U pjesmama srpskog i bosansko hercegovačkog pisca Aleksa Šantića, stihovi često dobivaju tugaljivi ton, nezavisno od teme o kojoj se radi. Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, promašenost života i njegova ukletost. Sve to govori nam da se radi u modernoj poeziji.
Pisac nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju samoću i tugu što se najbolje može uočiti u pjesmi “Pretprazničko veče”. Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, stradanja i žrtve što najbolje možemo vidjeti u pjesmama “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.
Pjesnik Aleksa Šantić već je pomalo ušao u zrelu dob kada je ostao bez cijele obitelji jer su s godinama svi umrli. On je ostao stjecajem okolnosti neoženjen. Živio je sam u obiteljskoj kući u kojoj je odrastao. U svojim će elegijama iz tog razloga izražavati bol i tugu za svojim domom i nestankom obiteljske atmosfere. Sve te osjećaje najbolje je izrazio u pjesmi “Pretprazničko veče”.
Pretprazničko veče – analiza pjesme
Tema pjesme je pjesnikovo sjećanje na djetinjstvo. Pjesma je slojevita i odiše brojnim motivima. Što se tiče književne vrste, pjesma pripada elegiji. Elegija je pjesma s tužnim, sjetnim tonovima, a pjesnik žali za nečim čega više nema, što se ne može vratiti i što mu je nedostižno.
Čitajući pjesmu možemo zaključiti da je obilježuju tri motiva, a to su:
– motiv samoće i osjećaja velikog bola radi toga
– motiv topline obiteljskog života i vraćanje u prošlost
– motiv stvaranja kao utjehe i nadoknade vremena
Pjesma je lirska i ima svoju fabulu s događajem i lirskim subjektom – glavnim junakom. U pjesmi možemo uočiti šest slika. U početku kod pjesnika se kroz stihove javlja slika samoće u svojoj staroj obiteljskoj kući. Sljedećom slikom pred oči mu dolazi obiteljska idila iz djetinjstva. Sjeća se roditelja, susjeda i djece. U trećoj slici pred nama je obiteljska soba u jedno predbožićno veče. U četvrtoj slici pjesme su žive i okružile su ovog usamljenog pjesnika. U petoj slici pjesme su pjesniku nova obitelj u kojoj on pronalazi utjehu, a one ga tješe. U šestoj slici pjesnik shvaća da više nije sam jer ima svoju novu obitelj – pjesme.
U prvoj slici su atmosfera i lirski subjekt koji se nalaze u potpunom skladu. Subjekt miruje, a atmosfera je bolna i sumorna te prerasta u plač. U drugoj slici dolazi do promjene. U jedno pretprazničko veče oživjela su sjećanja na daleku prošlost. Soba je puna mirisa, vatra plamti, a svi ukućani su sretni. Majka i otac su simboli sigurnosti i sreće, a pojavljuje se i susjed koji nosi simbol prijateljstva.
U trećoj slici dolazi do buđenja, vraćanja iz dubokih sjećanja u sadašnjost pretprazničke večeri. Dolazi do velikog kontrasta između praznine i velike pustoši s jedne strane, u pjesnikovoj sadašnjosti i sreće i svjetlosti koje se pjesnik sjeća iz prošlosti i koje u njemu bude jako bolna sjećanja.
U četvrtoj slici dolazi do promjene koja donosi osvježenje. Svjetlost, boje, pjesma i kretanje potiskuju tamne boje. Sve to ozari dušu i lice subjekta – pjesnika.
Peta slika donosi nam poruku pjesme, ovim stihovima.
“Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
što svoje duše na zvijezdama griju,
sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi sviju!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti.
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.”
Šesta slika donosi i naglu promjenu raspoloženja lirskog subjekta. On osjeća olakšanje i saznanje jer riječi njegovih pjesama odzvanjaju u njegovoj duši. Pjesnik se osjeća smireno što je i izrazio stihovima “ja sklapam oči”. Pjesnik se tim činom oslobađa napetosti, neizvjesnosti i strepnje. Od sreće su mu potekle suze jer osjeća da više nije sam, njegova obitelj i dalje je na neki način tu i on će kroz nju trajati.
Poruka pjesme je pjesnikovo saznanje da život nije uzaludan. Iza svakog čovjeka nešto ostane pa tako i iza pjesnika. Iako nema obitelj, on je ipak nešto stvorio. Stvorio je pjesme koje živjeti i kada njega neće biti.
Aleksa Šantić biografija
Aleksa Šantić jedan je od najznačajnijih srpskih pjesnika novije lirike. Rodio se 1868. godine u Mostaru gdje je proveo i veći dio života. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric. Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru.
Život je proveo u trgovačkoj obitelji gdje nitko nije mario za njegov talent. Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a nakon toga i u Ljubljani, vratio se u svoj rodni Mostar.
Njegovo pjesničkom stvaralaštvo obilježilo je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Pisao je povezujući ideje i patnje toga vremena. Njegova poezija prepuna je emocija, od velike tuge, ljubavi, bola i prkosa pa sve do opisa socijalno ugroženog naroda koji pati, a kojemu je i sam pripadao.
Pisao je o svojoj rodnoj grudi i domaćem ognjištu u pjesmu “Moja otadžbina”. Njegove najpotresnije pjesme u kojima pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju svoj dom i odlaze u svijet su: “Hljeb” i “Ostajte ovdje”. Patnju i mučenje naglasio je i u pjesmi “Mi znamo sudbu”. Smatrao je da su to najvažniji trenuci povijesne sudbine srpskog naroda.
Njegova ljubavna poezija razvila se pod velikim utjecajem sevdalinke – ljubavne muslimanske pjesme. Ambijent koji se spominje u njegovoj ljubavnoj poeziji su bašta, šedrvana, hamama… Djevojke o kojima piše su lijepe i izazovne, ali ipak pomalo skrivene ljepote. Upravo takva pjesma je “Emina” koju je narod prihvatio kao sevdalinku, a samo rijetki znaju da je ona upravo Šantićevo djelo.
Umro je u rodnom Mostaru, 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.
Autor: M.L.
Komentariši