Pjetlić, svraka i proljeće drama je koju je napisala Nasiha Kapidžić-Hadžić. Drama je objavljena 1986. godine. Književnica kroz dramsku igru prikazuje vrijednosti koje djeca treba da spoznaju.
Analiza
Drama je sačinjena od ljudi i životinja koje govore. Fantastika je neizbježna kada je u pitanju dječija literatura. Tako se kroz obje drame u ovoj knjizi (Pjetlić, svraka i proljeće i San o livadici) protežu fantastični događaji i likovi.
Djeca drugačije doživljavaju ono što vide i čuju, za razliku od onoga što samo čuju ili pročitaju. Pa, kako bi pisac uspješno izrazio svoj doživljaj u dramskom obliku, prvenstveno mora dobro poznavati scenska sredstva. Nasiha Kapidžić-Hadžić iscrpno opisuje elemente scenografije; dekor, svjetlo, muziku i glumce. Muzika i pjesma, kao i stvoreni osjećaj iluzije; izmjenom godišnjih doba i slično, dodatno pospješuju dječiji doživljaj. Drame su napisane u stihu; gotovo svaka riječ se rimuje. Književnica kroz stihovani humor pokušava poslati određenu poruku djeci. Jer, humor je najlakši put do istine. Djeci se pokušavaju prezentovati problemi kao nešto što je u svakom slučaju rješivo. Šalje im poruku da, po svaku cijenu, ne trebaju odustajati od svojih snova.
Igrokaz je najprimjereniji kada su u pitanju djeca nižeg uzrasta, jer potiče razvoj učeničkog govornog izražavanja i stvaralaštva. Slični su bajkama, što dodatno izaziva dječiju pažnju. Pomoću stihičnih i zanimljivih dijaloga, napetih i teških radnji, djeca se mogu poistovjetiti s likovima i uživati u njihovim doživljajima. Sigurno je da je svako dijete nekada uradilo nešto što mu je zabranjeno, ili je imalo neki san koji je, po svaku cijenu, željelo ostvariti. Djeco, ovo je odlična prilika da se smjestite u vaše male i udobne fotelje te da uživate u komičnim dijalozima, koji uključuju muziku, igru i pjesmu.
Književni elementi
Vrsta djela: komedija
Mjesto radnje: baštica, dućan starog Svraka
Vrijeme radnje: zima, proljeće
Tema: Ptice koje pričaju
Ideja: Nikada ne uzimajte ono što vam je zabranjeno! “Za dobro se treba boriti kao vojnik, a koji vojnik može sam dobiti rat?” Jean-Paul Sartre
Kratak sadržaj
I čin
Pozornica je u duhu jeseni. Dočarana je atmosfera u jednoj baštici – dvorištu. U dnu se nalazi dućančić s prozorom, vratima i natpisom Zalagaonica kod starog svraka. Na drugoj strani smješten je maleni sjenik – čardačić, u kojem se nalazi slama i sijeno, kao i bunjište prekriveno suhim lišćem i zelenim vriježama u kojima se ističu žute tikve. Ponegdje je prosuto nekoliko kupolica krtičnjaka. Uza zid je prislonjena jedna metla – lutka. U krajevima ima žbunja i drveća. Bliže gledalištu stoji bunar sa čekrkom i kotlićem koji visi na užetu. U kotlić, taman, može lutka sjesti. Još bliže gledalištu, smješten je jedan panj, a nasuprot njemu krtičnjak čija je kupolica okruglast poklopac. Osvjetljenje je zlatožuto. Iz gledališta se sve lijepo vidi i razaznaje.
U vedrom raspoloženju, pjevajući i skakućući, na pozornicu izlazi pijetao. Pijetao najavljuje dolazak jeseni, opisuje promjene koje se dešavaju u prirodi. Dok pijetao skače, čeprka i trčkara uz muziku, na njega polijeće metla. Reče mu da ne diže viku, nego da se predstavi. To izazva pijetla i on se poče žaliti kako se na njega uvijek viče. Metla to primi s negodovanjem. Pijetao reče publici da se zove Pjetlić Kukurikalo te da nije onaj pijetao s juhe, nego onaj pravi. Navratio je u ovo bunjište, misleći na pozorište, da se zabavi. Metla ga zbog toga opomenu. Pjetlić reče da je pozvan od strane pisca ove komedije. Rečeno mu je da ga djeca traže, a sve što treba da radi jeste da diže viku kada treba (…cara vara, vara cara…). Tada pijetao poče gromoglasno kukurikati: “Kukuriku Caru na bunaru…”
Car mu reče da umukne, da mu para uši. Pijetao tada poče zadirkivati cara, govoreći mu da je dronjav i star. Car se rastuži i reče da mu je pala para u bunar. A pijetao se začudi i upita cara da li carska para može stati u tako mali bunar. Car reče da to nije obična para, to zlatna para. Pijetao ostade začuđen, jer je znao da je to list klena. Car ga zamoli da ode u bunar i donese zlatnu paru, kako bi mogao povratiti carstvo. Ići će tamo gdje se poštuje car: “pravo ka jugu, jugu, jugu, pa na sjever – u krugu, krugu, onda na zapad, pa istok – ravno”.
