Petar Pan je roman namijenjen djeci, a glavni lik romana je dječak razigranog duha koji je odbijao odrasti. Autor Petra Pana je škotski pisac James Matthew Barrie, koji je 1902. godine prvi puta spomenuo Petra Pana u knjizi pod nazivom “The little white bird”, odnosno “Mala bijela ptica”, a knjiga je prvotno bila namijenjena odraslima.
1904. godine Petar Pan se pojavljuje i u vrlo uspješnim kazališnim predstavama poznat pod nazivom dječaka koji ne želi odrasti te kao glavni lik drame Petar Pan što je škotskog pisca Jamesa M.B. potaklo da 1911. godine napiše proširenu verziju knjige pod nazivom “Peter i Wendy”, a koja je kod nas poznatija kao Petar Pan kojeg danas čitaju djeca, ali i mnogi odrasli diljem svijeta.
Tema drame i knjige jest zapravo sukob između nevinosti djetinjstva i odraslosti koja nosi odgovornost. Petar Pan namjerno odabire da ne želi odrasti, a svojim postupcima nagovara i drugu djecu da učine isto. Što se može očitati iz citata na samom početku romana: “Sva djeca odrastu, osim jednog djeteta”.
Petar Pan je možda najpoznatiji među djecom kao leteći momčić u zelenom odijelu iz crtanog filma Walta Disneya, u kojem, kao i u ovom romanu po kojem je crtić i nastao, Petar Pan živi na nekom uzbudljivom i izmišljenom otoku. Društvo na tom otoku prave mu izgubljeni dječaci, Indijanci, gusari i sirene. U crtanom filmu Petar vječno ostaje dijete i leti iz pustolovine u pustolovinu sa svojom prijateljicom, Wendy te dobrom malom vilom Tintilinčicom, poznatijom kao Zvončica.
Zanimljivo je da se autor Petra Pana, James M. Barrie prvenstveno proslavio kao pisac drama i romana za odrasle i time ostvario pristojan kazališni i književni ugled. No osim pisanja, Barrie je imao još jednu veliku ljubav – a to su upravo bila djeca, slično kao i Lewis Caroll, autor Alise u Zemlji čuda.
Barrie je svoje slobodno vrijeme najradije provodio s djecom, a kako nije imao svoje djece, družio se s djecom svojih prijatelja i to u svakodnevnim šetnjama po londonskim parkovima. S petero djece se posebno sprijateljio, a to su bila trojica braće iz obitelji Llewelyn Davies, koji su tijekom godina u kojima se Barrie s njima družio dobili još dva brata, a upravo jedan od njih bio je dječak po kojem je i Petar Pan dobio ime.
U romanu se često spominje i veliki londonski park, Kensington park, gdje je Barrie najčešće šetao i igrao se s djecom, a gdje je i kasnije postavljen kip Petra Pana.
Petar Pan je svakako zabavna i uzbudljiva priča zanimljivog stila pisanja, ali ne tipična, zato što je sve u njoj drukčije nego što bi trebalo biti u nekoj klasičnoj bajci. Za početak ona uopće nije poučna te u njoj nema one prekrivene namjere da se djeci koja je čitaju pokaže kakvi ne bi smjeli biti ili kakvi bi trebali biti.Ona se ne trudi uputiti djecu na pravi put za odrastanje, nego upravo suprotno – glavni lik Petar Pan uopće ne odrasta i odrastanje mu nimalo ne nedostaje. Smatra da ostala djeca odrastanjem postaju obična, nezanimljiva i nemaštovita.
Isto tako glavni lik nije dobrodušan i plemenit, baš naprotiv, on je uobražen, nepouzdan i hvalisav, zaljubljen sam u sebe te drzak, dok je njegova vila družica tašta i ljubomorna te nimalo ne nalikuje na umiljate i dobre vile koje možda poznajemo iz tradicionalnih bajki.
Petar Pan je pripovijetka jer autor u većini romana kao da se postavlja u ulogu pripovjedača, iako vrlo zorno opisuje i međusobne razgovore među likovima kao i opisivanje situacija i detalja.
Vrsta djela: roman za djecu
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: London, kuća obitelji Darling, Nigdjezemska
Tema djela: sukob između nevinosti djetinjstva Petra Pana i njegove želje da nikada ne odraste te pustolovine njega, Wendy i njezino dvoje braće
Ideja djela: iako je s godinama važno odrasti i pokazati određenu zrelost, nikada ne bismo trebali zaboraviti na bezbrižnost i dječju zaigranost
Kratak sadržaj
Radnja romana Petra Pana započinje u Londonu, u kući na broju 14 gdje je živjela obitelj Darling. Gospodin Darling bio je bankar, a njegova žena kućanica. Imali su troje djece, djevojčicu Wendy i dječake Johna i Michaela. Njihovo troje djece nerijetko je čuvala dadilja Nana, koja je zapravo bila pas newfoundland.
“Gospođa Darling je voljela raditi sve baš kako treba, a strast je gospodina Darlinga bila da bude u svemu točno isti kao i njegovi bližnji- pa su, naravno, morali imati dadilju. Kako su međutim zbog silnog mlijeka što su ga djeca pila bili siromašni, ta je dadilja bila stroga i besprijekorna njufudlandska kuja. Zvala se Nana i sve dok se nije zaposlila kod Darlingovih nije bila zapravo ničija..”
