Rani jadi

U djelu “Rani jadi” pisac Danilo Kiš kroz lik Andreasa Sama priča priče svog djetinjstva, uz napomene kako ostaje u tom liku jer nije siguran gdje njegova povijest završava, a Andreasova počinje. Autor pripoveda o životu u selu u Panoniji tokom rata, o životinjama, o prirodi, o djetinjstvu. Govori o svojim (što Andreasovim, što zaista svojim) snovima i željama, o knjigama koje toliko čita da ih uči napamet, o rijeci, šumi i livadama, o ocu kojeg odvode i kojeg zapravi nikada nema, a kada je tu, samo svojom ekscentričnosti zadaje probleme porodici; govori o učiteljici i drugovima iz škole, o majci i njenom radu, o psu koji mu je najbolji prijatelj, o svojem odlasku iz Panonije daleko na jug… U ovoj kratkoj knjizi, kroz niz kratkih priča, nekih malo kraćih, nekih malo dužih, čitamo njegovo djetinjstvo, sa povremenim skokovima u fikciju i sa nekim pričama gdje nismo sigurni da li su se dogodile Andreasu ili Danilu. Priče po svojoj formi mogu da stoje samostalno jer svaka zatvara jednu tematsku celinu, ali također je jasno da one zajedno tvore jednu veliku priču o jednom tužnom detinjstvu. Stoga ovo delo možemo čitati i kao zbirku kratkih priča, ali i kao roman. Priče su tematski, ali pre svega, idejno povezane. Pisane su jednakim stilom i jasno je da je piščeva namera bila da se one čitaju kao jedna celina, iako su odvojene vlastitim naslovima.

Priče ne karakteriziraju bogati i raznovrsni likovi, već razmišljanja dječaka koji odrasta u tome dobu i u tome mjestu, u siromaštvu i gladi, ali ipak sretan, ipak pronalazeći razloge i načine za igru i maštu. Radnja dela također je u drugom planu, jer je dečakov pogled na svet dominantan u celom idejnom konceptu dela. Kako biste doznali više o svemu tome, pročitajte ovu kratku knjižicu i uronite u djetinjstvo Andreasa i/ili Danila!

Vrsta dela: pripovetke

Vreme radnje: oko Drugog svetskog rata

Mesto vreme: selo u Srbiji

Tema dela: prikaz detinjstva Andreasa Sama

Ideja dela: osvrt na rana razmišljanja i probleme Danila Kiša i razotkrivanje uzroka njegova umetničkog sazrevanja

Kratak sadržaj

S jeseni, kada počnu vjetrovi

U jesen padaju listovi i plodovi kestena. Jedan dječak sakuplja kestene i stavlja ih u usta, te pazi da se ne napikne na neku od vanjskih ljusaka kestena prepunih bodlji. Jedna djevojka sjedi u sobi i miriši na ljubičice.

Ulica divljih kestenova

Odrasli Andreas Sam pita prolaznika zna li gdje se nalazi ulica divljih kestenova, ali dobiva negativan odgovor. Priča prolazniku o školi koja se nalazila na uglu ulice, a u koju je on išao kao dete. Kroz opise koje govori prolazniku prisjeća se da se ta ulica zvala Bemova ulica. Kako i dalje ne dobiva pozitivan odgovor, jer prolaznik se ne sjeća tog naziva, Andreas nastavlja pričati o kestenima. Prisjeća se da je u blizini bila i kasarna, kod koje je započinjala tramvajska pruga. Isto tako, pored kestenova se nalazilo i sklonište u kojem se kao dječak igrao.

Andreas Sam odluči pokucati na neka vrata i pitati da li se ova ulica prije rata zvala Bemova. Gospođa koja je otvorila vrata na koja je Andreas pokucao dala mu je potvrdan odgovor, a on se začudio gdje su nestali kesteni. Potom odlazi potražiti kuću u kojoj je prije živio. Prilazi jednim vratima i zvoni, a ženu koja je otvarila vrata pita da li u toj kući živi Andreas Sam. Prisjeća se kako je njegova kuća izgledala iznutra, a žena mu odgovara da tu živi profesor Smerdel. Na mjestu kuće nalazi se dvorište, a pored njega nova trokatnica. Andreas priča što se dogodilo u toj kući nekoliko mjeseci nakon što su oni otišli iz nje: otac se vratio po njihove stvari, a kad je iznio poslijednji dio namještaja, kuća se urušila.

