Ruža

Ruža je jedan od najčitanijih romana bosanskohercegovačke književnosti za mlade. Podijeljen u tri djela od kojih je ovo prvi dio, “Čekajući Tahira” drugi dio, a “Više ne čekam Tahira” treći dio.

Svugdje na svijetu u svim vremenima do sada, cvijet ruže značio je i znači ljubav pa tako i u ovom romanu. Nura Bazdulj Hubijar savršeno je prikazala ljubav jednog naizgled nemarnog dječaka prema djevojčici tako što joj je svaku večer ostavljao crvenu ružu na prozoru njezine sobe. Djevojčica Minja nikad ne bi ni pomislila da bi se mogla zagledati, a kamoli zaljubiti u tako neuglednog dječaka kao što je bio Tahir, no koliko je malo potrebno da se osvoji žensko srce se može saznati upravo iz ovog ljubavnog romana za djecu i tinejđere.

Ruža je roman koji je oduševio mnoge tinejđere i s razlogom je uvrštena na popis lektira za osnovnu školu. Poučava djecu koliko je kratak život, koliko je malo potrebno za sreću i koliko je lagano nekome slomiti srce nekome. Koliko je bolna udaljenost od osobe koje voliš i koliko je važno u životu brinuti se za svoje bližnje i osobe koje voliš.

Kratak sadržaj

Minja je četrnaestogodišnja djevojčica koja živi u dobro obrazovanoj, ali siromašnoj obitelji. Njezini roditelji su visoko obrazovani, ali silom prilika nisu našli dobre poslove koji bi im omogućio da bolje žive i priušte Minji sve što bi ona željela. Inače boležljiva, jednoga dana Minja se odjednom nije osjećala najbolje i osjetila je mučninu. Odjednom se onesvjestila ili je barem tako mislila – da se onesvjestila te se probudi u krevetu u bolnici nesvjesna što se dogodilo.

Kasnije je saznala da se u bolnici nalazi zbog reumatske groznice. Reumatska groznica je bolest u kojem se zahvaćaju veliki zglobovi, a ponekad i srce te ju zbog toga doktorica smješta na odijel za internu njegu. Sa njom u sobi zbog bolesti leže baba Milja, predivna i simpatična žena koja je uvijek spremna pomoći i teta Lucija, žena sa sela kojoj je muž mesar i ima dvoje divne djece. Dok je u bolnici Minja je često tužna jer se ne može kretati i sanja o danu kada će moći samostalno stati na noge i veselo protrčati niz ulicu te se popeti na staru trešnju.

Svaki dan, u posjetu u bolnicu joj dolazi Dinko, njen dečko koji ju pomalo živcira i ne zna zašto je s njim, njezin brižini otac te njen brat Robi. Majka ju posjeti samo ponekad jer je uvijek zauzeta šminkanjem i sjedenjem ispred ogledala. Nedostajao joj je njezin zagrljaj i pravi poljubac, a ne njezini izljevi nježnosti koji kao da su bili namješteni. Mrzila je njezin odnos prema njoj jer se ponašala prema Minji kao prema djetetu i uvijek je koristila demunitive. Minja je samo htjela da njena majka s njom podijeli kratke malene trenutke sreće ili da se s njom zajedno isplače, utješi ju kad joj je teško i čvrsto stisne uz sebe. Na žalost, Minjina majka nije znala Minjine želje, ili što je još žalosnije, nije željela da zna.

Prisjećala se trenutaka kada su Robi i ona bili mali i imali šarlah i visoku temperaturu. Minja je imala toliko visoku temperaturu da je skoro buncala. Bio je to njen otac koji se po cijele dane brinuo za njih i bdio po cijele noći nad njima, mijenjao obloge i davao im lijekove. Prisjeća se kako je on to sa velikom ljubavlju i lakoćom radio, uvijek sa nježnim osmijehom dok je njezina majka za to vrijeme čvrsto spavala.

Sljedećeg dana njezin otac joj priopčava kako je Majka (Minjina baka, majka njenog oca kojeg su iz dragosti zvali Majka) jako bolesna te ju neće moći toliko često posjećivati. Mora se brinuti za nju jer jedva diše, ne može leći od gušenja, blijeda je i slaba te potpuno nepokretna. Bojao se da će umrijeti, nije svoje strahove rekao Minji, no Minja je točno znala što njezin otac misli.

Jednoga dana, kad ju je posjetio brat Robi govori joj kako ju njihov tata nije mogao posjetiti jer je dobio čir na želucu što nju iznimno uznemiri. Minja počne plakati i razmišlja o tome kako više ništa neće biti kao prije.

