Orlovi rano lete

“Orlovi rano lete” poznati je roman Branka Ćopića koji govori o Drugom svjetskom ratu i delovanju partizanskih odreda u prvim ratnim danima. No prije svega, knjiga govori o bezbrižnom djetinjstvu skupine dječaka jednog malog sela Lipova, čije igre nasilno prestaju dolaskom rata. “Orlovi” prerano moraju da odrastu i nose se sa problemima odraslih kao što je obrana njihovog sela i odlazak u vojsku. Idilu njihovog logora Tepsija kamo su bežali iz škole narušavaju bombe i neprijateljska vojska.

Ovo je dečji roman, ali i ratni roman za odrasle, koji ne prati samo sudbine jedne dječje skupine malog sela. Roman iznosi sudbine i mnogo odraslih likova koji rat možda doživljavaju i teže nego djeca koja nisu previše ni svjesna svega što se oko njih dešava. Roman nam pokazuje i kako se živjelo prije dok nije bilo tehnologije i kako su se djeca znala lijepo zabavljati i družiti. Prije svega, priča je poruka o zajedništvu, hrabrosti i domoljublju, koji se pojavljuju u srcima ljudi bez obzira na godine.

Kratak sadržaj

Prvi dio

I.

Roman počinje u jesen, u Prokinom gaju. Bio je to gaj o kojem su svi pričali kao o strašnom i tajanstvenom mjestu. Babe su šaputale da je uklet i da tu postoji strašno čudovište, koje te po noći zgrabi. Taj gaj je poznat i po grobu čuvenog hajduka Jovana, koji je u tom gaju opkoljen i ubijen. Bili su tamo Stric i Jovanče, naganjali su se po gaju. Stric je došao pronaći Jovančeta koji je pobegao iz škole i ovamo se sakrio. Tu su se dogovorili da će u svoju četu primati i druge bjegunce iz škole, ali da će se dobro dogovoriti tko će to biti.

II.

Početkom nove školske godine, u selo Lipovo stigao je novi učitelj. Bio je crvenog nosa, mrk i zlovoljan. Dugački Stric, najviši đak u razredu odmah ga je prozvao gospodin Paprika i razglasio to po razredu. Kada je učitelj čuo kako ga zovu, pitao je tko je odgovoran za to, ali se nije javio Stric nego njegov drugar Jovanče, koji je zbog toga dobio batine. Još je Stric morao odabrati i šibu s kojom će Jovanče dobiti batine. Izabrao je šibu koja je pukla na pola, pa su se dječaci dali u bježanje. Stric je završio na krošnji oraha, a Jovanče je pobegao u gaj, pod staru krušku do groba hajduka Jovana, njegovog čukundjeda. Tamo se zakleo da će poći u hajduke i skrivati se u kolibi. Samo je htio zaštititi drugara Strica, što je smatrao dobrim i pravednim.

III.

Kada se Jovanče predveče vraćao kući, Stric ga presretne na pašnjaku. Kaže mu da je Paprika jako ljut i da će dobiti batina sutra u školi. Ali Jovanče nije imao namjeru ići u školu. Logorovat će u udolini koju je prozvao Tepsija jer je tako ravna. Sutradan je i bilo onako kao s početka priče. Stric je dobio batine u školi jer nije znao gde se uliva Dunav. Odmah je pojurio u Prokin gaj do Jovančeta. Vraćajući se iz gaja dogovarali su se koga će od bijenih primiti u družinu. Devojčice nisu nikako smjeli primiti, jer bi se one brzo razglasile i svi bi znali za Tepsiju. Ali znali su da jednoj sigurno neće moći pobjeći, Lunji. Ona je uvijek bila tamo gdje bi joj se čovjek najmanje nadao i bili su sigurni da će ih ona pronaći u Tepsiji. Sutradan će krenuti skupljati vojsku za skrovište.

IV.

Nakon škole skupina devojčica prolazila je kraj ljeskova žbuna iz kojeg su virile noge. Bile su to Stričeve noge. Čekao ih je tu kako bi od njih saznao koga su novoga učitelji danas tukli. Novi članovi družine bili su Đoko Potrka i Lazar Mačak. Potrka je dobio ime tako što je trkom dolazio u školu i vraćao se kući. Mačak je svoj nadimak dobio jer frkće kao srdit mačak. Sada je Stric čekao njih dvojicu da se pojave izvan škole i da ih pozove u družinu. Đoko Potrka je odmah pristao poći u Gaj, a Mačak kaže da će doći sutra, nakon što na svom tavanu promisli.