Igra

Čovjek je kroz ključanicu gledao kako se Andreas u sobi igra prodavača perja. Želio je pozvati Mariju da joj pokaže da Andreasa liči na Maksa Ahašveroša, trgovca guščjim perjem, jer ju time htio povrediti, ali se nije micao. Čekao je, promatrajući Andreasa. Andreas je bio sam u hladnoj sobi i igrao se. Nije htio otići na toplo jer se tamo ne bi mogao tako igrati. Držao je na ramenu jastuk i hodao po sobi od slike do slike i nudio im perje.

Čovjeku koji ga je gledao činilo se kao da gleda svog pokojnog oca, Maksa Ahašveroša. Odjednom je čovjek pozvao Mariju i pokazao joj Andreasa, a kad je ona lagano otvorila vrata, Andreas se trznuo. Ponudio je majci labudovo perje, a budući da je ona šutjela, dječak je mislio da nešto nije dobro u toj igri. Ona je uzela jastuk i bacila ga na krevet, a čovjek, Eduard, zajedljivo je upita da li je vidjela Maksa Ahašveroša.

Žena je djetetu poslije molitve pričala bajku o caru i Ciganki. Ciganka je bila najljepša u carevini, a nakon što je caru rodila sina, on ju je dao ubiti kako se ne bi doznalo tko je djetetu majka, jer bi time izgubio prijestolje. Dijete je stalno pitanjima prekidalo ženu, ali žena se nije dala omesti. Mali carević je sličio ocu, te su ga odgajali najbolji učitelji carevine. Jednog dana, car je zavirio u sobu da vidi spava li carević, ali ga je vidio kako se igra prosjaka pred slikom svoje majke, što ga je izbezumilo. Pitao ga je što radi, a carević je na to odgovorio da su mu druge igre dosadile, pa da se igra prosjaka.

Pogrom

Kako nije želio propustiti događaj u koji su bili umješani svi koje je znao iz ulice, Andreas se pridružio gomili koja je jurila i koja ga je povukla sa sobom. Zbunjivalo ga je to što se tih dana događalo i mislio je da će mu ovo pomoći da uhvati smisao svega. Gomila je hodala po snijegu, potom se čuo udarac po staklu i lom dasaka vrata koja su popustila pod pritiskom. Stajao je na trijemu magacina, bivajući i izgurivan iz mase i zahvaćen masom. Nakon što je masa uspijela otvoriti vrata, ljudi su počeli krasti iz magacina, razbacujući mnogo stvari uokolo. On je stajao postrance, a jedna žena, koja ga je vidjela, stavila mu je konzervu u ruku. Dugo ju je stiskao, ne znajući da li da je baci ili odnese kući.

Priča od koje se crveni

Sam i Gal raspravljaju o zadatku koji su trebali napraviti i o tome da im se piški. On se budi i shvaća da je sanjao te da mu je krevet mokar. Tiho budi majku i kaže joj da se pomokrio u krevet, a ona, provjerivši plahte, počela je da se smješka. Majka se tiho ustaje i daje mu odjeću da se presvuče za školu.

Serenada za Anu

Netko je pod prozorom svirao violinu i pjevao serenadu njegovoj sestri Ani. Ona se ustala iz kreveta i došla do prozora sa zapaljenom šibicom u ruci. Majka joj je rekla da se šibica pali kad se nekome drži podoknica. Andreas je uz pjesmu zaspao. Ujutro su u prozoru našli granu jabuke i crvene ruže iz vrta učiteljice, gospođe Rigo.