Bolnicu je doživljavala kao svoj pakao te je jedva čekala ići kući. Ubrzo dolazi doktor koji joj govori kako je Minja bolje i da uskoro može ići kući. Kada su ju otpustili bila je presretna jer se vraća natrag u svoj, kako ga ona zove, Čvorkov zamak.

Kada su je otpustili iz bolnice i krenula natrag kući u svoj, kako ga ona zove, čvorkov zamak. Kod kuće ju je dočekalo veselje jer su svi bili sretni što se Minja oporavila i vratila kući te su čak organizirali i zabavu u čast njenog povratka. Kako je zabava sve više i više se primicala kraju Minja se osjećala sve umornije i umornije. Počela je čitati knjigu Mali princ, koji ju je oduševio jer je pristao umrijeti zbog ruže koju je veoma voljeo.

Bilo je deset sati kada se spremala za počinak kada na prozoru ugleda ružu za koju nije znala kako je onamo dospijela. Bila je iznenađena i sretna što ju netko toliko voli da bi joj u tajnosti poklonio i ostavio ružu na njenom prozoru. Htjela je plakati, jako plakati, ali od sreće. Pomislila je da joj je Dinko ostavio ružu. Sljedećeg dana kada ju je Dinko došao posjetiti Minja mu je dozvolila da ju poljubi. Dinko je bio veoma iznenađen što ga je Minja poljubila nakon toliko godina njenog izbjegavanja.  U njemu je ovaj poljubac izazvao sreću i prešao je sva njegova očekivanja, no u Minji poljubac nije izazvao ništa. Pomalo iznenađena da ništa nije osjetila prilikom poljupca sa Dinkom jer je romatizirala susret sa dječakom koji joj je ostavio ruže na prozoru Dinko joj je bio veoma dosadan.

Kako su dani odmicali ruže su nastavile stizati. Netko je svake večeri u 10 sati Minji ostavljao po jednu ružu na prozoru, a Minja je romantizirala trenutke sa dječakom kojeg nikad nije vidjela niti upoznala. Potajno se nadala da je Dinko taj dječak koji ju voli u toj mjeri da joj svaku noć ostavi ružu na prozoru. Iako su mu njegove teme bile dosadne i bio je ne maštovit te nije dijelio jednake interese kao ona. Polagano je počela zaljubljivati se u njega, no prešutjela mu je činjenicu da misli kako su ruže od njega i o tome mu ništa ne govori.

Jedne večeri ruža nije bila na prozoru što je u njoj izazvalo ogromnu tugu i razočaranje. Počela je plakati no ubrzo od svega odustane. Sljedećeg dana na putu prema kući susreće svog brata Robija te ga upita kamo se žuri. Robi joj odgovara da ide kod Tahira, šutljivom i uvijek namrgođenom Robijevom prijatelju koji je doživio nesreću jer je pao sa ograde dok je brao neke ruže. Iznenađena činjenicom da bi povučeni i neugledni dječak mogao biti taj koji je njoj ostavljao ruže osjećala se ružno i pomalo razočarano, no ubrzo je shvatila da je upravo Tahir ljubav njezina života. Odmah je prekinula s Dinkom i nadala se da će Tahiru konačno reći svoje osjećaje i da je saznala da je upravo on taj koji joj je ostavljao ruže.

Uskoro je sa obitelji trebala otputovati na more te je bila veoma tužna i žalosna jer je mislila da će ju Tahir zaboraviti dok je odsutna. Ubrzo saznaje da se prevarila. Kada se vratila sa putovanja, ruža ju je čekala na prozoru.

Krajem ljeta Tahiru je umrla i majka. Majka mu je bila veoma bolesna, a on se nakon očeve smrti brinuo i za kući i nju. Kupovao je, spremao kuću, kuhao, prao. I brinuo se o majci. Kao da je on njena majka, a ona njegovo dijete. I uza sve to učio. Bio je najbolji u razredu iz većine predmeta.

Odlučila je otići sa svojim bratom Robijem do njegove kuće kako bi mu izrazila sućut. U Tahirovim očima vidi tugu, ali istodobno i neki sjaj. Nakon četrdeset dana, Tahira centar za socijalni rad dodijeljuje na skrbništvo njegovoj tetki te odlazi kod nje u Višegrad. U trenutku kada Minja saznaje da Tahir odlazi u Višegrad. Rastužuje se jer su njeni osjećaji prema Tahiru veliki, počela ga je iznimno voljeti i nikada nije prestala žaliti za izgubljenom ljubavi. Nedugo zatim Robi joj donosi pismo od Tahira koji joj je poslao na odlasku. Drhtavim rukama odmotala je zamotuljak dok je Robi napuštao sobu. Unutra je bio prekrasan crveni pupoljak, malo uvenuo i porukica ispisana crnim flomasterom nešto kosim rukopisom “PLEASE, LOVE, REMEMBER” što u prijevodu znači “Molim te, ljubavi moja, sjećaj se”.

