Plavi čuperak

Plavi čuperak Miroslava Antića skup je pjesama za one koji tek ulaze u adolescentnu dob, u razdoblje rađanja ljubavi, otvorenih puteva, razočaranja, nadanja. To je zbirka pjesama, lirska poetska istina o njihovim prvim počecima svega, počevši od ljubavi, traganja za svojim snovima, čežnje, osjećaja i misli. Kako je i sam Miroslav Antić rekao, Plavi čuperak je ulaz u novi svijet, ali, onaj već sasvim poznat svima nama, samo je potrebno da pročitamo njegove retke i uronimo u svoje događaje.

U tim je stranicama svatko od nas, unutra možemo pronaći naš intimni svijet i naša vjerovanja, koliko god bili mladi ili stari, ondje su uvijek naša sjećanja  koje oživimo riječima. Ova je lirika upućena uglavnom dječacima i djevojčicama u razdoblju od njihove 12. i 16. godine, a osnovna je tema ljubav, ta osnovna tema ljudskog življenja i umjetnosti. Pojmovi kao nemirne i duboke šutnje,male ljubavne tuge, nespretnost, naivna ponašanja, skriveni pogledi, neizrečeni osjećaji, samo su neki koji tvore Antićev svijet i njegov ne toliko zadovoljan čin napuštanja i opraštanja s djetinjstvom.

Njegove pjesme imaju lirski uzbudljivu pripovjedačku osnovu, što ih uglavnom čini bliskima i zanimljivijima mladim čitateljima, a to je i opće obilježje njegovog stvaralaštva. No, i onima koji nikada nisu ‘bili djeca’, Antić suptilno upućuje da, zbog sreće svoje djece, bi se morali prisjećati djetinjstva u kojemu i najmanja stvar vrijedi više nego ikada. I svatko tko otvori vrata ovog Čuperka, pronaći će barem mali dio sebe, a oni koji se još ne znaju nositi sa svojim čudnim mislima i osjećajima, a ne znaju ih opisati, za njih je ovdje Antić kao vodilja kroz vrlo nestabilan put.

U tom ‘priručniku za odrastanje’ pronaći ćemo 22 pjesme, među kojima je i ona koja nosi isto ime kao i ime ove zbirke, a uz nju su i Prvi tango, Tajna, Proljeće, Plava zvijezda, Najljubavnija pjesma, itd.

Prvi tango

Prvi tango je pjesma koja je alegorični prikaz prelaska iz djetinjstva u ranu mladost, a osnovna se tema provlači kroz prvu zaljubljenost. Prvi tango je simbol prvog koraka u to razdoblje, prvi korak koji je istovremeno nešto novo, a ne ulazi neveselo u svoju mladost. Motivi koji se provlače pjesmom su uglavnom dječaci i djevojčice, tango, lutke i klikeri, sreća i zaljubljenost. Taj je tango istovremeno ulazak ozbiljnosti i novih događaja pred djevojčicama i dječacima i oproštaj od onih djetinjastih igara i aktivnosti. Pjesma se sastoji od 6 strofa slobodnih stihova, a rima je uglavnom isprekidana. Svaka je strofa odeđena posebnim motivima, pa tako prva započinje onima koji čine estetiku jedne djevojčice (lokne, lutke, treperava sreća), druga pak opisuje onu dječačku (uljem zalizana kosa, ozbiljnost, klikeri), sljedeće četiri se nadovezuju na ples tanga i opraštanje od djetinjstva, pa su i tako određeni njihovi motivi  (mladost, pozdrav, živi pjegavi lutak, dva nasmijana oka). Ritam je nejednoličan, uglavnom je na početku ubrzan (kroz odlazak i pozdrav djevojčinih i dječačkih rituala), a zatim se polako prelijeva u ritam plesa tanga i jednolično završava zadnjim stihom. Taj tango nije sat matematike ni kemije, on je sretna ulaznica dječacima i djevojčicama u sve ono što je pred njima. Antić je pomno i blago opisao jedan dio odrastanja kroz glavnu temu koja se provlači cijelom zbirkom.