Livada, u jesen

S Malog polja (ili Grofovog zapećka) Andreas je otišao cirkus. Ostali su tragovi gdje je nekada bio šatorski jarbol. Svake godine u to doba, u jesen, na tu livadu dođe cirkus, čiji tragovi do zime nestanu. No, dan-dva nakon odlaska, tragovi su jasno vidljivi: izgažena trava, rupe od jarbola, otpatci koje su ljudi ostavili, smeće cirkuskih životinja… Izvan tog polja trava je gusta i puna cvijeća, dok se ovdje trava tek tu i tamo ispravlja. Odjednom je Andreasov otac izronio iz trave i došao do ruba polja, gledajući livadu. Pronašao je neki komad papira, čitao ga i smijao se. Potom je ponovo ušao u visoke trave, sa svojim herbarijem pod rukom.

Vjerenici

Jedno veče, Andreas je sjedio u kolima punima sjena, dok je njegov otac hodao za kolima. Naišao je seljak i pozdravio njegovog oca te su oni kratko razgovarali. Potom je njegov otac nastavio hodati za kolima, a Andreas se sakrio u sijeno. Čuo je kako otac i gospodin Herman pričaju o njemu. Saznao je kako mu otac zna za “ono”, ono što je majka obećala da mu neće reći. On je pokrio uši rukama jer ga je bilo sram onoga što mu otac prepričava prijatelju.

Andreas se bio igrao s drugom djecom skrivača u dvorištu gospodina Saboa, Julijinog oca. Farkaš je brojao, a on i Julija krili su se u paru. Andreas je često išao k Juliji i njenim roditeljima, jer je njegova majka plela džempere za gospođu Sabo i njene kćeri. On bi zato često navraćao, a zimi bi navraćao i da nešto posudi za jelo. On i Julija ležali su tako na slami, dok je iz dvorišta dopirao Farkašev glas i pričali su o pismu. Nakon još jednog kruga skrivanja, čak su se i poljubili. Jedan put su se predugo zadržali na slami, Farkaš ih je pronašao i rugao im se. Andreasa je to naljutilo i zato ga je ošamario, a Farkaš je otrčao žaliti se Andreasovoj sestri Ani. Andreas se zato odlučio ne vratiti kući. Do mraka se krio na obali rijeke, a potom je zahladilo. Naišla je Ana i rekla mu da se vrati kući. Potom je naišla i njegova majka. Pitala je zašto se ne vraća kući, a on joj je ispričao što se dogodilo s Farkašem, rekavši joj samo onoliko koliko je bilo potrebno, ne spominjući “ono” vezano uz Juliju.

Zamak osvjetljen suncem

Narandža, najljepša krava u selu, izgubila se dok ju je Andreas vodio na pašu. Andreas ju je morao pronaći, jer mu gospodin Molnar ne bi oprostio gubitak najbolje krave koju ima. Zato će reći Viragu da sa svojima potjera i krave gospodina Molnara te da mu kaže da Andreas traži Narandžu koja se izgubila. Razmišljao je što će reći gospodinu Molnaru kad ju dovede kući kasno, jer će ga gospodin Molnar ispitivati što on radi u šumi. Tad je zastao, jer mu se učinilo da negdje u grmu puca granje. Čuo je čobanski rog i vidio da se hvata mrak, pa ubrzo više neće moći vidjeti stazu. Pričao je Dingu, svom psu, što će napraviti ako uskoro ne nađu Narandžu – zajedno će otići u svijet. Sjetio se knjige koju je čitao prošle jeseni i razmišljao što bi bilo da naiđe i uhvati drumske razbojnike. Glasno je pričao, jer je u šumi šumilo, pa da ga bude manje strah. Bio je siguran da je Virag već otjerao krave i da gospodinu Molnaru upravo sada priča što se dogodilo, ali ne onako kako mu je Andreas rekao, nego kako mu padne na pamet. Andreas se još nije dogovorio sa njim, pa je siguran da ga je opet izdao. Andreas se zatim zapitao što bi bilo kad bi naišli na šumske vile koje bi ga začarale. Odjednom se razdanilo. Došli su na rub šume i naišli na Viraga koji mu je rekao da su čobani iz Bakše našli Narandžu.