Jedne večeri, dok je gospođa Darling stavljala na spavanje svoje troje djece, saznala je za dječaka Petra koji je vrludao mislima njezine djece. Odmah je obavijestila svog supruga koji joj nije vjerovao. Kada je na podu dječje sobe pronašla suho lišće, kćer Wendy joj je rekla kako je to lišće upravo razbacao Petar Pan. Majka joj nije vjerovala već je smatrala kako su to njena djeca samo sanjala.
Već sljedeće večeri, gospođa Darling mogla se uvjeriti kako to ipak nije bio samo san. U dječjoj sobi šivala je svom sinu Michaelu košulju za rođendan i pazila na djecu koja su čvrsto spavala. Ubrzo je i ona zaspala te usnula u neobičan san. Sanjala je da se Nigdjezemska, zemlja iz koje dolazi Petar Pan, približila, te da je ovaj neobičan dječak uspio pobjeći iz nje. Dječak joj se činio poznat, a u snu je vidjela i svoje troje djece pored njega. U tom trenutku u dječju sobu uskočio je dječak obučen u suho lišće koje je bilo slijepljeno smolom s drveća uz kojeg je skakutala neobična svjetlost, a gospođa Darling se probudila i shvatila da je upravo to Petar Pan.
“Taj bi san samo po sebi bio tričarija da usred tog njenog sna vjetar nije otvorio prozor dječje sobe, i da na pod nije skočio dječak. Dopratilo ga je čudno svijetlo, ne veće od dječje šake, te stalo letati po sobi kao nešto živo, i ja vjerujem da je baš ono probudilo gospođu Darling. Prenula se i kriknula i ugledala dječaka, i zbog nečega shvatila da je to Petar Pan. Da smo se tu zatekli vi ili ja ili Wendy, vidjeli bismo da je jako sličio poljupcu gospođe Darling. Bio je to ljupki dječačić, odjeven u lišće bjelogorice slijepljeno sokovima što se cijede iz stabala, no ipak je kod njega najviše očaravalo što je imao još sve mliječne zube. Kad je opazio da je ona već odrasla, iskezio je na nju te svoje biserčiće..”
Kada je gospođa Darling zavrištala, u dječju sobu je uletjela Nana koja je zarežala i skočila na dječaka. U ustima je držala dječakovu sjenu, koju je gospođa Darling potom spremila u ladicu, kako bi mužu mogla dokazati da to sve ipak nije izmišljotina.
Sljedećeg petka gospođa i gospodin Darling spremali su se za zabavu, a gospodin Darling je iz zabave ulio svoj lijek u Naninu zdjelicu s mlijekom. Nanu je to rastužilo pa se povukla u svoju kućicu, a ubrzo su je došla tješiti djeca. To je strašno naljutilo gospodina Darlinga koji je zatim vezao Nanu na lanac u njihovom dvorištu. Prije odlaska, gospođa Darling stavila je djecu na spavanje, otpjevala im je uspavanku te ostavila noćne lampice kako bi im svijetlile.
Ubrzo nakon što su gospodin i gospođa Darling otišli na zabavu, noćne lampe su se počele gasiti kao i zvijezde na nebu, a u tom trenutku u sobu uletava žarko i neobično svijetlo. To je bila vila pod imenom Zvončica koja je bila omotana u crveni list. Uz Zvončicu, u sobu je uskočio i Petar koji je uz nju užurbano tražio svoju sjenu i razbacivao svu odjeću iz ladica, sve dok je nije pronašao.
“Ali sada se u sobi pojavila druga svjetiljka, tisuću puta svjetlija od noćnih, i dok smo ovo izrekli, ona je već, u potrazi za Petrovom sjenom, prošla kroz sve ladice u sobi, prekopala garderobu, iskrenula sve džepove. Ali to zapravo i nije bila svjetiljka, nego nešto što je stvaralo svjetlo brzim bljeskanjem po sobi, a kad je na trenutak zastalo, mogli smo vidjeti da je to zapravo vila, ne veća od podlanice, no još u rastu. Bijaše to djevojčica prekrasno odjevena u bjelogorični list, čista kroja i duboka izreza, kroz koji se njena pojava razabirala sasvim jasno, a zvala se Tintilinčica.”
Petar je puno puta pokušavao spojiti svoju sjenu za petu, no nije uspijevao. Sjeo na pod i počeo plakati, a u tom trenutku se probudila Wendy pa su se njih dvoje upoznali. Wendy mu je pomogla prišiti sjenu za petu, za što joj je Petar bio veoma zahvalan, rekavši joj kako jedna djevojčica vrijedi više nego dvadeset dječaka, na što mu je Wendy htjela dati poljubac. Petar nije znao što bi napravio pa joj je pružio ruku kao da očekuje od Wendy da mu nešto da. Ona mu je dala naprstak za šivanje, a on je njoj poklonio gumb od žira koji je nosila oko vrata i koji joj je jednom prilikom i spasio život.
“Wendy kad sam zadovoljan sobom ja se upravo moram praviti važan. Ona ga i dalje nije htjela pogledati, iako je otvorila četvere uši. – Wendy – nastavio je Petar glasom kojem se još nijedna žena nije uspjela oprijeti – Wendy, jedna cura vrijedi više od dvadeset dečki. A Wendy je bila žena do svakog centimetra, makar tih centimetara i ne bi bilo baš jako mnogo, pa je povirila ispod posteljine.