Đački korzo

Pjesma koja je prikazana kao vječno zapitkivanje i čuđenje dječjim igrama koje njima samima nikada nisu pretjerane, a s druge strane nikada dovršene. Svakog dana u isto vrijeme, u prvi sumrak, s istim društvom, i nikada tome kraja! Pjesma je prožeta s mnogo ‘možda’ i zapitkivanja, kao što barem jedan odrastao čovjek gleda i razmišlja o dječjim beskrajnim istim, a opet tako zabavnim igrama. Upravo se tako postavio Antić prema djeci i njihovom ‘trošenju’ vremena. To je đački korzo, pun veselja i glasova i uz to, pun pitanja. Pjesma je popraćena motivima kao što su povorka, đonovi, sati, čarape, putovanja, snovi, i na kraju – ljubav. Stihovi su slobodni, a rima je zanemarena. Svaka je strofa povezana ritmom koji se brzo isprepliće kroz njih, a usto je pomno opisuju dječačku igru, njihove radnje, vrijeme koje prolazi. No, pjesnik na kraju zaključuje da svemu tome postoji razlog, koliko god ove igre izgledale beskrajne i monotone. U njihovoj srži postoji razlog na mnoga pjesnikova pitanja, a to su snovi i krila koja ondje rastu, putovanja, otvaraju se putevi trajni, i na kraju svega, putevi prema novim ljubavima. Ponavaljanjem riječi ‘možda’ i veznika ‘i’ stvara se ritam koji ubrzano teče kroz pjesmu, kako bi se dočaralo neprestano zapitkivanje  i dječja igra. Također, time je pjesnik dodatno doprinjeo uvjerljivom prikazu slike đačkog korza i njegove atmosfere.

O čemu pričamo dok šetamo

O čemu pričaju jedan dječak i djevojčica kada zajedno hodaju istim tlom, istom ulicom, kada gledaju u isto nebo i drveće? Ova je pjesma prožeta misterioznim tonom koji na kraju biva otkriven, a dječak i djevojčica gube onaj ukočeni i sramežljivi osjećaj. Cijelom je pjesmom prožet simbol ljubavi, a motivi kao što su bujica ljubavnih osjećaja, unutrašnja zapitkivanja i sreća, zadovoljstvo prikazuju Antića kao pjesnika mladenačke šutnje i sramežljivih pogleda iz kojih naviru prvi osjećaji. Topla atmosfera, kao što je predvečerje, smračeno nebo i zajedničko provođenje vremena pred kraj gasi sve one neizrečene misli u glavama dječaka i djevojčice. Pjesma se sastoji od četiri strofe u kojima je prikazana unakrsna rima (abab), a ritam je usporen, on teče kroz dječje misli i neugodnost. Također, pjesma je isprepletena pjesničkim slikama i sadrži blagi ton ekspresionizma.

Tajna

Prve dječje tajne povezane su s ljubavlju, pa je tako i ova glavna tajna opisana kao susret dječaka i djevojčice, za koju naravno, nitko ne smije znati. Djevojčica priznaje dječaku da nosi jednu tajnu koju će samo njemu došapnuti, a to će mu reći na jednome mjestu gdje nikoga neće biti, samo njih dvoje. Ta je tajna zapravo povod i poziv, a u drugu ruku priznanje osjećaja. I ova je pjesma prožeta ljubavnom temom i prvom zaljubljenošću. Sastoji se od 6 strofa slobodnih stihova. Rima je parna (aabb) i unakrsna (abab), što pridonosi ujednačenom ritmu koji prolazi kroz pjesmu. Pri zadnjim stihovima prikazana je i jedna od pjesničkih slika: auditivna. A, ona je prikazana u onom činu u kojemu djevojčica šapuće na dječakovo uho; “šu-šu-šu”. Kao što je prvi tango oproštaj od djetinjstva i ulaz u novo mladenačko doba, tajne su savršeni dodatak pri ovom činu.