V.

U Prokinom gaju, logor družine bio je veći nego na početku. Sada su tu bila četiri dečaka: Jovanče, Stric, Mačak i Potrka. Jedni su se igrali i trčali, drugi ozbiljno razgovarali. Lazar je htio da svoju malu radionicu s tavana preseli u Tepsiju. Stric je rekao da će povesti svoje magare Sivca kraj Lazareve kući, kada se bude vraćao iz mlina. Već je pao mrak, a oni tako natovareni krenu u gaj. Magare im je pobjeglo i jedva su ga uhvatili i poveli u Prokin gaj. Lazar je morao poći kući, a Stric je ostao prenoćiti u gaju. Lazar se bojao vukova, pa je rekao Stricu da viče “ku-ku-ku” dok ne iziđe iz gaja. Stric se htio našaliti pa počeo oponašati zavijanje vuka.

VI.

Sutradan se Lazar vratio u gaj sa sekirom i kuburom bojeći se da je Strica pojeo onaj vuk što ga je sinoć čuo. Na prvi tren učinilo mu se da je Sivac vuk, koji je nešto žvakao. Ispostavilo se da je žvakao Stričev slamnati šešir. Brzo je Mačak uzeo iz svoje radione iglu, konac i neki stari karton da zakrpa Stričev pojedeni šešir. Na kartonu je bio natpis: “Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine!”

VII.

Družina bjegunaca polako je rasla. Pridružili su im se Nik Ćulibrka, čiji je tata radio u Americi i Ivan Popović zvani Vanjka Široki, čiji je otac bio zarobljenik u Rusiji. Tako je družina dobila svog Amerikanca i Rusa, hajdučka skupina kakve nema nigdje. Svi su oni bili četveroškolci, ali im je dolutao i đak prvog razreda “Nikolica s prikolicom”. Nikolica im se pridružio jer mu nisu dali da u školu dovodi svoju kujicu Žuju, bez koje nije mogao. Zato je i došao među hajduke.

VIII.

Družina se bojala da će ih netko odati, pa se dogovoriše da prisegnu i to na grobu hajduka Jovančeta. Iako su bili dovoljno mali, svi su razumeli pojmove kao što su izdaja, zakletva i drugarstvo. Nakon zakletve postali su prava četa, a tako su se i osećali.

IX.

Za družinu je sada sledio najzanimljiviji deo: uređenje Tepsije. Najpre su počeli da grade kolibu. Došli su na ideju da izgrade kućicu za Žuju koja bi im ostala čuvati logor po noći kada oni odu svojim kućama. Zato su prvo izgradili kućicu za kujicu i kada su videli kako je lepa, odma su poželeli i oni jednu takvu. Toliko su se uposlili da su umalo zaboravili da pođu kućama kada i druga deca, kako nitko od njihovih kod kuće ne bi posumnjao da ne idu u školu. Nikolica i Žuja teško su se rastali, a Žuja je ostala sama čuvati logor.

X.

Bila je to tužna noć za Žuju koja je tiho cvilela i zavijala. Nije bilo veće sreće kada je ujutro ugledala svog Nikolicu. Stric je poželeo da i njega tako neko voli, ali mu je Nikolica uzvratio da ga voli njegov magarac Sivac. Taj dan nastavljeni su i radovi na kolibi. Ona je ustvari napravljena prema nacrtima Lazara Mačka, koji je na svoje delo bio ponosan, ali i pomalo nezadovoljan jer je moglo i bolje kako je rekao. Đoko Potrka im je smislio i domišljat natpis koji će staviti na svoju kolibu: “Ovdje živi hrabra četa harambaše Jovančeta.”

XI.