Pijetlu bi smiješna ova skica, pa mu reče da ni ptica ne bi krenula tim putem. Ali, ipak reče caru da ga spusti u bunar i da će otići po paru.
“Ljudi se danas kruni čude. No, dobor, kume, nek ti bude – imaćeš svoju paru u ruci! Spusti me dolje, a onda vuci!”
Pijetao sjede u kotlić koji visi na užetu namotanom na čekrk i svečano najavi svoj odlazak. Nesta u dubini, pjevajući svoju rugalicu. Car osta čekajući, nagnut nad bunar. Atmosfera na pozornici se polako mijenjala, nestalo je onog jesenjeg sjaja, nastupila je tama. Stvorila se hladna atmosfera. Car poče dozivati pijetla, a ovaj reče da i dalje lovi žuti klen. Nakon nekog vremena, pijetao reče caru da vuče uže, da idu pare. Car izvuče pijetla, a pozornica izgubi još sjaja i oznaka jeseni. Gotovo sve lišće opade. Pijetao pruži paru caru.
Pijetao još uvijek ne razumije šta se dešava, sve mu je hladnije. Car reče da će sačekati proljeće, pa će tek onda krenuti na put. Pijetao shvati da se primiče zima. Začudi se kad mu car reče da se u bunaru zadržao tri kokošije godine. Na sceni počinje padati kiša, a pijetao počinje pjevati svoje tužne pjesmice.
“Nisam ni sretan ni zanesen – sa bunjišta ode jesen. Kukuriku! Tužno mi je – kukuruz se negdje krije, sa kupuso babure otišle su u bare. Na prozore zima kuca, šta će kljunić moj da kljuca!? Jedra zlatnim istrcana otploviše uplakana niz bujicu mutne vode – to iz bašte ljeto ode i odnese blago svoje, utrnuše zlatne boje. Na prozore zima kuca, šta će kljunić moj da kljuca!?”
Car ga utješi i reče da on ima pravu brigu. Ne zna gdje da sakrije paru. Pijetao mu odmah pokaza na dućan starog Svraka. Reče mu da ljudi tu ostavljaju vrijedne stvari, a da svrake – ptice to brižno čuvaju. Car mu se iskreno zahvali i poželi kokošiji prijesto. Pijetao reče da je njegovo carstvo klasić žita i ovo bunjište. Tada se pojavi metla i natjera pijetla. Tjerajući pijetla, metla udari i cara te i on pobježe. Na pozornici počeše padati pahulje snijega.
II čin
Na pozornici je prikazana unutrašnjost dućana. Onako ušuškan elementima od slame i perja, dućan podsjeća na veliko gnijezdo. Pri ulasku u dućan, na vratima zvoni zvonce, kako bi Svrak čuo da neko dolazi. Pored samih vrata, nalaze se dva-tri stepenika. Na jednom zidu nalaze se police na koje su naslonjene merdevine, a odmah ispred, nalazi se tezga na kojoj je starinska tintarica, sa svračijim perom i bijelom bilježnicom. Tu su još i ćup, u koji se može lutka sakriti, kao i mala peć-starinska furunica.
Bliže gledalištu, smješten je jedan stolić. Sredina dućana je prazna. Dućan je, zapravo, staretinarnica puna stvari koje su ostavljene na čuvanje. Najviše se ističu blještavi predmeti: ogledalca, šarena stakalca, lampioni i sl. Na najvišoj polici, pod samim plafonom, posebno se ističe puna tegla meda, koja se zlati i sija, kao da je unutra sijalica. Kada se zavjesa digne, u dućanu je dan, pa stvari izgube sjaj. Ali, tegla ostaje blistava.
