godinu dana kasnije. Prvotno se zvala “Trinaesti apostol”, čiji motiv se pojavljuje i u samoj poemi. Majakovski ju je prije tiskanja, na nagovor izdavača, preimenovao u “Oblak u pantalonama”, također jedan od motiva u pjesmi, kako bi izbjegao cenzuru i vrlo vjerojatno uhićenje. Također, prije objave morao je izbrisati šest stranica poeme zbog kontroverznih stihova i poruka. Ali poema je i tako prilagođena bila osuđivana zbog napada na religiju.
Da ne bi previše uznemiravali duhove, pjesma je prvi put izdana samo kao prolog i četvrto pjevanje i to kao dio članka o Majakovskom, koji je on sam i napisao. Prva cjelovita, necenzurirana verzija poeme objavljena je 1918. godine. Pjesma je napisana u duhu futurizma. Svaki element pjesme to potvrđuje – od stila pisanja, metrike, rime i isprekidanog ritma, nasumičnih motiva i izraza, pa do same ideje.Upravo zbog toga pjesma je značila preokret u ruskoj poeziji, a do danas se smatra najznačajnijim ruskim futurističnim ostvarenjem.
Ljubavna bol i moralna bijeda društva koju je prepoznao u svojoj okolini, inspirirali su Majakovskog da napiše ovu gotovo satiričnu pjesmu. Pjesma je napisana u ispovjednom tonu, te nam je zbog toga stavljeno na znanje da je pjesnik sve o čemu govori doista doživio. Pjesma je oblikovana kao lirski monolog pjesnika. Svako pjevanje je karakteristično zbog gorkog i satiričnog tona.
Pjesma govori o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi. U Odesi je 1913., dok je sa svojim kolegama promovirao pjesništvo futurizma, Majakovski upoznao Mariju. Veoma ju je zavolio i prema njoj je temeljio lirski subjekt Marije, koji se proteže kroz cijelu poemu. Iako je Majakovski tada bio jako popularan, Marija – također umjetnica, ali kiparica, nije bila baš impresionirana ni Majakovskim ni njegovom poezijom, ali ni samim futurizmom. Ali njezina osobnost i impresivna pojava potaknuli su Majakovskog da svoju poeziju okrene i prema drugom smjeru, a ne da je koristi samo u političke i aktivističke svrhe.
Ipak, pjesma nije samo ljubavna. Ona govori i o apsurdu života i uvjetnoj slobodi čovjeka. Kontroverzno u pjesmi je bilo to što se Majakovski u njoj odrekao Boga kao najvećeg Bića i na to mjesto stavio Čovjeka, tj. samoga sebe. U tom kontekstu osudio je i sve one koji su kritizirali njegovo pjesništvo i pjesništvo njemu sličnih, a veličali samo onu umjetnost koja se prilagođava publici, te tako postaje trivijalna. Majakovski misli da čovjek treba služiti umjetnosti i govoriti istinu i onda kada je ona teška i ružna, a ne da umjetnost bude u službi čovjeka i služi samo za zabavu. Na tim dogmama temeljio je svoje pjesništvo i tako ostao zapamćen u povijesti književnosti.
Kratak sadržaj
Na samom početku možemo uočiti kritiziranje nemorala društva. Ukazuje nam na to da ne želi okrenuti leđa i biti dio nemoralnog društva, jer on vjeruje u ispravnost svojih misli i postupaka. Pjesma započinje retoričkim pitanjem za koje možemo reći da ima dvojnu fuknciju, stvara efekat iznenađenja i dobijemo utisak da je pjesma nastavak na jednu već dugo postojanu i živuću priču.
Zatim saznajemo da je uzrok svega što se desilo u Odesi, jer Marija koja je rekla da će doći, nije došla. U iščekivanju Marije je sebi postavljao pitanja da li je to s njom ljubav ili nije. Čekao je dugo, do ponoći, a zatim je krenula proklinjati. Od žalosti i ljutnje krik mu skoro pocepa usta, što nam ukazuje na metaforu. U sljedećem segmentu metaforično i hiperbolično opisuje i prikazuje svoje ljubavne patnje u cijeloj pjesmi.