– Zbilja tako misliš?
– Najozbiljnije.
– A ja mislim da je to od tebe savršeno lijepo – izjavila je Wendy – pa ću zato opet ustati. Rekla je to pa sjela do njega na rub kreveta. A osim toga mu je rekla da će mu, ako želi dati pusu, ali Petar nije znao što to znači pa je s očekivanje ispružio ruku..”
Petar Pan otvorio se prema Wendy i podijelio s njom da je pobjegao od kuće čim se rodio. Naime, čuo je roditelje kako pričaju o tome što će on biti kad odraste, a on nikako nije htio odrasti. Tada je pobjegao i živi s vilama. Isto tako rekao joj je da od trenutka kada dijete prestane vjerovati u vilu, jedna vila umire. Tada se sjetio Zvončice koja je ostala zatvorena u ormariću s ladicama. Pustio ju je, a kada ju je Wendy ugledala, oduševila ju je njena ljepota. No. Zvončica je bila pomalo ljubomorna, posebice kada je Wendy htjela poljubiti Petra Pana. Tada ju je povukla za kosu.
Petar Pan pozvao je Wendy da otiđe s njim u Nigdjezemsku te da svima priča priče. Wendy je oklijevala, iako, kada je saznala da će tamo naučiti letjeti te da ima sirena, odmah je probudila svoje dvoje braće.
Kako je Nana cijelo vrijeme lajala, pokušavši tako upozoriti na opasnost, Liza, kućna pomoćnica obitelji Darling, odlučila je s njom provjeriti dječju sobu. No djeca su brzo legla u krevet, te se pravila da spavaju, a Petar se sakrio iza zastora. Naizgled sve je izgledalo potpuno normalno, no Nana nije prestajala lajati te se istrgnula Lizi iz ruke i otrčala po gospodina i gospođu Darling. Kada su stigli kući, već je bilo prekasno, jer je Petar Pan naučio djecu letjeti uz pomoć sretnih misli i vilinskog praha pa su djeca ubrzo poletjela, a iza njih je ostao samo otvoreni prozor.
“Razumije se da se to Petar s njima upravo poigravao, jer nitko zapravo ne može letjeti dok ga ne zapuhnu vilinskom prašinom. Jedna mu je ruka međutim, kako već rekosmo, na svu sreću bila njome zamazana, pa je na svo troje puhnuo malo prašine, a što je urodilo upravo sjajnim plodom..”
Nakon što su Petar Pan, Zvončica, Wendy i njena dva brata Michael i John odletjeli iz kuće, letjeli su sve do Nigdjezemske gdje su vidjeli sve svoje snove na jednom mjestu. Petar Pan ih je upozorio kako ne mogu sletjeti u Nigdjezemsku jer njome vlada pirat Kapetan Kuka. Njemu je Petar Pan jednom prilikom odrezao desnu ruku na koju je kapetan Kuka stavio željeznu kuku. Pirati su ih spazili te su donijeli Dugog Toma – velikog topa, ne bi li ih pogodili. Kako se ne bi vidjela svjetlost koja je svjetlila od Zvončice, djeca su ju sakrila u Johnov cilindar, a oni su pokušali biti što tiši. No, John je povikao i u tom trenu cijelom Nigdjezemskom je odjeknuo top. Na svu sreću nitko nije pogođen, ali ipak su se morali rastaviti.
Čim se Petar Pan počeo približavati, Nigdjezemska se počela buditi. Pojavili su se Izgubljeni dječaci kojima su se počeli približavati pirati Kapetana kuke uz marširanje i pjesmu. Njih su pratili Indijanci, a pirate je zanimalo gdje su podzemni domovi Izgubljenih dječaka. Pirati su vidjeli kako dim izlazi iz gljive i shvatili su da Izgubljeni dječaci žive upravo ispod te gljive. Kapetan Kuka odlučio je napraviti mamac za dječake – veliki sočni kolač koji će ostaviti na palubi. Ubrzo se čulo kucanje sata koji je Krokodil progutao s rukom Kapetana Kuke, po čemu je Kapetan Kuka uvijek mogao znati koliko mu je blizu Krokodil pa je počeo bježati sa svojim piratima.
“Započeli su pjesmu, ali je nikad nisu i dovršili, jer se najednom začuo drugi zvuk i smjesta ih ušutkao. Bio je to zvuk tako sitan da bi ga slomio i list da je na njega pao, ali što se više primicao, bivao je sve razgovjetniji.
Tik tik tik tik.
Kuka je stajao obuzet drhtavicom,s jednom nogom u zraku.
– Krokodil – dahnuo je, pa odskočio, a za njim i njegov noštromo.
I doista je to bio krokodil. Mimoišao je crvenokošce koji su sad krenuli tragom drugih gusara. A na kuku mu se cijedila slina…”
Izgubljeni dječaci ugledali su bijelu i veliku pticu na nebu, koja je zapravo bila Wendy. Nju je dovela Zvončica i nahuškala dječake da je pogode jer je tako naredio Petar Pan. No, to je naravno bila laž. Krezubica, jedan od Izgubljenih dječaka, napeo je svoj luk i strijelom pogodio Wendy koja je potom beživotno pala na tlo.