Za tezgom sjedi stari Svrak, koji je udubljen u svoj posao. Na trenutak ostavi svoj posao i reče da je umoran. Ostario je, nije više tako mlad. Samim tim, teže mu je obavljati svoj posao. Zatim se otvoriše vrata i zvonce zazvoni. U dućan ušeta razdragani pijetao. Svrak se oveseli pijetlovom dolasku. Reče mu da razmahne repom, pa malo očisti dućan.
Pijetao reče da će sve sijati prije nego što dođe car. Svrak se još više razveseli, bez obzira na to što mu pijetao reče da je car star, čupav i granat kao hrast.
“Za moj dućan to je čast. Te posjete puno znače. Hajde praši!”
Pijetao upita može li publici pokazati stvari koje se nalaze u dućanu. Svrak odobri i sjede za svoj sto i poče raditi svoj posao. Pijetao, čisteći stvari, razgovara s publikom i objašnjava im čije su sve te svjetlucave stvari. Pokazuje publici vez od bisera, a koji je u vlasništvu kneza. Zatim pokazuje dvije vjenčane burme, dječakov čep od srme, paunove šare, nove mačkove čizme i još mnogo lijepih stvari koje su ostavljene na čuvanje. Na kraju, naiđe i na kutiju s melodijom, za koju nije znao čija je, kao i za sjajnu teglu, koju starac nije dao ni svojoj unučici Svraki. Kada sazna, reći će i publici tu veliku tajnu.
“I još jednu ne znam tajnu: Pogledajte teglu sjajnu pod plafonom na polici! Nikom, pa ni unučici, maloj Svraki, starac ne da da je takne i pogleda… Zašto? Tražim odgovor! A kad riješim i taj čvor, bio orah ili slama, šapnuću i vama!”
Starac, kao da je čuo pijetlove riječi, podiže glavu i upita pijetla šta priča. Baš tada se oglasi zvono na vratima i pomože pijetlu da se snađe u neugodnoj situaciji. U dućan, teatralno, uđe car, sav u svom trnju i paprati. Starac nije ni pomislio da bi to mogao biti car, pa ga nazva starcem, ujakom, tetkom i protuvom. Pijetao mu tad tiho reče da je to car. Svrak se iznenadi i reče da liči na neko strašilo. Car reče da, iako je dronjav i star, nekada je bio car.
“Tačno ti je Pjetlić rek'o: mada bivši, dronjav, star, glavom sam i bradom – car!”
Objasni Svraku zbog čega je došao i pokaza svoju paru koju je donio na čuvanje. Reče da će se vratiti po nju u proljeće i da će dobro platiti. Svrak reče da on ne radi zbog novca, nego zato što ga te stvari vesele. Svrak reče pijetlu da pokaže caru pojedine predmete koje su ostavljene na čuvanje, a pijetao to i učini. Car se odjednom zagleda u teglu na polici i upita Svraka za istu. Svrak tada otjera pijetla i ispriča caru tajnu o tegli meda.
Pijetao se sakri u ćup, kako bi čuo o čemu to oni šapuću. Car reče Svraku da dobro pazi na teglu, da se neka ptica ne bi u nju zagledala. Svrak reče da pazi, da u dućan zalazi samo njegova unučica Svraka, koja se druži s pijetlom. Tada primijeti da nema pijetla i poče ga dozivati. Pijetao uplašeno i nespretno skoči iz ćupa te se prevrnu. Brzo se snađe i reče da čisti ćup. Svrak ga prijekorno pucnu rukom, a pijetao se vješto izmače. U tom trenutku se oglasi zvono na vratima.
Pojavi se mala Svraka s ručkom za njenog djeda. Dok se Svraka zadržavala na vrhu stepeništa, pijetao iskoristi priliku i obrati se publici. Reče da će im otkriti tajnu kada bude sam. Zatim se pridruži Svraki i starcu i oni uz muziku i igru uđoše u dućan. Svraka nabroja šta je sve donijela djedu za ručak. Starac pozva i starca da jede, ali starac odbi, jer ne jede ptičiju hranu. Starac mu reče da će ga odvesti u pravi restoran, a pijetla i malu Svraku zaduži da paze na dućan te da zagriju žablji krak, koji će pojesti kad se vrati. Starac sakri carevu paru i izađoše iz dućana.
“Možeš, care, miran biti, čuvaću je, dobro skriti. Hajd'mo sada! A vas dvoje pripazite carstco moje i podgrijte žablji batak. Slistiće ga čiča Svrak!”