Narednih dana dečaci su nastavili uređivati logor. Sledeće su načinili ognjište za vatru, odnosno peć od kamena. Za hranu družine brinuo se Jovanče, vođa družine. Brao je kukuruz, kopao krompire, čupao rotkve i slatku repu. Zatim su sve trpali u Mačkove vreće i nosili u logor. Veliko im je slavlje pričinjalo sedenje oko kotla i čekanje da se skuva krompir ili kukuruz. I svi su dobivali jednake delove i nitko se nije žalio. Tako je ova četa iz dana u dan postajala nešto veliko i vredno. To što pripadaju četi, svima je ulivalo nekakvu odvažnost i nisu se više bojali ići sami gajem po mraku. Lazar se čak nije bojao ni skrivene pećine koju je pronašao. Pokazao ju je Jovančetu, ali mu rekao da ćuti ostalima o njoj jer će tu sakriti većinu svoje radionice.

XII.

Jovanče je čak i sanjao tu pećinu i jedva čekao da s Lazarom uđe u nju, ali Lazar je sutradan morao ostati pomoći tati nešto oko kola. Tog dana ih je iznenadio i uljez u njihovom logoru. Bila je to Lunja. Došla je tako što je pratila Strica. On nju mrzi zato što ih je otkrila, a ona je rekla da ga voli, na što ga je družina počela zezati. Stric se popeo visoko na drvo, a Lunja se rasplakala. Jedva su je smirili i vratili ju nazad, jer im je bilo žao što su rasplakali devojčicu. U četu je nisu mogli primiti jer nije bila bijena od učitelja. Okrenula se i otišla iz gaja.

XIII.

Lunja je u školi ustala i prišla do katedre. Rekla je da želi batine. Učitelj Paprika počeo je da se smije. Nije htio da bije djevojčicu na što je ona krenula da ga provocira. Bacila je kredu i sunđer na pod, zatim razrednu svesku i tablu. Na to se Paprika i dalje smijao i ustao po razredu dijeliti packe, nekome po glavi, nekome po leđima i rukama. Kada se vratio za katedru, začudio se kao da Lunju vidi prvi put. Ona se sjetila da kao Jovanče iskoči kroz prozor, jer nikada prije nijedna djevojčica to nije učinila, a sigurno bi bila junakinja da to učini. Napravila je to. Trčala je prema gaju i slučajno upala u jamu u blizini pećine koju su otkrili Mačak i Jovanče pre neki dan.

XIV.

Sutradan su Jovanče i Mačak jedva čekali ići u pećinu. Mačak je donio i električnu lampu. Dječaci su počeli kopati otvor dok nisu mogli ući u nju. Krenuli su zajedno unutra puzajući. Pronašli su tamo i jezero, a odjednom su čuli samo tanko i slabašno “ej”.

XV.

Za to vrijeme dečaci u logoru su se čudili gde su Jovanče i Mačak. Sjetili su se da Jovanče uopće nije dobio batina jer je prije toga stigao pobjeći kroz prozor. Zato su pomislili da se pošao predati u školu. A i uhvatili su Jovančeta i Mačka kako se prethodnih dana nešto došaptavaju. Po svemu sudeći družina je mislila da će Jovanče i Mačak izdati njihovo tajno skrovište, pa su se posakrivali na drveće.

XVI.

Jovanče i Mačak su i dalje bili u pećini. Slabašan glasić molio ih je da upale lampu. Pomislili su da je to patuljak. Zabezeknuti dječaci ugledaše Lunju koja im je objasnila da je upala ovamo kada je bježala iz škole. Svi su krenuli van, a Lunja je obećala da će ćutati o ovoj pećini. Kada su došli u gaj, spazili su ostale dječake na drvetu.

XVII.

Nakon Lunjinog moljenja za batine i bježanja kroz prozor, učitelj Paprika postao je još gori. Ulazio je u razred pitajući đake hoće li batina. Tako je sve više i više đaka počelo dobivati batine, pa ih je sve više odlazilo iz škole i pridruživalo se četi u Tepsiji. Svi novi članovi morali su položiti zakletvu da neće odati logor ni četu. Dječaci su napravili i tajnu Žujinu kućicu koja je bila zapravo jama u koju bi upadali uljezi u njihovom logoru. Dok su se igrali žmurke, slučajno je u jamu upao Stric, koji je namočio dupe u Žujinoj činiji s vodom, pa nije htio da izađe kako ga Lunja ne bi vidjela. Dok se ostatak družine malo razmaknuo, Stric izađe iz jame i pođe na sunce da legne da se osuši. Tu je i zaspao.