Svi Izgubljeni dječaci okupili su se oko nje i shvatili da nisu ubili pticu nego djevojčicu. Kada je Petar Pan vidio mrtvu Wendy, bio je tužan i ljut te je htio nauditi Krezubici, a Zvončicu je od bijesa potjerao. U tom trenutku Wendy je podigla ruku i svi su shvatili kako je živa jer ju je spasio žir koji je nosila oko vrata, a koji joj je Petar Pan poklonio kada su se upoznali.
“Živa je – rekao je Petar kratko.
Našto je Pihpih istog časa uskliknuo :
– Dama Wendy je živa.
Sad je Petar kleknuo kraj nje i pronašao svoje dugme.
Sjetimo se da ga je bila stavila na lančić što ga je nosila oko vrata.
– Vidi – rekao je – strelica je udarila u ovo. To je pusa koju sam joj dao. Spasila joj je život..”
Kako je vrijeme prolazilo, dječaci su izgradili kuću u kojoj se Wendy brinula o svima. Navečer im je čitala priče te kuhala i uspavljivala ih, dok je Petar Pan stražario ispred njihove kuće. Wendy se brinula za sve, bila im je kao majka te je sve više počela zaboravljati na svoje roditelje. Za to vrijeme Petar Pan imao je avanturu u Laguni, gdje su živjele stotine sirena, koje su se sunčale, češljale i pričale s Petrom Panom na Osuđeničkom grebenu.
Jednog dana, dok su dječaci odmarali, Wendy je šivala uz greben i more koje se odjednom uznemirilo. To je bio znak da stižu pirati koji su oteli kraljevnu Indijanaca, Tigrastu Ljiljan. Dječaci su se sakrili zaronivši ispod površine, a pirati su na grebenu ostavili kraljevnu Indijanaca da umre od gladi. No, Petar Pan ju je odlučio spasiti pa je pirate nasamario oponašajući Kapetana Kuku, rekavši im da je puste.
U tom trenutku dolazi pravi Kapetan Kuka koji je odlučio da će oteti Wendy koja će sada piratima postati majka. Tim događajem započela je bitka između Petra Pana i Kapetana Kuke koji su se borili na grebenu. Petar Pan je shvatio da ima veće prednosti, ali je svejedno pokušao pomoći Kuki koji ga je udario i bacio u more, pri čemu je Petar Pan prvi put osjetio što je to nepoštenje i nepravda.
Ubrzo nakon toga, Kapetan Kuka je pobjegao zbog Krokodila koji je bio u blizini, a Petra i Wendy je more izbacivalo na greben. Petar Pan je bio jako ozlijeđen i nije mogao ni plivati ni letjeti, a Wendy je spasio zmaj kojeg je njen brat Michael često zamišljao u snovima.
Kada ga je zapljusnuo val, Petar Pan je dobio energiju i u tom trenu ugledao Snopticu, pticu koja mu se došla odužiti i koju je jednom prilikom spasio. Snoptica je poletjela, a za sobom je ostavila prazno gnijezdo kako bi Petar u njemu mogao doći do obale. Zahvalio joj se tako što je od piratskog šešira napravio novo gnijezdo za nju.
“Kad je Petar pristao, svoj brod je izvukao na žalo, na mjesto gdje će ga ptica lako naći, no šešir je doživio toliki uspjeh da se ptica sasvim okanila gnijezda. Šešir je plutao sve dok se nije izderao u krpice, i Starkey je često dolazio na obalu lagune, i s mnogo gorčine u srcu gledao kako mu ptica sjedi u šeširu. Kako je više nećemo vidjeti, možda bi sad bilo vrijedno spomenuti kako danas sve ptice Nigdjelice gnijezda grade u obliku šešira, sa širokim obodom na koji ptići izlaze uhvatiti malo zraka..”
Nakon ovog događaja, Petar i Wendy zaista su se počeli osjećati kao roditelji te su odlučili preuzeti sve obveze odraslih. Wendy je i dalje kuhala, čitala priče, šivala, a Petar se brinuo za sigurnost svih koji su živjeli u kući. Petra Pana je to počelo zastrašivati jer on ustvari nije htio biti otac i nikako nije htio odrasti. Jedne noći Wendy je pričala Izgubljenim dječacima priču o noći kada je sa svojom braćom otputovala u Nigdjezemsku. Priča je prilično razljutila Petra Pana jer se prisjetio kako njegova majka nije ostavila prozor otvoren, već je Petra zamijenila novim djetetom, a on je ostao sam.
Ta priča rastužila je Michaela i Johna koji su se s Wendy odlučili vratiti kući svojim roditeljima. Wendy je ponudila i Petru i Izgubljenim dječacima da pođu s njima i da će ih njezini roditelji sigurno posvojiti, no Petra nije oduševila ta ideja. Ipak, odlučio im je pomoći da se spakiraju i probuditi Zvončicu kako bi ih otpratila.
Baš na rastanku začula se borba pirata i Indijanaca, a ubrzo nakon toga pirati su vezali konopcima Izgubljene dječake te ih po kapetanovom naređenju odveli na brod. Kapetan Kuka spustio se u podzemnu kuću gdje je Petar Pan spavao i u njegovu bočicu s lijekom ulio je otrov.
“Da ga ne bi uhvatili živa, Kuka je sa sobom uvijek nosio strašan napitak što ga je sam smiješao iz svih otrovnih prstenova koji su mu dospjeli u ruke. Njihov je sadržaj Kuka upario do žute, znanosti posve nepoznate tekućine, vjerojatno najopakijeg postojećeg otrova. Sad je pet kapi toga stavio u Petrov pehar. Ruka mu je zadrhtala, no više od ushita negoli od stida.”
