Knjiga “Pustolovine baruna Minhauzena” prvi je put objavljena 1786. godine i otada je doživjela brojna izdanja. Kad ih je Gottfried August Bürger prvi put objavio puni naslov knjige bio je: “Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchhausena kako ih uz bocu sam običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja”. Prvotni naslov najbolje opisuje knjigu, iako Minhauzena kao književnog lika nije stvorio Burger, već njemački pisac i znanstvenik Rudolf Erich Raspe, po stvarnom čovjeku Münchhausenu kojeg je upoznao za vrijeme studiranja.
Raspe je pisao anegdote inspirirane Munchhausenovim dogodovštinama, ali i nekim drugim knjigama. Priče su bile jako popularne i namijenjene raznim slojevima društva, ali su ih izdavači i prepravljali, tako da Raspe više nije mogao kontrolirati koje su priče njegove, a koje su dodatno napisane ili izmijenjene Burger je bio tek jedan od prevoditelja Raspeovih djela na njemački (budući da je Raspe svoja djela pisao u Engleskoj, nakon što je pobjegao iz Njemačke u strahu od pogubljenja). S vremenom je Burger počeo pisati svoje verzije priča o Münchhausenu, čija je popularnost u Njemačkoj postala i veća od popularnosti originalnih djela.
U popularnoj kulturi Minhauzen je postao sinonim za lažova, onoga koji napuhuje događaje koji su mu se dogodili, do razmjera da postaju nevjerojatna fikcija. U djelu, on je čovjek koji priča lagarije, vesele, čudnovate i neobične zgode i to je način na koji zabavlja goste okupljene oko stola, na kojima je poslužena divljač, dok ih sve grije topli punč.
U medicini se čak i jedan psihološki poremećaj naziva Minhauzenovim sindromom. Osobe s tim poremećajem preuveličavaju svoje zdravstvene probleme, bilo da su stvarni ili umišljeni. Čak ako i nemaju zdravstvenih problema, one će ih izmisliti i odlaziti kod liječnika zahtijevajući liječenje.
Vrsta djela: pripovijest
Vrijeme radnje: 18. stoljeće
Mjesto radnje: cijela Zemlja
Tema djela: izmišljene pustolovine jednog baruna koji njima zabavlja prijatelje
Ideja djela: ljudima je nekada draža zanimljiva izmišljotina, nego dosadna istina
Kratak sadržaj
Čudnovata putovanja i pustolovine baruna Minhauzena
U dvorcu Bodenwerder živio je barun Minhauzen. Barun Minhauzen bio je poput lovačkoga psa, čovjek koji je u sve zavirivao i sve je morao znati te svagdje biti prisutan. Dok je vani je bio mraz, s krovova dvorca visjele ledenice, a iz dimnjaka se dimilo, barun Minhauzen dočekivao je svoje goste. On je bio ne više tako mlad čovjek, a nije se ni znalo kakva mu je trenutna boja kose ispod sijede perike. Njegov sluga Hannes svakome je gostu, u znak dobrodošlice, utočio šalicu vrućeg punča. Goste je okupio u prostranoj sobi, uz pucketanje vatre u kaminu.
Kad su svi posjeli za veliki stol, samo je jedna crvena plišana stolica ostala prazna. Na barunu Minhauzenu vidjela se uznemirenost zbog toga. Neprestano je osluškivao dolazi li taj koga čeka stolica. Odjednom je gostima i prijateljima iz lova rekao da očekuje prijatelja Antona Antonoviča Ahmatova, ali budući da večera ionako nije gotova, nada se da će još uvijek stići. Barun je za to vrijeme svoje goste odlučio zabaviti pričanjem priče, uz još jednu šalicu vrućeg punča.
Put u Rusiju
Dok su čekali gosta, barun Minhauzen odlučio je zabaviti goste. Počeo im je pričati svoju pustolovinu o tome kako je putovao u Rusiju. Za vrijeme putovanja odabrao je zimu jer snijeg tada stvara tvrd put. Zbog pijanog kočijaša, odlučio je otići put sam, samo sa svojim konjem. Putovali su danima i danima, od jutra do mraka, a kada bi pao mrak, pronašli bi konačište i tamo se najeli, odmorili i dočekali jutro. Tako je to bilo možda tjedan dana.
