Poruka

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Poruka – analiza pjesme

“Poruka” je pjesma Maka Dizdara, objavljena u zbirci “Kameni Spavač”, jednoj od njegovih najpoznatijih zbirki pjesama. Jedna od glavnih ideja ovih stihova je prikazati sociološke i kulturološke karakteristike njegove rodne zemlje, Bosne. On to ne čini izrugujući se, već prikazujući što se sve događa njegovoj zemlji i njegovom narodu te zbog čega se čini da je i jedno i drugo zauvijek predodređeno za patnju. Glavni problem takvoj sudbini leži u neprihvaćanju razlika koje su tipične za Bosnu, a ne u tome što ih ona toliko ima. Zbog toga se ta zemlja smatra vječnom zagonetkom, jednako zanimljivom i prokletom zbog toga što je toliko nedokučiva.

O tome da je njegova zemlja uvijek jedan korak od progonstva i ratova, Dizdar ističe već u prvim stihovima:

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći

Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera

Pjesnik očekuje invaziju, napad na svoj grad i njegovo rušenje, samo zato što je to nešto što se u prošlosti stalno događalo, a budući da narod ništa iz toga nije naučio, prošlosti je suđeno da se ponovi. Dizdar, zajedno sa svojom zemljom, prihvaća i miri se s ulogom žrtve – žrtve drugih naroda i žrtve povijesti.

Pravo prokletstvo ratovanja i općenito uništavanja tuđeg je moćno izraženo u stihovima:

…Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)

Ovim riječima govori da je lako uništiti tuđe, pogotovo kad niti znamo niti marimo da je to tuđe ipak nečije. Pjesnik prebacuje krivnju ignorancije na onoga koji uništava i osvaja, jer ono što je njemu tuđa zemlja, tuđi grad, tuđa kuća, nekome je dom, nekome je sve, nekome je najmilije. Ova forma ponavlja se i kasnije kroz pjesmu, građena na motivima vinograda,

Ali ovo nisu jedine ideje o kojima pjesnik progovara u ovoj pjesmi. Kao i u čitavoj zbirci, temeljni motiv i temeljna ideja ovog djela je prolaznost i nagovještaj smrti, ali i vječnosti onoga što ostavimo za sobom, pogotovo ako to ima neko značenje. U stihovima:

Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo
Častita
Njegova
Hiža
Ti tijelo njegovo tek uze

A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze

Motiv “hiže” više se odnosi na čovjekovo tijelo, nego na kuću ili zemlju gdje on živi. Upravo ovo simboli su prolaznosti. Tijelo je samo usputna postaja koju ćemo napustiti i koliko god nam je sigurna utvrda, toliko je izvor boli i nelagode, odnosno “suza”.

Treba spomenuti i formu ove pjesme. Stihovi i strofe u njoj su nepravilni te tako tvore vrlo nestalan ritam. Ipak, konstanta je da su pisani u kraćim formama – tercama, katrenima i slično. Čak i strofe s većim brojem stihova sastavljene su od onih sa samo jednom riječi. Ovime se postiže naglašavanje motiva, a time i pjesnikove ideje koju njima ističe.

Ovakav izraz uvelike podsjeća na ekspresionističko pjesništvo, jedno što tome prkosi je ideja. Kao i kod većine Dizdarevih pjesama, ideja se tiče naroda, ljudi i to u obliku pojedinaca. Iako pjesnik piše govoreći o sebi, zapravo govori o svima. On je samo vrlo vjerodostojan predstavnik svoga naroda i, u velikoj mjeri, predstavnik čovjeka kao takvog.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.