Roman je podijeljen na šest dijelova i svaki od njih sastoji se od nekoliko poglavlja, osim posljednjeg koje ima samo jedno. Osim imena crnog mačka Groma i židovskog trgovca Samuela, autor ne navodi imena ostalih likova.
U prvom dijelu romana je opisano gdje je i kako nastao novčić, a u njemu se također, kao i u ostalih nekoliko poglavlja opisuje što je sve novčić za vrijeme svog postojanja prošao i u čijim se sve rukama nalazio. U pretposljednjem poglavlju dječak koji u snu može razgovarati sa stvarima novčiću proriče smrt, a u posljednjem novčić umire, položen na željezničke tračnice.
Roman pripada rijetkim književnim djelima koja, zbog sjajne ideje kojom su nadahnuta, nadrastaju okvire poetičko-stilističkog modela i žanra unutar kojih su začeti. U ovoj knjizi je novcu, običnoj stvari koja nema vrijednost bića nego samo razmjensku, dogovorenu vrijednost, dato da čuje, vidi, govori i doživljava svijet oko sebe i da o njemu razmišlja.
Mahmutefendić ovime potiče čitateljevu znatiželju, maštu i žudnju za dosezanjem i onog što mu je posve neznano i neuhvatljivo, jer ako život jednog novčića može biti toliko uzbudljiv i buran, koliko je tek svijet u kojem živimo prepun bogatstva, sadržaja i tajni koje još treba otkriti ili naslutiti.
Autor je novčiću dao da čuje, vidi i govori, ali mu nije dao da sudi i presuđuje. Tako novčić osjeća strah pred opasnostima, raduje se slobodi i novostima s kojima se susreće na svom putu, duboko proživljava pojedine epizode i pustolovine, pozorno i duboko uranja u detalje koji definiraju i profiliraju svaki od njegovih doživljaja te očajava u situacijama koje prijete zauvijek okončati njegovu povijest.
Mahmutefendićeva autorska zrelost se posebno ogleda u ustroju romana jer je valjalo pronaći pravi kriterij slijeda i komponiranja svih njegovih dijelova, a pri tom izbjeći zamke tendencioznosti poruka i poanti na jednoj, i proizvoljnosti na drugoj strani.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: kovnica novca i kasnije čitav grad
Tema djela: životni put jednog novčića
Ideja djela: u životu se susrećemo s raznim uzbudljivim, lijepim i ružnim stvarima, ali na kraju je važno samo da smo bili svoji
Kratak sadržaj
U prvom dijelu romana govori se kako je novčić napravljen u jednoj kovnici novca. Iz te kovnice je, zajedno s drugim novčićima, završio u banci u jednom malom mjestu. Iako je bio zatvoren u ladici, ondje muje bilo ugodno i zanimljivo jer je mogao čuti što se događa u tom malom mjestu. Jednog dana je dospio u ruke žene sa sela koja je imala mnoštvo djece. Novčić je uživao u društvu djece, ali novac kao novac, nije se mogao dugo zadržati na jednom mjestu.
Žena je jednog dana pokupila sav novac iz novčanika jer je htjela kupiti nešto svojoj djeci pa je novčić završio u trgovini. Tamo se našao u jednoj uskoj ladici u kojoj se nalazilo mnoštvo novca pa je vladala velika gužva. Društvo je bilo veliko i šaroliko, a novčić se odmah upoznao s mnogima od njih.
Ondje je upoznao i djevojčicu-novčić koja mu je ispričala o svom porijeklu i o tome kako je, nažalost, jednom prilikom završila u rukama nekih škrtaca koji su osim toga bili i zatvoreni i zločesti. Ubrzo je došlo vrijeme i da se s njom pozdravi, a na rastanku joj je obećao da je nikada neće zaboraviti.
Novčić je i sam kasnije došao u ruke jedne bake koja je imala mlin. Baka je u mlinu živjela s crnim mačkom koji se zvao Grom i na kojeg je ona stalno vikala, ali se vidjelo da ne može bez njega. Novčić je spremila u staru i masnu vrećicu, a unutra se nalazila i stara poluraspadnuta novčanica koja se voljela šaliti na vlastiti račun, nekoliko drugih novčića kao što je i ovaj iz romana, srebrenjak kojeg nitko nije razumio jer miješa sve moguće jezike te mnoštvo drugi sitnica, poput iskrivljene igle, končića itd.