XVIII.

Učitelj Paprika ubrzo je opazio da mu u razredu fali sve više đaka. Pomislio je da ih roditelji zadržavaju kod kuće da im pomognu na polju. Uputi se jednoga dana seoskom knezu Valjušku i priopći mu da sazove ljude sa spiska večeras. Kada su seljaci došli pred krčmu, knez ih upita zašto ne šalju djecu u školu. Naravno da su roditelji mislili da djeca svaki dan idu u školu. Upitali su poljara Lijana zna li nešto više o tome. Pošto on nije znao gde su, dogovoreno je da Lijan sutradan krene potražiti njihovo skrovište.

XIX.

Vesela družina nije ni slutila što im se sprema. Mačak i Jovanče istraživali su pećinu i jedva čekali da jednom sve ispričaju ostalima. Jednom dok su jeli pečeni krompir, Lunja prokomentira da ih netko posmatra. Stric je dokazivao da se Lunji sve priviđa, ali ona je tako osjećala. Samo im je bilo čudno kako Žuja još nije ništa nanjušio.

XX.

Lijan je tražio po svim jarugama, iza živica i po koprivama. Nakon toga su na red došli zapušteni vrbaci i uglovi oko rječnih okuka, puni trave. Sjetio se i Prokinog gaja, ali se i on sam plašio gaja jer je kolala priča da je tamo drekavac, pa kako se onda deca ne bi bojala. Lijan je bio seoski poljar, što znači da mu je dužnost bila čuvati polja, livade, usjeve i voćke, a pri tome često ratuje s djecom. Tako je pošao tražiti i odbjeglu decu ne samo po kneževom naređenju nego i po vlastitom nahođenju. Sjetio se da je Jovančetov čukundjed poginuo u gaju i da će se on sigurno usuditi ići onamo. Prvo je išao istražiti ivicu gaja, a kada je razmaknuo žbunje, video je usnulog dječaka. Bio je to Stric koji je ondje zaspao nakon što je legao da se osuši. Odlučio je da će ujutro poraniti i napraviti zasjedu djeci ako se ovdje kriju.

XXI.

Sutradan je stari Lijan krenuo da uhodi dječake u gaju. Još je uvijek bio mrak i jedva se vidjelo. Ponio je i rakiju, svoju vjernu drugaricu. No, poljar je upao u njihovu zamku, tajnu Žujinu kućicu. Žuja ga ugrabi zubima za torbu. Pomislio je da se radi o drekavcu, iskočio iz jame kao luđak i dao se u bijeg. Sakrio se u plast sijena. Kada se konačno ohrabrio, provirio je glavom i spazio nešto što je izgledalo kao drekavac, no bila je to obična krava.

XXII.

Kada se razdanilo u gaj je došao Stric. Shvatio je da je netko upao u jamu. Uskoro stiže i Jovanče. Stigoše i ostali i krenu razgovarati o tome tko je to upao u jamu i gdje je sada. Cijeli dan družini nije bilo ni do igranja, samo su svi nekako napeto iščekivali kakvu skitnicu ili uhodu. Toga dana nije bilo ništa, ali ih je sutradan dočekao natpis na vratima kolibe da ih čeka veliko iznenađenje i da se paze. U potpisu je pisalo: “Čovjek iz jame”.

XXIII.

Družina se nije previše uplašila prijetnje, jer nisu znali da se u selu kuje velika urota protiv bjegunaca. Samo je Lunja slutila o čemu se radi. Knez Valjuško i poljar Lijan bili su na čelu zavjere. Jednog dana Lijan je dojurio do kneza i rekao mu da se djeca kriju u Prokinom gaju. Poljar je ipak žalio dečake i odlučio je da ih nekako obavijesti. Zato im je i ostavio onaj natpis na vratima kolibe, kao upozorenje. Odlučeno je da skrovište dječaka bude opkoljeno sa svih strana i da se poduzme juriš na dati znak. Zavjerenici su skupili oružje i odredili napad za sutrašnji dan.

XXIV.

Dječaci su kao omađijani zurili u natpis i pitali se tko bi to mogao biti. Dok su oni tako vijećali, napadači su već bili tamo i sa svih strana ih promatrali. Družina se hrabro branila, bacajući krompire na napadače. U logoru nastade sveopšta pomutnja. Jedan po jedan dječaci su padali u ruke napadačima. Tako uhvaćene, svezali su hajduke i poveli ih u školu da im sudi učitelj Paprika.