Vrijeme radnje: Kraj 20 stoljeća, pred rat

Mjesto radnje: Bolnica, kuća u Travniku

Tema djela: Minjina ljubav prema Tahiru; Prva ljubav

Pouka djela: Ne treba sakrivati svoju ljubav prema nekome, pogotovo kada se voli čitavim srcem. Malenim stvarima i znacima pažnje možemo osvojiti nečije srce

Glavni likovi: Minja, Tahir i Dinko

Sporedni likovi: Minjina majka Jelena, Minjin otac Zlatan, Robi, baka Milja, teta Lucija,sestra Mira, doktor Drapić i doktor Marić, sin i snaha bake Milje, doktorice Bahra, školska razrednica Slavica, školska nastavnica Sosa, Tahirova majka, Zoka Mišić, Senka, Lidija, Suada.

Analiza likova

Minja je boležljiva i živahna djevojčica lijepe duge plave kose i zelenih očiju. Radost koja je u njoj bila svaki puta kada bi na prozoru ugledala ružu bila je neopisiva. Romantična jer razmišlja i dječaku iz svojih snova kojeg nikad nije upoznala niti mu vidjela lice. Do četrnaeste godine živi u obrazovanoj porodici koja zbog lošeg stanja i posla koji imaju ne mogu joj priuštiti raskoš koji bi ona možda potajno i željela, no vrlo stabilna i sretna zbog situacije u kojoj se nalazi jer je okružena ljudima i obitelji koji ju vole što dokazuje činjenica da su joj pripremili zabavu kad se vratila kući iz bolnice.. Voli maštanje, romantiku i sanjati. Uvijek uredna i lijepo dotjerana, voli školu te joj učenje ne pada teško. Često provodi vrijeme sa svojom obitelji, posebice ocem kojeg nevjerojatno mnogo voli, a posebno ju rastužuje činjenica da je njezin otac dobio čir na želucu. Ne voli i živiraju ju osobe koji su površni, egoistični i misle da je sve u novcu, iako je jedan od njih i Dinko, uspije na trenutak zatomiti tu činjenicu i na kratko se zaljubljuje u njega samo zato što je mislila da je on taj koji joj je ostavljao ruže.

Tahir je visok mladić, košćatog tijela i crta lica, koji je naizgled uvijek bio ne ugledan i neuredan. Ima tamnu, kovrčavu i gustu kosu, a oči su mu krupne i crne toliko da kada bi mu se zagledali u oči pomislili biste da nikada u životu niste ugledali nešto takve crne boje. Pomalo odbojan ljudima jer je uvijek namrgođen, vuk samotnjak, usamljen i šutljiv. Druži se sa Robijem dok sve druge osobe izbjegava što je dovelo do toga da su ljudi i njega počeli izbjegavati. U prošlosti je bio iznimno veseo i živahan, mogli bismo reći čak i veseliji od našeg glavnog lika Minje, što bi pomislili da je nemoguće no smrt njegova oca bio je trenutak koji je promijenio njegovo ponašanje i držanje prema ostalim ljudima. Od tog trenutka prihvaća i druži se samo sa Robijem te postaje iznimno povučen i šutljiv dječak. On je taj uvijek namrgođen, naizgled zločesti dječak kojeg možemo susresti u svakom filmu ili seriji za mlade. Živio je u malenoj, siromašnoj obitelji u kojoj prvo ostaje bez oca, a kasnije i majke. Kuća u kojoj je živio savršeno je opisana u djelu, a iz koje možemo saznati čak i njegovo siromaštvo – Malena kućica spokrivena samo plehom crvene boje, okružena velikim i vioskim tarabama. Volio je svoju majku više od ičega što dokazuje činjenica da se veoma brinuo za nju dok je bila bolesna.  Ali, Nakon smrti njegova oca i kada mu se majka razbolila nestalo je njegovog radovanja, vedrine i optimizma. Izgubio je vjeru u ljude, a to je najgore što mu se moglo dogoditi. Inače je odlikaš i veoma romantičan i maštovit dječak.