Baka je vrećicu s novcem spremila u ladicu starog kredenca, a jedne večeri se u mlinu pojavio razbojnik. U potrazi za novcem je porazbijao sve po mlinu. Novac iz vrećice je nasilno promijenio vlasnika jer je taj razbojnik udario baku koja je spavala, možda je čak i usmrtio, i odnio novac sa sobom. Novčić se tada nalazio u razbojnikovom smrdljivom džepu. On i ostali su se pitali gdje će završiti. Kao da plaća kaznu za učinjeno zlo, razbojnik se okliznuo prelazeći rijeku i počeo se utapati. Novčić je sretnom slučajnošću ispao iz razbojnikovog džepa i potonuo na dno rijeke. Prvi dio se završava razmišljanjem novčića o tome što će se dogoditi kad se na nebu sretnu mrtva baka i utopljeni razbojnik.
Drugi dio romana počinje opisom toga što se događalo novčiću na dnu planinske rijeke. Novčić je strahovao da će dno te rijeke biti njegov grob. U početku su ga posjećivale ribe koje su valjda mislile da im on može biti hrana. Jednom su preko rijeke prolazili konji koji su ga umalo zgazili. Nakon toga su rijeku prelazili i Cigani, ali nitko od njih nije primijetio novčić u pijesku. Pijesak je upravo bio najveći novčićev strah, jer se bojao da će ga zatrpati.
Novčić ni sam nije znao koliko dugo se nalazio na dnu rijeke, ali jednog ljetnog dana su na kupanje u rijeci došla neka djeca. Jedan od dječaka je roneći pronašao novčić u pijesku. Svojim se pronalaskom hvalio prijateljima, ali oni su omalovažavali nađeni novčić, koji je pak bio sretan jer se više ne nalazi u hladnoj vodi, među ribama koje ne progovaraju. Dječak je odnio novčić kući i pokazao ga svojoj majci koja je također rekla da baš i nije vrijedan.
Novčić je nakon toga ostavljen u jedan otvor u kuhinji, zajedno s iglama, raznim koncima i nekom kutijicom. Prolazili su dani, a dječak je odlazio u školu iz koje se nekad vraćao sretan, a nekad tužan. Kroz kuću su prolazili ljudi, ali i mačke, psi i poneka kokoš. Novčić se pitao do kad će čamiti u tom otvoru u kuhinjskom zidu, jer iako nije pretjerano vrijedan, za njega se ipak može nešto kupiti. Na njegovom metalnom tijelu se počela skupljati prašina.
Jednog dana se dječak sjeti novčića, uzme ga iz onog otvora i tiho prošaputa kako zna što će učiniti s njim. Odnio ga je kod židovskog trgovca Samuela i za njega kupio stakleni kliker u kojem se vidio mali Betlehem, zvijezde, štalica, ovce i mudraci.
Tako se novčić našao u kasi trgovca Samuela. Masivna kasa je bila podijeljena u tri dijela, a sva mjesta na kojima se novčić prethodno nalazio nisu bila ništa u usporedbi s bogatstvom, raznolikošću i redom kakav je vladao u kasi ovog trgovca. U donjem dijelu su se nalazili vrijednosni papiri, dionice. Taj dio je bio najmirniji i prožet nekom ozbiljnošću. U dijelu iznad, nalazile su se razne novčanice: njemačke marke, američki dolari, neke posve nepoznate novčanice, zatim engleske funte, japanski jeni, švicarski franci, krune, lire, forinte, dinari itd. Bilo je u tom dijelu i poderanih i umrljanih novčanica koje su izgledale jadno i žalosno.
U posljednjem dijelu kase nalazio sitni metalni novac, među kojim je bio i novčić. Trgovac bi ponekad vrata kase ostavljao otvorenima pa bi novčić na trenutak mogao vidjeti i čuti što se događa u dućanu. Viđao je neke čudne, neobično obučene ljude, koji su isto tako i čudno razgovarali i molili se.
U trećem dijelu novčić napušta kasu židovskog trgovca. Našao se u rukama veselog i raspjevanog muškarca koji je imao oči različite boje. Novčić, kao novčić, ni tu se nije dugo zadržao. Neobični čovjek je sreo Cigane i od njih je kupio kotao pa se novčić našao među grudima jedne Ciganke. Društvo mu je pravila čitava vojska novčića i mnoštvo čudnih stvari koje je Ciganka koristila za “čarobne” zapise.
