Šukrija Pandžo je rođen iste godine (1910.) kada su rođena i dva velika bošnjačka i bosanskohercegovačka pisca: Meša Selimović i Skender Kulenović. Pandžo je obilježio period između 1950-ih i 1980-ih godina u razvoju bošnjačke i bh. književnosti za djecu. On je bio pjesnik i pripovjedač za djecu, ali su njegove pjesme i priče rado čitali i odrasli. Poeziju je počeo pisati još kao srednjoškolac. Može se reći da je Pandžo zavičajni pisac i da se u njegovim djelima oslikava nostalgija na djetinjstvo.
Ruka na kosi je jedna od antologijskih priča cjelokupne bh. književnosti za djecu. To je prva od ukupno deset priča koje se nalaze u njegovom djelu “Ruka na kosi”. Tema te priče je život jedne djevojčice bez majke. Ostala je bez majke kao dijete, a nju su odgojili njen otac i očeva sestra, njena tetka. Iskazani su osjećaji jednog djeteta koje nije još ni krenulo u školu, a koje je svjesno nedostatka majčine ljubavi. Bilo joj je teško kada druga djeca govore o svojoj majci, o tome koliko se njihova majka brine za njih kada su bolesni ili u nevolji, kada im majka priprema ručak, sprema ih za školu. Ta djevojčica je nadasve hrabra i prkosila je svojoj nevolji tako što je ponavljala da ona nije sama, da ima svog oca i tetku. Nedostatak majčine pažnje je nadopunila i učiteljica kada je ona krenula u prvi razred. Učiteljica je pokazala veliku ljubav i nježnost prema toj djevojčici i to je poruka svim odgajateljima da se tako trebaju ponašati prema djeci, pogotovo djeci koja nemaju jednog ili oba roditelja.
Ruka na kosi je simboličan gest te učiteljice kojim ona pokaziva svoju ljubav i pažnju, a to je gest koji se djevojčici duboko urezao u sjećanje. Jezik kojim je napisano djelo je nadasve jednostavan i razumljiv. Pisao je i o motivima odnos selo – grad, te opisivao razlike između jednog i drugog. Seoska djeca se teško snalaze u gradu, doživljavaju ga kao opasnost. Grad za njega predstavlja jednu negativnost, a s druge strane izraženi su pozitivni osjećaji prema selu.
U djelu su opisana djeca koja su vrlo živahna, skromna, djeca koja upijaju riječi odraslih, ali koliko god ta djeca bila vrijedna i skromna, oni ponekad zadaju glavobolje roditeljima svojim nestašlucima i neodgovornim ponašanjem. Sve u svemu Pandžo je opisao skromne živote te djece i njihovih roditelja, a koji su i slika bosanskog naroda i skromnog života u Bosni. Ove priče su kao stvorene za lektire u osnovnim školama. Mnoga djeca, ali i odrasli se mogu poistovjetiti sa likovima u pričama i pronaći dio sebe u Pandžinim pričama.
Vrsta djela: pripovijetke
Mjesto radnje: škola, Crvanjske šume, livada pokraj rijeke, Vejino selo, Dobrenica
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Ruka na kosi
Djeca su se igrala u vrtu nedaleko od Timkine kuće, djevojčica, Seka i Timka. Igrali su se pod veliko jabukom u hladu. Svaka je ponijela lutku i lutke su bile učenice i sjedile su u klupama koje su oni napravili od grančica. Njih tri još nikada nisu sjele u školske klupe, jer još nisu krenule u školu. I tako su se njih tri izmjenjivale u ulozi učiteljice. Odjednom je došao crni pas, pa su počele bježati. Timka i Seka su počele dozivati mamu, a ona je zastala i nije zvala mamu, jer ona nije imala majku. To joj je bilo osobito teško, jer su druge djevojčice u nevolji dozivale mamu, hvalile se kako im majke nešto kupuju. Majku je slabo zapamtila. Sjećala se kako je njena majka imala šarenu haljinu i kako ju je uvijek milovala po kosi. Njena majka je umrla u bolnici. Kasnije se o njoj brinula tetka, očeva sestra koja je sakrivala slike njene majke po kući jer je i njen otac tugovao. Znala je majku često sanjati. Kada je došlo vrijeme škole, Timka i Seka su govorile kako će ih u školu odvesti mama i tata, a ona bi rekla kako će je u školu odvesti tata. Ona je sjedila sa Timkom u klupi. Jedina utjeha u razredu joj je bila što je bilo još djece koja nisu imala majku. Učiteljica se trudila da joj pruži više pažnje nego drugoj djeci. A kada je došao drugi razred, učiteljica je morala otići na drugo mjesto i nije se stigla s njom oprostiti. Umjesto nje je došao učitelj koji joj je predao knjigu koju je učiteljica poslala.