Najljubavnija pjesma

Najljubavnija pjesma sastoji se od 5 strofa koje za sobom nose pomalo melankoličan ton, a odjekuju simbolikom. Stihovi su slobodni, kao i rima, a prisutna su ponavljanja nekih riječi radi isticanja sjetne atmosfere. Radnja pjesme odvija se u sobi jednog mladića ili djevojke, nije točno određeno. Naime, Antić pjesničkim slikama prikazuje eksterijer sobe; u kutevima prostorije leže lutke otkinutih glava. Bespomoćne su i odbačene. “Neko u ovoj sobi neće da bude dete. Neko u ovoj sobi tri dana ne može da ruča. Neko u ovoj sobi samo ćuti, ćuti.” Dakle, poneki dijelovi rečenica se spominju više puta radi stvaranja određene atmosfere i također, radi ljubavi koja je nekoć ondje toliko gorjela, a sada je nema.  Mladić ili djevojka, na putu prema odrastanju, odbijaju djetinjstvo i sve što ono nosi sa sobom. Odbijaju koristiti stvari kojima su se zabavljali nekoć, govoriti određene priće, razmišljati o nekim mjestima i pojmovima. U nijednom stihu ne postoji riječ ljubav. Upravo zato je ovo najljubavnija pjesma, ljubav u njoj ne postoji. I, to je zapravo ljubav – sreća i iskre na početku, sjeta i tama na kraju. Upravo je zato ova pjesma – najljubavnija. U nekoliko pjesničkih, vizualnih, slika Antić je pomno prikazao pojam ljubavi i ono što ona nosi za sobom.

Zagonetka

Ova je pjesma prožeta simbolikom, kao i većina Antićevih pjesmi, a posebice zbirka u kojoj se Zagonetka nalazi. Ona se sastoji od 5 strofi, a stih je slobodan. Rima je uglavnom isprekidana, a mnoge se riječi ponavljaju više puta radi stvaranja dojma i dokazivanja određenih situacija i događaja. Dakle, Antić se u ovoj pjesmi pita što je ono što nas vodi kroz ovaj život, a za to nitko ne zna osim nas samih? No opet, ne znamo ni mi. Ponekad. Upravo je to zagonetka, zagonetka života. Taj je termin povezao sa odrastanjem i dječjom maštom koja nikada ne bi trebala ‘umrijeti’ ili nestati. To je onaj žar u našem umu koji se rasipa kreativnošću i idejama, a nikada ga neće ponestati. Glavni motivi koji čine pjesmu su odrastanje, snaga, ljepota i sunce. I upravo je to ono što moramo sa sobom u džepu ponijeti, dok odrastamo.

Kad bi jastuci progovorili

Pjesma ‘Kad bi jastuci progovorili’ sastavljena je od 4 strofe. Pisana je slobodnim stihom, a glavni motivi koji drže njenu strukturu jesu jastuci, perje, bjelina, tajne, snovi, dječaci i djevojčice. Kroz pjesmu su prožeti razni epiteti, poredbe, simbolike. Antić nije da je samo opisao dječju situaciju i pitanja u ovoj pjesmi, već se dotakao i one druge strane – svih ljudi druge dobi. Jastuci i pokrivači poticaj su bijegu u neke druge dimenzije i misli, okidač su našim idejama, razmišljanjima o stvarima koje smo ovih dana učinili, o osobama koje okupiraju naše oči i glavice. Također, jastuke je donekle personalizirao i nadjenuo epitetima i simbolikom. Oni su velike bijele lađe koje plove u snove, u nemoguće. Oni su i naša kratka terapija, šute i slušaju nas, čuvaju naše tajne a nikada ih nikome ne izgovaraju. A, navečer nas ponovo dočekuju na istome mjestu.

Najmanja pjesma

Sastavljena je od jedne strofe s 4 stiha. Iako je najmanja, drži dovoljno jaku strukturu i značenje. Njeni motivi se okreću oko jednog dječaka i djevojčice; osmijeh, pismo, zrno maka. Upravo je Antić htio veličinom pjesme dokazati njeno značenje i ono o čemu se ne priča mnogo – ljubav koja se isporučuje pismom od jedne djevojčice dječaku. Ono što se nalazi u sadržaju pisma. I ova je pjesma prožeta ljubavnom atmosferom, kao i većina ove zbirke. Rima je parna.