Kada se Petar Pan probudio, Zvončica mu je rekla kako su Izgubljeni dječaci i Wendy zarobljeni i kako ih treba spasiti. Pokušao je popiti malo lijeka iz bočice. U tom trenu, Zvončica je uletjela točno između njegovih usana, iz bočice ispila sav otrov i počela umirati. Petar se dosjetio da pozove svu djecu na svijetu koja vjeruju u vile kako bi je spasio, što je u konačnici i pomoglo pa su on i Zvončica otišli spasiti društvo.
Na brodu su pirati slavili, dok su djecu držali zarobljenu u potpalublju. Kapetana Kuku jako je uzrujalo što ga ni jedno dijete ne voli. Zbog toga je četvero dječaka bacio u more, a dvojicu je htio zadržati kao sluge. Budući da ga oni nisu slušali i njih je odlučio baciti u more.
U tom trenu Kuka je čuo kucanje sata i pobjegao jer je mislio da je u blizini Krokodil, no to je bio samo Petar koji je oponašao Krokodila. Petar se uspeo na brod i zatvorio u kabinu, a kapetan Kuka više nije čuo kucanje sata pa je nastavio mučiti dječake. Poslao je jednog od svojih pirata da ode po mačku uz pomoć koje je namjeravao još više zastrašiti djecu, no on se nije vratio, a iz kabine su se čuli krikovi. Zatim je poslao još jednog pirata no ni on se nije vratio.
Niti jedan pirat više nije htio riskirati svoj život pa je sam Kuka otišao s upaljenim fenjerom provjeriti što se to točno događa, a pri ulasku u kabinu netko mu je ugasio fenjer. Dosjetio se kako bi u kabinu mogao poslati dječake koji će ili biti ubijeni ili će ubiti kreštalicu koja se čula iz kabine.
“Mladići – obratio se posadi – evo ideje. Otvorite vrata kabine i utjerajte ih unutra. Neka se sa ćurlikavcem bore na život i smrt. Ako ga ubiju, utoliko bolje. Ako on ubije njih, ništa nismo izgubili..”
Kada su dječaci ušli u kabinu, Petar Pan ih je oslobodio okova i svi su se odšuljali do jarbola gdje su spasili i Wendy. Kapetan Kuka bio je izrazito ljut zbog cijele situacije na brodu, a za sve je optužio Wendy jer je smatrao da su žene nesreća na brodu. Potom je naredio da je bace u more, ali nije znao da se u njezin ogrtač sakrio Petar Pan.
Nakon žustre bitke, pirati su izgubili, a na brodu je ostao samo Kapetan Kuka, za kojeg ovaj puta Petar Pan nije imao milosti. Tada je Kapetan Kuka shvatio da mu nema pomoći i da je, iako mlad, Petar Pan izrazito hrabar i sposoban dječak. Kapetan Kuka na izmaku snage pokušao je pobjeći u skladište s barutom kako bi zapalio i potopio cijeli brod, no Petar ga je nadmudrio bacivši fitilj u more.
Kapetan Kuka se pokušao popeti na rub broda kako bi skočio u more, ali u tom trenutku Petar ga je gurnuo nogom i Kuka je pao u ralje Krokodila koji je time dobio i svoju osvetu i ručak.
“I tako je doživio još jedan i posljednji trijumf koji mu, vjerujem, ne bismo smjeli zamjeriti. Dok je tako stajao na ogradi i gledao preko ramena Petra kako klizi kroza zrak, pokretom ga je zamolio da ga udari nogom. I tako ga Petar nije proburazio nego ritnuo. Tako je Kuka napokon dobio darak za kojim je toliko čeznuo.
– Nema stila – kriknuo je podrugljivo i zadovoljan pošao ususret Krokodilu.
Tako pogibe James Kuka..”
Već je bilo vrlo kasno i nije bilo vremena za slavlje. Svi su otišli na počinak, a Petar je te noći usnuo ružan san pa je plakao u Wendynom krilu. Sutradan je bio dan kada su djeca trebala otići kući kako su i planirali. Pola puta prešli su piratskim brodom, a pola su preletjeli.
Kod kuće gospodin i gospođa Darling i dalje su čekali i oplakivali svoju nestalu djecu, a prozor su uvijek ostavljali otvorenim kako bi se djeca mogla vratiti u bilo kojem trenutku. Gospodin Darling, u znak kajanja zbog toga što je Nanu onu večer ostavio zavezanu lancem, svaki je dan provodio u kućici.
“Zato je, nakon što su djeca pobjegla, silno i brižljivo promislio o svemu, pa se spustio na sve četiri i upuzao u pseću kućicu. Na sve umilne pozive gospođe Darling da izađe, on je odgovarao tužno no odlučno:
– Ne, jedina moja, to je pravo mjesto za mene.
U svoj gorčini svojega kajanja bio se zarekao da iz te kućice neće izaći sve dok se djeca ne vrate.”
Ova noć bila je drukčija. Gospođa Darling svirala je uspavanku na klaviru, a gospodin Darling ležao je u kućici. Tada su u dječju sobu uletjeli Zvončica i Petar Pan koji su zatvorili prozor sobe kako bi Wendy pomislila da su ih njihovi roditelji zaboravili i kako bi uspio zadržati Wendy zauvijek u Nigdjezemskoj. No, ipak se predomislio oko svog nauma jer je osjetio grižnju savjesti čuvši njihovu majku kako svira i tuguje za djecom pa je ipak otvorio prozor.