Dinko je, za razliku od Tahira, iznimno lijep dječak, predivnog izgleda, rekli bismo lijep kao slika. Skladno građenog tijela i sjajne kose boje žita u vrijeme zrenja. Oči su mu smeđe i krupne, osjenčane dugim trepavicama, a glas pomalo ženskast. S obzirom da nije nimalo nemaran da je bez ležernosti, ideja i mašte okarakterizirali bismo ga kao dosadnog. Nezreo je i nikada nije volio učiti te s lakoćom prolazi sa vrlo dobrim uspjehom u školi. Iako je Minja žarko željela završiti studije medicine i živjeti u velikoj kući Dinko nije dijelio njezine želje. Također je neobazriv i nepristojan, egoističan jer svaki put kada bi se Minja i on našli u šetnji sve o čemu bi on razgovarao je o svom fizičkom izgledu i dosadnim temama koje Minju nisu zanimale. Brinuo se samo o sebi. Njegov otac, kojeg zove “Matori” bio je veoma imućan i bogat koji je bez škole i obrazovanja za zvanjem zidara stekao bogatstvo, stoga je Dinko njega gledao kao uzora u životu kako lagodno živjeti bez imalo truda u kojem je bitan samo izgled te bismo mogli reći da je površan. Misli da se sve vrti oko novca.

Majka Jelena, žena koja se neprestano brine o izgledu, egoistična i sve što ju zanima je samo da izgleda dobro. Polovinu svog dana provodi pred ogledalom ogledajući se i šminkajući se, a noću troši vrijeme na skidanje silne šminke koju je tijekom dana nanijela. Bez imalo brige za svoju djecu rekli bismo da nije dobra majka jer stavlja sebe i svoj izgled na mjesto ispred svoje djece.

Otac Zlatan, brižan čovjek koji se strašno brine za svoju djecu. Toplih očiju i malenog trbuščića on je potpuna suprotnost Jeleni koji svoju djecu stavlja na prvo mjesto i ona su mu najbitnija u životu.

Robi, stariji je od Minje otprilike dvije godine. Jedina je osoba s kojom se povučeni Tahir druži.

Teta Lucija, draga i nježna osoba. Debeljuškasta sa toplim očima i naglašenim podbratkom. Iz očiju joj se vidi da je mirna, puna ljubavi i isijava unutrašnja dobrota koju osjeća prema svima.

Sin babe Milje, nizak, ružan lik, iznimno košćat i ispijena i suha lica, duge kose i sitnih, lukavih očiju iz kojih isijava zlo.

Snaha babe Milje, žena sina babe Milje je debela, kose kao froncle, rijetka i riđa. Strastveni pušač sitnih usta s pokvarenim ustima. Odvratnog usiljenog osmijeha koji nije iskren, a pogled iz očiju joj je kao u zmije koja se sprema napasti svoju žrtvu. Iznimno odbojna i zla žena.

Sosa, profesorica srpskog i hrvatskog jezika, smiješna izgleda. Niska, a debeljuškasta, ravne i rijetke smeđe kose pomalo nakošenih očiju i mrvušnih usta te prčastog i kratkog nosa. Grizla je nokte toliko da su jedva dosezali do pola jagodice i bila je iznimno škrta.

Doktor Marić, dobročudni doktor, debeljuškaste građe, uvijek ozbiljan i profesionalan.

Nura Bazdulj Hubijar biografija

Nura Bazdulj Hubijar poznata je bosanskohercegovačka književnica.

Rođena je 20. augusta 1951. godine u Foči. Djetinjstvo provodi u Sarajevu, gdje se i školovala te završila studij medicine. Nakon studija preselila se u Travnik, gdje i danas živi i radi kao ljekar i specijalist medicinske mikrobiologije.

U književnosti se pojavila zbirkom pjesama za djecu “Ja, slavni Ja” 1988. godine. Nakon toga napisala je roman za mlade “Ruža”, objavljen 1990. godine, koji je sada uvršten u lektiru, dok su neki njeni tekstovi uvršteni u čitanke.

Nura Bazdur Hubijar suradnik je mnogih dječjih listova, pa piše za Male novine, Lastavice, Vrelo Bosne i Palčić, te za časopis Most, Odjek i Bosanska vila.

Osim navedenih, napisala je i još mnogo romana, među kojima su i “Amanet”, Baš mi je žao, “Kako sam ribu naučio da pliva”, “Šta te muči, Tamaguči”, “Kad je bio jul” i druge.

Nura Bazdulj Hubijar je za svoj književni rad dobila mnogo priznanja, među kojima su Zlatni prsten s brilijantom za Ženu godine ‘97. i to za oblast umjetnosti te književna nagrada V.B.Z.-a.

Njena djela preveden su na njemački, norveški i holandski jezik, jedan od njenih romana snimljen je kao film u tehnici za slijepe osobe, a predstava drame “Braća” premijerno je izvedena 1998. godine u Zenici.

Autor: M.Z.S.