Presretač

Stjepan Čuić relativno je nepoznat autor na donedavnom popisu lektire za osnovne i srednje škole. U svojim pripovjetkama opisuje razdoblje u kojem je živio. U kratkim djelima, jasnim i razumljivim jezikom govori o političkim temama, ljubavnim i društvenim.

Čuićeva zbirka pripovijedaka dijeli se u tri dijela. Prvi dio sastoji se od 7 pripovijetki, drugi dio od pet pripovijetki, a treći od samo jedne pripovijetke.

Autor u svojim pripovijetkama ističe društveno-političke stvarnosti (sukob dvaju nepomirljivih agensa – slobode i vlasti), a u prepoznatljivim okvirima stvarnosti autor nastoji književno artikulirati svoje kritičke ideje. Možemo uočiti komunikaciua sa stvarnošću, otkrivanje njezine anomalije i izopačenosti te razotkrivanje pojma vlasti i njezine apsurdne logike te povijesnih zadanosti.

Stil je lapidarni, dijalozi su eliptični, može se uočiti odustajanje od deskripcije i maksimalna funkcionaliziranost likova. Spisateljska strategija krajnjega redukcionizma.

Kratak sadržaj

Muškarac s autobusom dolazi u svoje rodno mjesto. Na izlasku iz vozila, kreće prema svojoj rodnoj kući, a iza njega se stvori drugi čovjek (presretač).

Pripovijetka je napisana u obliku dijaloga između ove dvojice muškaraca pa tako saznajemo da se putnik vraća nakon dvadeset godina izbivanja iz sela.

Otac je u dvorištu njegove kuće posadio po jedno stablo za svaku godinu što ga nije bilo. Muškarca nije bilo jer je toliko godina bio u zatvoru, gdje ga je smjestio presretač. Presretač provocira muškarca. Podbada ga i ispituje sjeća li se došljak i dalje puta do svoje kuće, sjeća li se svojih sumještana.

Presretačev podrugljiv ton osjeti se I u njegovoj namjeri da muškarcu objasni okolnosti pod kojima ga je prijavio Udbi, zobg čega je izbivao iz sela. Presretač ima želju da došljak mještanima objasni tko je krivac za uhićenje I poslanje u zatvor. Došljak govori da je to stvar prošlosti, da ljudi znaju tko je krivac jer se u malome mjestu sve dozna, da isto tako vidi da su tu u pitanju spletke i da u tome ne želi sudjelovati.

No, presretač mu odgovara da unatoč tome što se zna krivac njegova odlaska u zatvor, trebaju obojica otići iznad sela i glasno uzviknuti ime i prezime osobe koja je došljaka poslala u samicu.

Presretač govori:

“Istina se mijenja. Zapravo, možda ne istina, ali se mijenjaju okolnosti zanjezino utvrđivanje. … Svi su oni vjerovali da si bio kriv. Ali danas ne vjeruju. Danas vjeruju da sam ja kriv i traže istinu. – Bojiš se da ne optuže tebe? Zbog mene? – Ne. Bojim se da ne ostanu bez istine.”

Vidi se kako presretač vješto manipulira riječima i pokušava došljaka navesti na novo počinjenje grijeha. No, došljaku je bilo dosta zatvora i u potpunosti ga želi izbjeći. Shvaća da ga presretač želi prevariti i ruga mu se.

Došljak govori da se, očito, istine razlikuju od čovjeka do čovjeka. Da je nekome nešto istine, a drugome to nije tako. Došljak zaključuje:

“Ne možes se iz zablude odmah u istinu. Prečicom. Tako nikad nije bilo. Mora proći neki proces. … Bojiš se ljudi. Da te ne bi krivo gledali. … A što ako ih uopće ne zanimaš?”

Došljak sada presretaču objašnjava razliku između istine i utvrđivanja istine. Sada došljak postaje presretač koji utvrđuje realno stanje i činjenice.

“Jesi li ikad razmišljao da si sebičan? Brineš se samo o sebi. O svojem ugledu među njima. A ne brineš o njihovu ugledu među nama dvojicom.”

Pripovijetka završava dijalogom na čijem se kraju presretač I zatvorenik udaljuju jedan od drugoga jer zatvorenik ne želi da se istina mijenja. Jer ona je takva kakva je. I nema je smisla ponovno propitkivati I mijenjati je. Ona je činjenična i kao takva ostaje zabilježena u tuđim glavama, s njihovom osobnom interpretacijom.

Život teče, vrijeme prolazi. On je sada na slobodi i to mu je bitno. Ne želi da ga itko vidi s presretačem.

Poruka djela nam govori da je istina jedna, no može biti shvaćena na više načina – toliko, koliko ima ljudi jer si oni dozvoljavaju interpretaciju činjenica. Čovjek se mijenja s obzirom na životne okolnosti, ali istina ne, ma kakva god da ona bila i kome god ona odgovarala ili ne.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: seoska ulica

Likovi: Dvojica muškaraca – putnik/zatvorenik i presretač

Analiza likova

Putnik/zatvorenik – priznaje svoje greške i uviđa prolaznost života, ne zamara se drugima, gleda sebe, ima svoj mir i ne želi se baviti lažima i prevarama.

Presretač – opterećen prošlošću, prevrtljiv, nesiguran, provokativan, razočaran.

Stjepan Čuić biografija

Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.

Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).

Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.

Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.

1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.

Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).

Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).

Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).

Autor: L.M.