Ljubav

Antić je riječima ove pjesme htio udjeliti poneki savjet za ono zbog čega cijeli svijet živi – osjećaji, emocije, jednom riječju – ljubav. Savjete je udjelio onim mlađima koji tek stupaju u ovaj pomućeni i zbunjujući košmar. U školi nas ne uče kako da reagiramo na nečiji slučajan dodir, pogled, osmijeh. Zato je ovdje Antić koji poetski puni naše dječje umove jednom drugačijom snagom. Pjesma je vrlo kratka, a ljubavi nema kraja. Sastoji se od dvije strofe od četiri stiha; pravilna je i nosi unakrsnu rimu. Savjeti su kratki,  a tako ih je teško poštivati i održavati. Prava ljubav traje kratko, a njene otiske beskrajno nosimo negdje u nama. Motivi su uglavnom ljubavni, a atmosfera je ozbiljna i staložena. Ova je pjesma kao kratak priručnik za mlade dječake i djevojčice.

Plavi čuperak

Plavi čuperak je u ovoj pjesmi sinonim za zaljubljenost  i sve što ono nosi za sobom. Ono se nalazi u glavi, i to je upravo čuperak jedne osobe iz 6.a. Pjesma kao da se sastoji od dijaloga između dvije osobe koje upravo razgovaraju o tom čuperku koji  je jednoga od njih pomutio u svakom obliku. Ovo je pjesma o prvoj zaljubljenosti i o prvim nespretnim i neugodnim trenucima, nervoznom grickanju nokti, crvenjenju i tajnim poručicama. A, to su i motivi ove pjesme, zajedno sa čuperkom, licem, tropskim biljem, junakom i tunjavkom. Ona se sastoji od pet strofa slobodnog stiha, a rime su isprekidane i parne u ponekim stihovima. Prisutna je personifikacija, tj. plavi čuperak je pojam koji je personaliziran. On ulazi u dječakovu glavu, crveni njegove obraze, čini da brka vlastite riječi, miješa najosnovnijie pojmove. Atmosfera koja je prožeta pjesmom vrlo je nevina i krhka, upravo zbog jačine ljubavi koja dotiče ono najmekše i najiskrenije – nečije srce. A posebice zato što je u pitanju prva ljubav i prvo snažno rađanje osjećaja.  Također, pjesma je i djelomice uvod u osjećaje koji naviru tijekom zaljubljenosti i zadivljenosti. “Videćeš šta – kad jednog dana čuperak nečije kose tuđe malo u tvoju glavu uđe, pa se umudriš , udrveniš, pa malo-malo pa… pocrveniš, pa grickaš nokte, i kriješ lice, pa šalješ tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš – a sve koješta učiš.” Ovu je pjesničku sliku Antić pomno prikazao potpuno jednostavnim i tipičnim radnjama tijekom osjećaja zaljubljenosti, no on ovim riječima upravlja toliko snažno da oživljava najintimnije doživljaje, skrivene misli i prvu ljubav kod onih starijih.

Zapisano u srijedu

Nakon mnogih pjesama ljubavne i vesele atmosfere, zaluđenosti i opčinjenosti – slijedi onaj drugi dio. Dio kada ona ljubav u početnoj fazi nije uzvraćena, a sada je osoba ispunjena sjetnim raspoloženjem i nezadovoljnošću. Naime, pjesma ‘Zapisano u srijedu’ zvuči kao odjeljak iz dječakovog dnevnika. Točno je upamtio dane kada su se upoznali, sreli, posvađali, prekinuli. To također i odaje njegovu emocionalnu stranu. Pjesma odiše sjetnim tonom, a ritam je pri njenom kraju usporen, što je i naglašeno strofama i trotočkama. Prva se strofa sastoji od parne rime, a ostale uglavnom broje poneke isprekidane rime. Glavni su motivi srijeda, oči, korzo, djevojčica.

Dosadna pjesma

Ova pjesma govori o onome čega se djeca najviše boje – dosada. Također, odiše atmosferom u kojoj se dječak boji odrasti i gledati tmurna i posvađana lica. Žao mu je i vlastitog oca koji nije kao on. Dječaku je dosadno i svakog dana odrađuje iste stvari, zabavlja se na svakakve načine, a onda nakrivi kapu na lijevo oko i pobije se s još trojicom dječaka. U ovoj je pjesmi Antić htio dokazati onaj pomalo mračniji put odrastanja koji izrasta upravo iz dosade koju mnogi pokušavaju rješiti na razne, a loše načine. Kao i ovaj dječak. Ona se sastoji od šest strofa slobodnih stihova, a prvi i zadnji dijele njihov isti broj. Istaknuti motivi su, osim dosade; škola, djevojčice, stvorenja, ljubavna pisma, klupa, riječi, dječak. U pjesmi se mnogo puta ponavlja riječ dosada, i također se pokazuju pjesničke slike raznih situacija koje dječaka ne vesele i ne mijenjaju njegovo raspoloženje. On svoju dosadu rješava tučnjavom s ciljem da ga neke djevojčice vide, no činjenica da će ga djevojčice vidjeti ga kasnije više ni ne veseli.