No jednog dana, mrak je pao, a puta kao da je nestalo ispred baruna i njegova konja. Na široko i na daleko kako su mu oči sezale nije vidio nigdje ničega, ni kuće, ni crkve, ni ceste… Ugledao je vrh stabla i tu je privezao svojega konja. Svoja dva pištolja stavio je pod pazuh, legao nedaleko svog konje i odmah tako zaspao. Probudio se usred bijela dana. Gleda, a konja mu nigdje nema. Pogledao je u zrak, a ono – njegov konj visi privezan za crkveni toranj, a on leži između dva humka – prošlu noć zastali su na groblju. No, kako je konj završio privezan na crkveni toranj?
Prošlu je noć snijeg toliko bio zapao da je prekrio cijelo selo. Ono što je barun mislio da je stablo za kojeg je privezao konja, bio je zapravo vrh crkve. Preko noći se digla tako snažna južina, da se snijeg otopio i zajedno s njim, barun se spustio na zemlju. Budući da je konj bio privezan, on je ostao visiti. Ljudi na groblju sa zaprepaštenjem su gledali u konja, a i u njega. Tada se sjeti svoja dva pištolja, pukne u uzde konja i ovaj na sve četiri noge padne na zemlju i nastave dalje.
Tako su jedno vrijeme išli, a onda je barun kupio saonice jer je to bio običaj u Rusiji. Privezao ih je za konja i nastavili su putovanje. Zatekli su se u šumi, a u šumi ih spazi zaglađeni vuk i počne ih juriti. Kako je konj sve brže išao, tako je vuk bio sve bliže saonicama i umalo nije ugrizao baruna. Barun se sagne i legne na saonice. Tako se sakrio vuku, pa vuk navali na konja. Konj ga je ugrizao i oderao mu cijelu stražnjicu. Vuk je počeo jesti unutrašnjost konja, a kako se sve više ugurao u konja, sinu barunu spasonosna ideja. Bičem počne udarati vuka o stražnjicu, a ovaj se još više gura prema naprijed. Tako je igrom slučaja lešinu konja, zamijenio vuk i doveo baruna do Petrograda. To je izazvalo iznenađenje i baruna i konja i svih Petrograđana.
Kad je barun završio priču, pozvao je Hassena da provjeri je li stigao posljednji gost. Budući da nije, barun počne pričati još jednu priču.
Čudnovati general
Barun je pričao pozvanicima kako je bio u Rusiji da bi odslužio vojsku. To razdoblje se malo odužilo jer je proveo i mnoge noći zabavljajući se s društvom. Oštra zima i narodni običaju nalažu da se u Rusiji puno pije, a uz to – družio se s umjetnicima. No od svih umjetnika u opijanju jedan je bio najbolji, a to je bio jedan prosjedi general koji je mogao popiti litre i litre rakije, a potom i arake, a da mu ništa nije bilo. Barun Minhauzen počeo je to malo sumnjičavo promatrati. Kako može toliko piti, a ostati trijezan?, pitao se. No general je ispričao da je jednom u ratu izgubio pola lubanje te zato nikad za stolom ne skida svoj šešir. General je s vremena na vrijeme svoj šešir malo odigao tokom pijenja, što je opet postalo interesantno barunu. Jednom je stao iza njega i vidio da mu je za šešir pričvršćen metalan dio i znao je da je to nadomjestak za lubanju. No, osim toga, činilo mu se kao da mu se iz lubanje pari. Tako je riješio misterij kako uvijek ostaje trijezan. Izveo je čak pokus nad njim. Barun je stao iza njega i pustio luč iz svoje lule prema njegvoj glavi, kada bi ovaj podignuo šešir, tako da bi se generalu oko glave stvorila aureola. Svi su bili zaprepašteni i oduševljeni.
Lov na patke
Sljedeća priča bila je o tome kako je barun u okolici Petrograda bio u gostima. Mogao je ići u lov kad god je htio. Na obližnjem jezeru vidio je patke i odlučio ih uloviti. No one su bile raštrkane, a on nije imao dovoljno metaka za sve. Dosjetio da ih okupi na jednu hrpu. U džepu je imao jedan komadić slanine koji mu je ostao od doručka te ga zavezao na konop i bacio u jezero. Slanina je isplivala, a on se sakrio među rogoze. Jedna patka je došla i progutala komadić slanine koji je odmah izletio na drugu stranu, za njom odmah druga, pa treća i tako sve do zadnje. Kad se zadnja uhvatila, on je izašao iz skrovišta i povukao konopcem sve patke. Patke su bile teške, a od straha su počele lupati krilima i letjeti. Time su mu pomogle. Doletjeli su do dvorišta, pa ih je trebalo prizemljiti. To je barun domišljato učinio tako da je jednoj po jednoj zavinuo vratom i spustio se kroz dimnjak u sobu, gdje ga je dočekao kuhar i razveselio se obogaćenom jelovniku. Srećom, nije bilo vatre u kaminu. Priča je opet izazvala oduševljenje gostiju.