XXV.

Dok su tako vodili djecu u školu, pojavi se Nikoletina Bursać, Stričev rođak. Pobuni se protiv tog mlaćenja djece i kaže da bi trebalo vratiti učiteljicu Lanu pa ne bi bilo ni bježanja ni bune. Poljar Lijan jedva dočeka da oslobodi dječake. Knez na to kaže da će i Nikoletina i Lijan sutra imati posla sa žandarima jer nisu na strani vlasti.

XXVI.

Ujutro u zoru, knez je krenuo u žandarmerijsku postaju, a seljaci u varoš tražiti nazad učiteljicu Lanu. Žandari ne nađoše ni Nikoletinu ni Lijana koji su se sakrili, a seljaci su na dugo nagovaranje povukli učitelja Papriku iz škole. Takvom rješenju doprinjelo je i što se Paprika od muke napio zajedno s knezom i crkvenjakom, pa su sva trojica upali u jamu punu kreča. Tako bijeli uplašili su prolaznike po selu kasno uveče. Dok je Paprika sljedeći dan putovao iz sela, u jednom ljeskaru u blizini Prokinog gaja našla se skupina odmetnika iz škole. Bilo im je čak i žao Paprike, ali znali su da se vraća njihova učiteljica Lana. Lazar upita Jovančeta što će sada da bude s njihovom pećinom i njegovom radionicom. Slože se njih dvojica da nikome ne kažu za pećinu. Dječaci nisu ni slutili kakvu će ulogu pećina igrati u danima koji dolaze. Drugi svjetski rat bjesnio je Europom, a približavao se i Kraljevini Jugoslaviji. Došla je i zima, a logor Tepsija ležao je razbijen. Približavalo se proljeće 1941. godine.

Drugi dio

I.

Sve više ljudi odlazilo je u vojsku i u rat. Selo se praznilo. Pošao je i Nikoletina Bursać i po odlasku pozdravio Jovančeta i Strica koju su stajali na vratima škole. Zamolio ih je da čuvaju njegovu staru majku Mariju i da joj nose drva za grijanje. Odma poslije škole pošli su po naramak suhih drva i odnjeli joj. Bila je veoma zahvalna i osjećali su se kao pravi ljudi. Poželjeli su da ih sad vidi učitelj Paprika. Poželjeli su i lulu. Sutradan je Stric u razred donio neku staru lulu dede Alekse. Mačak ju je uzeo na popravak. Dječju idilu jedan dan prekinuli su avioni na nebu. Počeo je rat. To jutro bombardiran je Beograd. Učiteljica je poslala djecu kući da poruče da je rat počeo.

II.

Djeci su iznad glava zujali njemački avioni. Gruvali su i topovi u daljini. Sve je to djeci kao i svima ostalima bilo novo i strašno. Gorjeli su i rezervoari nafte i benzina. Ratovalo se na sve strane.

III.

I škola je prestala da radi, a ljudi su posmatrali kako kroz selo prolaze vojnici s puškama. Učiteljica im je rekla da oni s puškom nisu hteli da se predaju. Dečaci su zaključili da su i oni dobro učinilini kada su se odmetnuli iz škole prošle jeseni, jer nisu htjeli da se predaju. Jovanče se nadao da će se tako i Nikoletina vratiti s puškom.

IV.

Stigne jedan dan Stric Jovančetu i saopći mu da se Nikoletina vratio s puškom, ali da mora ćutati o tome. Dva dana kasnije Lazar Mačak i Jovanče dogovore se da obiđu pećinu i sklonjene stvari iz Mačkove radionice. Krenuli su još prije svitanja i kad su zašli u gaj, pred njih nabasa Nikoletina. Sakrio je nešto u šumi, ali je dao do znanja dječacima da zna da su i oni sakrili Mačkovu radionicu negdje, pa da svi moraju da ćute. Kada je Nikoletina otišao, dječaci krenu da razgovaraju o tome da je možda Nikoletina pronašao njihovu pećinu i onamo sakrio pušku. Njemci su htjeli da oduzmu svo oružje.

V.