Svraka i pijetao počeše zbijati šale na starčev i carev račun. Odlučiše igrati svoje igre, ali prvo moraju zagrijati žablji krak. Pa Svraka posla pijetla po drva, a ona osta čekajući pored peći. Reče mu da će ga čekati kraj peći tri kokošije godine. Pijetao ode, a Svraka osta nadgledati djedov ručak. Na starčevom stolu ostaše svijetliti careva para i tegla s medom.
III čin
Uvod
Pijetao se pojavljuje ispred zavjese koja se nalazi na desnom dijelu pozornice. Prilazi sredini gdje je postavljen jedan mali panj. Prekriven pahuljicama snijega i smrznutog repa, pijetao dolazi do panja, odlaže suha drva na pod, stresa snijeg sa sebe i pozdravlja publiku. Počinje pričati gdje je bio.
Opisuje šumu u kojoj sad raste neko bijelo rastinje i cvjeta inje. Jedva je našao suha drva. Sada žuri, a i hladno mu je, čeka ga mala Svraka, pa će odmah ispričati tajnu koju je čuo. Reče da je neki vidar koristio korov, drač i dozivao proljeće. Zvali su ga Kukurijek. Znao je za svašta lijek. Išao je svijetom pješke i liječio ljude. Kad je izliječio krađu i u teglu je zatvorio, donio ju je starcu i rekao da je dobro sakrije. Nikada više nije došao.
Ako bi neko samo kapljicu od tog jeda, što liči na med, uzeo, kradljivac bi postao. Pijetao se tada sjeti da je tegla ostala na stolu. Svrak je vjerovatno zaboravio da je sakrije, zbog cara – govedara. Ukoliko Svraka proguta malo „meda“, postat će kradljivica. Pijetao odlazi, a na pozornici zavlada tišina.
“Sad se sjetih! O užasa! Nadajmo se crnom kolu! Svrak je teglu baš na stolu u trenutku ostavio… Valjda je zaboravio, sve zbog cara – govedara! A Svraka je u dućanu! Progutaće crnu manu.”
Na pozornici je ponovo postavljen dućan, u kojem je sada polutama, pa svjetlucave stvari još više sijaju. Svraka sjedi pored peći i snuždeno govori kako joj je hlladno, a i gladna je. Svraka poče hodati po dućanu, zagledajući svjetlucave predmete, Reče da ju je Pjetlić zaboravio, a i djed se s carem pobratio.
“Pjetlić me zaboravio… Djed se s carem pobratio – ne misli na dućan stari. Čudno, jer on ove stvari čuva, pazi, smatra svojim. Ja se ovog sjaj bojim. Sve svjetluca, žmirka, sija, kao neka čarolija.”
Na stolu ugleda teglu s medom i začudi se. Svjesna je toga da je djed uvijek skrivao tu teglu, a sada ju je ostavio na stolu. Ta tegla je uvijek bila zabranjena. Poče razmišljati o tome da malo lizne meda, ali sjeti se da joj je to zabranjeno, a ona zabranjeno ne kljuca. Ali, sada je sama i gladna. Odluči probati kaplju ili dvije. Poče kljucati teglu i proba malo meda. U tom trenutku na vratima se pojavi pijetao. Zvono oglasi njegov dolazak. Pijetao sav zadihan uleti i baci drva koja je donio. Upita Svraku šta to radi, a ona samo izgovori: …Ovaj…med… Pijetao odmah reče da ne dira med te da se unutra krije otrov. Svraka reče da je već probala malo meda i da je ukusan, ali, sada se osjeća nekako zlobno. Mogla bi sav taj nakit u dućanu pozobati.
“Čini mi se… sad sam zla! Kao da sam stekla manu… Sav taj nakir u dućanu uzela bih, pozobala…”
Pijetao zabrinuto reče da je bolesna, a Svraka vragolasto poče kljucati svjetlucave stvari. Čak je iščupala i zlatno pero iz pijetlovog repa. Uzima malu torbicu i u nju stavlja svjelucave predmete, među koje ubaci i carevu zlatnu paru. Pijetao je pokuša spriječiti, ali Svraka ga ne posluša i izleti napolje. Pijetao bespomoćno izleti za njom i poče dozivati pomoć. U dućanu zavlada tišina.