Stranica iz dnevnika

“Ništa neću da joj kažem, jer neću.” Prvi je, ali i najiskreniji stih ove pjesme, s dječačke strane zaljubljenosti i opčinjenosti jedne osobe. Dječaci su čvrsti i svaku ljubavnu tajnu drže samo za sebe, a poneki čak i nešto zapišu. Antićev lik ove pjesme opisan je kroz  preneseni vlastiti monolog na stranici svoga dnevnika. Kroz pjesmu su očiti osjećaji zaljubljenosti, no i ljubomore s druge strane. Također, dječak ne želi priznati samome sebi svoju privrženost prema ovoj djevojčici; on ju čak i vrijeđa: “Ona je jedna neozbiljna, najobičnija balavica.” Također, on sebe smatra starijom osobom kojoj ovakva situacija jednostavno nije dopuštena i prikladna. Ipak je on stariji dječak iz  osmog razreda s rukama u džepovima i ozbiljnog lica. Pjesmu čine četiri strofe, svaka nosi 4 stiha a predzadnja jedan, a rime nema. I ova je pjesma, za razliku od ostalih drugačija upravo zbog različitih motiva, iako se tematski poklapa. Glavni su to motivi kao dnevnik, djevojčice, đak, balavica, škola.

Šta se tu može

Dječje glave su oduvijek bile sinonim za maštu i tvornicu ideja, a slično je tako i Antić opisao um jedne djevojke iz navedene pjesme. Naime, on je htio istaknuti da je sve moguće, sve dok mi maštamo i svoje ideje i misli pravilno poslažemo u svojim glavama. Majka je u pjesmi predstavljena kao pojam realnosti, a njena kćer kao pojam ploda mašte. Njih dvije se u međuvremenu suprotstavljaju, a na kraju djevojčica obećava da će njen rast ideja i mašte jednom dokazati da ništa nije uzalud. Pjesmom prevladava optimistična i topla atmosfera, razgovor između i majke  i kćeri više opisan je epitetima i tepanjem i upravo su ovi elementi odigrali ulogu u stvaranju atmosfere. Glavni motivi koji čine pjesmu su majka i djevojčica, a zatim dječaci, priče, samoća, nemir, glava. Stihovi su slobodni i nevezani, a upravo tim korištenjem pjesnik je htio dokazati bit njihovog razgovora i razmišljanja. Jednostavnim riječima i izrazima, pjesnik je lirski prikazao onaj najbitniji temelj dječjih snova koje se ni u starijim danima ne smije zanemariti.

Proleće

Cijela je pjesma simbolika novog rađanja i početka. Antić je mnogim epitetima, pjesničkim slikama i ponavljanjem određenih riječi opisao početak proljeća i prenio pozitivnu atmosferu kroz cijelu pjesmu. Riječi kao zima, kiše, sunce, malo, ponavljaju se isprekidano kroz stihove, a njima je pjesnik htio dočarati prošlost i sadašnjost. Prošlost, kao kiše i hladnoću zime, a proljeće i novi početak kroz toplinu i svjetlost sunca. Ujedno su i ove riječi glavni motivi pjesme, kao i klima, kosa, krošnje, šareno, glava. No, s druge strane se bude i osjećaji, a dječak se kroz pratnju jedne djevojčice iz škole smušeno bori s njima i smatra ih teškim kao priznanje. Također, nije sposoban izgovoriti nijednu drugu riječ. “A u glavi mi nebo stalo. I još pomalo. Svega pomalo.” Upravo je ovim riječima Antić uspio dočarati dječakovu glavu i njen košmar unutra, a to je, zapravo, poredba proljeća i čovjekovog uma. Priroda i naši umovi su jednaki, u isto vrijeme, rađaju se isponova. Nadalje, pjesma se sastoji od desetak strofa nevezanih i slobodnih stihova. Posebno su istaknute epifore s ponekim gradacijama, a rima je uglavnom isprekidana i u ponekim stihovima parna.