Na novom mjestu na kojem se našao novčić bilo je sparno i zaudaralo je na znoj. Gubio je dah pa mu nije preostalo ništa drugo nego da sklopi oči i u mašti se vrati na sva mjesta na kojima mu je očito bilo ugodnije nego tu. Tako se našao u mlinu bake koja je stradala od razbojnika, na dnu rijeke, a zatim u džepu veselog i raspjevanog muškarca, u kojem mu je bilo tako svijetlo i mirisno.
Cigani su se s prvim kišama odlučili pokrenuti, a novčić je i dalje bio među grudima ciganke. Pitao se gdje ide i što ga sada čeka. Odjednom se začuo neki plač i vika, a Ciganka kod koje se nalazio novčić napusti kola kako bi provjerila što se događa. Neko dijete je imalo groznicu pa su ga nakon kraće rasprave odveli popu jer je liječnik bio daleko.
U četvrtom dijelu romana Cigani donose bolesnog dječaka svećeniku koji ih ispitivao jesu li kršteni i govori im kako se on može pomoliti za zdravlje dječaka, ali da bi bilo dobro da ga također odvedu liječniku. Liječnik se nalazio daleko pa to nije dolazilo u obzir. Svećenik se pomolio za dječakovo zdravlje, Ciganka posegne za novcem. Iako je svećenik rukom dao znak da nema potrebe da mu daju novac, kad su Cigani otišli, on je spremio novac u ladicu.
Novčić se neko vrijeme nalazio u ladici u župnom uredu i tu mu je bilo jako dosadno. Ladicu je napustio zahvaljujući časnoj sestri koja je uzela novce i krenula u kupovinu. Ondje je kupila povrće pa se novčić prvo našao u nekoj kartonskoj kutiji. Nakon toga je bio u ladici s pištoljem, pa se našao u rukama neke žene koja je svojim govorom i izgledom kod njega izazivala odvratnost, a od nje je došao u ruke malog dječaka koji je kupio kolač u lokalnoj slastičarnici.
Novčić je cijeli taj dan išao od ruke do ruke, a navečer je zaspao u novčaniku čovjeka koji je tog dana prodao konja i kravu. Probudio se na čelu nekog mrtvaca čija su usta bila malo otvorena pa se bojao da će s čela skliznuti u njegovo mračno grlo. Pitao se do kad će sjediti na tom čelu koje ga je počelo hladiti i žuljati. Prepao se da će ostati na čelu tog mrtvaca i završiti u grobu.
Ujutro je u sobu ušao jedan visok, crn i šutljiv čovjek. Donio je crni poklopac, pristupio sanduku i ljutito zgrabio novčić te ga strpao u svoj džep. Novčiću je došlo da zaplače od radosti.
Prošle su godine i nema mjesta na kojem novčić nije bio. Više nije bio sjajan kao ranije, a promijenio mu se i oblik. Primjećivao je da ga ponekad, kad ide od ruke do ruke, novi vlasnik promatra sa sumnjom i nepovjerenjem, kao da sumnja u njegovu neupotrebljivost. Prisjećao se svih mjesta na kojima je bio i događaja kojima je svjedočio. Još uvijek je čuo galamu sa svih trgova, tržnica i sajmova na kojima se našao. U ušima su mu zvonili glasovi ljudi koji su uz pomoć njega kupovali i prodavali ga jedni drugima. Sreo se s različitim licima: starim, naboranim, mladim, bezazlenim. Onima na kojima se ogledao oprez, strah, lopovluk, ali i onima na kojima se razlijevala lakomislenost i bezbrižnost. Sreo se i s lijepim i nježnim licima u koja se gleda s divljenjem i znatiželjom, ali i s licima od kojih se okreće glava i skriva pogled.
Sjetio se i zelene doline u kojoj mu je bilo najljepše. Bio je u kući dobrih ljudi gdje je sve odisalo ljubavlju i blagošću. I djeca i odrasli su razgovarali tiho i razumno pa ih je bilo milina slušati. Čak su i životinje bile blage i spokojne. Novčić je uživao i sve promatrao iz košarice od vrbe, u kojoj su mu društvo pravili još neki novčići, dugmad, razne kopče i pribadače te nekoliko sasušenih, ali mirišljavih cvjetova. Ali jednog se dana probudio na novom mjestu. Bio je ogorčen, ali nikada kasnije nije mogao zaboraviti svoju zelenu dolinu.