Očeva priča
Djecu su odrasli plašili raznim pričama o groblju, a kako je njena kuća bila između dva groblja, ona je bila još više uplašena. Otac im je objašnjavao da nema razloga da se plaše. Također bi rekao da u selu nema lopova i razbojnika, pošteni ljudi su kod kuće, a mrtvih se ne treba plašiti. Jednu noć je otac izašao vani. Ujutru ga je majke pitala gdje je izlazio jer je čula vanjska vrata koja se otvaraju preko noći. Neki su vidjeli kako se pojavljivao plamen iznad zemlje. Otac je znao pričati kako je i on ljudsko biće koje se zna uplašiti. Jednom se preko noći uplašio kada je bio mlad, bio je mrak i na jednoj njivi se nešto bijelilo na putu. Čuo je ranije priče da su ljudi viđali mrtvaca zamotanog u bijelo platno. Otac je tada samo pobjegao, a sutra se vratio na isto mjesto. Međutim tu je bio samo bijeli kamen na zemlji. Drugi put se tako uplašio kada je bilo ljeto, sunčan dan. Na putu je sreo mačku koja je vodila svoje mačiće, a on je znao da je mačka najljuća kada vodi svoje mačiće. Mačka ga nije napala taj put. Troje djece je slušalo oca ne trepčući. Otac im je rekao da nema razloga da se ičeg plaše.
Garonja
Ovo je priča o jednom volu. Nije svaki vol isti, neki hoće i ubosti. Takvi su najopasniji i nije se zgodno sresti sa njim na putu. Tako je u selu kod starog Memiša bio vol Garonja. Bio je strah i trepet i za djecu i za odrasle. Nije to bio obični vol koji se ukoči kada vidi čovjek, ali opet nastavi pasti travu. Ovaj vol kada primijeti čovjeka, ženu ili dijete, on počne da buči i trči. Svaki mu se sklanja s puta i bježi. Imao je sjajnu dlaku i krupne oči. I uvijek su se raspitivali na koju stranu je Memiš odveo svoja goveda, kako bi oni svoja odveli na drugu stranu. Svi su ispitivali Memišu zašto Garonja bode i zašto ga ne proda. A on im samo kaže kako i bode zbog djece, jer su ga djeca naučila dok je još bio tele. Jednog dana kod rijeke je bio dječak, Škembo i Medo. Igrali su se kod rijeke. Odjednom su čuli buku i Garonja je došao kod njih, tek nekoliko koraka udaljen od njih. Sva trojica su se popela na vrbu, a Garonja je stajao ispod vrbe, podigao glavu i počeo da riče na njih. Nisu mogli pobjeći. Kad odjednom dođe drugi vol i dok se Garonja borio rogovima sa njim, njih trojica su sišli sa vrbe i počeli bježati najbrže što su mogli.