Minhauzenovi psi
Barun Minhauzen počne priču o svojim lovačkim psima prepeličarima. Najbolji stari pas bio mu je Treff, iz vremena kad je bio u Petrogradu. Taj je bio naučen na lov i danju i noću. Uvečer bi sjeo uz malu lampicu i gledao u nju. Barunu mu je jednom svezao fenjer o rep i krenuo s njim u lov na zeca.
Pas je uz barunove noge to radosno slušao i nakon završene priče ponosno odšetao.
Pustolovine u lovu na divlje svinje
Barun Minhauzen počne pričati zgodu o svom lovu, a gostima navijesti da će se njegov odstrel uskoro naći na stolu, serviran za objed. U šumi u lovu, Minhauzen vidi krmaču i malo prase kako idu jedan uz drugo. Znao je da si pripadaju. One mu prepriječe put te on zapuca. U taj tren, malo prase otrči, a stara krmača kao da se zaledila. Poludjela divlja svinja zna biti itekako opasna i sad je barunu bilo čudno što se događa. On joj se primakne na dva koraka i vidi da joj nešto visi iz gubice. To je bio rep od praseta. Krmača je bila slijepa i malo prase ju je vodilo tako što ga je držala za rep, no kad je on opalio metak, puknuo je u rep i odvojio od prasca. Prase je potrčalo ni se sluteći da je krmača ostala, a krmača je pak čekala, misleći da prase stoji. Tada barun prevari krmaču, primi rep i odvede je kući. Ostatak znate i sami. Gosti umiraše od smijeha, a barun već započine novu priču…
Jelen s trešnjevim drvetom
Jedom je barun bio u lovu u šumi. Nakon što je ostao bez olova, krenuo je kući, a put mu prepriječi jelen. Barun se malo uplašio, ali je brzo i domišljato reagirao. Počeo je puniti pištolj bakrom i košticama od trešanja. Tako napunjenim pištoljem omamio je jelena koji je ubrzo pobjegao.
Otkuda barunu koštice? Prije nego je sreo jelena, prolazio je kraj stabla divljih trešanja. Mnogo ih je pojeo, a koštice je stavljao u ruku baš kao da je znao što će se dogoditi. Nakon nekoliko godina, kad je došao u šumi, vidi na istom mjestu jelena s ogromnim stablom trešnje izraslim među rogovima. Ovaj put, imao je olova i ubio jelena. Uz srnetinu, odmah je dobio i umak od trešanja.
Pustolovina s medvjedom
Jednom je barun u šumi u Rusiji, gdje su medvjedi česti kao kod nas lisice, kremenom oštrio nož, kad iza sebe začuje brundanje medvjeda. Od zaprepaštenja padne mu nož na pod i one se brzo popne na drvo. Gledao je hoće li medvjed krenuti za njim. Legao je na granu i zagledao se u nož na zemlji i opet se mudro dosjetio. Ljudi od straha često piške, tako je i barun sa stabla ciljao ravno u nož, a budući da je bila toliko jaka zima, stvorila s ledenica od stabla do zemlje. Tako se barun domogao noža kojim je zavinuo kremen na svojoj puški, baš kada je medvjed krenuo na stablo i spasio se.
Nakon priče, sluga Hannes krenuo je s fenjerom prema vratim jer je dolazio gost.
Mala međuigra
U kuću ulazi očekivani gost Anton Antonovič Ahmatov, sa svojim psom. Sjeda na stolicu i ispričava se gostima zbog kašnjenja. Uto počne serviranje jela. Na stolu su bile sve životinje o kojima je barun pričao, osim jelena. Kad su se okrijepili ručkom, barun je nastavio o svojim pustolovinama.
