Tužne, ali i poučne priče govore o povjerenju i prijateljstvu. Povjerenju koje je teško steći, te kako ne trebamo svima vjerovati, jer ponekad ljudi, a u ovom slučaju i životinje rade sve za svoju korist. Pažljivo trebamo birati kome treba vjerovati i s kim se možemo upuštati u dublji povjerljivi prijateljski odnos. Također vidimo kako pravo prijateljstvo traje vječno, te kako su naši pravi i iskreni prijatelji spremni sve učiniti za nas.
U pričama susrećemo onomatopeju i personifikaciju. Personifikacija se koristi iz razloga što ljudski mozak posvećuje pažnju životinjama, jednako kao i ljudima, te u životinjama traže ljudske osobine, koje često poistovjećujemo sa životinjama. Sugerira na antropomorfizitet, te na taj način druge stvari i bića počinjemo smatrati moralnim vrijednostima.
Također može potaknuti na našu neostvarenu potrebu za društvom, kao na primjer, nedostatak socijalnih veza s drugim ljudima. Antropomorfizam postoji da pojednostavimo i lakše te učinkovitije shvatimo složena zbivanja. A sve ono što je nehumano prema čovjeku nazivamo dehumanizacija koju karakteriziraju bešćutni postupci prema ljudima. Hromadžić se izražava kroz emocije, slike i razne stilske figure.
Hromadžić u svoje priče uvodi patuljke koji imaju posebne i natprirodne moći, s odlikama ljudskih dubokih osjećaja. Patuljke koji su puni ljubavi i razumijevanja. Na trenutke su nježni i osjećajni, a u isto vrijeme mogu biti podli i zli, te se ponašaju tako da gledaju svoju korist.
Tajna neobičnog jezera ili kako je nastala ova knjiga
Ljiljanov otac je često pričao priče o planini koja se nalazila iza sela. Priče je pričao i ljeti, a naročito zimi pokraj toploga ognjišta dok je vani lagano padao snijeg. Ljiljan je pažljivo slušao očeve priče i često je zamišljao kako će obići planinu i posjetiti mjesta na kojima još nitko nije bio, te upoznati patuljka Zlatibora, o kojem je njegov otac često govorio.
Ljiljanovog oca su često pitali kako izgleda Zlatibor, ali on, kao niti ostali nisu znali dati odgovor na to pitanje. Znali su samo da živi na planini, ali nitko ga nikada nije sreo. No pretpostavljali su da je malen i uvijek nasmijan. Nosi odijelo od šumskoga cvijeća, te sa sobom nosi luk i strijelu, a vjerojatno nosi i mač. Kroz te priče Ljiljan je mogao steći neodređene informacije o Zlatiboru, ali samo ne ono glavno, a to je gdje Zlatibor točno živi.
Planinu odrasli ljudi nisu mogli preći ni za mjesec dana, pa se s toga dječak nije mogao sam upustiti u avanturu. Zato je svaku priliku iskoristio kako bi posjetio šumu s ocem ili s prijateljima koji su išli brati šumske jagode, a on se svakom prilikom nadao kako će sresti Zlatibora negdje u krošnjama.
Ljiljan je vjerovao da će vidjeti Zlatibora i želja mu se ispunila. Jednoga ljetnog dana, u šumi je brao jagode s prijateljima iz sela i svi su ugledali Zlatibora. Za vrijeme pauze razmišljali su koliko ih je dugo Zlatibor promatrao. Dječaci su raspravljali o Zlatiboru i neki su rekli da su to samo izmišljene priče o patuljku. Sve dok se Zlatibor opet nije pridružio dječacima. Svi su zanijemili, jer su im se priče o Zlatiboru obznanile.
Dječaci su ga primili u svoje društvo i postali su dobri prijatelji, a patuljak ih je odveo na poljanu gdje rastu najslađe i najveće jagode, te im odluči pokazati i ptičje jezero. Koračajući šumom, dječacima se počela javljati sumnja vezana za patuljka. Sumnja i skeptičnost ih je dovela do toga da su patuljku htjeli reći da oni ipak žele otići svojim kućama, jer nisu sigurni jel patuljak toliko iskren i dobronamjeran da ih ne ostavi same u šumi.