Žaba u školi
Jedan dječak je sjeo u hlad grma, izvadio lješnjake i počeo ih razdvajati i čistiti, kako bi ih mogao pojesti. Taj dječak se zvao Bajko. Nije baš bio miran i spor kao baja, nego je bio galamdžija i osobenjak. Volio je biti sam, igrati se sam, kao i razgovarati sam sa sobom. Znao je otići od kuće i doći na to mjesto i igrati se sam. Nisu ga kod kuće ni tražili, znali su za njegovu naviku da se voli udaljiti od kuće i biti sam. Tako je jednom naišao jedan čovjek obučen u gradsku odjeću sa naočalima na očima i pitao Bajku što tu radi sam. Tako mu je čovjek rekao da on žaba jer tako izgleda, debelo i najeo se lješnjaka. Bajko se na njegovu izjavu jako naljutio. Kada je Bajko krenuo u školu, majka ga je opremila što je bolje mogla. Kupila mu je opanku i dala mu zrelu krušku da ponese u školu. On je još stavio dosta lješnjaka. Kada je stigao u školu, shvatio je da mu je učitelj upravo taj čovjek koji ga je prije nekoliko dana sreo i nazvao žabom. Bajka su ostala djeca zezala što mu je nadimak žaba.
Selo u gradu
U prvoj godini boravka u gradu Šekib nije smio sam izaći na ulicu. Boravio je u domu i imao je raspored u koje točno vrijeme smije izaći vani. Prvi put je izašao u grad kada je morao otići do gradske knjižare kupiti šestar. Do grada je morao prijeći preko jednog mosta ispod kojeg je tekla rijeka. Tada se već bio zaželio svog rodnog mjesta. Iako mu je u gradu sve bilo novo i zanimljivo. U gradu je sreo Osmu Panduricu. Često je dolazio u grad prodavati svoje proizvode sa sela. I tako je pratio Osmu da vidi gdje se on točno zaputio. I tako ga je Šekib stalno pratio, ali Osmo i dalje nije primijetio da ga Šekib pratio niti ga je prepoznavao. Na kraju ga je Šekib zaustavio i rekao mu tko je on. Od silnog uzbuđenja, Šekib nije obraćao pažnju na to koliko dugo se zadržao u gradu. Kada je shvatio da kasni natrag u dom, oblio ga je hladan znoj. Počeo je trčati što je brže mogao da ne zakasni natrag u dom. Inače tko nije poštivao raspored i vrijeme, bio bi strogo kažnjen za neodgovorno ponašanje.
Dule, ućuti!
Već je prošlo nekoliko školskih dana, a Veja nije na svom mjestu u školskoj klupi. Učitelj se raspitivao za njega, a djeca iz Vejinog sela su rekla da je to jutro sa njima krenuo Veja, ali da nije stigao do škole, nego da je negdje u putu zastao. Učitelj je prokomentirao kako je škola tek krenula, a on već izostaje. Djeca su rekla kako je Veja bio kod njih i kako je donio drvenu sablju, te govorio kako je on glavom i bradom Starina Novak. Međutim ni sutra nije došao. Ali u školi se sutra pojavio njegov otac i rekao učitelju kako je Veja krenuo jučer u školu i kako se nije vratio kući. Otac je rekao da je Veja pomalo čudan i da zna odlutati i igrati se sam. Otac se najviše plašio da mu se nije što loše dogodilo. Učitelj se rasporedio sa djecom da ga idu tražiti. Manju djecu je ostavio u školi, a stariju je raspodijelio u grupe. Svi su bili umorni od potrage, a od Veje ni traga ni glasa. Dule i Sajko su ga pronašli. Ležao je u sijenu. Sa sobom je imao torbu i drvenu sablju. Učitelj je došao kod njega i svi zajedno su krenuli njegovoj kući da ga vrate njegovim roditeljima. Djeca su ga zezala da ga kod kuće čeka Deli-Šipka, a učitelj ih je ušutkivao. Bilo je sigurno da će Veja dobiti batine od svojih roditelja za takvo ponašanje.
