Penelopa

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Penelopa – analiza pjesme

Penelopa je pjesma Maka Dizdara u kojoj se uvelike vidi njegova fascinacija grčkom kulturom i književnošću. Postoji više sličnih pjesama u kojima Dizdar spominje ili grčke motive, bavi se sličnim idejama ili iskazuje svoje divljenje njihovim, odnosno starogrčkim pjesnicima. Pjesama Penelopa jedna je od onih koja se grčkom pjesništvu približava svojim motivom. Penelopa je u grčkoj književnosti i mitologiji poznata kao Odisejeva supruga. Vrlo je važan lik Homerove Odiseje i kao takvu, Dizdar je koristi kao simbol njegove svršene žene, odnosno uzroka ljubavi i ljubavne boli.

Često možemo vidjeti u Dizdarevom pjesništvu njegovu fascinaciju Homerom. Ovo je samo još jedna od takvih pjesama koja to potvrđuje. U njoj preuzima motiv Penelope, ostavljajući samo duh njenog mitološkog bića te na njemu gradi vlastita osjećanja i ispoljava ih kroz stihove. Poštovanje prema njoj, Homeru i općenitostarogrčkom pjesništvu, izražava već prvim stihovima:

O tebi su ispjevane sve pjesme i ne bi smjelo
Ništa više o tebi da se pjeva

O tebi su rečene sve riječi i ne bi moglo
Ništa više o tebi da se kaže

Ponavljanje na početku stihova samo naglašava poantu. U sljedeće dvije strofe, više se ne ponavljaju iste riječi, ali ostaje motiv “nje”. Uz glavnog lirskog objekta, pjesnik uvodi i drugi. Spominje Penelopine prosce i opisuje ih “prozirnima kao jutro”, što je očito uvreda. Ovo je glavna potvrda da Dizdar govori o Penelopi iz Odiseje, jer upravo je ona imala mnoge prosce od kojih se svakodnevno branila dok joj je muž bio u ratu ili izgubljen na moru.

U pretposljednjoj strofi naziva je “nejasnim bićem stvari i stanja”. Ona je poput duha, ne posve razumljiva i privlačna upravo zbog toga što se ne može ni posve pojmiti, niti doseći. Upravo je takva bila brojnim proscima i upravo je takva pjesniku. Zanimljivo je da on ne koristi Penelopino ime kroz pjesmu, osim u njenom naslovu i na samom kraju, što još više ističe tajnovitost ovog lirskog objekta. Jednom kada spomene njeno ime, pjesnik ga ponovi četiri puta. Ono postaje mantra, kao što ime onoga za kime žudimo, ponavljamo kao da će to osobu i materijalizirati.

Ovo je jedna od rijetkih Dizdarevih pjesama koja ima pravilne strofe. Gotovo svi su distici, osim posljednjeg, monostiha. Stihovi su nepravilni i bez rime, što je čest slučaj u poeziji ovog pjesnika, pa je time i rima nestalna.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.