Kada su trebali ući u špilju, gdje ih je Zlatibor doveo, dječaci su se pobunili i rekli patuljku da mu ne vjeruju. Na što im on odgovori, ako mu ne vjeruju, da će ih on ispratiti do poljana i da ga više nikada neće vidjeti, jer prijateljstvo nije iskreno ukoliko ne vjerujemo prijateljima. Zlatibor im je pokazao ptičje jezero u kojemu su vidjeli mnogo novih ptica, a zatim im je pričao mnoge tužne priče, koje će biti sažete u ovom kratkom sadržaju.
Zlatokljuna ptica
Među ljudima počelo se pričati kako u šumi živi ptica zlatnog kljuna. Takva vijest je bila dovoljna da se u šumi potakne lov. Ptica je stalno bježala pred ljudima i neprestano pakala. Nije mogla shvatiti zašto ljudi ugrožavaju njezn život i zašto je progone. Mala sjenica je objasnila zlatokljunoj ptici zašto je love. Rekla joj je da ona ima zlatan kljun i da ljudi vole zlato i zbog toga treba biti na oprez, jer ako je jednog dana neki lovac ulovi, postat će vrlo bogat. Jednog dana neki ljudi odlučili su donijeti dva sokola u šumu kako bi je uhvatili.
Pratili su je u stopu, jadna ptičica bila je veoma nestretna. Noćima je plakala kako neće dočekati novo jutro. Kada je počela gubiti hrabrost, ugledala je bistru jezersku vodu. Donijela je odluku i sama sebi rekla da će prije umrijeti, nego provesti život u kavezu. Pogledala je još jednom šume, sunce i nebo, te je pala u jezero. Planinska voda je dočeka i primi njezino nejako tijelo. Ptica još jednom pogleda nebo, ptice i sunce, te potonu u vodu. Sokolovi su je tražili klikteći i leteći iznad jezera. Zlatokljuna ptica je sada napokon bila sigurna, jer je više voljela smrt, nego i samu pomisao da ostatak života provede u ropstvu.
Bijeli slavuj
U jednom od slavujskih gnijezda na svijet je došao bijeli slavuj. Čim je malo ojačao počeo je pjevati. Njegova pjesma je bila tako neobična, tako opuštena i tako divna da više niti jedan slavuj ne zapjeva, nego su se svi požurili kako bi čuli novi prekrasni slavujski glas. Kada su ga vidjeli jako su se začudili bijelom pjevaču. Iako je lijepo pjevao, slavuji su mu rekli da on nije slavuj, već golub, jer samo golubovi imaju bijelo perje. Rekoše mu idi golubovima. I mali slavuj napusti majčino gnijezdo, ali s golemom tugom u srcu, te suznim očima.
Nastojao je živjeti s golubovima, sve dok mu jednoga dana stari golub ne reče da on među njima može živiti samo kao stranac. Rastuži se mali slavuj i otpjeva jednu od najtužnijih pjesama u svome životu. Sve su ga ptice zadivljeno slušale. Tako je bijeli slavuj lutao tražeći prijatelje ali ih nije nije našao.
Došla je zima i svi se slavuji zaputiše se na jug. Svi osim bijelog slavuja. Tada on opet zapjeva svoju tužnu pjesmu obastutu najiskrenijim emocijama. Jedan dječak je čuo slavujevu tužnu pjesmu i odlučio mu je pomoći. Primio je tužnog slavuja i odnese ga u toplu sobu i nahrani ga, te se slavuj ubrzo oporavi. Malo po malo slavuj se navikao na dječaka.
Jedno proljetno jutro maleni slavuj zapjevao je svoju najljepšu pjesmu. Pjevao je najljepše pjesme svome prijatelju. Dječak je otvorio prozor i pustio svog prijatelja slavuja na slobodu. Slavuj je sletjeo na ružin grm i nastavio je pjevati još ljepše tako da su svi slavuji zanijemili od njegova prekrasna slavujska glasa. Pitali su se odakle je on došao, a on im je pripovijedzao o svome tužnome životu i zaplakoše svi slavuji ganuti njegovom pričom. Bijeli slavuj je bio primljen u svoju porodicu ali nije zaboravio dječaka koji mu je bio prijatelj. Slavuj je svaki dan posjećivao svoga prijatelja i uvijek mu iznova pjevao nove najljepše pjesme, koje su osvajale srca i uši onih koji su ih slušali.