Mene više nko prepoznati ne može
Ja sam zgrčena
Gomila
Žila
…………..
Živci
Veliki,
Mali,
Mnogi-
Pomamno skaču
I već-
Gmižu.
Cijela pjesma je napisana u stihovima, a stih joj se sastoji od jedne riječi. Možemo vidjeti teško pjesnikovo psihološko stanje, te zato iz pjesnika izlazi samo riječ po riječ. Kao da potiskuje svoja osećanja pa ne može izgovoriti cijelu rečenicu. Kao da gubi dah kada izgovara riječ po riječ. Ukazuje nam na to da je bijesan i povrijeđen. Zatim se kroz stihove obraća majci i sestri, u nadi da će ga one razumjeti, a od ostalih ne traži i ne želi ništa, te specifično naglašava da će svoju ljubavnu bol sam preboliti. Izazovno se obraća društvu kojem se priklonila Marija. Ruga se njihovom prizemnom i nemoralnom pogledu na život. Pjesnik teži k tome da njegova pjesma u isto vrijeme bude energična i drska.
Prolog
Prolog započinje posvetom “Tebi Ljiljo”. Upućen je onim ljudima koji su ga izravno, ali i neizravno povrijedili tako što su mu uskratili ljubav i obožavanje te obezvrijedili njegov pjesnički poziv. Pjesnik ističe da on ipak može voljeti cijelim tijelom. Jasno govori svoje mišljenje i naglašava svoje pjesničko ja. Hvali se svojom osobnošću jer on je mlad, strastven, jak, sklon zaljubljivanju, a time i osjećanju – što smatra najvećom vrlinom. S druge strane, ostali ljudi, oni koji ga osuđuju, nesposobni su za ljubav, posve su skriveni u svojim osjećajima i to je njihov grijeh kojeg mogu imati kao ljudi i kao pjesnici.
No našeg pjesnika ništa ne može zaustaviti u ljubavi, nikakve društvene prepreke, pa niti poraz u ljubavi. Možemo uočiti da je JA dominantni lirski subjekt u cijeloj poemi. To potvrđuje tip egoističnosti koju vežemo uz mlade ljude. Oni su dovoljno odrasli da osjećaju kako mogu mijenjati svijet, ali i dovoljno naivni da su uvjereni kako je to lako i da su baš oni ti koji će u tome uspjeti. Nesvjesni su promjena koje će izazvati njihovo odrastanje, pa misle kako su svi ostali pokleknuli pod pritiskom obaveza i postali nešto što oni nikada neće. To misli i pjesnik.
Treća strofa uvoda posvećena je osjećajnim dušama, ljudima koji su senzibilni prema svijetu koji ih okružuje, a to su prvenstveno umjetnici po prirodi. Njihov rad produkt je ljubavi i njime predstavljaju same sebe, ogoljene i nepatvorene. Oni tako ostanu goli i nezaštićeni pred svijetom koji može da ih napada kritikama, dok ti umjetnici nemaju ni kožu na sebi koja bi ih zaštitila. To je prava odlika umjetnosti i pjesnik govori da može naučiti bilo koga kako se do toga dolazi. Napominje da će biti nježan učitelj, pritom neće biti grub čovjek, već nježan i mek – biti će “oblak u pantalonama”.
U posljednjem stihu, pjesnik izražava sumnju prema lijepim stvarima jer ljepota je ili lažna, umjetno stvorena ili izrazito kratkog vijeka. Gadi mu se kada se drugi kite tuđim perjem, pogotovo njegovim, jer takva umjetnost nema nikakvog značaja ni vjerodostojnosti.