Zemlja je pala u ruke Njemaca, čiji su tenkovi prolazili zemljom. Jovanče je znao da Nikoletina nije bacio svoju pušku, iako je bio razočaran zbog poraza i zauzimanja njihove zemlje. Nekoliko dana poslije na seoskoj krčmi osvanu natpis da sve stanovništvo ima da preda oružje, kod koga se poslije roka nađe oružje, biće streljan. Nakon što su djeca pročitala natpis nepismenim seljanima, odoše u gaj.

VI.

Okupatorska vlast, Njemci i Talijani oduzimali su oružje od naroda. Kada bi pronašli oružje skriveno kod nekoga, streljali bi domaćina bez pogovora. Najgora vrsta izdajnika bili su takozvani Ustaše, naoružani od njemačkih i talijanskih okupatora. Išli su po kućama i tražili oružje. Jovanče i Stric su jednog dana dok su čuvali ovce ugledali naoružane Ustaše i javili Nikoletini kako idu prema njegovoj kući. Kad ga tamo nisu pronašli, rekli su da će im pasti u šake kad-tad. Zahvaljujući dječacima, nisu ga uhvatili. Nikoletina predloži dječacima da oni paze stražu i kada vide Ustaše ili žandare da jave narodu. To razveseli Jovančeta i Strica jer je to značilo da će opet imati svoju četu i pođu da traže ostale.

VII.

Skupila se stara družina u Prokinom gaju i dogovorila se o držanju straže. Kada bi vidjeli Ustaše sa brega Lisine samo treba da zapale vatru i seljani će biti obavješteni. Cijeli plan su smislili učiteljica i Nikoletina, koji je sve dan pre ispričao Jovančetu.

VIII.

Dječaci su tako jednog dana zapalili vatru, a poljar Lijan se skoro ugušio od dima. No rekli su mu da na taj način obaveštavaju selo o dolasku Ustaša. Lijan je zaspao, a probudila ga je pucnjava, te su ga dječaci stali dozivati da dođe na raskršće gdje se čuo pucanj.

IX.

Ustaše su pucali i tražili odbjegle vojnike i učiteljicu Lanu, ali svi su se posakrivali. Stric je trčao da obavjesti Nikoletinu i pri tome su u njega pucali i okrznuli mu njegov slamnati šešir. Ali na sreću, Nikoletina se već bio sakrio i ovoga puta Ustaše nisu nikoga našli.

X.

Ustaška pucnjava uzbunila je čitavo selo i ubrzo se čulo da su pucali u Strica. Nije se znalo da li je živ i šta je s njim. Tek su predveče Lunja i Jovanče stigli u selo i saznali da je Stric nestao. Za to vrijeme Stric je stražario sakriven za žbunom uz samo raskršće i očekivao Jovančetov povratak. Tako sakriven Stric je slušao razgovor njegove družine koja priča da je Stric poginuo. Stric počne da plače zamišljajući sebe mrtvoga i djeca ga čuju. Kada su provirili u žbun on stane da se pravi mrtav, a deca ga krenu tresti. Kada ga je Lunja krenula milovati shvate da se pretvara. Lunja se naljuti, kao i Stric na nju.

XI.

Danima su dječaci stražarili i njihovi dimni signali često bi se pojavili nad Lisinom i Golim brdom. U selo su upadali Ustaše, žandari, tražili vojnike, učiteljicu i sakriveno oružje. Među stanovnicima je počelo da se priča o ustanku protiv okupatora. Jednog jutra Ustaše su se pojavili prije nego su dječaci stigli do svojih stražarskih pozicija. Shvatili su da im nema druge nego poći u gaj. U gaju su već bili Nikoletina i učiteljica Lana. Nikoletina se uspeo na jednu bukvu i tamo izvadio pušku i municiju koje je bio sakrio. Jovanče i Lazar su ih promatrali, a kad su svi spazili Ustaše, pozovu njih dvojica Nikoletinu i učiteljicu da se svi skupa sakriju u njihovu tajnu pećinu. Na putu do pećine ukazao im se i poljar Lijan u bijegu. Svi su se sakrili u pećinu, a vani su Ustaše vikali i tražili bjegunce.

XII.