Jato
U staroj i zapuštenoj zgradi, živile su crne čavke kod kojih je sova provodila dan, a na večer bi odlazila iz napuštene zgrade. Kako je sova na večer odlazila, crne čavke su sovu smatrale samo gošćom, a zbog sovine miroljubive naravi nikada nije dolazilo do svađe. Živjele su tako u miru i skladu, sve dok se jednog dana nije pojavio jastreb. Jastreb se nije naselio u tvrđavu, ali je živio nedaleko od tvrđave.
Već prvog dana, jastreb sleti u zgradu i uze k sebi malo ptiče, koje je počelo prhutati. Zbog jastrebovg pothvata u zgradi nastade nemir i od galame probudiše staru sovu. Sutradan jastreb opet dolazi u posjet zgradi, te otme čavku koja nije htjela pobjeći od ustrašivoga jastreba. Tu noć sova započne borbu sa snažnim jastrebom. Borili su se od ponoći do zore, ali kako je dolazila zora, sovi je padao mrak na oči i zbog toga se morala povući. Ujutro je došla umorna, očerupana i puna rana koje joj je prouzročio jastreb.
Tokom dana jastreb posjećuje tvrđavu kako bi uhvatio novi plijen, ali čavke su se dogovorile da će ga sve napasti i iskljucati, te im on neće moći uzvratiti. Tako je i bilo, sve čavke su nasrnule na jastreba i kvocale su ga sve dok nije pa u rijeku. A stara sova nije mogla vidjeti bitku, nego je samo čula kako su čavke u isti glas povikale: “Pobjeda! Pobjeda!”
Svirala
Jedne godine zima je bila toliko jaka da djeca nisu izlazila iz toplih kuća, a srne su se spuštale s planine u blizinu sela gdje je snijeg bio malo plići u odnosu na planinu. A noću uz urlik, jurili su vukovi kojima bi iznemogle srne uskoro postale žrtve. Ptice su noću odlazile u pojatu kako bi se ugrijale, a ukoliko bi ostale na grani, pale bi s grane u snijeg i više se ne bi ni ustale.
Mali dječak je samo razmišljao o tome kada će prestati padati snijeg kako bi se mogao sankati i napraviti snješka. Dok je tako vijavicu promatrao kroz prozor, ugleda malu ptičicu koja je umorna pala na njegov prozor. Uze pticu i unese je u kuću kako bi se ugrijala, a ptica se nije opirala, jer je mislila da joj se ionako ništa lošije ne može dogoditi, te da je svejedno na izmaku snage.
Dječak je sve učinio kako bi spasio svoga maloga gosta i ptica je već taj dan počela skakutati, a sutradan i pjevati. Ptičica je lijepo pjevala i dječak je poželio da ptičica zauvijek ostane u njegovom domu, ali ptičica nije mogla zamisliti takav život.
Ptičici je bilo lijepo kod njega doma, ali čezne za prostorom i svojim drugaricama. Ptičica ga zamoli da je pusti kako bi odletila u prostranstvo, ali ona će mu se zahvaliti. Ptičica je dječaku u proljeće poklonula bijelo sviralo, te kada bi on puhnuo u sviralo, ptičice bi došle pozdraviti dječaka i otpjevale bi mu najljepše pjesme. Dječak je cijeli dan ostao u šumi kako bi slušao pjev ptica i uistinu je bio srećan. Ptice su ga smatrale njihovim prijateljem, jer je on spasio njihovu drugaricu.
Slavujeva smrt
Na vrhu tamne gore živjela je porodica orlova, koji su svoja gnijezda sagradili na tornjevima, te cijeli dan i noć je netko od orlova dežurao. Ptice su zaobilazile njihova gniijezda u širokom luku. Ptiće su skrivale u lišću, lisice su bježale u kamenjare, a zečevi su bježali u loge. Orlovi su kružili iznad šumskog mora i lovili svoj plijen. Stoga su sve životinje strahovale od opasnih orlova.
Orlovskog vođu su zvali strašni, jer je imao katran crno perje i široka krila. Bojali su ga se i sami orlovi, a ostale ptice su bježale od vođe, više nego od ostalih orlova. Predvodio je orlove u lovu, a često se sam spuštao na planinu i nikada se nije vraćao bez plijena. Mogao je bolje od ostalih orlova pronaći zeca u grmlju, a ptice kada bi vidjele da dolazi, glasno bi opomenule druge ptice da dolazi opasnot.
