Stranac

Roman “Stranac” Alberta Camusa objavljen 1942. godine. Djelo je nastalo u Camusovom prvom stvaralačkom razdoblju, nazvanom razdoblje apsurda. Camusova filozofija sastoji se od vjerovanja da život nema nikakvo stvarno značenje te da je besmislen i apsurdan. Ti su stavovi proizašli iz njegovog iskustva s Drugim svjetskim ratom te su najbolje vidljivi upravo u ovom djelu. Camus je zbog njega osvojio je Nobelovu nagradu za književnost 1957.

Analiza djela

Roman je prema vrsti filozofski, a utemeljen je na filozofskom eseju “Mit o Sizifu”, u kojem Camus pobliže iznosi različite vidove apsurda. Taj esej objavljen je iste godine kad i “Stranac”.

Glavni lik romana je tridesetogodišnjak Meursault koji priča svoju priču u prvom licu. On je stranac, kao i u naslovu romana, kojim se prikazuje odnos između junaka i društva, kao jedan od temeljnih problema društva. On je antijunak – apsurdan, suvišan čovjek koji potpuno pasivno promatra kako slučaj određuje tok njegova života. Svoju priču iznosi na miran i jednostavan način, a sebe prikazuje kao čovjeka čiji je život ispunjen nizom slučajnih situacija za koje je on nezainteresiran te u kojima sudjeluje tek kao prolaznik. Čak i činjenicu da je počinio ubojstvo iznosi kao posljedicu slučaja.

Roman započinje smrću njegove majke i sahranom na kojoj Mersault ne pokazuje nikakve emocije kajanja ni žalosti za majkom. Odmah nakon toga nastavlja svoj život kao da se ništa nije dogodilo. Započinje ljubavnu vezu, do koje mu također nije stalo. Igrom slučaja on počini ubojstvo za koje prihvaća odgovornost, ali ne pokazuje žaljenje, samo nezadovoljstvo. Odgovara za taj grijeh te je osuđen na smrtnu kaznu, a na samom kraju on se miri sa sudbinom i činjenicom da je život besmislen te da ništa u životu nije važno.

Kompozicija romana je dvodijelna, a počinje i završava problemom smrti. Prvi dio romana započinje majčinom smrću i sahranom, a završava počinjenim ubojstvom. Drugi dio romana sastoji se od događaja u zatvoru, suđenja te završava osudom na smrt. Tijekom romana se primjećuje indiferentnost glavnog lika te nedostatak emocija, a i sam potvrđuje da je čovjek bez ambicije jer smatra da ništa u životu ionako nema smisla.

Suđenje je bitan događaj u romanu jer se Mersaultu sudi na temelju predodžbi o njegovom karakteru, a ne na temelju okolnosti koje su dovele do ubojstva. Zbog toga stalno biva optužen zbog svojeg bešćutnog ponašanja prema majci te nedostatku emocija na sahrani, ubrzo započetoj ljubavnoj vezi te odlasku u kino na komediju. Te se činjenice stavljaju u prvi plan, a svjedoče o njegovom karakteru, dok ubojstvo pada u drugi plan, iako je glavni lik prihvatio odgovornost za počinjeno nedjelo.

U stilu pisanja uočavaju se kratke i sažete rečenice, kojima se u mnogo slučajeva opisuju neki manje bitni detalji. Iz načina pisanja primjećuje se mnogo toga o glavnom liku te se oblikuje njegov karakter; njegova nezainteresiranost, pesimističnost i pasivnost kao glavne osobine. Na samom kraju romana, glavni lik prevladava besmislenost svojeg života njegovim prihvaćanjem.