IV čin
Pozornica oslikava bašticu iz I čina, ali je sada sve u zimskoj idili. Drveće je okićeno bijelim pahuljama, kao i kupole krtičnjaka. Iznad bunara, na najnižoj grani, visi kavez u kome je zatvorena Svraka. Ispred kaveza, bliže gledalištu, nalazi se panj,a nasuprot panju, kupola većeg krtičnjaka, prekrivena snijegom. Zavjesa se diže, a Svraka spava u kavezu, pored nje sjedi pijetao, na panju. Pijetao tužno i zabrinuto reče da je lijepa Svraka stradala.
“Nit’ mi se pjeva, niti kljuca… Na vrata nam briga kuca… Kukuriku! Zlo je na vidiku!”
Ušuškava Svraku i nastavlja govoriti kako bi on otključao lijepu Svraku, ali svrak me da. Ostavio ju je da se mrzne, jer je postala kradljivica. Sad ga stid svijeta, ne može vratiti ono što mu je povjereno. Svraka se probudi u kavezu i obrati se pijetlu. Pijetao se začudi jer Svraka ne spava. Ona reče da ne može, da će u kavezu presvisnuti. Tada joj pijetao reče da vrati starcu blago. Ona reče da ne može, jer je sve u ledu. Pokradene stvari sakrila je širom bašte i voćnjaka pod kupole krtičnjaka. Kako je snijeg pao, sve se zaledilo. Molećivo upita pijetla šta da radi. On joj reče da odspava, a on će naći malo slame da pokrije rame.
“Makar u snu budi sretna, grijaće te slama cvjetna.”
Pijetao ušuška Svraku i poče razmišljati o tome kako da je spasi. Odluči da počne čeprkati po dvorištu. Ko čeprka, taj iščeprka. Poče kljucati po ovećoj kupoli krtičnjaka pod snijegom. Kupola se odjednom pomjeri, a pijetao se uplaši i odskoči natraške. Iz krtičnjaka se javi Kukurijek. Pijetao, uplašen, odstupi do panja i nastavi gledati kako se kupolica krtičnjaka sve više miče. U tom trenutku polako izviri kruna Kukurijeka. Pijetao se oveseli, a Kukurijek skroz iskoči iz kupole.
Sličan je pijetlu, samo što je sav u nijansama zelene boje s nešto rumenila. Ima veoma raskošan rep i krestu sličnu kruni cvijeta – Kukurijeka. Pijetao i cvijet uočiše sličnosti između sebe. Cvijet reče da se zove Kukurijek, a pijetao se oduševi tom spoznajom. Sjeti se da je to cvijet koji je izliječio krađu. Kukurijek se iznenadi kad shvati da pijetao zna za teglu s medom. Pijetao mu ispriča priču o Svraki i medu. Kukurijek odmah odluči da joj pomogne. Reče pijetlu da moraju pomesti sav snijeg koji je ostao, kako bi prizvali proljeće.
“Znam da liječim. Od zla svijet odvraćam, jer sam vjesnik – proljeća!”
Pijetao poče mesti svojim repom, a pridruži im se i metla. Nedugo nakon toga, pojavljuje se sunce i obasjava pozornicu. Svraka se budi, a pijetao na sav glas poče govoriti da je spas na vidiku. Zatim se pojavi i car, pa i Svrak. Pijetao im reče novu priču i svi krenuše u akciju. Počeše mesti snijeg, kako bi što prije došlo proljeće. Svrak otključa Svraku, pa i ona poče mesti. U tom trenutku počinje muzika, kukurijek se izdvoji na panj i poče pjevati pjesmu. U toku pjesme, pozornica se okreće, sve više naglašavajući dolazak proljeća. Svi u glas zapjevaše pjesmu o proljeću, a cvjetovi na pozornici se sve više izdižu. Na pozornicu izađoše i statisti, stadoše u polukrug s ostalima, a sredinu pozornice ostaviše cvjetovima.
“Dođi nam, mlado proljeće, što divno čudno stvaraš, što nakon zime u polju ćilime cvjetne šaraš! Oboji nebo plavim, a onda crtaj dugu, probudi potok, izvore i zelen žbun u lugu! Čudesnu tvoju ruku još niko vidio nije, tajna se tvojih boja negdje u suncu krije!”
Pozornica se još nekoliko puta okrenu i zaustavi. Na njoj se pojavi pravo proljeće. Sve je prekrilo cvijeće i lišće. Kukurijek, a i svi ostali, nastaviše pjesmu. Pijetao se izdvoji iz polukruga i pridruži Kukurijeku. Reče da je Svrak oprostio Svraki i reče ličnostima na pozornici da svako uzme svoje. Započe završna igra u kojoj statisti i ličnosti (car i Svraka) izabraše cvjetove – svoje parove za ples. Svi zapjevaše završnu pjesmicu.
