Stjepan Čuić relativno je nepoznat autor na donedavnom popisu lektire za osnovne i srednje škole. U svojim pripovjetkama opisuje razdoblje u kojem je živio. U kratkim djelima, jasnim i razumljivim jezikom govori o političkim temama, ljubavnim i društvenim.
U ovoj su lektiri obrađene samo neke od pripovijetki iz knjige “Čuvar srpa i čekića”, koja je polučila uspjeh nakon kultne mu knjige “Staljinova slika i druge priče”: Igra, Talijanska kuhinja, Dijete iz prvog braka, Čuvar srpa i čekića, Presretač, Parola.
Čuićeva zbirka pripovijedaka dijeli se u tri dijela. Prvi dio sastoji se od 7 pripovijetki, drugi dio od pet pripovijetki, a treći od samo jedne pripovijetke.
Autor u svojim pripovijetkama ističe društveno-političke stvarnosti (sukob dvaju nepomirljivih agensa – slobode i vlasti), a u prepoznatljivim okvirima stvarnosti autor nastoji književno artikulirati svoje kritičke ideje. Možemo uočiti komunikaciua sa stvarnošću, otkrivanje njezine anomalije i izopačenosti te razotkrivanje pojma vlasti i njezine apsurdne logike te povijesnih zadanosti.
U prvom djelu zbirke razgolićuje se i razlaže odnos pojedinca prema totalitarnom i dogmatskom sustavu na humoran i ironijski način.
U drugom djelu zbrike raščlanjuje se suptilan odnos žene i muškarca, supruge i muža, roditelja i djece.
U trećem djelu zbirke “Igra” razgolićuje se i razlaže odnos pojedinca prema totalitarnom i dogmatskom sustavu na humoran i ironijski način, raščlanjuje se suptilan odnos žene i muškarca, supruge i muža, roditelja i djece. Ovaj dio tematski odudara od prve dvije cjeline. S velikom suptilnošću ispisuje poetsko-lirsku ljubavnu igru. “Igra” je dobila prvu nagradu za Večernjakovu kratku priču “Ranko Marinković”.
Radnja pripovijetki odvija se u u 20. stoljeću u Bosni i Hercegovini.
Stil je lapidarni, dijalozi su eliptični, može se uočiti odustajanje od deskripcije i maksimalna funkcionaliziranost likova. Spisateljska strategija krajnjega redukcionizma.
Parola – kratak sadržaj
U Mideni iznad vrta Bože Čulovića jednog je jutra osvanuo natpis Ž. K. P. J. Bože je bio nepismen pa nije znao što znači taj natpis, koji je bio načinjen od kamenja. No, vidio je da je natpis napravljen od kamenja iz njegova zida. To ga je razljutilo pa je vratio kamenje u svoj zid.
Dok se odmarao od obavljena posla, u daljini je ugledao naoružane policajce (milicajce). Počeli su ga ispitivati o paroli, a Bože nije razumio o čemu se radi. Kada su ga pitali gdje je nestalo kamenje, onda je on objasnio da je on to svoje kamenje vratio na mjesto kamo pripada.
Bože nije bio učen čovjek pa nije niti razumio da je taj natpis nešto značio, tj. predstavljao. Policajce je naljutilo što se Bože prema paroli odnosi kao prema običnom kamenju pa su ga odlučili privesti u stanicu na razgovor. Tamo su pokušali doznati shvaća li kakvo je Božo zlodjelo napravio, koliku je štetu nanio.
No, s obzirom na to da Bože nije znao čitati i pisati, njemu je jedini problem bio što je netko razrušio njegov kameni zid i sada postoji opasnot da mu na zemlju uđu goveda i pojedu posađeni krumpir. Bio je ljut na razbojnike koji su to učinili i nije mu bilo jasno zašto policajci ne žele ništa učiniti da pronađu krivce za Božino kamenje:
“Ti su nešto napisali? Mojim kamenjem! Bogati, ja znam da se piše perom, ali da se piše kamenjem, nisam znao. Imate li vi uopće pero? Pa ja ću vam dati. Ionako ne znam pisati, ali imam pero. Imam i olove.”
Policajci više nisu znali provocira li ih i laže Bože ili je uistinu neuk. Policajat komandir odlučio je poslati svoje suradnike s Božetom na planinu, da Bože ponovno učini parolu. Na planini su se zadržali toliko dugo dok Bože, uz milicijsko naganjanje, nije složio parolu jer su tragovi u travi nestali i sam nije znao kako što složiti. Policajci su mu puškom u travi obilježili kamo treba staviti kamenje kako bi mu pomogli.