Jednoga jutra Strašni pođe sam u lovu i opazio je slavuja koji je lagano i bezbrižno letio prema sivome oblaku. Slavuj je orla prekasno skužio i prije nego što se snašao, orao ga zgrabio svojim opasnim kandžama. No slavuj ga zamoli da ga ostavi na životu, jer su ostali orlovi uhvatili njegovu braću i sestre, a majka mu je sirota i sama.
Orao je krilom udario u stablo i mali slavuj se uspio spasiti, jer je bio spretniji u bijegu među granama i lišću u odnosu na orla. Orao mu je oštetio nogu i kada mu je noga zarasla, šepao je. Nije očekivao da će opet sresti orla, ali ovaj put je bio nemoćan, jer je vladala bolest među orlovima. Tada orao zamoli slavuja da mu pomogne i da će mu u znak zahvalnosti biti prijatelj do kraja života. Slavuj pomisli kako bi bilo moćno imati snažnog prijatelje i pomogne orlu da ozdravi. Kada je ozdravio, pojeo je maloga slavuja.
Golubovo krilo
U planinskoj pećini pod toplim majčinim krilom, izlega su se dva mala golupčića. Imali su nejaka krila i slabe noge i kao takvi, često su ostajali sami u pećini. No u pećini je živio i jedan stari slijepi, koji je često gunđao kada bi golubice bile gladne. Miš je vikao na golubice da nauči djecu da ne cvile ko pištaljke. Golubica ga je zamolila da se strpi još koji dan, jer će im uskoro izrasti krila, te ih vodi van da im pokaže kako letjeti.
Letjeti su zajedno s majkom, majka je malo više odlazila u visine, ali kako su bili na umoru, majka ih odluči vratiti natrag u pećinu. Pri povratku u pećinu, jedan mali golub je pao na dno pećine i slomio desno krilo. Majka ga nije mogla povesti natrag u gnijezdo, te je bila svjesna činjenice da će maloga goluba morati njegovati na dnu pećine.
Brat mu je svaki dan pričao što je vidjeo u letu i na razne načine je pokušao razveseliti tužnog goluba. Ranjeni golub odluči izaći iz pećine kako bi vidio sunce i nebo. Znao je da može pasti sa stjene koja bi ga odgurala u duboku vodu, ali svejedno je bio ustrajan u svojoj namjeri. Shvatio je da je dobro biti golub koji može hodati po tlu i vratio mu se smješak na lice.
Plamena
Živjela jednom jedna ptica koja je svjetlila. Noću je izgledala kao mala zvjezdica koja pada s neba, a kada bi se spustila u krošnju ili u grmlje, bila je obasuta svijetlom koje je nalik na svijetlo lampe, te su je zbog toga prozvali Plamena. Plamena je zbog svoga svijetla uvijek bila sama, jer se nitko nije htio s njom družiti. Nije znala od kuda dolazi, jer se svoga djetinjstva ne sjeća. Preletjela je mora i planine, brda i doline, sve kako bi srela plamene ptice, možda svoju sestru ili majku. No Plamena nije naišla na pticu sličnu njoj. Pjevala je nadajući se da će iz daleka ptice slične njoj započeti pjevati istu melodiju. Zatim je zamišljala kako će odletjeti u svoj kraj i uživati u plamenome svijetu. Gdje svijetle i ptice i lišće na drveću.
Lutala je svijetom kako bi pronašla svoj dom i jednoga dana se našla među oblacima iz kojih je počeo padati snijeg. Ostale ptice koje su tamo bile postepeno su umirale od gladi. Ptice su počele gubiti nadu i u zadnji čas Plamena ih izvede u mjesto bez snijega, gdje je zemlja bila obasjana sunčevom svjetlošću.
Kliknula je “Sunce” i kada je to izgovorila, pala je na zemlju i više se nije mogla podignuti. Ostale ptice su joj pokušale pomoći, ali kada su vidjele da za Plamenku nema spasa, iskopaše joj grob i položiše njezino tijelo u zemlju. To je bio velik i tužan pogreb. Plamenka je stekla prijatelje, ali njihove suze i brigu za njom nije osjetila, niti vidjela. Od tad je humka koja je prekrivala njezin grob s vremenom počela isijavati svjetlošću.