Književni elementi

Književni rod: epika

Vrsta djela: filozofski roman

Vrijeme radnje: vremensko razdoblje od godine dana

Mjesto radnje: Alžir

Kratak sadržaj

I. dio

Radnja romana započinje kada glavni lik, Meursault, saznaje da mu je majka preminula. On ne zna je li preminula taj dan ili dan prije, dobio je tek telegram da je ukop sutradan. Ubožnica u kojoj je majka živjela nalazi se u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira i on planira putovati autobusom, kako bi stigao na vrijeme i probdio noć uz pokojnicu. Zato je zatražio dva slobodna dana na poslu. Iako mu je to odobrio, šefu nije bilo drago, pa se Meursault opravdavao da nije on tome kriv.

Prespavao je skoro cijeli put, a kad je stigao, sastao se s upraviteljem ubožnice. Upravitelj mu je rekao da je njegova majka bila tamo skoro tri godine te ga je uvjerio da se ne treba osjećati krivim što se nije bolje brinuo za majku jer zna da je njegova plaća mala. Majka je ionako tamo bila sretnija jer je imala mnogo prijatelja s kojima je imala mnogo toga zajedničkog. Meursault se s tim složio te se prisjetio kako je majka često plakala, uglavnom zbog navike, a dijelom i zbog toga što je on u posljednjih godinu dana nije često posjećivao. Ali bilo mu je jako naporno izgubiti cijeli dan na dugu vožnju autobusom do ubožnice. Upravitelj ga je odveo u mrtvačnicu te ga obavijestio da je majka izrazila želju za vjerskim pokopom, a Meursault je znao da njegova majka nije pretjerano marila za vjeru. Lijes je bio zatvoren pa je vratar požurio kako bi ga otvorio, ali Meursault ga zaustavi, ni sam ne znajući zašto. Vratar ga nije osuđivao zbog toga, ali je ostao s njim u prostoriji i raspričao se o svojem životu, što Mersaultu nije smetalo jer je smatrao da zanimljivo pripovijeda

Pozvan je u blagovaonicu na večeru, ali nije bio gladan pa je prihvatio samo šalicu bijele kave. Poželio je zapaliti cigaretu, ali nije bio siguran smije li pred majkom. Ipak, odluči da to nije važno i zapali. Noć je proveo bdijući uz majku i povremeno drijemajući. U jednom trenutku ga je probudio dolazak desetak majčinih prijatelja. Nisu međusobno progovorili ni riječi, nego su i oni nakon nekog vremena zadrijemali. Isticala se samo jedna žena koja je neutješno plakala. Vratar je obavijestio Meursaulta da je ona bila majčina jako dobra prijateljica te da je sad ostala sama.

Sljedeće jutro, prije pogreba, Meursault se ponovno sastao s upraviteljem kako bi potpisao neke papire. Upravitelj ga upita želi li još jednom vidjeti majku prije nego zatvore lijes, što on odbije. Obavijesti ga da će na pogrebu biti samo par ljudi: njih dvojica i dežurna bolničarka jer ostalim stanovnicima ubožnice nije dopušteno prisustvovati pogrebima. Iznimku čini jedino Thomas Perez, koji je bio vrlo blizak s njegovom majkom te su se svi šalili da su zaručnici. Njezina smrt ga je duboko pogodila pa mu je dopušteno prisustvovati na pogrebu.

Pogrebna povorka polako se kretala prema selu. Na pitanje je li majka bila stara, Meursault nejasno odgovara jer ni sam ne zna koliko je njegova majka imala godina. Ne sjeća se puno detalja s pogreba, osim da je bila nesnosna vrućina te da je Perez imao poteškoća s hodanjem. U jednom trenutku pao je u nesvijest. Za vrijeme povratka u Alžir, s radošću je razmišljao da će se napokon moći naspavati.