27. jula 1941. Partizani su oslobodili Drvar. Poljar Lijan zajedno s Jovančetovom družinom sjedi navrh Golog brda i osluškuje borbu u varoši. Neprijatelj pokušava da se probije do sela Lipova. Odjednom nad gajem projuri avion, a djeca i Lijan se sakriše. U tom naletu avion je bombardirao njihovu školu.

XIII.

Djeca pođoše u ruševine svoje škole sakupljati što je ostalo. Učiteljica im je rekla da će im trebati nagodinu kada škole opet počne raditi. Sve što su našli sakriće u Prokin gaj. Avioni su tražili glavni štab partizanskog odreda. Družina se dosjetila da u gaju sagrade novu kolibu u koju će pospremiti školske stvari. I tako je gaj ponovno oživio. Jovanče je na pročelje nove kolibe zakucao sliku planinskog orla, da neprijatelj vidi da orlovi unatoč bombama i dalje lete. Spremala se prava ratna škola.

XIV.

Jovanče i Mačak nastavili su da istražuju svoju tajnu pećinu. Pronašli su otvor kroz koji mogu da dođu na veliku strminu i odakle mogu da izađu. Dok su izlazili, čuli su puške u njihovom selu.

XV.

Bitka je počinjala u selu Lipovu. Mačak i Jovanče trčali su nazad u gaj, koji je već bio opkoljen. Čuli su da je u gaju glavni partizanski odred. Dječaci su znali da nema druge nego da pođu svi u pećinu. Kada su svi ušli, vani se počelo pucati, neprijatelj je prodirao u Prokin gaj.

XVI.

Prošlo je dosta vremena otkako su dečaci i Lijan tako bili sakriveni u pećini. Bili su gladni. Ali još nisu mogli da izađu. Lunja je izašla u izviđanje i u njihovom logoru Tepsiji vidjela neprijatelje kako leže oko vatre. Nekoliko dana su tako bili u pećini gladni i neispavani. Mačak i Jovanče se sjete da izađu na drugi izlaz koji su otkrili iznad potoka Ledenice. Svi su izašli u šumu kroz taj otvor, a tamo su sretli i Nikoletinu s cijelom skupinom Partizana, ali im je nestalo municije. Lazar Mačak se sjetio da neprijatelji imaju pune sanduke municije u logoru. Slože se da krenu u akciju po municiju.

XVII.

Mačak i Jovanče su ih predvodili kroz pećinu. Sretno su stigli do neprijateljskog logora. Tamo su svi spavali čvrsto jer su se ponapijali. Ukrali su sanduke s municijom a pred jutro krenuli u juriš na neprijatelja koji nije imao pojma što se noćas dešavalo u njihovom logoru. Jovanče i Mačak već su išli nazad u pećinu, a Nikola i Partizani su ostali u borbi.

XVIII.

Neprijatelji nisu mogao preboljeti što su tako nastradali, pa su se već dan poslije nad selom Lipovom pojavili bombarderi. Neprijateljski avioni dobili su naredbu da bombardiraju gaj i da unište skladište municije. Kad su čuli bombardiranje, pobjegli su u pećinu. Gaj je bio uništen.

XIX.

Nikoletina i njegov partizanski vod predložili su Jovančetu da upravo u logoru Tepsiji naprave svoju partizansku mehaničarsku radionicu. Jovanče je pristao ali samo ako prime i Lazara Mačka među njih. Stric je za to vrijeme otvorio omladinski kurs i odsjek za kurire. Tu je bila skoro cijela Jovančetova družina.

XX.

Lunja je jednog dana spazila u kukuruzu dva nepoznata seljaka. Javila je to Lijanu, a kada su Partizani krenuli vidjeti tko je to, shvatili su da se radilo o neprijateljskim diverznatima koji su htjeli u zrak dignuti njihovu partizansku radionicu. Lunja i Lijan su zbog toga proglašeni obaveštajcima.

XXI.

Stric se po povratku s omladinskog kursa često zaustavljao pred kućom “debele” Marice. Ubrzo je zaboravio Lunju, a Marica mu je postajala sve draža. Zaljubio se skroz. Lunja je saznala tko je razlog njegove sreće i bila tužna jer joj je Marica otela najboljeg druga. Ali joj je Jovanče rekao da ju on i dalje voli, pa se i ona zaljubila u njega.

XXII.