Konj na čajnom stolu
Kad je barun bio u posjeti kod litanjskoga grofa, u dvorcu je zabavljao dame, dok su muškarci izašli van gledati jednog konja. Odjednom se začuo vapaj u pomoć. Barun izađe van i vidi pomahnitala i bijesna konja, a na svim licima strah. Tada on odlučno krene prema konju i u trenu ga zajaši. Konj mu se na prvu svidio. Dame koje su ga gledale kroz prozor, dobile su od baruna naredbu da se s jednog prozora maknu, pa da je on s konjem odmah uletio u dvorac, ravno u blagovaonicu Tamo ga je učio mirnom jahanju. Barun se s konjem popne na stol, a da nisu srušili ni čajnik ni šalice. Toga konja barun je dobio na dar od grofa, za pohod protiv Turaka.
Konj na zdencu
Dok se barun borio protiv Turaka, imao je najboljeg konja. No jednom nakon borbe, konj ode do zdenca i bez prestanka počne piti vodu. Konj nikako nije mogao utažiti žeđ. Prvo je barun mislio da je to zbog junačke borbe, a onda spazi da konju nedostaje cijeli dio trupa, taman kako završava sedlo na kojem je sjedio barun, pa do kraja. Zato konj nije mogao utažiti žeđ. On je pio, a voda je istjecala iz njega. Tada dolete ostali ratnici i kažu mu da, kada su Turci spuštali ogradu, taman je prerezala stražnji dio konja. Oba dijela konja su u dobrom tjelesnom zdravlju te su ih kasnije lovorovom niti spojili u jedno.
Prva pomorska pustolovina
Gosti su zajedno sjeli na trijem, pa je barun Minhauzen odlučio ispričati zgode o svom pomorskom putovanju. Kad je bio mali, nitko mu nije vjerovao da će ih ostvariti, no onda je jednom mamin ujak došao k njima u goste. Barun je krenuo s njim na pomorsko putovanje u Cejlon. Putovanje je teklo u redu, imali su samo jedan orkan. Stali su na otoku i tamo je bilo urušeno stablo na kojemu je sjedio bračni par. Bračni par je brao krastavce koji tamo rastu na stablu. Kada je došao orkan, imali su bračno putovanje na stablu. Prešli su preblizu suncu te su otada nosili štitnike za oči. Nakon te zgode postali su kralj i kraljica krastavaca.
No oni su nastavili dalje. Kako je barun bio gost na guvernerovu brodu, družio se s njegovim sinom s kojim je krenuo u lov. Barun je bio umoran i zaostajao je za guvernerovim sinom. U puški je imao streljivo samo za zečeve. No, odjednom pred njim se stvori opaki lav. Barun nije znao što će, pa odluči zapucati tim streljivom bar da rani lava, no lav mu je bio predaleko i samo ga je razbjesnio. Lav krene na njega, a barun se brzo okrene da potrči. Ali, s druge strane nalazio se krokodil koji ga je želio pojesti. S jedne strane bio je ponor, a s druge strane voda prepuna zmija. Od straha da će lav skočiti na njega, Milhausen legne na pod. U tom trenutku lav padne krokodilu u otvorena usta. Barun brzo ustane i nožem odsiječe lavlju glavu i zabije je krokodilu još dublje u usta i tako ga uguši. Tako je barun uspio poraziti obje zvijeri i ispasti junak!
Druga pomorska pustolovina
Barun Minhauzen sjetio se svojeg putovanja s kapetanom Phippsom i zgode koju je vidio u Londonu. Londonskog kralja je u kočiji vozio kočijaš s dugom bradom. U njoj je imao uklesan pravi kraljevski grb. Kada bi bičem išao udariti konja, zavitlao bi ga baš u obliku kraljevskoga grba. No, to je samo jedna usputna zgoda.
Na svom putovanju s kapetanom, nastavio je dalje prema Ledenom moru. Na putu su vidjeli ledeni brijeg, a na njemu dva lovca. Naravno, barun Minhauzen, vrstan lovac, poželio je tamo stati. Odjednom su ga okružila dva medvjeda i on nije stigao pripremiti pušku. Jedan ga je oborio i prekrio trupom, tako da su mu samo noge virile između medvjeđih prednjih šapa. Domišljati barun izvadio je iz svojega džepa nož i medvjedu odrezao tri nožna prsta, tako da je medvjed odmah pao, a barun se izvukao ispod njegova trbuha. Zgrabio je pušku i upucao medvjeda. No taj je pucanj probudio sve spavajuće medvjede, koje ranije nije ni primijetio jer su se svojom bijelom bojom stopili s ledom. Krenuli su na baruna, a on, vrstan lovac, brže nego što bi ogulio zeca, ogulio je ubijena medvjeda i navukao na sebe medvjeđu kožu te glumio maloga medvjeda. Dolazio je svakome medvjedu da se igra s njim, a onda bi ga nožem usmrtio i tako se spasio. Medvjeđe šunke poslao je svim prijateljima, baš kao i medvjeđe kože, samo si je ostavio jednu kožu koja mu i danas visi na ulaznim vratima. Svega je poslao i ruskoj kraljici, koja mu je uzvratila prosidbom, no barun ju je ljubazno odbio jer ga, tobože, nikad nije zanimao život na visokoj nozi.