Ubrzo nakon toga djeca su sletjela na prozor u dječju sobu i dogovorili se kako će leći u krevete. Kada njihova majka dođe, iskočit će i prirediti joj iznenađenje. Tako je i bilo, a sve to se gospođi Darling činilo nestvarno pa je mislila da ponovo sanja.
Djecu je to rastužilo, no kada je njihova majka probudila oca te kada ih je Nana nanjušila, svi su poletjeli u zagrljaj i shvatili kako je sada sve u redu.
Kada su se izgrlili, Wendy je ocu i majci predstavila šestoricu Izgubljenih dječaka kojima je obećala da će ih njeni roditelji udomiti, a bez obzira na to što se gospodin Darling nećkao, oboje su prihvatili sve dječake.
Kada se Petar Pan došao oprostiti od Wendy, ona ga je pokušala nagovoriti da ostane, no Petar Pan čvrsto je stajao pri svojoj odluci da nikada ne želi odrasti. Pri odlasku obećao joj je kako će doći svake godine za vrijeme proljetnog čišćenja i voditi je u Nigdjezemsku.
” – O, onda dobro – rekao je Petar kao da ju je upitao više onako iz pristojnosti, ali je gospođa Darling vidjela kako su mu se zatrzala usta, pa je iznijela svoju zaista lijepu ideju: da svake godine pusti Wendy s njim na proljetno pospremanje. Wendy bi bio draži stalniji odgovor, te joj se učinilo da će na proljeće trebati još dugo čekati, ali je zbog tog obećanja Petar veselo krenuo na put.”
Vrijeme je prolazilo, dječaci su krenuli u školu i navikli se na novi život, ali su nažalost i zaboravili letjeti. Došlo je vrijeme proljetnog čišćenja, a Petar Pan se vratio kako je i obećao te odveo Wendy u Nigdjezemsku gdje joj je prepričavao uzbudljive nove i stare avanture.
Wendy se razočarala jer je shvatila da je njemu cijela godina prošla kao jedan dan i da je u potpunosti zaboravio na Zvončicu i Kapetana Kuku dok ga je ona beskrajno čekala.
“Dogodine joj nije došao. Čekala ga je u novoj haljinici jer stara naprosto više nije išla na nju, ali on nikada nije došao.”
Nakon toga, Petar Pan nije se vraćao cijelu godinu, a kada je godinu poslije ipak odlučio doći, shvatio je kako se Wendy udala, a svi Izgubljeni dječaci su se oženili. Wendy je vrlo brzo i dobila djevojčicu koju je nazvala Jane i kojoj je stalno pričala priče o Petru Panu.
” Kćer se zvala Jane, a na licu joj je uvijek bio čudan, ispitivački pogled, kao da je od trenutka kad je stigla na kopno, samo željela postavljati pitanja. A kad je odrasla dovoljno da ih stvarno i postavi, pitanja su se uglavnom odnosila na Petra Pana. Voljela je slušati o njemu, a Wendy joj je pričala sve čega se mogla sjetiti, i to u istoj onoj dječjoj sobi u kojoj je počeo onaj slavni bijeg..”
Jedne proljetne srijede, Wendy je stavila Jane na počinak. Potom je sjela u naslonjač i krenula šivati, a u tom trenutku u sobu je uletio Petar Pan. Pokušao ju je nagovoriti da pođe s njim u Nigdjezemsku, no kada je Wendy počela objašnjavati kako je udana i ima dijete, Petar je počeo plakati, a Wendy je izjurila iz sobe.
Jane se probudila i upoznala s Petrom, a on joj je rekao kako je došao po svoju majku. Jane je zaključila kako Petru stvarno treba majka i odlučila je poći s njim u Nigdjezemsku. Kada je Jane odrasla, rodila je djevojčicu po imenu Margaret koja je također odlazila u Nigdjezemsku s Petrom i bila mu majka.
Analiza likova
Likovi: Petar Pan, Wendy, Zvončica, Michael i John, Kapetan Kuka, Izgubljeni dječaci, Indijanka Tigrica Lily, gospodin i gospođa Darling, pas Nana, gospodin Smee, kućna pomoćnica Liz
Petar Pan – glavni lik romana, dječak koji ima nešto manje od 14 godina, smeđih očiju i crvene kose. Odličan je letač, ima malo zašiljene uši jer je pan te sjajno svira Panovu frulu. Ima sposobnost odletjeti kamo god poželi i u kojem god trenutku poželi. Ne želi odrasti:
“To je bilo zato što sam čuo mamu i tatu-objasnio je tiho- kako pričaju o tome što ću biti kad budem veliki.Sad se već bio sav zajapurio. – Ali ja ne želim nikada biti veliki – rekao je s bijesom u glasu. Nego želim zauvijek ostati mali i samo se igrati.”
Njegove mane su da ne može uzvratiti ljubav jer ne razumije osjećaje drugih ljudi, s obzirom na to da su ga roditelji ostavili i zamijenili drugim djetetom iako osjeća određenu privrženost prema Izgubljenim dječacima, Zvončici, Wendy i njenoj braći.