Nakon zelene doline našao se u nekom crnom i tužnom gradu koji mu se nikako nije sviđao. Prošao je kroz smrdljive krčme i kuće u kojima se osjeća mržnja, bijeda, nesreća i zapuštenost. Bio je i u bordelima, a jednom se slučajno našao i u podvezici jedne od žena iz bordela. Ona je kasnije novčić dala dječaku koji je prosio na ulici. Dječak je bio siromašan, a otac ga je tjerao da prosi kako bi njemu zaradio novac za rakiju. Jedno je vrijeme bio kod dječaka, a onda se iznenada našao na nekom čudnom mjestu, u rukama nekog bolesnika.
Bolesnik je bio uvjeren da ga žele opljačkati pa je jako pazio na novac. Živio je sam, a njegovu kuću je dolazila čistiti jedna siromašna, mršava djevojčica. Ona je jednog dana iskoristila bolesnikovo neoprezno ponašanje i ukrala baš taj novčić. Za novčić je htjela kupiti toplo pecivo, ali kad je vidjela da je prodavač luđak od kojeg je ukrala novčić, pobjegla je kući. Dok je ona spavala, njezina majka je uzela njezinu haljinicu i bacila je na hrpu prljave odjeće spremne za pranje. Tako je novčić završio u jednom smrdljivom kanalu.
Pronašao ga je jedan neobičan dječak. Neobičan je zbog toga što je u snu mogao pričati s mrtvim stvarima, pa tako i s novčićem. Dječak bi uvečer mogao razgovarati sa stvarima, ali ujutro se ne bi sjećao tih razgovora. S novčićem u džepu, uputio se do svojih prijatelja. Dječaci su igrali neku igru s novcem u kojoj bi se poredali u jednu liniju i bacali od zid novčiće koji bi se onda obijali i padali na zemlju. Dječaci bi ih tako razbacane po nekom nepoznatom pravili zbrajali, oduzimali, određivali njihov položaj i na kraju određivali pobjednika. Igra je bila popraćena galamom i svađom, a nerijetko bi došlo i do tuče. Baš u jednoj takvoj gužvi je novčić je opet promijenio svog vlasnika. Jedan od tih dječaka ga je ukrao i strpao u svoj džep. Igra se ponavljala svaki dan, i svaki dan bi netko od dječaka iskoristio gužvu i krao novčić.
Novčić je bio osuđen da ga dječaci kradu jedni drugima i nije shvaćao zašto se to događa samo njemu, zašto ne kradu druge novčiće. Dani su prolazili i on se opet našao kod dječaka koji može razgovarati s njim u snu. U jednom od njihovih razgovora, dječak mu je prorekao smrt i nesvjesno otkrio zašto su svi dječaci uzimali baš njega.
U šestom dijelu novčić umire na tračnicama. Dječaci su se jednog tmurnog oblačnog dana skupili i nešto dogovarali. Nešto se važno odlučivalo, a novčiću je bilo jasno da se radi baš o njemu. Svi su bili ozbiljni, a ona razdraganost koja se ranije mogla vidjeti na njima je nestala bez traga. Sve je nagovještavalo da će se dogoditi ozbiljne stvari, ali je novčić bio miran, čak i znatiželjan da vidi što će se sljedeće dogoditi.
Dok je slušao dječake nije imao pojma o čemu se dogovaraju, a dogovorili su se to da će odnijeti novčić na željezničku prugu kako bi vidjeli što će se dogoditi kad preko njega prođe vlak. Postalo mu je jasno što će se dogoditi tek kad je jedan od dječaka rekao da će ga kotači izravnati i da će od njega ostati samo pločica, bez ikakvog znaka da je nekada bio novčić. Jedan od njih je spustio novčić na tračnice, a ostali su promatrali sve iz trave. Promatrao je i novčić njih, iako nisu bili svjesni toga. Ubrzo se začuo vlak, a posljednje što je novčić vidio bila su dva blještava kotača i pogledi njegovih dječaka. Nakon toga je nastupilo blještavilo pa mrak.