“Biljčice su, kao strijele, sjaj skriveni iznijele! Procvale su burme, čepovi od srme! Maslačak je caru dao zlatnu paru! Dobio je knez od đurđevka vez, a kamerman šeta s krunom suncokreta! Ako nije vic, to je njegov – blic!”
Kamerman još jednom uslika pozornicu i publiku, a odmah nakon toga se spusti zavjesa.
Analiza likova
Pjetlić Kukurikalo – ima na sebi krila – ruke, bijelo perje, crvenu krestu i bujan šareni rep, koji mu služi i kao metlica. On je prolog u ovoj drami, veseo, radoznalac i zanovjetalo, ali i dobričina. Potrkuša, igrač, pjevač, tumač priče. Na pozornici nastupa ležerno, ulazeći nehajno na scenu, skakućući, šetajući i pjevajući. Na kraju izražava izuzetnu zabrinutost za lijepu Svraku. Pomaže joj da se oslobodi iz kaveza i nastavi živjeti kao i ranije.
Metla-lutka: Stoji naslonjena uza zid. Kada je potrebno prekorava i tjera pijetla.
Car – dronjav, star. Na glavi nosi trnje i paprat, zamišljajući krunu. Smatrao se carem, iako je star i propao. Sve vrijeme pokušava sačuvati zlatnu paru, koju na početku drame Pjetlić pronađe za njega. Odnosi je na čuvanje kod starog Svraka.
Svrak – otmjen i uglađen starac koji najviše vremena provodi u svojoj radnji. Imao je krila – ruke. Bio je obučen u crni prsluk. Na prsluku je imao zlatan lanac i džepić u kome stoji sat. Nosio je naočale i bio istinski zadubljen u svoj posao. Osjećao se umorno, jer je već star i iznemogao. Efikasno je obavljao svoj zadatak. Na kraju se pokazao kao vrlo strog, ali i dobrodušan.
Svraka – starčeva unučica. Lijepa svraka, sa perjem od crnog laka i somota ispod brade. Išla u svračiju školu. Svi su je hvalili. Donijela ručak svome djedu i tu dugo ostala čekajući Pjetlića da se vrati. Pošto je bila izuzetno gladna, probala je zabranjeni med i tako postala mala zlobnica. Pjetlić je ne napušta i pomaže joj da se oporavi od te bolesti.
Kukurijek – sličan je pijetlu, samo što je sav u nijansama zelene boje s nešto rumenila. Ima raskošan rep i krestu sličnu kruni cvijeta – Kukurijeka. Mladi vidar koji je izliječio krađu i zatvorio u teglu. Pomogao je lijepoj svraki da se oporavi od bolesti koja ju je zadesila.
Nasiha Kapidžić-Hadžić
Za Nasihu Kapidžić-Hadžić mnogi kažu da je jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dječijih pisaca. Rođena je 6. decembra u Banja Luci. Tu je završila osnovno i srednjškolsko obrazovanje, nakon čega odlazi u Beograd na studije. Studirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju karijeru počinje u banjalučkoj gimnaziji, gdje radi kao profesorica. Zatim odlazi u Sarajevo gdje počinje raditi kao urednica Obrazovnog i Dječijeg programa Radio Sarajeva.
Nakon toga počinje raditi kao urednica edicije za djecu i omladinu u sarajevskoj izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Tu ostaje do penzionisanja.
Pisala je poeziju i prozu za djecu, kao i dramske tekstove. Njene priče i pjesme objavljene su u mnogim literarnim zborovima, kao i stranim antologijama, zastupljene su u čitankama te se su uvršetene u lektire. Njeni dramski tekstovi za djecu izvođeni su na radiju i u pozoristu.
Dobitnica je brojnih nagrada, od kojih se izdvajaju: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Veselin Masleša; nagrada grada Banja Luke, te dvije godišnje nagrade sarajevske izdavačke kuće Svjetlost. Neka od njenih sjajnih djela su: “Maskenbal u šumi”, “Vezeni most”, “Glas djetinjstva”, “Liliput”, “Kad si bila mala”, “Glas djetinjstva” i druge.
Umrla je 22. septembra 1995. godine u Sarajevu.
Komentariši