Živi u Nigdjezemskoj sa sirenama, Indijancima i vilama. Izuzetno malen, ali hrabar dječak koji vješto barata oružjem, a svojim najvećim neprijateljem smatra kapetana Kuku, kojeg uvijek uspijeva pobijediti.
Pan je vođa Izgubljenih dječaka koja mu se pokoravaju i slušaju ga jer samo zajedno mogu pobijediti sve protivnike.
Pomalo zaljubljen u Wendy, a svoju naklonost joj je pokazao kada mu je zašila sijenu rekavši:
“Da jedna djevojčica vrijedi više od dvadeset dječaka”.
Neobično uljudan:
“I Petar je znao biti neobično uljudan, jer je na vilinskim ceremonijama stekao uzvišene manire, pa je ustao i lijepo joj se naklonio. To se njoj baš jako svidjelo, pa se i ona njemu lijepo naklonila iz kreveta.”
Pomalo je egocentričan i umišljen, a svojim sedmim čulom osjeti blizinu opasnosti
Vrlo je nepromišljen i kada je suočen s mogućnošću da umre kaže:
“Na licu mu je bio smiješak, a u prsima mu je lupao bubanj! I govorio: I smrt će biti strašno velika pustolovina.”
Nerijetko zaboravljiv jer mora zaboraviti svoje pustolovine i sve što je naučio o svijetu kako ne bi izgubio nevinost djeteta.
Wendy – glavni lik romana, uz Petra Pana. Djevojčica koja ima između dvanaest i četrnaest godina, visoka baš kao i Petar Pan te ima mliječne zube i smeđu kosu. Dobrodušna, rado pomaže svima u nevolji, te plemenita. Brižna prema svima:
“Tako kasni sat bio je skoro najveći događaj dana. Sprtljala ih je u krevet, u gusarske ležaljke, i to budite sigurni, vrlo brzo. Nije to učinila samo s Petrom koji je stupao gore-dolje po palubi sve dok napokon nije zaspao kraj Velike rokalice. Te je noći opet usnio jedan od onih svojih ružnih snova, pa dugo vikao u snu, a Wendy ga je čvrsto držala uza se.”
Zaštitnički nastrojena prema Petru, kada muje šila sjenu:
” – Morati ćemo je prišiti-rekla je pomalo zaštitnički.
– Što to znači prišiti?- Upitao je Petar.
– Pa ti si baš strašna neznalica.
– Nisam.
A ona se upravo naslađivala njegovim neznanjem.
– Ja ću ti je prišiti maleni čovječe- rekla je iako joj je rastom bio ravan, pa izvadila pribor za šivanje i prišila mu sjenu za stopalo.”
Isto kao i Petar Pan ne voli odrastanje, najviše zbog svog oca, kojeg voli, ali se i boji njegovih napadaja bijesa.
Ponosna na svoje djetinjstvo te obožava pričati priče svojoj braći, ali kasnije i Izgubljenim dječacima u Nigdjezemskoj. Ne želi da ona i njena braća zaborave na roditelje :
“Sve ju je to pomalo plašilo, a kako se s plemenitom gorljivošću trudila obavljati svoju dužnost, pokušala im je taj stari život urezati u svijest pomoću pismenih testova, poput onih u školi.”
Često mašta, ali počinje odrastati i kao takva potpuni je kontrast Peteru koji to odbija.
Odgovorna je jer u Nigdjezemskoj brine o svim dječacima, ponaša se prema njima kao majka, stavlja ih na spavanje, kuha, čita, šiva i pere rublje.
Shvaća kako odrastanje ima svoje prednosti i prvi povratku u London odluči da ga više neće odgađati svoje odrastanje:
“No godine su dolazile i prolazile, ne donoseći nehajnog dječaka, a kad su se opet sreli, Wendy se već bila i udala, i Petar za nju nije bio ništa više od malo prašine u kutiji u kojoj je nekoć držala igračke. Wendy je odrasla. Zbog toga je ne morate žaliti. Ona je bila od onih koji vole odrasti. Naposljetku je i po vlastitoj slobodnoj volji, odrasla dan brže od drugih djevojaka.”
Kapetan Kuka – glavni neprijatelj Petra Pana, kapetan piratskog broda pod nazivom Veseli Roger. Na prvi pogled opak i zao čovjek koji se bavi ubijanjem i pljačkom, no u duši vrlo nesretan kada se netko ponaša nepravedno i to ne podnosi. Za najvećeg neprijatelja smatra Petra Pana, zbog kojeg je u jednoj borbi izgubio desnu ruku umjesto koje sada ima željeznu kuku, što doprinosi njegovu strašnu izgledu.
“- Ali više od svega – rekao je Kuka sa silnim žarom – želim njihova kapetana Petra Pana. Baš mi je on odsjekao ruku. Prijeteći je zavitlao kukom. Dugo već čekam da se ovime rukujem s njim. O, rasporit ću ga ko žabu.”
Najveći strah ima od Krokodila koji mu je poje ruku na kojoj je Kapetan Kuka imao sat, a kada čuje otkucaje, zna da je Krokodil u blizini.
“Kuka je stajao obuzet drhtavicom s jednom nogom u zraku.
– Krokodil – dahnuo je, pa odskočio, a za njim i njegov noštromo.
I doista je to bio krokodil. Mimoišao je crvenokošce koji su sad krenuli tragom drugih gusara. A na Kuku mu se cijedila slina.”
Plaši se i vlastite krvi jer je nenormalno crvene boje. Nosi lijepu odjeću, bijele i čipkaste košulje baš kao pravi gusar svog jedrenjaka.