Draga laž
Dječak je volio slušati što stariji pričaju. Još dok je bio manji, volio se skrivati i gutati svaku riječ koju odrasli izgovaraju. Jednom je bila zima, napadao snijeg, a kod njih u kući je sjedio neki nepoznat stariji čovjek. Razgovarao je s ocem i pušio. Brci su mu bili mrki, dugački, a krupne oči kolutale unaokolo. Povremeno se smješkao i govorio preglasno. On je s ocem razgovarao o snijegu. Otac je rekao koliko je snijeg napadao. A on mu je rekao kako je to ništa i da kod njega u planini ima puno više snijeg i da je znatno hladnije. Sutra se dječak zaputio u brdo. Snježna mećava je zavila brdo u bijeli prekrivač. Ruke su mu bile zgrčene, tijelo mu se ukočilo od hladnoće. Čuo je kako ga zovu i traže, ali nije imao snage odazvati se. Otac ga je pronašao i odnio kući. Majka ga je čekala i smjestila u toplu postelju. Trebalo je nekoliko sati da se njegovo tijelo ugrije.
Čobani
Ljeto je već odavno stiglo. Potoci su se usljed velikih vrućina isušili. Na putevima se naslagala prašina. Tisuće skakavaca je plovilo niz njive i livade. Čobani su čuvali stoku. A komarci su stalno napadali njihovu stoku, tih krvopija se nisu mogli riješiti. Stoku su čuvali u Dobrenici. Najviše je bilo pet čobana koji su zajedno čuvali svoja goveda. Zajedno su jeli, družili se i ubijali dosadu. Hasan Sajkov je bio dugonog. Imao je neke redovne bolove u trbuhu. Bio je nekako plačljiv i slabašan. Zvali su ga Peca jer je volio da jede pecu – kukuruznu kašu. Mada je volio više pitu od kukuruzne kaše. Huso s Carine je bio visok, imao je klempave uši. Noge su mu bile krive, a bio je po prirodi svađalica. Ali su ga svi trpili jer je bio najvještiji u donošenju jabuka iz Radovanovog Jelašja. Najveseliji od sviju je bio Meša, zvani Mečka. Imao je ispupčen trbuh. I uvijek je pjevao jednu te istu pjesmu. Huso bi uzeo dva drveta i oponašao gusle. Ali najveća razonoda im je bio Hajdar Čergo, najamnik Selima Šita. Svaki od njih je imao po nekoliko goveda uključujući dvije krave, dva vola i nekoliko junadi. On nije imao svojih, nego ga je majka dala u najam Selimu da kod njega čuva goveda. Njegova majka je bila bolesna i išla je od kuće do kuće, prela i češljala vunu za hranu. Kuća im je bila u lošem stanju. Oca su mu davno ubili, tako da ga on nije ni zapamtio. Ispričao je kako ga Selim tuče i kako mu ništa ne kupuje i da nema odjeće. Na kraju je on pao u rijeku i rijeka ga je progutala, nije znao plivati. Izvukli su mu beživotno tijelo, a oči su mu ostale otvorene.
Kroz planinu kući
Jednu noć se zaustavio kamion na cesti. U kamionu je bilo desetak učenika raznih srednjih škola. Momak je bio učenik prvog razreda gimnazije. To je i bio njegov prvi put da je sjeo u kamion. Sa sobom je imao torbu puni knjiga, između ostalog imao je sa sobom i knjige o biljkama i životinjama. Radovao se što će te knjige pokazati djeci u selu. Imao je sa sobom i kifle koje je ponio sestrama. Bila je hladna martovska noć, a kamion nije mogao dalje krenuti. Do kasabe su krenuli pješice. Došli su u kuću nekog čovjeka. Tu je bilo jako toplo i pomalo zagušljivo. Svi su tu prespavali. Ujutru su neki nastavili sa autom, a on je morao ići preko planine više od četrdeset kilometara pješice. Nije se usudio sam, stoga je bio u tom mjestu i tražio ljude koji izgledaju kao on kako bi provjerio može li se s nekim od njih vratiti kući. Krenuo je tako Tinjak i Dedija, prijatelj njegovog oca, a i on sa njima. Bio je gladan, ali nije htio jesti kifle koje je ostavio za svoje sestre. Na kraju je sretno stigao kući, njegova majka se rasplakala od radosti, a sestre su se obradovale kiflama.