Ptica

Ptica je pjesma koja za sobom nosi pomalo melankoličan ton, no s druge strane, veliku nadu i svjetlost. Naime, jedna dugorepa ptica šapnula je djetetu najvažniju čaroliju cijelog ovog svijeta: sposobnost da vidimo vjetar i čujemo snijeg dok pada, sposobnost da dotaknemo sumrak na prvom uglu i osjetimo okus mjesečine, vidjeti nečije lice i čuti nečiji govor kada nas najgore nedaće dotaknu i ne puštaju. Kada je za nama ostalo samo sjećanje određenih i dragih situacija, kada nas je napustila ona velika moć čije su iskre nekoć frcale. Pjesnik je lirski prikazao pjesmu kao smisao svačijeg života i ponovnog rađanja. I onda kad nam je najteže, mi moramo voljeti i osjetiti svijet svim ovim čulima. Zagrliti ga i ne puštati, gurati i boriti se s njegovim preprekama. Pjesma sadrži pet strofa; prva, druga i treća su pravilnog oblika dok su ostale   prikazane u slobodnom. Osjećaj ponovnog rađanja nade prikazana je kroz čin spuštanja ptice  na dječakovo rame, a ta ptica je upravo simbol nade. I u ovoj pjesmi možemo vidjeti Antićev stil pisanja; jednostavnost, simboli, jednostavna metaforičnost, skup pojmova kao što su čežnja, čekanje i nada, emocionalnost, neizvjesnost. Na topao, lirski način, neposredno i prirodno predočava ljepotu života i nadu u nj.

Plava zvezda

Plava zvezda je simbolična pjesma, a Antić se direktno obraća svome čitatelju i navodi na pronalazak vlastite “plave zvezde”. Ona je plod mašte koji nas vodi kroz put našega života, ona sadrži sve ono što se voli i sanja, mjesta na koje naše želje putuju. Naime, zvijezda je simbol snova i mašte, želja i ciljeva. Njena jačina svjetlosti i postajanja zapravo je jačina nas samih. Pjesnik nas podsjeća da se naše sanjanje nikada ne ugasi, jer upravo tada, naša plava zvijezda umire. Metaforama i epitetma dokazao je i onim najmlađima da se ne čudimo nego da sve ljepote ovog svijeta sustižemo, upravo gledajući u našu plavu zvijezdu. Također, pjesnik je sam prepustio svome čitatelju da otkrije što je to za njega plava zvijezda – ona je zagonetka. Jer, na poslijetku, u beskrajnom svemiru svatko sadrži svoju zvijezdu koju svojim mislima puni svjetlošću. Ovdje se lirski poigrao i s našim umovima, a također i motivacijski potaknuo. Pjesma se sastoji od pet strofa, a svaka strofa sadrži različit broj stihova. Rima je parna. Prva i druga strofa sadrže asonancu i aliteraciju, dok se u narednim stihovima poneke riječi ponavljaju. Također, prisutna je i personifikacija – rast plave zvijezde, njeno čekanje iza rijeka i mora, ona se glasa i leti. I ova pjesma obiluje epitetima, a boje i toplina su isključivo istaknute.