Prvo pjevanje
Pjevanje započinje retorskim pitanjem, koje ima dvojnu funkciju, stvara efekt iznenađenja i djeluje kao da je ovo priča koja je nastavak neke prethodne priče tj. stavlja čitaoca in medias res. Pjesma nam u ovom trenutku jasno govori što je bilo, kako je bilo i zašto više neće biti.
Započinje priča o Mariji koja je trebala doći kod njega još u 4 sata, ali prošlo je već 10 sati navečer, a nje još nema. Pjesnik zna da slijedi noć koja donosi stravu iščekivanja, razočarenja i boli. Noć je bila hladna i maglovita, što nimalo nije olakšavalo duševnu agoniju. Pjesnik tada postaje najgora verzija sebe. Tijelo mu se pretvara u bol koja izaziva bijes i pakost. On prestaje biti čovjek i ostaje samo gomila žila, samo meso. Kao takav lišen je osjećaja, a ako nema osjećaje nema pravo ni na želje. Srce mu je postalo hladno i gvozdeno, pa pjesnik misli da mu je potrebna mazna i mekana žena pored koje bi se osjećao sigurnim i koja bi ga vratila na staro.
Čekajući Mariju, savila su mu se leđa, on je i psihički i fizički zgrčen i ponižen, a srce kao da iskače iz hladnog metala. U iščekivanju se pitao da li je to ljubav ili nije, da li je ta ljubav malena, velika ili kratka? U takvoj usamljenosti, osjeća živce, kako mu se javljaju, kako kolaju njegovim tijelom. Hiperbolom nam želi predočiti kako se osjeća.
Prošla je ponoć i pjesnik za da je to vrijeme opasnije od bilo kojeg drugog. Ponoć je donijela novo očajanje. Sva nada sada se pretvorila u bijes i jad, pa pjesnik proklinje Mariju. To je krik koji je više emocionalan nego fizički. On je fizički odraz stanja duše. Pjesnik osjeća da je Mariji dao sve od svoje duše, ali da njoj ni to nije dovoljno. Ipak, tada se pojavi ona zadnja nada. Posljednji živac je zaigrao i povukao za sobom sve ostale.
Tada je čuo škripanje vrata. Marija je došla i rekla mu da se udaje. Pjesnik se pravi da je indiferentan, kao da se ništa među njima nije dogodilo i kao da nije proveo večer u iščekivanju i očaju. Prisjetio se riječi kojima ga je Marija osvojila. On je tada u njoj vidio ženu koja se mora osvojiti i imati, ali osvojio ju je netko drugi. Tada mu postaje jasno da je ovo jedna od ljubavi koju će morati preboljeti. To će učiniti kako to muškarci inače čine – pijankama i dernekom. U tom će stanju pokušati pronaći svoje utočište.
Misao o utočištu povezuje s motivom majke. Smiruje ga jedino sestrinska i majčinska ljubav, jer samo se njima može povjeriti, nikome više. Od boli mu se čini da mu gori srce, pa poziva ljude da ga gase s oprezom da ne pati više nego što je potrebno.
Drugo pjevanje
Drugo pjevanje donosi nam pjesnikovo negiranje drugih pravaca književnosti i umjetnosti. Ovaj dio poeme je obračun s tadašnjom umjetnošću i početak stvaranja njegove nove snage u futurizmu. S prijateljima je izvršio revoluciju futurizma u književnosti, ali osjeća da će futurizam promijeniti društvo i društvene odnose, pa s time i svoje značenje.
Pjevanje započinje stihom u kojem poručuje čitateljima da slave upravo njega, iako priznaje da zapravo nije nitko velik ni poseban, a njegovo pjesništvo nije ništa posve novo i neviđeno. Odbacuje knjige kao predstavnike književnosti jer u njima se nalaze samo pjesme napisane da bi ih drugi voljeli. U njima nema istine, jer istina se treba dugo komešati i stvarati u pjesniku prije nego se ispolji van. Za to je potrebno i nadahnuće. Pjesnik priznaje da samo stvaranja pjesama nije uopće tako mirno i lako kao što je nekada mislio. Naprotiv, stvaranje pjesama je grčevit i uznemirujući posao koji znači miješanje snova i misli te dugu potragu za pravim riječima. Nije siguran da li je taj posao božanski ili đavolji, ali na kraju često ispadne vrlo zemaljski, a time i trivijalan.