Rastanak
Snijeg je pokrio svaku površinu i sunca nigdje nije bilo. Patke su samo letjele prema jugu, gdje duva topao zrak. S posljednjim jatom je krenula i mlada patka Bjelovrata. Radovala se putu, jer je vođa pričao gdje će letjeti, te kako će posjetiti jedno od najljepših jezera. Letjeli su iznad Evrope i spuštali su se na rijeke koje još nisu bile zaleđene.
Kako su letjeli, Bjelovratu je pogodio metak. Osjećala je da joj se bliži smrt. Čekala je da padne noć, te da leži neprimjetno sve dok ne otiđu lovci i pas koji je lajao. Kada su otišli, počeo je padati snijeg i patka se odluči ustati, ali osjeti vrtoglavicu i bol u leđima. Bila je nepomoćna i gledala je kako snijeg po njoj pada. No odjednom je čula dozivanje svoje prijateljice.
Prijateljica je ozarena i sretna doletjela do svoje prijateljice, ali Bjelovrata je znala da joj prijateljica ne može pomoći i da će uskoro umrijeti. Rekla je svojoj prijateljici da joj se neće moći odužiti za lijepo djelo koje je napravila, jer njezin čas smrti samo što nije došao. Ubrzo je umrla, a njezina prijateljica je ostala tužna i uplakana pokraj Bjelovrate.
Dječak i ptica
Jedne zime u selu se razbolio jedan dječak. Liječili su ga na razne načine, ali ništa nije pomagalo. Dolazili su mu prijatelji u posjetu i nasmijavali su ga, ali ništa nije pomoglo dječaku da ozdravi. Najčešće je dječaka obilazila mala ptica, koju je on ozdravio i nahranio kada je bila slabašna. Ptica i dječak su postali pravi prijatelji. Ona bi mu samo kljucnula na prozor, a on bi joj otvorio tako bi se družili.
Došlo je i proljeće, a dječak još nije ozdravio. Kako je dječak ostavljao otvoren prozor da sunčeve zrake dopru do njegove sobe, tako ptica nije više morala kljucati da joj dječak otvori, nego bi sama doletjela u sobu. Jednom je dječak rekao svome prijatelju koji mu je došao u posjetu da bi on ozdravio samo kako bi mogao otići u šumu da pronađe zrelu jagodu.
Prijatelj mu reče da sada još nema jagoda, ali dječakj uvjeren da na jednoj poljani postoje jagode, jer je to sanjao. Mala ptičica je sve to slušala, naglo je odletjela. Nije više dolazila toga dana, a ni sutradan. Trećeg dana, ptica je doletjela s jagodom u kljunu. Dječak je uzeo jagodu i ozdravio je. A mala ptica je u vrtu ispod njegovog prozora savila gnijezdo i tako su ptičica i dječak ostali doživotni prijatelji.
Ili kako je otkrivena tajna
Dječaci koji su se sastali sa Zlatiborom prepričali su priče koje su ovdje zapisane. Svima je žao što im Zlatibor nije mogao ispričati još priča, ali Ljiljan će objasniti zašto to nije bilo moguće. Nakon što im je zlatibor pokazao jezero, izveo ih je na poljanu i zamolio ih da nikome ne pričaju njegove priče. Ukoliko će ih pričati, oni njega više nikada neće vidjeti.
Tako su desetak dana svi čuvali tajnu, sve dok Jasenko nije ispričao dječacima u selu kako je upoznao Zlatibora, te im je pričao o ptičjem jezeru. No kako mu dječaci nisu vjerovali, on odluči povesti dječake u šumu i pokazati im jezero, iako im je naglasio da nije siguran da će sresti Zlatibora.
Hodajući tako šumom, trebali su stići do kamenog brda, jer ono vodi do ptičjeg jezera, ali kamenog brda nije bilo. Dječaci su rekli Jasenku da je on sve to sanjao, nasmijali su mu se i uputili se kući. Zlatibor je saznao da je Jasenko izdao njegovu tajnu i od tada ga više nikad nisu vidjeli.
Tvrđava
Crne čavke živjele su u staroj zapuštenoj tvrđavi na vrh brda. U tvrđavu im je često dolazio orao, a svakim danom su dolazili i dječaci iz sela. Ne postoji dječak koji se nije htio popeti na staru tvrđavu, samo da bace pogled na nepoznatu zemlju i na planinske vijence iza kojih se nalaze gradovi. Mnogi u selu pričaju da se s tvrđave vidi more i lađa koja neprestano plovi po moru.