Balada o siromaštvu
Sjedi jedan dječak na školskoj klupi i promatra svoje prijatelje i prijateljice. On skriva poderane čarape koje proviruju iz iskrivljenih cipela. Osjeća se kao da svi njega gledaju. I tako se zagleda u oči jedne djevojčice pa mu postane milije i toplije oko srca, pa na trenutke zaboravi na svoje siromaštvo. Hlače su mu zakrpane tako da se trudi da ne hoda mnogo po učionici kako ostala djeca ne bi primijetila. I tako ga profesor pozva da izađe pred tablu nacrtati krug oko trokuta. Tada je stigao njegov otac u seljačkoj odjeći i donio mu hrane. Dva dana je pješačio da stigne do njega jer novac za auto nemaju. Kada je otac odlazio kući, bilo mu je preteško što svom školarcu ne može obezbijediti pristojnu odjeću.
Likovi: Djevojčica, Bajko
Analiza likova
Djevojčica – dijete koje je ostalo bez majke kada je bila jako mlada. Majke se jako slabo sjeća. Sjećala se jedino njene šarena haljine i kako ju je često povlačila za njenu haljinu. I sjećala se kako ju je majka milovala po kosi. Jednoga dana majka je otišla u bolnicu i tamo je umrla. Njen otac je tugovao. Poslije se o njoj brinula tetka, očeva sestra. Ona se trudila da dijete ne osjeti nedostatak majke. Čak je i sakrivala njene slike. Otac je nekada znao uzeti krišom te slike i plakati. Njoj je bilo teško kada druga djeca dozivaju majke u nevolji ili kada se hvale kako im majke kupuju nešto. Onda bi ona rekla kako i njoj tetka nešto kupi ne bi li ta djeca shvatila pouku. Ali djeca koja su imala roditelje to nisu razumjela. Znala je majku često sanjati.
Bajko – Bajko je bio dječak koji je bio malo deblji, imao je veći okrugao stomak. Nije baš bio miran i spor kao baja, nego je bio galamdžija i osobenjak. Volio je biti sam, igrati se sam, kao i razgovarati sam sa sobom. Znao je otići od kuće i doći na to mjesto i igrati se sam. Nisu ga kod kuće ni tražili, znali su za njegovu naviku da se voli udaljiti od kuće i biti sam. Njegova majka se brinula o njemu, pa mu je tako na prvi dan škole kupila opanke, sašila ruksak i dala mu zrelu krušku da ima za užinu. Ali on je i taj prvi dan škole ipak ponio još lješnjaka sa sobom za svaki slučaj. Njegov učitelj ga je jednom sreo kako se igra lješnjaka i rekao mu da liči na žabu jer mu je trbuh pun lješnjaka. Njega su djeca zezala u školi što ima takav nadimak i uvijek bi mu dovikivala: kre-kre-kre.
Šukrija Pandžo biografija
Šukrija Pandžo rođen 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Bio je bosanskohercegovački književnik.
Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, učiteljsku školu u Mostaru, a književnost i francuski jezik studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu, te ga završava 1940. godine. Kao učitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama.
Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio – Sarajevo. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije “Veselo veče” i “Udruženja književnika BiH”.
Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Umro je 1984. godine u Sarajevu.
Djela: Pjesme (Svjetlost – Sarajevo, 1952.), Razgovori – Pjesme za djecu (Narodna prosvjeta – Sarajevo, 1954.), Ljudi smo – Pripovijetke (Džepna knjiga – Sarajevo, 1958.), Samo još kosovi zvižduću – Priče za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1961.), Bliže su postale zvijezde – Pjesme za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1965.), Iznad gore vjetri zbore – Pjesme za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1968.), Poezija – Izbor iz poezije (Veselin Masleša – Sarajevo, 1973.), Zeleni strah – Priče za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1975.), Na kraju puta – Pripovijetke (Svjetlost – Sarajevo, 1979.), Dobro mi došli – Pjesme za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1980.), List na puti – Pjesme za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 2000.).
Autor: M.Š.
Komentariši