Livada

Andreas je obalom rijeke, kraj livada, hodao prema Bakši. Išao je prema doktoru od kojeg je trebao kupiti sumpor u šipkama, zbog šuge koja je pogodila njegovu porodicu. Doktor mu je dao sumpor, ali nije uzeo novac, jer taj novac nije više ništa vrijedio.

Dok mu bištu kosu

Učiteljica je rekla Andreasu da ostane poslije nastave. Zamolila ga je da mu ponovo očisti kokošinjac. Nakon što je očistio kokošinjac, Andreas se umio u vodi i vidi kokošje uši kako plutaju na vodi. Nakon toga pokucao je na vrata učiteljičine kuće. Otvorio mu je Atila, sin gospođe Rigo, njegove učiteljice. Ona mu je dala večeru u kuhinji, ali Andreas, iako je bio jako gladan, nije mogao jede jer su ga svi promatrali. Kada je ustao da pođe kući, gospođa Rigo mu je spremila ostatak hrane u vrećicu. Kad je došao kući, njegova majka i Ana prebirale su mu po kosi i tražile uši, a on je tonuo u san.

Priča o gljivama

Na proplanku, na rubu Grofovske šume, stajali su Andreas, Ana i njegova majka. Čudili su se hrpi gljiva koje su narasle poslije kiše. Prvo su ih samo promatrali, a potom su ih krenuli brati, prvo pažljivo, kasnije užurbano i spremali ih u vreću iz koje su prije toga izbacili šišarke koje su sakupljali za zimu. Pričali su o tim gljivama i o tome kako svatko ima svoje mjesto gdje bere gljive, koje nikome ne kaziva. Radovali su se što će od tih gljiva skuhati obilno jelo i napokon se najesti. Kad su se vraćali kući, naišli su na seljaka. On se začudio što će njima toliki otrovni vrganji, savjetovao im je da ih bace u rijeku. Andreas, Ana i majka razočarano su bacili gljive.

Mačke

Dječak je pronašao četiri slijepa mačeta, koje je netko odvojio od njihove majke. Utrčao je u kuću, stavio mlijeka i kruha u limenku i probao ih dati mačićima da jedu. Iduće jutro, iako se nadao da ih je usvojila neka mačka, našao ih je na rosi, kraj nedirnute limenke. Potom je tiho uzeo kamen i pobio ih, a iduće veče i zakopao, ne rekavši ništa nikome.

Kruške

Seljak je s drveta otresao kruške, a jedan dječak bi ih prinjeo nosu, a potom ili zagrizao ili bacio daleko od sebe. Tu scenu promatrala je gospođa Molnar, njegova gazdarica. Zaključila je da se dječak ponaša kao pas i da će ga morati voditi u lov s psima.

Konji

Dječak je ležao na sanduku i promatrao oblake dima koji su se vukli po tavanici. Izlazili su iz peći jer je vjetar jako puhao. Pod je mirisao na konjsku mokraću, jer su u ovoj kući nekada živjeli konji. Pod je bio prekopan i nabijena je nova zemlja, ali i dalje je ostao miris konja. Vani je padao snijeg.

Vojnik ih je pitao kako izdrže u tom dimu, a dječak mu je odgovorio da su navikli. Rekao mu gdje da sjedne da mu bude toplije i da ga manje smeta dim. Vojnik se premjestio i krenuo krpati sedlo. Došao je drugi vojnik i rekao da je Sultan pao, te su prvi vojnik i dječak izašli van do štale. Vojnici su raspravljali o tome kako će idući dan major vikati na njih, jer ga ne mogu uvjeriti da sijena više nema. Da major ne bi primjetio da su im konji na samrti od gladi, odlučili su ih poduprijeti konje da izgledaju kao da normalno stoje.

Iduće jutro dječak je utrčao u štalu i gledao mrtve konje učvršćeni konopima kako ne bi pali na zemlju. Potom su došli i vojnici i major. Major je, nakon što je pisar napravio zapisnik, otišao, a vojnici su popustili konopce. Konji su pali, natovarili su ih na sanjke i odvukli na konjsko groblje. Za njima je tapkao jedan tužan dječak i njegov pas.