Na kraju romana se nalazi napomena koju kao da je pisao novčić. U njoj stoji da u ovoj priči nema imena, osim trgovca Samuela, i bakinog crnog mačka Groma. Nije navedeno ni kojoj vrsti novca je pripadao novčić. To smatra nepotrebnim jer se njegova životna priča mogla dogoditi bilo kome, bilo gdje i bilo kada na svijetu. Znatiželjnim čitateljima i onima koji nisu skloni snovima i fantaziji dopušta da njega, ljude i događaje spomenute u ovoj priči smjeste u njima prepoznatljiv prostor i likovima daju imena koja žele.
Priča je dobra ako je prihvatimo kao da se baš nama dogodila, a ništa na ovom svijetu se ne događa, a da nema veze sa svime, pa je tako i sudbina novčića imala nešto zajedničko s našom sudbinom, stoji u napomeni.
Analiza likova
Novčić – metalnog i sjajnog tijela. U ovom romanu data mu je sposobnost da vidi, čuje, govori i osjeća. Novčić je znatiželjan i nestrpljiv. Uvijek je jedva čekao kada će promijeniti vlasnika, osim kad se nalazio u zelenoj dolini. Ima sposobnost da duboko proživljava događaje s kojima se suočavao, da pati i očajava u određenim situacijama te da se neizmjerno raduje slobodi i novostima koje su ga čekale na njegovom putu.
Novčić osjeća tugu (kad se morao rastati od djevojčice-novčić), strah (da će ga zatrpati riječni pijesak, da će zauvijek ostati na dnu zahrđalog slivnika), uzbuđenje (kad mijenja vlasnika) itd. Mogao je osjećati toplinu ili hladnoću te različite mirise. Imao je oči kojima je gledao sve oko sebe, nos i usta. Mogao je i razmišljati pa je u jednom poglavlju na tužan način razmišljao o prolaznosti svog život života. Iako je u početku bio sjajan i okrugao, s godinama je pretrpio promjene. Postao je iskrivljen i izgreban, a u pregibima njegovih brojeva i slova nataložilo se ružno crnilo.
Kemal Mahmutefendić biografija
Kemal Mahmutefendić rođen je 08.04.1942. godine. Osnovnu školu počeo je pohađati u Sarajevu, ali završio ju je u Konjicu. Tamo je završio i srednju školu, gimnaziju. Potom je studirao književnost u Beogradu. Bio je na studiju grupe svjetska književnosti i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Mahmutefendić je radio kao novinar, nastavnik, bibliotekar, pa i kuhar. Pisao je poeziju, novele, aforizme, basne, prozu, kritike, putopise i eseje. Posljednjih godina pisao je i djela za djecu. Njegova djela prevođena su na nekoliko jezika, a jedna drama prevedena mu je i na njemački jezik.
Mahmutefendić je uvršten u neke antologije i izbore bosanskohercegovačke književnosti. Trenutno privremeno živi u Austriji.
Za djecu je Mahmutefendić objavio sljedeće knjige: “Djetinjstvo pod Vrtaljicom”, “Noćni vlakovi”, “Roman o novčiću”, “Putnici”, “Iz pjesama posvećenih Kordeliji”, “Iz bezdanih usta”, “Otok”, “Rasulo mirisa”, “Putevi, ljudi, gradovi” i “Zaključana šuma”.
Od zbirki poezije objavio je: “Putnici”, “Iz pjesama posvećenih Kordeliji”, “Iz bezdanih usta”, “Metak u odesi”, “Repetitorij”, “Odabrane pjesme”, “Die Tränen meines Volkes” (“Suze moga naroda”), “Verschlossener Wald” (“Zaključana šuma”), “Moj put, svijetao i tužan”, “Neretva”, “Pjesme napisane u dvorcu Batthyanny”, “Mrtvi”, “Genije na smetljištu” i “Testament ohne Zeugen”.
Druga prozna djela koje je Mahmutefendić objavio su “Salih pod orguljama”, “Pali s oblaka”, “Ispod spuštenih kapaka”, “Priče Gustava Flobera”, “Pogled s pećine” i “Über eine Münze”.
Drama koju je objavio na njemačkom jeziku je “Wir haben uns in Österreich gesehen” (“Vidjeli smo se u Austriji”), objavljena 1995. godine.
Autor: A.V.
Komentariši