Krajem jeseni od četiri omladinske čete stvoren je Omladinski udarni bataljon. Za komandanta je postavljen NikoletinaBursać. On je odmah zamolio komandanta odreda da mu dodijeli članove Jovančetove družine. Dječaci su išli da se pozdrave s Prokinim gajem i da krenu u vojsku.

XXIII.

Omladinski udarni bataljon kreće na put. Lazar Mačak i Lunja promatrali su ih s uzvisine. U bataljon nije primljen Nikolica jer je još bio premlad za borbe. Tako ih je Lunja sa sjetom ispraćala i nadala se da će ih opet jednom vidjeti, svoje drugove iz djetinjstva.

Mjesto radnje: Selo Lipovo, Prokin gaj – logor Tepsija

Vreme radnje: vrijeme uoči početka Drugog svjetskog rata i početak rata

Likovi: Dugački Stric, Jovanče, učitelj Paprika, Lunja, ĐokoPotrk, Lazar Mačak, Nikolica s prikolicom, NikĆulibrk, pas Žuja, Vanjka Široki, knez Valjuško, poljar Lijan, seljani, NikoletinaBursać, učiteljica Lana

Analiza likova

Dugački Stric – pravo ime mu je bilo Stevo, a zvali su ga Stricem zato što je bio najviši u čitavoj školi, pa im je ličio na zajedničkog đačkog strica. Uz to je i nosio čakšire, prsluk i slamnati šešir svog mršavog strica, a zimi njegove cokule, gunj i šal. Bio je siroče, kojeg su othranili stric i djed. Ne voli baš Lunju i stalno joj se sprda, iako verovatno potajno gaji simpatije prema njoj. Na kraju se zaljubljuje u debelu Maricu. Bio je pogođen u šešir tijekom bežanja od ustaša i na dramatičan način pravio se da je mrtav samo kako bi mu se družina divila.

Jovanče je dječak koji je bio vođa skupine hajduka. Čukundjed mu je bio hajduk Jovan koji je sahranjen u Prokinom gaju. Jovanče je domišljat i spretan dečak. Veran je drug i dobar vođa svoje skupine. Pravedan je prema drugima i radi sve za dobrobit svoje družine.

Lunja je desetogodišnja devojčica, velikih očiju, Stričeva prva komšinica. Uvek je išla za dečacima i promatrala ih ćutke. Vikali su na nju i terali je. Pojavljivala se odsvakud, tamo gde bi joj se najmanje nadao. Prišla je družini begunaca kao jedina devojčica. Pokazala se kao veran drug koji zna da čuva tajne i poštuje družinu. Lunja je na neki način zaljubljena u Strica. Kada je počeo rat pokazala se kao pravi obaveštajac, pa je zajedno s Lijanom obaveštavala partizanski štab o svemu.

Đoko Potrka dobio je takav nadimak jer je trkom išao u školu i vraćao se kući. Jednom je u crkvenoj procesiji pred sobom nosio krst i u trku ga pronio oko crkve, zbog čega je dobio batine i nadimak. Đoka je stalno smišljao lepe pesmice i to dok je u ustima žvakao kakvu slamku neke biljke.

Lazar Mačak nije se bojao starijih i većih od sebe i na njih je frkao kao mačak, zbog čega je dobio nadimak. Inače je vesele ćudi, okretan i majstor za pravljenje igračaka. Poseduje malu radionicu na tavanu, koju kasnije seli u logor Tepsija. Pronašao je pećinu koja je u ratu mnogo pomogla partizanima i njegovoj družini, a u čast njemu, nazvana je Mačkova pećina.

Nik Ćulibrk – otac mu je dugo radio u Americi kao rudar, farmerski radnik i kauboj, a kada se vratio, mešao je u materinji jezik i engleske reči. Tako je sina zvao Nik. Nik je kao i njegov otac često mešao engleske reči i materinji jezik. Nosio je kaubojski šešir.

Nikolica s prikolicom bio je đak prvog razreda koji je obožavao svoju kujicu Žuju. Išao je svugde s njom. Pošto mu nisu dali da ju vodi u školu, pobegao je hajdučkoj skupini dečaka u logor Tepsija. Nisu mu dali ni da pođe u vojsku s Omladinskim bataljonom, nego je ostao u štabu.

Autor: I.D.