Velika muka stoji pred pjesnikom koji u nekoliko riječi mora opjevati neizrecivo kompleksne pojmove i osjećaje kao što su djevojka, cvijet ili ljubav. A u njemu se još nalaze i mnogo strašnije stvari od tako svakidašnjih motiva. Napominje da je taj stvaran život koji se odvija, pa čak i kod njega koji je vrhunski pjesnik, mnogo važniji od bilo kojeg stiha ili pjesme.
Pjesnik odjednom mijenja lirski subjekt sa “ja” na ” mi”. “Mi” predstavlja sve pjesnike, umjetnike, a posebno futuriste. Zbog svoje iskrenosti oni su najčišći pjesnici, iako još nisu stekli veliku slavu. Ali pomanjkanje obožavanja od strane ljudi pjesnika ne smeta jer smatra da su njihove pjesme blago koje bi i sama priroda obožavala. Pjesme koji oni stvaraju imaju moć podizati narode.
Pjesnik suosjeća s ljudima koji su ga vrijeđali i omalovažavali te ih smatra bližima od bilo koga. Osjeća se ismijanim od današnjeg društva, poput anegdote koje se drugi stide. Njegova veličina je neprimjetna, ali on je svejedno spreman dati svoju krvavu dušu na dlanu. što znači cijelog iskrenog, bolnog i svježeg sebe.
Treće pjevanje
Treće pjevanje je posvećeno svim onim ljudima koji omalovažavaju i obezvređuju čovjeka, pa mu samim s tim otežavaju život i njegovo postojanje. Ovo je pjesma protiv nasilnika i one koji svojim nemoralnim nastupom ugrožavaju život maloga čovjeka željnoga ljubavi.
Pjevanje započinje motivom ludnica. Čak i u takvim užasnim situacijama postoje ljudi koji će se nakon pada ustati, otresti prašinu sa sebe i reći da je sve dobro. Treba biti prkosan i kao gubitnik, poručuje. Tu osobinu pjesnik ne bi mijenjao ni za što.
Pjesnik u sljedeći stihovima proziva sve one pjesnike koji pjevaju lijepe pjesme samo kako bi ih publika zavoljela. Pita ih kako ih nije stid nazivati se pjesnicima u vremenu kada se pjesmom treba mijenjati svijet, isticati pravda i voditi borba, a ne pjevušiti slatke stihove o trivijalnim temama. Takvi pjesnici se ne zabavljaju kao on. On će sa svojim čudnom osobnošću i maskom koju nosi za svijet postati toliko velika ličnost da će se i Napoleon pred njim činiti malim.
Pjesnik poziva ljude na revoluciju. Neka bacaju bombe ili kamenje, a ako nemaju ni to neka se tuku glavama. Neka svi tužni, pokorni i gladni izađu na ulice i tako promjene svijet i od života naprave jedan veliki praznik.
Pjesnik još jednom pita ljude zašto toliko vole uvijek iste, šablonizirane pjesme koje se stalno nanovo pjevaju po krčmama? On može stvoriti toliko bolje stihove. Njegovo pjesništvo može im vratiti mladost, može donijeti smrt vremena i tako će svi opet postati djeca. On polaže nadu u nove generacije koja će možda bolje prihvatiti novo pjesništvo.