Sve boje svijeta

I u ovoj je pjesmi Antić pobjedio svojim stilom. U njoj su razni epiteti, boje pršću na sve strane, a ponavljanja i usporedbe stvaraju veselu i šarenu atmosferu. Naime, potpunom jednostavnošču i liričnošču prikazan je svijet u dječjoj glavi i onaj vanjski – izvan dječje glave, u tuđim glavama. Sjetne i akromatske boje upravo su usporedbe svijetom koji korača kraj nas, bez obzira na sve ostale boje koje postoje. Taj je svijet pokleknuo sivilu, a ono mu neda dalje. “Van mene dosta boja živi. Van mene katkad svet i posivi, ili se smrači i naoblači” – ovim je riječima Antić ukazao na vanjski svijet, a ponajviše, zapravo, onaj “odrastao”. “Dobro je zato što postoje i ove moje lepše boje” – ovim stihom označen je preokret i mogućnost preobrata i prelijevanja intenzivnijih i žarkih boja preko sivila. Točnije, tim je stihom prikazano dječje poimanje svijeta i njena zahvalnost na tome. Također, dječak je svjestan i bori se i odupire poniranju u sjetne boje. Usporedbama s bojama pjesnik stvara vizualne slike, a epitetima ih dodatno ukrašava i uzvisuje. Naravno, kao glavni motiv većine Antićevih pjesama, ljubav je temeljni motiv i ovoj pjesmi. U zadnjoj strofi dječak naglašava da, osim svih boja koje čuva u svom umu, željan ih je svima podjeliti i prodrmati svijet, no jednu jedinu želi sačuvati za određenu osobu. Za neke oči što nisu njegove. Pjesma se sastoji od sedam strofa slobodnog stiha. Prva i zadnja istog su oblika dok su ostali stihovi u strofama nevezani. Rima je parna, a prisutna je i gradacija – boje u pjesmi oživljavaju tijekom nizanja njenih strofa. Također, to i pridaje ritmu koji je u početku polagan i pomalo nosi za sobom melankoličan ton, no kroz redke i usporedbe boja, on postepeno ubrzava.

…A onda i prva ljubav

Pjesma sadrži tri dijela, tri stadija ljubavi i osjećaja koje nosi za sobom. Dakle, prvi je kao uvod u ono što nas čeka, on se sastoji od poimanja i viđenja određenje osobe, promatranja i svjesnosti njenog postojanja. Sljedeći se stadij bazira na stvaranju osjećaja, primanja i prihvaćanja mana i vrlina osobe. O osjećajima koji bubre i ne staju, o zapisivanju istih, o pamćenju njihove intenzivnosti. Zadnji stadij odnosi se na onaj najhladniji i najteži dio – cijeli život prati nas prva ljubav. Život je odjednom drugačiji, nešto nam stalno u glavi titra, kiše su jače i duže, dani su dulji i ne pretjerano zanimljivi. Pisac je kroz ova tri dijela pjesme pokazao i svoje viđenje i svoje osjećaje prema samoj prvoj ljubavi. On se obraća čitatelju i ponovo mu govori da vrijedi sanjati, napisati ponešto i podijeliti, kao što je i on učinio. Naime, ova je pjesma, kao što je i sam pisac rekao: “oko što vidi i kroz tamu. Nju nećeš prevariti kao tatu i mamu.” Dakle, pjesma sama po sebi je poticaj za svjesnošću o prvoj ljubavi, nekima čak i uvod u ono što ih čeka, mudrost i teorija o 3 ljubavna stadija. Ona se sastoji od slobodnih stihova, poneki sadrže epifore i ponavljanje rečenica kako bi se istaknulo njihovo značenje: “Junaci, nos u jastuk! Nek mašta kao lokomotiva leti! Junaci, nos u jastuk! Niko ne mora znati šta je.” Nadalje, mnoge se riječi nižu, što utječe na ubrzavanje ritma. Također, pjesma je puna poredbi i epiteta. Ljubav se kao pojam u jednom dijelu hvalisa i uzvisuje: “Ona je najljepša ljuljačka između radosti i samoće kad se najviše hoće.” No, s druge strane opisuje se i bol koju za sobom nosi: “Rađa se prva tuga i prva ljubomora i prvi put se pati. Ne pitaj zato otkud odjednom košava briše. To možda i nije vjetar. To prva ljubav uzdiše.”

Snovi

Snovi je pjesma iz koje izviru epiteti koji navode čitatelja za daljnim sanjanjem. Antić, kao i po starome, koristi svoj jednostavan stil i na lirski način budi magiju i maštu svojim epitetima. Također, ponovo budi i onu nadu koju prenosi kroz dječji um. Uspoređuje ju sa intenzivnim bojama, jutrima koji šalju poseban miris koji izgleda kao novi početak;  “I, divno je kad se u nama neko čekanje javi, pa se od toga na usni nešto rumeno isplete i nešto grairasto i zeleno u glavi.” Upravo je ovim riječima dokazana nagrada čovjekovom biću za sanjanjem a potom ostvarivanjem svojih ciljeva, a posebice čuvanjem svojih sjećanja i svjesnosti o svome postojanju i svega ostalog što nas okružuje. Nadalje, pjesma sadrži i usporedbe i blage hiperbole pri početku. “U zoru od svega čitavo nebo izraste na mojim rukama toplim i obrazima snenim, i dan je nalik na neke zenice graoraste oivičene zelenim.” Sastoji se od tri pravilne strofe po četiri stiha, rima je unakrsna.