Do kule s koje se sve vidi nema stepenica, pa su se mnogi pokušali popeti uza zid, ali uglavnom su svi odustajli. No međutim jedan dječak se uspio popeti. Zvali su ga Jelen. Tako se zapravo nije zvao, ali svi su ga oslovljavali tim imenom. Jelen je jako dobro poznavao tvrđavu i imao je svoja tajna skloništa u tvrđavi. Ostalim dječacima je rekao kako iza planina vidi more i lađu koja plovi.
Dječaci Jelenu nisu vjerovali da vidi planinu, jer su znali da je more daleko i da trebaju proći deset planina kako bi vidjeli more, ali Jelen im je svaki put ponavljao kako vidi planinu. Onda je u selo došao dječak kojeg su prozvali Đurđevak, a dječak je osvajao na svakom takmičenju. Stoga dječaci odlučiše pozvati Jelena da se s njim takmiči. Odlučili su da tko se prvi popne na kulu da je on pobjednik, no Đurđevak se pokušao popeti, ali nije uspio. Jelen se počeo penjati, ali se kamen odvali i Jelen pade na pod. Ležao je nepomično na podu i dječaci su mislili da je mrtav. Jedan od dječaka je potrčao u selo da javi što se dogodilo Jelenu. No Jelen se brzo ustao i rekao je da je dobro. Jelen i Đurđevak su postali nabolji prijatelji, a Jelen se više nikada nije htio penjati na tvrđavu.
San
Toni je šetao šumom, jer je pošao u lov. Od oružja za lov je imao samo praćku. Lutajući šumom izbio je na jednu poljanu i vidio na zemlji velikog orla ispruženih krila. Bojao se prići orlu i polako je nategnuo praćku dok mu je prilazio. Zatim mu se obratio orao, koji mu je rekao da priđe i da se ne boji, te dječaka zamoli za pomoć. Rekao mu je da mu treba izvorska voda, koja otiče ispod bijelog kamena na rubu poljane.
Dječak je brzo otrčao i donije je orlu vodu. Kada je popio, orao je odmah ozdravio i odlučio se odužiti dječaku, te mu ponudi da ga ponese na leđima da vidi kako zemlja izgleda sa visine. Obeća mu da mu se ništa neće dogoditi i da će kući stići na vrijeme. Dječak se uplaši leta i orao mu se samo nasmijao i rekao mu da se neće vratiti kući.
Orao mu je rekao da još jednom pogleda sunce i nebo, jer ih neće dugo vidjeti. Dugo je tražio dječaka kojega će odnijeti gospodaru šume. Živjet će u pećini pet godina i za pet godina će opet vidjeti svjetlo dana, te će orao za pet godina potražiti novoga dječaka kojeg će odnijeti u pećinu. Dječak je u snu rekao “Hoću kući! Mama, ne daj me! Ne daj me!” i toga časa se probudio i sam je sebi rekao da više neće sam ići u šumu.
Ahmet Hromadžić biografija
Ahmet Hromadžić je rođen 11. 10.1923. u selu Bjelaju kraj Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završava osnovnu školu, a srednju tehničku školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu.
Svoju karijeru i pisanje je započeo kao novinar Oslobođenja 1944.godine, a kasnije je bio urednik. Pisao je priče, a prvi roman “Labudova poljana” objavljen je 1952.godine u Sarajevu.
Pisao je knjige za odrasle i djecu, ali njegovo je književno stvaralaštvo bilo više usmjereno dječjoj literaturi i pričama koje su pripadale za vrijeme njegova života. U pričama je opisivao svoje rodno mjesto i netaknute ljepote prirode koja se tamo nalazi. Među njegovim najpopularnijim knjigama ističu se: “Patuljak vam prica”, “Okamenjeni vlakovi” i “Patuljak iz Zaboravljene Zemlje”.
Bio je književni kritičar i za svoje radove je dobio nagrade i priznanja. Njegove su knjige zastupljene u osnovnim školama, te od 2007. osnovna škola u njegovom rodnom mjestu nosi naziv po njemu.
Autor: A.N.
Komentariši