Treća pomorska pustolovina
Uz lagano pijuckanje, barun započne priču o svojoj sljedećoj pustolovini. Volio je putovati na toplo Sredozemno more i jednom kad se tamo kupao, dogodila mu se još jedna nezgoda. Kraj njega se našla jedna ogromna riba, koja se spremala da ga pojede. On je noge privukao što više k sebi, a ruke stavio uz tijelo, tako da je uspio proći kroz njezine zube i završio ravno u stomaku. Nije znao kako da se izvuče te je počeo skakati i plesati po želucu, što je ribi prouzročilo štucanje. No odjednom, ona kriknu i vine se u visine jer su je mornari harpunom pogodili i povukli na brod. Kad su mornari počeli rezati ribu i došli do želuca, barun je viknuo u pomoć. Mornari su ga u čudu i zaprepaštenju spasili i nahranili, a on se tada bacio u more da se opere od ribljeg smrada. Zahvalio im je i zaplivao na obalu. I danas kad se sjeti ribljeg smrada, ima osjećaj da još uvijek smrdi na ribu, stoga poziva goste da još malo popiju.
Četvrta pomorska pustolovina
U svojoj mladosti barun je imao čast upoznati Velikog sultana od Konstantinopolja. On mu je povjerio veliki zadatak, o kojem ni danas ne može govoriti. Krenuo je u Kairo izvršiti zadatak, a putem je skupio svoju službu. Sreo je čovjeka koji ima privezane poluge na nogama. Barun ga upita što mu to znači, a ovaj kaže da ima tako brze noge da ih mora obuzdati. Budući da više nije u službi i ne mora se žuriti, pa da bi to spriječio, stavio je utege. Barun ga odmah uzme u službu.
Sljedećeg je u službu uzeo čovjeka koji je ležao pored grma i osluškivao travu. Išavši dalje, vidio je strastvena lovca, a kako je i barun strastveni lovac, nije mu mogao odoljeti Putovali su šumom i vidjeli čovjeka koji je konopom ogradio cijelu šumu jer je zaboravio sjekiru. Kuća mu je bila daleko, a trebao je posjeći stabla. Nije uložio puno snage, a uspio je srušiti cijelu šumu tako što je vukao konop. Barun Minhauzen i njega uzme u službu.
Kad su stigli na egipatsko tlo, tamo su upoznali čovjeka koji je stvarao vjetar. I on je napustio svoje mlinare i krenuo s barunom Minhauzenom. Nakon uspješno obavljena zadatka, vratili su se u Konstantinopolj. Barun Minhauzen je dobio mnogo prilika prijateljevati s turskim sultanom, koji ga je počastio najboljim vinom. No, barun mu kaže da je to bućkuriš u odnosu na ono vino koje je pio u Beču, kod Marije Terezije. Pala je oklada i barun je obećao da za sat vremena može nabaviti bocu najbolja vina, a ako ne uspije, ode mu glava. Naravno, barun je po vino poslao svoga novog slugu, čovjeka s brzim nogama. Izgledalo je da neće doći na vrijeme, no barunov sluga koji je osluškivao travu, otkrio je da ovaj u šumi spava. Izvrsni lovac popeo se visoko i strijelom pogodio stablo ispod kojega je ovaj spavao, tako da je granje palo na njega. Ovaj se probudio te stigao pola minute prije 4. Donio je vino i time spasiti barunovu glavu.
Za nagradu je mogao od sultana uzeti zlata i srebra koliko je htio, a uzeli su mu gotovo sve i brzo pohitali u luku, zarobili brod i krenuli na put. Kad je sultan vidio da je ostao bez skoro ičega, poslao je turski flotu da ih ulovi. No, sluga koji proizvodi vjetar uništio je tursku flotu i tako su se spasili. Došli su do Italije. Tamo je bilo veliko siromaštvo, pa je barun podijelio većinu blaga. Vladao je tamo i ogroman lopovluk pa su ih okrali i ostali su bez ičega. Tako je završila i ta pustolovina baruna Minhauzena.