Poslije ljubavi

Ovo je predzadnja pjesma zbirke Plavi čuperak, potom iza nje slijedi pjesma “Poslije djetinjstva”. Navedene pjesme obilježavaju kraj, oproštaj, napuštanje jednog razdoblja i ulaženje u jedno sasvim novo. “Poslije ljubavi” za sobom nosi sjetan i melankoličan ton. Temeljni motivi koji čine pjesmu su mladost, raskršće, školska godina, ruke, mladost. Oproštaj između dvije osobe koje su nekada skupa dijelili klupu i ljubav opisan je kao njegov odlazak uz prugu, gdje trava ima ukus vode, pjeska i sunca i njen idlazak iza mosta, niz raskršće. Antić je taj odlazak usporedio s razilaženjem dvije posvađane osobe. Cijela je pjesma i alegorijski prikazana kao prva ljubav koja polako nestaje. Odlazi u zaborav, kao i mašta i ideje većine djece koja odraste. Pjesma se sastoji od osam strofa slobodnog i nevezanog stiha. Pomno je isplanirana njihova struktura; pridaje na ritmu upravo zbog gomilanja i povećanja broja stihova pri kraju pjesme. A, pjesma kao da i dalje prenosi taj sjetan ton, iako se njene riječi ne nastavljaju. U predzadnjoj strofi upotrijebljen je polisindeton, a u zadnjoj anafora.

Poslije djetinjstva

Ova je pjesma zadnja, ali i najbitnija u Antićevoj zbirci. Ona nagoviješta nešto novo i prazno, ono što tek trebamo ispuniti, i ono tužno i najteže – napuštanje osoba koje su obojale naše djetinjstvo i ostaju u našim glavama. Cijela pjesma kao da je napisana u obliku ode djetinjstvu. Antić ju je vrsno opisao i dao dojam svojim čitateljima da ne ulaze u svoju mladost bezbrižno i nesvjesno, da pamte svoje bivanje prije nekoliko godina, kao i ljude. “Možda vas bez te mrve neću ni sresti, ni stići, a živjet ćemo skupa, u isto kino ići, u istom restoranu ručati istu hranu, u istoj ulici možda prolazit će nam dani, pa ipak – bez te mrve, sićušne mrve djetinjstva, bit ćemo toliko tuđi, bit ćemo toliko strani …” Odlazak iz jednog dijela mladosti opisan je kao blijesak sunca od kojeg se na tren osljepljuje. U pjesmi se stalno ponavljaju riječi ‘možda’, iz razloga što je pisano u licu jednog dječaka koji ne zna što ga očekuje. A to je i jedna vrsta nade koja će ga voditi kroz mladost. Upravo je ovdje uporabljena jedna od Antićevih značajki stila, uzvisivanje djetinjstva i nade i želje za životom koji dolazi i koji nas čeka. Pjesma se sastoji od deset strofa, ne sadrži rimu, a puna je poredbi i retoričkih pitanja, nagađanja. Također, poredbe su prikazane u obliku vizualnih pjesničkih slika. U predzanjoj strofi prisutan je polisindeton i pridaje ubrzavanju ritma.

Miroslav Antić biografija

Miroslav “Mika” Antić bio je srbijanski pjesnik i novinar, a prije svega dječji pisac. Rodio se 14. marta 1932. u Mokrinu.

Gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu. Studirao je slavistiku u na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živio je u Novom Sadu.

Osim pjesništvom, bavio se novinarstvom, pisanjem drama i režijom. Bio je urednik časopisa “Ritam” i “Neven”, “Dnevnika” u Beogradu i “Mladog pokolenja” u Novom Sadu.

Poznat je po poeziji za djecu i zbirkama pjesama Plavi čuperak, kao i ljubavnoj poeziji.

Umro je 24. juna 1986. u Novom Sadu.

Autor: M.Š.