Mlađi je milicajac rekao da je lakše s čovjekom kada ga se opismeni (Bože je sada naučio bitna četiri slova pa g je policajac smatrao pismenim). Zapitao je Božeta je li mu sad jasno što je učinio maknuvši parolu pa je Bože dao potvrdan odgovor, iako nije shvaćao. Objasnio je da mu nije bio cilj razoriti parolu, već vratiti kamenje u njegov zid. Policajci su mu nisu vjerovali, tjerali su ga da pročita svoj kameni uradak. No, Bože nije znao.
Policajci su zaključili da je najbolje da Bože parolu pročita pred komandirom u stanici. Iako je Bože smatrao da je ispravio svoju grešku, komandir je odlučio da je ipak Bože kriv jer je sabotirao parolu, a za čin sabotaže mora se odgovarati. Ponudio mu je dvije mogućnosti: čuvanje parole od nepismenih ili ograđivanje parole žicom, kolcem i kamenjem. Bože se primio posla i ogradio parolu. Nakon posla sjeo je na konja i otišao do stanice. Komandir mu je rekao da je dobro obavio posao. Potom su se obojica okrenuli da vide parolu, no u vrtu je bilo pregršt goveda od kojih se parola nije niti vidjela.
Iako je neuki Bože ponovno postavio kamenje u obliku režimske parole, ona se u travi nije vidjela. Time se sugerira besmislenost postavljanja parole na ironičan način (parola se ne vidi zbog svinja koje su došle u Božin vrt, a toga se Bože i bojao, ali ga policajci nisu uopće doživljavali). Njegov se strah obistinio nauštrb policijske naredbe, što je prikazano na humorističa način.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Midena (planina u Bosni i Hercegovini) i policijska stanica
Likovi: Bože Čulović, milicajci (policajci)
Analiza likova
Bože Čulović – nepismen, radišan, priprost, pravedan.
Milicajci (policajci) – komandir, stariji milicajac, mlađi milicajac. Ljudi koji su radili u sklopu ondašnjeg političkog sistema.
Presretač – kratak sadržaj
Muškarac s autobusom dolazi u svoje rodno mjesto. Na izlasku iz vozila, kreće prema svojoj rodnoj kući, a iza njega se stvori drugi čovjek (presretač).
Pripovijetka je napisana u obliku dijaloga između ove dvojice muškaraca pa tako saznajemo da se putnik vraća nakon dvadeset godina izbivanja iz sela.
Otac je u dvorištu njegove kuće posadio po jedno stablo za svaku godinu što ga nije bilo. Muškarca nije bilo jer je toliko godina bio u zatvoru, gdje ga je smjestio presretač. Presretač provocira muškarca. Podbada ga i ispituje sjeća li se došljak i dalje puta do svoje kuće, sjeća li se svojih sumještana.
Presretačev podrugljiv ton osjeti se I u njegovoj namjeri da muškarcu objasni okolnosti pod kojima ga je prijavio Udbi, zobg čega je izbivao iz sela. Presretač ima želju da došljak mještanima objasni tko je krivac za uhićenje I poslanje u zatvor. Došljak govori da je to stvar prošlosti, da ljudi znaju tko je krivac jer se u malome mjestu sve dozna, da isto tako vidi da su tu u pitanju spletke i da u tome ne želi sudjelovati.
No, presretač mu odgovara da unatoč tome što se zna krivac njegova odlaska u zatvor, trebaju obojica otići iznad sela i glasno uzviknuti ime i prezime osobe koja je došljaka poslala u samicu.
Presretač govori:
“Istina se mijenja. Zapravo, možda ne istina, ali se mijenjaju okolnosti zanjezino utvrđivanje. … Svi su oni vjerovali da si bio kriv. Ali danas ne vjeruju. Danas vjeruju da sam ja kriv i traže istinu. – Bojiš se da ne optuže tebe? Zbog mene? – Ne. Bojim se da ne ostanu bez istine.”
Vidi se kako presretač vješto manipulira riječima i pokušava došljaka navesti na novo počinjenje grijeha. No, došljaku je bilo dosta zatvora i u potpunosti ga želi izbjeći. Shvaća da ga presretač želi prevariti i ruga mu se.
Došljak govori da se, očito, istine razlikuju od čovjeka do čovjeka. Da je nekome nešto istine, a drugome to nije tako. Došljak zaključuje:
“Ne možes se iz zablude odmah u istinu. Prečicom. Tako nikad nije bilo. Mora proći neki proces. … Bojiš se ljudi. Da te ne bi krivo gledali. … A što ako ih uopće ne zanimaš?”