Okrutan i želi dječacima zlo:
“Idemo onda na Ivicu Daščicu – dreknuo je drsko, a dječake je sad mrzio još i više jer su ga vidjeli kako se slama. Pa udario u huljski napjev: Ju-hu po živahnoj dasci,
Sad prošetaj se rode.
Pa kreni dolje i dolje i dolje,
Neptunu u pohode.”
Zvončica/Tintilinčica – vila. Njen govor ljudima zvuči kao malo zvonce jer ne razumiju govor vila. Najbolja prijateljica Petra Pana, kućna vila koja ima vilinsku prašinu potrebnu za letenje. Loše je naravi, lako plane te je osvetoljubiva i razmažena.
“Tinka je pristala da put nastavi u šeširu pod uvjetom da ga drže u ruci. Ponio ga je John, makar se ona bila ponadala da će to učiniti Petar. Uskoro ga je, međutim, preuzela Wendy, jer je on Johna u letu tuckao po koljenu, a to će, kako ćemo uskoro vidjeti, dovesti do nevolje jer je Tintilinčici bila mrska i pomisao da bi Wendy zbog ičega trebala biti zahvalna.”
S druge strane jako je velika pomoćnica Petru Panu u svim borbama i nedaćama koje im se događaju.
Njena vilinska i egzotična priroda imaju zločestoće jer su “vile premale da bi mogle imati više od jedne emocije u isto vrijeme.”, što znači da kada su vile ljute nemaju druge emocije osim te.
Nije uvijek med i mlijeko. Poprilično je ljubomorna na Wendy što se može vidjeti iz situacije kada je nagovorila Izgubljene dječake da strijelama pogode pticu, koja je ustvari bila Wendy.
“Wendy je sad već bila skoro točno iznad njih, i jasno su čuli njen žalobni krik. Ali je zato do njih mnogo jasnije dopro prodorni glas Tintilinčice. Ljubomorna je vila sad odbacila svaku krinku prijateljstva i srljala na svoju žrtvu sa svih strana, i pri svakom bi je dodiru divlje uštipnula.
– Bok Tinka – uskliknuli su dječaci kojima ništa nije bilo jasno.
A onda je odjeknuo njen odgovor:
– Petar vam poručuje da je ustrijelite..”
Ljubazna i dobra prema Petru Panu te beskrajno odana i požrtvovna, pogotovo u situaciji kada je uletjela između Petrovih usana i bočice s lijekom u kojoj je bio otrov te sve popila umjesto njega, a Petar ju je ipak uspio spasiti.
“Podigao je kupu. Nije više bilo vremena za riječi, trenutak je tražio djelo, pa se Tinka, jednim od onih svojih munjevitih pokreta, našla između usana i lijeka, te ga ispila do zadnje kapi.”
James Matthew Barrie biografija
James Matthew Barrie škotski je pisac i dramatičar. Rodio se 9.5.1860. godine u Kirriemuiru, u malenom škotskom gradiću. Odrastao je u velikoj obitelji u kojoj je bio deveto dijete. Iako mu je otac bio siromašan tkalac, svoj svojoj djeci omogućio je školovanje.
Jamesova majka se teško nosila s obiteljskom tragedijom. Naime, u dojenačkoj dobi joj je umrlo dvoje djece, a treće dijete, 13-godišnjeg Davida izgubila je u nesreći na klizanju. Otada se povukla u sebe i okrenula vjeri pa se za Jamesa brinula sestra. Tada sedmogodišnji James, na sve se načine pokušao približiti majicu pa se s tim ciljem i odijevao u odjeću svog brata. Upravo je njegov tragično preminuli brat preteča glavnog lika romana Petra Pana – dječaka koji nikada nije želio odrasti.
U svojoj osmoj godini James je poslan na u Glasgow na Akademiju, a nakon nekoliko godina vratio se u Kirriemuiru i završio lokalnu školu u mjestu u kojem se rodio. U dobi od 13 godina poslan je na Akademiju Dumfries, a tek s 22 godine se preselio od roditelja u Edinburgh i upisao fakultet.
U to vrijeme sve se više zanimao za kazalište, a sve manje za studij. Počeo je pisati kritike o predstavama te je tako zaradio i svoje prve prihode. S vremenom je napustio školovanje i preselio se u engleski Nottingham gdje se zaposlio kao novinar.
1885. godine počeo je pisati romane i drame te se ubrzo preselio u London gdje je nastavio pisati drame za kazalište. Tako je i započela njegova spisateljska karijera.
Svoj najpoznatiji roman pod nazivom Petar Pan objavio je 1911. godine pod naslovom Petar Pan i Wendy. Roman je doživio veliki uspjeh u Londonu, a Barrieva spisateljska karijera tada je dosegla vrhunac.
1913. godine postao je sir James Barrie budući da je dobio titulu baroneta.
1922. godine dobio je kraljevski orden zbog brojnih zasluga koje je donio britanskoj kulturi.
Iako je nakon Petra Pana objavio još desetak predstava i romana, ni jedan nije postao toliko uspješan i popularan. Neki od njegovoj uspješnijih radova su još: Jane Annie, Ibsenov duh, The Admirable Crichton, Ulica kvalitete…
Preminuo je 19.6.1937. godine u Londonu od raka pluća.
Autor: M.P.
Komentariši