Čovjek koji je dolazio izdaleka

Kroz selo su tri dana i tri noći bez prekida prolazili vojnici. Andreas ih je promatrao. Tek nakon što je poslijednji vojnik prošao, dječak je izašao na ulicu. Na njoj se nije vidjelo da su tuda prolazili vojnici, a dječaku je već bilo krivo što ih više nema. Potom je ugledao na dnu sela još jedna kola. Vukle su ih mazge, toliko prekrivene prašinom da su sličile miševima. Kako nikog drugog nije bilo na ulici, čovjek s kolima se njemu obratio na nekom jeziku koji on nije razumio. Andreas ga je pitao dolazi li iz daleka, a čovjek je sišao sa kola i rekao mu da on i žena dolaze izdaleka i da im se žuri. Zanima ga gdje mogu napojiti mazge, a on im je rekao da mogu i u njegovom dvorištu. Dječak je otrčao u kuću to reći majci, a onda je donio u kanti vode s bunara. Dok se čovjek umivao, Andreas ga je pitao je li negdje sreo njegovog oca, koji je bio odveden prije dvije-tri godine. Čovjek mu je rekao da je sreo mnogo ljudi, tako da je moguće da je sreo i njega. Kako je dječak nastavljao ispitivati, čovjek je pomislio da je dječak neki šaljivdžija, te mu je rekao da je sreo čovjeka opisa njegova oca u Bukureštu. Bio je to japanski ministar teške industrije.

Iz baršunastog albuma

Na šumu se spustio mrak. Majka je povukla Anu i Andreasa za ruku da požure kući, a vreću sa šišarkama nosili su naizmjenice. Kad su došli blizu sela, vidjeli su svjetlo u kući njihovih rođaka. U kući su zatekli strinu Rebeku, čiji izglednije ulijevao povjerenje, jer se potpuno promijenila. Rekla im je da je njihov otac mrtav. Andreas je bio uvjeren da ona ne govori istinu. Pričala je sa njima o tome što se događalo tamo gdje su ih odveli vojnici i kako je umro njihov otac.

Od rođaka se vratio samo još stric Andrej, koji je sa sobom donio pjesme – tužne logorske balade i naricaljke. Nekoliko dana poslije svojeg povratka, krenuo je prekopavati štalu tamo gdje su bili smješteni vojnički konji i odatle je strina Rebeka izvukla svitak cica, išaranog ružama, ali kojeg je uništila konjska mokraća. Strina Rebeka pokušala ga je sačuvati, ali nije uspjela jer se raspadao. Ona i stric Andrej cijelu noć bacali su taj cic na smeće.

Pod utjecajem njihovog oca, majka je počela razmišljati da napravi stroj za pletenje, iako je i ručno mogla raditi vješto, brzo i prekrasno, no imala je ideju kako bi mogla proširiti okrug posla i vratiti im građansko dostojanstvo te ih maknuti s polja. Tu ideju brzo je napustila jer nije mogla naći neke dijelove za mašinu, tako da je nastavila raditi s dvije igle. Tajna njene vještine bila je u tome što nikad ništa nije ponavljala, već je svaki put mijenjala izgled onoga što je radila. Seoske žene su, preko njenog primjera i same počele plesti, te su s vremenom počele uspješno imitirati rad njegove majke. Zato se ona morala ponovo vratiti na polje jer je s vremenom ostala bez narudžbi.

Obitelj Sam ulazi u vlak sa svojom smiješnom prtljagom. U njihovom povijesnom koferu sad su se nalazili samo ostaci njegovog oca – njegovi dokumenti i fotografije, koje je Andreas iz nekog razloga prokrijumčario bez majčinog znanja, kako lik njegovog oca ne bi ostao izbrisan iz sjećanja. Uz te stvari, uzeo je i neke od svojih knjiga i udžbenika.