Došljak sada presretaču objašnjava razliku između istine i utvrđivanja istine. Sada došljak postaje presretač koji utvrđuje realno stanje i činjenice.
“Jesi li ikad razmišljao da si sebičan? Brineš se samo o sebi. O svojem ugledu među njima. A ne brineš o njihovu ugledu među nama dvojicom.”
Pripovijetka završava dijalogom na čijem se kraju presretač I zatvorenik udaljuju jedan od drugoga jer zatvorenik ne želi da se istina mijenja. Jer ona je takva kakva je. I nema je smisla ponovno propitkivati I mijenjati je. Ona je činjenična i kao takva ostaje zabilježena u tuđim glavama, s njihovom osobnom interpretacijom.
Život teče, vrijeme prolazi. On je sada na slobodi i to mu je bitno. Ne želi da ga itko vidi s presretačem.
Poruka djela nam govori da je istina jedna, no može biti shvaćena na više načina – toliko, koliko ima ljudi jer si oni dozvoljavaju interpretaciju činjenica. Čovjek se mijenja s obzirom na životne okolnosti, ali istina ne, ma kakva god da ona bila i kome god ona odgovarala ili ne.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: seoska ulica
Likovi: Dvojica muškaraca – putnik/zatvorenik i presretač
Analiza likova
Putnik/zatvorenik – priznaje svoje greške i uviđa prolaznost života, ne zamara se drugima, gleda sebe, ima svoj mir i ne želi se baviti lažima i prevarama.
Presretač – opterećen prošlošću, prevrtljiv, nesiguran, provokativan, razočaran.
Čuvar srpa i čekića – kratak sadržaj
Novogodišnja je noć. Zagrepčanin (sam autor pripovijetke?) odlučuje otići prošetati do Mirogoja. Nailazi na čovjeka koji pred barakom grije ruke uz vatricu. Šetač počinje dijalog s čovjekom na kojeg nabasa. Tako otkrije da čovjek stoji vani, grije se i čuva alat. Šetaču postane krivo što je taj čovjek vani, na hladnoći i snijegu i odluči ga svojom napornom pričom natjerati da ode na toplije mjesto.
Saznaje da čuvar mora biti tamo kako ne bi došao tko i ukrao alat, koji mora dočekati ostale radnike koji su na godišnjem. U ovom razdoblju godine, ljudi koji rade na gradilištu iza barake, idu na odmor, a čuvar mora brinuti o svim predmetima koji su tamo. Tamo je i srp kojeg su, govori šetač, oteli davno seljaku i čekić koji su uzeli radnicima. Na gradilištu su ljudi koji su pošteni i takve stvari ne bi ukrali. Šetač govori da je ovo njegov kvart u kojem žive mirni, normalni, pošteni ljudi.
Čuvara to začudi pa pita šetača je li on neki promatrač ili direktor da sve te stvari zna. Šetač mu odgovori da je on samo stanovnik koji se brine u kakvom okruženju živi zbog vlastite djece. Točno zna kakav mu je kvart jer ne bi želio da jednog dana njegovi potomci budu okruženi opasnošću. Tako je siguran da čuvar bespotrebno stoji na ulici jer mu nitko ništa neće ukrasti jer se tu ljudi ne prikradaju i nisu zločesti, a i nezainteresirani su za čekiće jer niti ne znaju čemu oni služe. Šetač zato čuvara zove na čaj, da iz tople kuće nadzire gradilište stanova.
No, čuvar se ne da jer strijepi da će dobiti otkaz ako mu tko ukrade sav alat iz barake koju on čuva. Šetač proviri u baraku i ostane začuđen količinom čekića koji zapazi. Podsjeti ga na Moskvu, ali i na to da baš ovaj kvart nazivaju Mala Moskva i shvati da je to zato jer u Moskvi čekići posvukud vise prolaznicima iznad glava a u ovom su kvartu u temeljima kuća čekići. Šetač odlazi, vraća se kući, a čuvar ostaje. Kod kuće doznaje da mu dolaze gosti. Ženi najavljuje da će doći i nepoznati čovjek kojeg je pozvao na intelektualni rad.
Žena mu primijeti da je popio i kaže mu da bi bilo najbolje da malo odspava kako pred gostima ne bi nesuvislo pripovijedao. Šetač shvati da ga niti vlastita žena na razumije pa se zato zapita:
“Zar ne bi bilo divno da čovjek koji je možda izgradio ovu kuću, u kojoj smo podstanari, napokon u njoj popije čaj?”
Žena zaključi da bi joj i suprugu trebao jedan čaj i ode iz sobe.