Četvrto pjevanje
Četvrto pjevanje započinje zazivom Marije. Čekanje i usamljenost od nesretne ljubavi i daleke mu Marije, pjesniku stvaraju patnje koje iščitavamo u stihovima. Prvo pjevanje bilo je posvećeno ljubavi prema Mariji i boli zbog neuzvraćene ljubavi. U prvom pjevanju djevojčino ime spominje se samo jednom. No u četvrtom pjevanju, djevojčino ime, spominje se 16 puta. Preplavljeno je njezinim imenom iz stiha u stih, iz strofe u strofu.
“Marija! Marija! Marija!
Pusti me Marija!
Ne mogu ostati na ulicama!”
U ovome pjevanju, razvija se motiv čekanja, baš kao i u prvom pjevanju. No ovaj put moli Mariju da ga pusti u svoje srce, jer se lomi od neuzvraćene ljubavi. Zatim upućuje strofe apostolu Pavlu, Bogu i anđelima, prezire ih što mu nisu uslišali molitvu. Što pati od nesretne ljubavi. No sva zadobivena razočaranja ga nisu uspjela slomiti, ni neuzvraćena ljubav, ni neprepoznata umjetnost, ni osuđujuće društvo. To ga je samo uzdignulo na novu razinu i ojačalo ga.
Pjesnik misli da Marija čeka kako bi on postao dovoljno potišten prije nego ga uzme k sebi, jer poput svih žena želi muškarca kojeg će moći tješiti i liječiti. Zato joj poručuje da je on već slomljen. Marija je vrlo nježna riječ za pjesnika, ali i on je samo čovjek i ne može da živi samo od riječi ili pjesme kao što to može ptica. Pjesnik se ponižava pred Marijom, priznaje joj sve svoje slabosti, nudi joj se potpuno svoj i iskren, a na njoj je hoće li ga takvog prihvatiti ili ne.
Pjesnik stoji pred Marijinim vratima i moli je da mu otvori svoje dveri. Poručuje joj da se ne plaši što je prije nje volio i imao mnogo drugih žena. Iako je nekada imao mnogo ljubavi, i velikih i malih, on se više neće lijepiti za lica drugih žena. Sada samo želi Marijine nevine usne, jer zapravo nikada nije bio potpuno sretan. Cijeli život njemu nikada nije došlo proljeće, uvijek mu je bio samo nadomak. Pjesnik je čovjek koji od života samo želi spasenje, pa zato zaziva Mariju da mu to i ostvari. Njegovo zazivanje varira od obožavanja pa do ludila u kojem govori da se boji da će zaboraviti njeno ime, iako je za njega ono božansko. Obećava joj do će je voljeti i čuvati, ali čini se da Marija njega ne želi. Pjesnik mora pokupiti svoje slomljeno srce, ali i sramotu što je dopustio da ga se slomi i pronaći način da se vrati na staro, u život prije (i bez) Marije.
Ipak, sva ta bol ima i svoju pozitivnu stranu. Slomljeno srce ukazuje na novi životni put pred pjesnikom, neku novu nadu, koja je svježa poput novog proljeća, iako se događa po tko zna koji put. Čini se da se do kraja njegova života ništa neće promijeniti. A nakon što umre, otići će u očev doma, na mjesto gdje završe svi pjesnici. Kada dođe pred Boga pitat će ga kako mu ne dosadi gledati ljude u svojim jednoličnim, patničkim životima. Ponudit će Bogu da se igraju, a onda i dovesti u pitanje Njegovo stvarno poznavanje ljudi i njihovih osjećaja. U tom trenutku proklinje i Boga i Raj, pa mu zaprijeti da ća ga ubiti tamjanom. Pjesnik se čini poput luđaka kojemu više ni do čega nije stalo. U svome ludilu može prijetiti svima, pa čak i Bogu. Smatra da ga više nitko ne može zaustaviti, bio on u pravu ili ne. Od tolike nepravde i okrutnosti svijeta, s Bogom na čelu, pjesnik više ne može biti miran. Spokojni Svemir sa svojim zvijezdama kao krpeljima pjesniku se gadi.