Među dokumentima njegovog djetinjstva nalazi se i jedna mala knjižica, koja je uz dvije kopče u prevojima dobila još jednu kopču koju je on sam nadodao jer je otrgnuo jedan od listova pa ih je njome ponovo učvrstio. To je njegova đačka knjižica, u kojoj se, među ostalim, nalaze i Anine krivotvorine potpisa njegovih oca i majke. Pita se zašto su sa sobom vukli te stvari, a ostavljali su mnogo vrednije stvari (poput singerice). Shvaća da su te stvari njegovoj majci značile isto kao što su njemu značili oni papiri koje je ponio – to su uspomene na njihovo djetinjstvo i njenu ljubav prema njima. Bila je grozna  samo jedna činjenica: te su stvari bile nastavak lutalačke povijesti njihove obitelji.

Dječak i pas

Pas koji govori

Pas se rodio početkom jeseni, u kući gospođe Kniper, seoske babice, koja se, zajedno sa njegovom majkom, brinula o njemu. Majka ga je učila životu, a on se učio sa svojom braćom i sestrama kroz igru. Jednog dana odvojili su ga od majke i dali gospodinu Berkiju, a on je tek kasnije shvatio zašto se njegova majka, unatoč tuzi, nije tome opirala. To ga je spasilo. Gospođa Kniper je ostale psiće (osim jednog kojeg je prodala lovcu) morala baciti u rijeku, iako je voljela životinje. Bio je rat i život je bio težak. Njegova majka zbog toga je danima patila, dok joj gospođa Kniper nije rekla gdje ih je bacila. Onda je otrčala do rijeke i našla ih u plićaku. To veče se vratila i umrla.

Pas je ležao na verandi gospodina Berkija, razmišljajući o sudbini, dok se nije pojavio jedan dječak, počeo ga milovati i razgovarati sa svojom sestrom o njemu. On nije imao interesantnu povijesti, iako je živio u ratno vrijeme, ili, po svojem mišljenju, upravo zbog toga, jer rat ljude čini nepovjerljivima. Vjeran pas u takvo vrijeme mnogo znači, jer mu se ljudi mogu povjeriti i voljeti ga. Psu je tokom rata teško samo dok mu ne izrastu očnjaci, a nakon toga, zbog pomora među stokom, on može dobro živjeti.

Jedno se jutro pojavio njegov gazda i pitao dječaka, Andreasa, da li mu se sviđa pas. Dječaku je rekao da se pas zove Dingo i objasnio mu što to znači, a dječaku se to svidjelo. Pas i dječak su se dobro slagali i sporazumjevali, a dječak je u sebi imao i nečeg psećeg. Postali su prijatelji. Dingo je dječaka oslobodio straha od pasa, dok je dječak učio psa mnogim korisnim vještinama, poput tjeranja krava i otkrivanja jazbina. Davao mu je ponekad i teške zadatke, jer su redovito kovali planove o bijegu u svijet. U zadnje vrijeme Dingo je primjetio da je dječak tužan i hladan prema njemu, te je shvatio o čemu je riječ – dječak zaista odlazi u svijet, ali bez njega.

Pismo

Andreas je gospodinu Berkiju pisao pismo da ga pozdravi i da mu ispriča kako mu je teško zbog Dinga. Plakao je zbog njega i ispričao mu pred polazak što je radio, jer je na polazak zamalo zakasnio. Odveo je Dinga na obalu Kerke da se rastane sa njime. Vezao ga je uz vrbu, jer je pas htio krenuti za njim. Pas ga je molio da ostane, jer neće naći boljeg prijatelja od njega. Kad je dječak čuo da ga zovu, otrčao je pozdraviti se sa svima. Kad su krenuli, dječak je plakao, poslijednji put gledajući selo, šumu… Ugledao je Dinga koji je dugo trčao za njima, sve do Čestrega. Dječak je  zamolio gospodina Berkija da mu piše o svemu, pa i o Dingu. Molio je da pročita Dingu njegovo pismo i objasni mu da ga nije mogao povesti sa sobom, ali ga nikad neće zaboraviti te da će o njemu napisati priču. Isto tako, zamolio je da za novac koji je poslao, psu kupi dobru večeru.

U odgovoru je gospodin Berki napisao da je dan nakon što su otputovali, Dingo umro. Rekao mu je kako im je svima bilo žao zbog toga. Vrtaio mu je novac i rekao da za njega kupi naliv-pero te o tome sastavi nešto i to mu pošalje. Pismo će pokazati i gospođi Rigo. Poručio je i da ga svi pozdravljaju.