Šetač govori o besmislenosti i nezainteresiranosti kao jednoj od društvenih onodobnih karakteristika, odnosno o obliku vlastitog interesa. Ironičnost se očituje u prikazu šetačeve gostoljubivosti jer je u alkoholiziranom stanju tako da čitatelj nije siguran je li šetač uistinu zainteresiran za ugošćivanje čuvara ili nije.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Zagreb, Mirogoj
Vrijeme radnje: novogodišnja noć
Jezik i stil: ich-forma, dijalog
Dijete iz prvog braka – kratak sadržaj
Otac dolazi u školu na razgovor s razrednicom svoga sina. Sin mu previše izostaje u školi pa u dijalogu, koji vode razrednica i otac, doznajemo da dječak u školi uredno dolazi kad majka nije odsutna, a kada je samo otac s njim kod kuće, dijete izbiva iz škole (odlazi s trećeg sata i pritom se nikome ne javlja, čak niti ne dolazi u školi, količina neopravdanih sati znatno se povećala).
Otac nije pretjerano zagrijan za to da djetetu nameće stavove, savjete i mišljenja, već ga pušta da se sam snalazi u realnom svijetu, baš kako se i on sam snalazio kad je bio u tim godinama. U jednom trenu otac shvati da Davorovi izostanci nisu glavni razlog razgovora koji vodi s učiteljicom. Stoga on nju upita što ona i škola zaključuju o ponašanju njegova tj., što misle kako on živi kod kuće? Učiteljica mu da do znanja da je, iako otac to nije rekao djelatnicima škole, Davor jedini od 38 učenika u razredu koji nema majku, tj. ne zna se je li mu majka živa s obzirom na to da je Davor sin iz očevog prvog braka.
Kad mu učiteljica to izreče, otac poludi jer smatra da nitko nema pravo znati sve o njemu. Preko informacija o ocu dolazi se do zaključaka i mišljenja o njegovom sinu, što nije u redu, smatra otac. Učiteljica ga upozorava da informacije koje ima o Davoru i njegovim majkama nikako nisu istinite jer se prema dokumentima ne poklapaju. Otac shvati da razgovor ne vodi nikamo i odlučno ustane jer shvati da tema njegovog braka i ženidbe ne vodi nikamo.
Tema su Davorovi izostanci, a u vezi toga ne zna što bi poduzeo. Učiteljica zamoli oca da sinu ne spominje razgovor, a zatim mu kaže da će ga zvati ako primijeti Davorovo nedolično ponašanje. Sugovornici se rastanu s prijateljskim pozdravom.
Svaki roditelj ima svoje načine odgajanja i to se treba poštovati. Učitelji i obrazovni djelatnici trebaju voditi brigu o djetetu na temelju njegova znanja i ponašanja, ali ne i roditeljskog ponašanja. Svaki čovjek ima svoje grijehe, no nikakva tajna organizacija niti bilo tko nema pravo suditi (o) čovjeku na temelju grešaka – prošlost ne smije biti kočnica sadašnjosti i budućnosti.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: zagrebačka osnovna škola
Vrijeme radnje: druga polovica 20. stoljeća (spominjanje Udbe)
Jezik i stil: pripovijedanje i dijalog
Likovi: učiteljica, otac, trinaestogodišnji sin Davor
Analiza likova
Učiteljica – vrši dužnost učiteljice i poziva oca na razgovor kako bi ga upozorila na posljedice sinova mu ponašanja.
Otac – popustljiv, nezainteresiran za odgoj svoga sina, zaposlen, ziheraš – ne petlja se u sinovo učenje, ne pomaže mu u zadaćama, ne želi ga krivo učiti, egoist, nije mu svejedno kakav mu sin, ali ne želi utjecati na njegove odluke.
“Što bi dijete mislilo o meni kad bi mu krivo kazao, a to shvatio i učitelj?”
“Ako pogriješi, bit će njegov izbor.” – otac je zapravo jako sebičan!
Krivnju svaljuje na druge (loše vladanje sina ga ne brine, nepromišljeno ponašanje i krive odluke pripisuje školskim djelatnicima, iako to otvoreno ne priznaje). Samostalan u odlukama još od ranog djetinjstva što mu je pomoglo pri razumijevanju današnjeg svijeta.
Trinaestogodišnji sin Davor (7. razred) – dvije vrste ponašanja – kada mu je majka u Zagrebu, odgovoran je, a kada je nema i o njemu brine otac, onda ne dolazi u školu.