Gostima govori da ima još puno pustolovina o kojima treba pričati, a to bi se trajalo danima i tjednima. Budući da se neće družiti danima i tjednima, odlučio je da je za danas dosta. Do neke druge zgode, još je jednom nazdravio s njima!
Likovi: Minhauzen
Analiza likova
Minhauzen – Hieronymus Carl Friedrich barun Münchhausen (čitaj: Hieronimus Karl Fridrih barun Minhauzen) postojao je i u stvarnom životu. Rodio se 11. svibnja 1720. godine u Bodenwerderu blizu Hannovera u Njemačkoj, a umro 22. veljače 1797. godine.
Književni lik Minhauzen, svoj je život posvetio prepričavanju zgoda i nezgoda sa putovanja, kako osobnih, tako i tuđih, ali uvijek stavljajući sebe kao glavnoga lika. Za vrijeme mladosti proveo je život otkrivajući svijet, a kada više nije bio tako mlad, veselio ga je lov. Čitava kuća ima obilježja divljih životinja kao i njegov jelovnik za ručak.
Minhauzen je zabavljač i lažov. Gosti mu se smiju i traže još priča koje on ozbiljno i uvjerljivo priča, premda mu gosti ne vjeruju i on to zna. On je lik koji voli biti u središtu zbivanja. Premda laže, ne možemo reći da je loš lik. On laže da bi druge zabavljao. Predstavnik je humora i nestvarne zbilje. Priča priče s elementima nemogućeg, u kojima on uvijek ispada junak. žudeći za divljenjem svojih gostiju, a oni ga takvog prihvaćaju.
Gottfried August Bürger biografija
Gottfried August Bürger rođen je 1747. u Molmerswendeu (Njemačka). Otac mu je bio pastor, a sam Gottfried je odmalena pokazivao sklonosti pisanju stihova i samoći. Od njegove dvanaeste godine odgajao ga je djed s majčine strane, koji ga je poslao na školovanje u Padagogijum u Halleu. Teško je učio latinski, pa je 1764.godine prešao na Sveučilište u Halleu te studirao teologiju, koji je vrlo brzo zamijenio sudstvom. U to vrijeme ozbiljno se počeo zanimati za književnost i divlji, neodgovoran način života. Unatoč nesuglasicama s djedom, obećao je da će se primiriti, pa je upisao pravo na Göttingenskom sveučilištu.
Svejedno, nastavio je s raskalašenim načinom života, pa ga je djed razbaštinio. Burger si je morao sam priskrbiti sredstva za život. Proučavao je staru književnost, čitajući klasike na francuskom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku, proučavajući i stare engleske i škotske balade.
Svoju prvu pjesmu objavio je 1771. godine, a već sljedeće godine bio je poznati pjesnik. Tada ga je djed opet uzeo pod svoje i platio sve njegove dugove. 1773. objavio je jednu od svojih najboljih balada “Lenore”. 1778. godine postao je urednik Musenalmanacha i na toj poziciji ostao do kraja života. U međuvremenu se oženio, ali i zaljubio u ženinu sestru, koja se spominje u mnogim njegovim pjesmama (kao “Molly”). Nakon ženine smrti 1784., upravo je nju i oženio. “Molly” je već nakon dvije godine umrla pri porodu, što je ostavilo dubok trag na Gottfriedu. Iako je radio kao profesor i bio počasni doktor filozofije, živio je uglavnom od slabo plaćenih prijevoda knjiga.
Iako se njegove pjesme i balade smatraju jednima od najboljih u njemačkom jeziku, Burger je najpoznatiji po svojim prijevodima “Pustolovina baruna Minhauzena” Rudolfa Ericha Raspea. Burger je priznao da je adaptirao i proširio Raspeova originalna djela sa engleskog, te da je on isključivo prevoditelj, ali je svejedno upravo on smatran originalnim autorom priča o Minhauzenu. Sam Raspe je s vremenom počeo tajiti da je on pravi autor tih djela.
Bürger je život okončao u bijedi i siromaštvu u Göttingenu, gdje je radio kao sveučilišni profesor, a umro 1794. godine. Priče o Minhauzenu su te koje su ga sačuvale u svjetskoj književnosti, a ne njegove pjesme.
Autor: L.F.
Komentariši