Književni rod: lirika
Književna vrsta: poema
Tema djela: neuzvraćena i tragična ljubav, koja je uzrokovana razlikama u društvenim položajima
Analiza likova
Pjesnik – uporan i ustrajan u svojoj ljubavi prema Mariji, koja ga dovodi i do ushićenja, ali i razočaranja. Želi izbaciti društvene razlike, jer upravo zbog tih razlika on je nesretan i očajan. Najviše ga ljuti nepravda zbog koje su loši, trivijalni pjesnici koji se samo ponavljaju sa svojim jednoličnim pjesmama više slavljeni od njega i njegove vrste pjesnika koji se trude dovesti umjetnost, a time i život, na jednu novu razinu i to govoreći istinu svojim stihovima. Gade mu se prevaranti svih vrsta i smatra ih manje vrijednima od sebe. Sebe pak smatra uzvišenim, briljantnim pjesnikom, dostojnog samog Boga, iako to nitko ne prepoznaje i ne pokazuje mu divljenje.
Budući da pjesnik ne može provesti život sa ženom koju voli i s kojom želi dijeliti svaki svoj dan, jer ona to ne želi, očaj se u njemu prenosi na jednu sasvim novu razinu. Ali on ne pokušava obuzdati bol, već je koristi kao inspiraciju za svoju umjetnost. Upravo je ona to što pjesnika uzvisuje na razinu Boga, pred kojim se osjeća ne samo ravnopravnim, već i superiornim. Pjesnik je osjećajan, zaljubljive naravi, ali i razumna osoba, koja strogo kritizira ljude kojima je materijalni život ispred svega u životu.
Marija – predmet pjesnikova obožavanja, ali i izvor njegove boli. Marija nije toliko zainteresirana za pjesnika i njegovu ljubav. To mu daje do znanja na mnogo načina, ali on kao da to ne želi prihvatiti. Iako je možda nečega i bilo među njima, za Mariju to očito nije bilo toliko važno. Svojim postupcima ona ne pokazuje samo manjak ljubavi, nego i poštovanja. Najprije je pustila pjesnika da satima čeka na njen dolazak, a onda mu dođe samo priopćiti vijest da se udaje. Ako je time htjela izazvati ljubomoru, nije uspjela ili joj to pjesnik bar nije pokazao.
Marija se čini kao nedostižna djevojka koja je i sama svjesna svoje superiornosti, u ovom slučaju, nad pjesnikom. Zato si da je za pravo toliko ga mučiti. Ipak, sva ta agonija nije posve njena krivnja. Ona pjesniku daje do znanja da joj nije stalo i nakon toga joj ne preostaje ništa nego ignorirati ga. Marija je tako ostala samo jedna u nizu pjesnikovih nesretnih, neostvarenih ljubavi, a mogla je postati nešto posebno – njegova najveća i jedina ljubav.
Vladimir Majakovski biografija
Vladimir Vladimirovič Majakovski ruski je književnik i jedan od začetnika ruskog futurizma, a možemo reći i da je začetnik epsko-lirske vrste.
Rođen je 1893. godine. Polazio je slikarsku školu i bio zatvorena ličnost. Jedna je od najistaknutijih pjesničkih ličnosti u prvim godinama Oktobarske revolucije i kritik vlasti Sovjeta.
U poeziju uvodi vulgarizme i žargonske riječi, služi se često igrom riječi, dotad nepoznatim metaforama, a posebnu pažnju obraća na hiperbole. Imao je velik utjecaj na razvoj sovjetske književnosti, a djelovao je na pjesnike i izvan SSSR-a.
Napisao je velike lirske poeme u kojima je zastupljen monolog: Oblak u hlačama, Flauta-kralješnica, Rat i svijet, Čovjek.
Život je okončao samoubistvom u aprilu 1930. godine što je čudno jer je javno osudio isti taj čin Sergeja Jesenjina. Ostavio je poruku: “Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza.”
Autor: V.B.
Komentariši