Talijanska kuhinja – kratak sadržaj
Muž i žena sjedili su u dnevnom boravku. Ona je rekla kako je vidjela divnu talijansku kuhinju koja košta samo pet tisuća njemačkih maraka. Odlučila je da bi joj ona izvrsno izgledala u stanu,a i da joj je prijeko potrebna jer se njezina stara počela raspadati . Muž nije bio oduševljen temom razgovora, no da zadovolji ženu, rekao joj je da odmah ide pogledati tu kuhinju o kojoj je riječ.
U dućanu ga je prodavačica uvjeravala da je to kvalitetna, vrhunska kuhinja, koja ima sve najbolje kućanske aparate. Gospodin je zaključio je ne može kupiti jer nema metar pa ne zna bi li stala u njegov stan. Sjetio se majstora Štefa koji mu je pomogao u opremanju stana pa ga je pozvao da s njim ode u dućan i razgleda kuhinju. Obećao je vratiti se o kuhinju s novcem, no otišao je na kavu s majstorom i rekao mu za ideju. Naime, mužu je palo na pamet da bi Štef identičnu kuhinju mogao napraviti od hrvatskog drva i za manje novaca. Žena bi bila sretna, kao i on jer bi prošao puno jeftinije. Ženu i sina poslao je na ljetne praznike, a u mjesec dana majstor Štef pokazao je da je i prije dogovorenog roka sposoban izvršiti dogovor.
Po povratku s ljetovanja, žena je bilo oduševljena, kao i njezine prijateljice. Nisu primijetile da to nije originalna kuhinja iz dućana, a suprug se nadao da će tako i ostati. Nije im imao snage reći istinu te im nije htio kvariti veselje i oduševljenje. Dosjetio se da će možda koji put majstor Štef pitati kako služi kuhinja. A i to bi nekako bilo najpošteniji način da žena dozna (ako će biti prilike). Ipak je kuhinja bila majstorov posao, a samo je ideja bila suprugova.
Poruke djela su da se čovjekova domišljatost ponekad isplati. Usrećiti ženu dobar je postupak, no isto je tako potrebno reći joj istinu da kasnije ne bi bilo problema.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Zagreb
Vrijeme radnje: ljetni mjeseci
Jezik i stil: standardni jezik s pokojom kajkavskom riječi
Likovi: muž, žena, sin, majstor Štef, ženine prijateljice
Analiza likova
Muž – domišljat, promišljen, škrt/šparan.
Žena – ono što je poželjela, dobila je. No, nije uočila da je kuhinja domaće, a ne talijanske izrade. Sretna jer misli da joj je suprug udovoljio želji i nabavio talijansku kuhinju. Zadovoljna i naivna (suprug ju je “preveslao”, ali s dobrom namjerom).
Sin – spominje se samo kada dolazi u dućan da s ocem pogleda kuhinju.
Majstor Štef – majstor od riječi. Svoj je posao izvršio na vrijeme i s velikim uspjehom.
Igra – kratak sadržaj
Mladić je nazvao djevojku i pitao želi li se susresti s njim. Ponudio joj je šetnju, no ona je rekla da joj je to prebanalno. Pitao je želi li u kazalište, no odgovorila je da je tamo premračno. Rekla mu je da će ga čekati na Tuškancu. Kada je uzbuđen zbog susreta došao gore, nije ju mogao naći. Ona se stvorila niotkuda i predbacila mu da ju uvijek traži na krivom mjestu.
Predložila mu je da se okupaju u lokvi. Tako su i učinili. Nakon toga, ona je predložila da odu na osunčani proplanak da se osuše i utople. Kada su došli gore, ona mu je naredila da ju utopli različitim lišćem, svaki dio njezina tijela kojeg je ona otkrila jer je skinula mokru odjeću. Muškarac je to učinio, složio je mozaik od lišća. No, djevojka mu je rekla da je mislila da će biti maštovitiji i ogrnuti je s više vrsta lišća s obzirom na to da je oko njih botanički vrt. Muškarac nije imao nikakvog komentara. Obukli su se i šutke odšetali prema kući.
Priča nam govori da žena ponekad može biti prezahtjevna, imati previsoke kriterije i očekivanja, a muškarac zbunjen. Ta zahtjevnost može rezultirati bahatošću koja muškarca može odbiti. Ako je žena neodlučna i nesigurna, ne bi se trebala igrati tuđim osjećajima i zbunjivati ljude jer to nije pošteno naspram drugih.
Mjesto radnje: Tuškanac, proplanak
Vrijeme radnje: druga polovica 20. stoljeća (spominjanje Udbe)
Jezik i stil: jednostavan jezik
Likovi: žena, muškarac
Stjepan Čuić biografija
Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.
Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).
Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.
Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.
1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.
Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).
Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).
Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).
Autor: L.M.
Komentariši