Putovi

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Putovi – analiza pjesme

Pjesma “Putovi” Maka Dizdara napisana je u drugom licu, odnosno, kroz cijelu pjesmu pjesnik se obraća drugom subjektu. Analitičari kažu da je ova pjesma osuda Maka Dizdara svim barbarima, odnosno nasilnicima i osvajačima koji su prijetili i prijete njegovoj zemlji. To se jasno potvrđuje i u pjesmi. Još jednom govori o osvajačima koji dolaze kako bi ubijali i uništavali, ne znajući ništa o zemlji ni ljudima koji to rade. Ali pjesnik se odnosi kukavički prema njima. On im se obraća suvereno i od njih čini trpitelje koji će ispaštati zbog onoga što čine. I to ne zato što će ih stići neka kozmička pravda, već zato što rušenje ne šteti onome kome se ruši, nego onome tko ruši. Nasilje uvijek ostavlja veći trag na onome tko ga provodi, nego onome tko ga trpi. Barem je takva Dizdarova ideja.

Ali motiv barbarina koji napada i pokušava uništiti u pjesmi se može tumačiti na više načina. Simbolički može prikazivati bilo koga s lošim namjerama. Bez obzira tko napadač jest, puno je važnije kako se pjesnik nosi s njime. Vidi njegovu jačinu, opasnost i želju da uništi, ali se ne osjeća ugroženim jer se čini da napadač nema čime da uništi. Prvi dio pjesme to jasno iskazuje:

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Utabane staze su ono što izbjegavaju posebni ljudi kao što je bio Mak Dizdar i zato oni obični, oni koji uvijek idu lakšom stazom, koliko god bili bijesni i nasilni, ne mogu da mu naude. Neutabani putevi su, kako sam pjesnik kaže „preteški i dugi“. Potrebna je i posebna snaga i posebna volja da bi se prešli. Pjesnik umanjuje prijetnju već u sljedećoj strofi:

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ovim riječima pjesnik umanjuje jakost napadača i jača svoju. Od sebe čini onoga koji preživljava i to ne samo napade izvana, nego mnogo teže bitke – one koje se vode iznutra. Pjesnička duša, autor to najbolje zna, odolijeva mnogim napadima, mnogim zlima i demonima, mnogo strašnijim od onih koji se mogu vidjeti. Nakon što se to preživi, vanjske bitke postaju mnogo lakše.

Ritam pjesme, ostvaren nepravilnim strofama i stihovima nejednake dužine, stvara posebnu atmosferu, jednako prijeteću i oslobađajuću. Umjesto da osvajači prijete pjesniku, pjesnik je taj koji prijeti osvajaču. I ovo je u neku ruku simbolika Bosne, zemlje kojoj stalo prijete neki vanjski osvajači. Ipak, oni ne poznaju tu zemlju, ne znaju što njeni narodi proživljavaju, s kojim se sve unutrašnjim silama moraju boriti, pored kojih ove vanjske ne izgledaju ni malo prijeteće.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.