Eolska harfa

U devetoj je godini pisac imao harfu. Sastojala se od električne drvene bandere i šest pari žica. Da bi se čulo kako svira, bilo je potrebno nasloniti uho na banderu uz put. Njegova se bandera nalazila uz Poštarski put, koji je postojao od rimskog doba, te je hvatala zvukove i iz prošlosti. Bitno je biti sam dok se sluša.

Likovi: Andreas Sam, majka, sestra Ana, otac, Farkaš, Julija, vojnici, Dingo…

Analiza likova

Andreas Sam – glavni lik, dječak koji je odrastao u selu. Kroz njega pisac prikazuje svoje uspomene na djetinjstvo. Znatiželjan je dječak koji lijepo piše, rado čita, te je najbolji đak u svom razredu. Kasnije počinje službovati kod gospodina Molnara. Najbolji je prijatelj sa svojim psom, Dingom, kojeg napušta kad njegova obitelj odlazi iz sela.

Dingo – pas, najbolji prijatelj Andreasa. Vjeran i pametan. Vlasnik mu je gospodin Berki, koji mu i daje ime, a ono označava australskog divljeg pasa.

Ana – Andreasova sestra, koja mu se voli rugati. Starija je od njega.

Majka – Andreasova majka koja skrbi za njih otkako je njihov otac odveden. Vješta sa rukama i iglom, plete prekrasne veste i druge stvari.

Gospodin Molnar – seljak kod kojeg Andreas radi, vrlo strog čovjek.

Danilo Kiš Biografija

Danilo Kiš jedan je od najvećih srpskih književnika, čija se djela smatraju jednima od najboljih u srpskoj književnosti i književnosti regije. Kiš je rođen u Subotici 1935. godine u radničkoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Mađarskoj. Krajem Drugog svjetskog rata otac mu je uhićen i kao Židov odveden u Auschwitz, gdje je i ubijen. Kiševa obitelj je nakon toga odvedena u Cetinje, majčino rodno mjesto, gdje je Kiš krenuo u gimnaziju. Nakon mature upisao je Filozofski fakultet u Beogradu, gdje je diplomirao opću književnost.

Kiš je kasnije radio kao prevoditelj s mađarskog i francuskog jezika. Bio je profesionalni pisac te je vodio međunarodnu suradnju Udruge književnika Srbije. Osim toga, radio je kao lektor hrvatsko-srpskog jezika u Francuskoj. 1988. godine postao je dopisni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti, te je kao književnik živio u Beogradu i Parizu.

U književnosti je Kiš poznat po svojim kratkim pričama i romanima, s time da su mu zbirke priča često tematski objedinjene pa se čini kao da su roman sastavljen od naslovljenih poglavlja. Takve su njegove zbirke “Rani jadi” i “Peščanik”. Kiš je napisao dva kratka romana “Mansardu” i “Psalam 44”, dok je najveći uspjeh među čitateljstvom doživio njegov roman “Bašta, pepeo”. Druga njegova najpoznatija djela zasigurno su “Grobnica za Borisa Davidoviča” i “Enciklopedija mrtvih”. Ostala djela su mu “Čas anatomije”, “Homo poeticus” i “Noć i magla”, a posmrtno su mu objavljene knjige “Život”, “Gorki talas iskustva”, “Pjesme i pripjevi”, “Lauta i ožiljci” te “Literatura”. U svojim knjigama Kiš je često pisao o svom djetinjstvu, ocu i iskustvu Židova u Drugom svjetskom ratu, ali i ranije.

Za svoja književna djela Kiš je dobio niz nagrada i priznanja, među kojima su najznačajniji NIN-ova nagrada za njegov roman “Peščanik”, koju je dobio 1972. godine i Nagrada Ivan Goran Kovačić koju je 1977. dobio za zbirku pripovjedaka “Grobnica za Borisa Davidoviča”.

Danilo Kiš umro je u Parizu 1989. godine od raka pluća, a pokopan je Beogradu.

Autor: N.R.