Sutradan je Meursault shvatio da šefu nije bilo pravo kad je zatražio dopust jer su ta dva dana bila pred vikend pa je imao sve skupa četiri slobodna dana. Bila je subota pa je odlučio otići na kupanje. Tamo je sreo Marie Cardonu, daktilografkinju koja je nekad radila u njegovom uredu i za koju se tad zanimao. Skupa su proveli dan na kupalištu, a za navečer su dogovorili odlazak u kino, pogledati Fernandelovu komediju. Ona se iznenadila kad je primijetila njegovu crnu kravatu te ga pitala je li u žalosti. Kad joj je rekao da mu je majka umrla dan prije, lecnula se, ali nije ništa rekla. Meursault je opet imao potrebu opravdati se i reći da on tome nije kriv. Noć su proveli skupa, a rano ujutro Marie je otišla. Meursault se sjetio da je nedjelja i da ne voli taj dan. Odluči ostati u stanu, umjesto uobičajenog odlaska na ručak kod Celestea, gdje bi ga svi ispitivali o majci. Proveo je dan promatrajući prolaznike na ulici. Navečer je zaključio da je još jedna nedjelja gotova, njegova majka je sahranjena, a on ujutro ide na posao. Ipak se ništa nije promijenilo.

Idući dan je naporno radio. Šef je bio ljubazan i pitao ga za majku. Nakon posla, na stepeništu susretne svojeg prvog susjeda Salamana, koji je bio poznat po tome što se već osam godina ne odvaja od svojeg psa, koji ima neku kožnu bolest. Nakon toliko godina skupa, čak su i sličili jedan drugom. Salamanu je smetalo što je pas stalno prisutan pa ga je tukao i psovao mu. Mersaultov drugi susjed, Raymond Sintes, pozvao ga je na večeru. O njemu svi govore da živi od žena, ali kad ga netko pita čime se bavi, odgovara da je skladištar. Meursault primijeti da je Raymondu jako stalo da njih dvojica budu prijatelji, a njemu je bilo svejedno. Raymond mu ispriča priču o njegovoj ljubavnici koju je uzdržavao pa je saznao da ga vara. Pretukao ju je i ostavio. Potukao se i s njezinim bratom. Smatrao je da je nije dovoljno kaznio te joj se htio još nekako osvetiti. Zato zamoli Meursaulta da joj napiše pismo kako bi je natjerao da mu se vrati, samo da je opet ponizi i ostavi. Njemu je bilo potpuno svejedno pa je napisao pismo.

Cijeli sljedeći tjedan naporno je radio, a subotu je proveo s Marie. Ovaj put ostala je i sutradan na ručku. Meursault joj je pričao o Salamanu i njegovom psu, što ju je nasmijalo, ali se rastužila kad ga je pitala voli li je. On je odgovorio da “to ništa ne znači, ali da mu se čini da je ne voli”. Tad su čuli glasnu prepirku u Raymondovom stanu. Tukao je i vikao na svoju ljubavnicu. Mnoštvo ljudi se okupilo i slušalo što se događa. Marie je zamolila Meursaulta da pozove policiju, ali joj je on rekao da ne voli policajce. Ipak, netko je drugi pozvao policajca koji ga ošamari kad mu ljubavnica kaže da ju je istukao i naredi mu da čeka da ga pozovu u policijsku postaju.

Kasnije je Raymond posjetio Meursaulta te ga zamolio da mu bude svjedok. Njemu je bilo svejedno, samo nije znao što bi kao svjedok trebao reći. Raymond mu kaže da samo treba reći da smatra da ga je ljubavnica iznevjerila, pa Meursault pristane. Otišli su proslaviti i Raymond je bio zadovoljan svojom osvetom. Na povratku u stan sreli su Salamana, koji je bio neutješan jer mu je pas odlutao.

Raymond zove Meursaulta na posao i govori mu da ga je njegov prijatelj Masson pozvao da provedu iduću subotu u njegovoj vikendici, nedaleko od Alžira. Rekao mu je i da ga prati skupina Arapa, među kojima je i brat njegove ljubavnice te da ga obavijesti ako ih primijeti. Šef mu kasnije nudi promaknuće u Parizu jer smatra da bi to bilo dobro za njega, a on odgovara da mu je potpuno svejedno. Nema nikakve ambicije u životu jer je shvatio da to ionako nije važno. Marie ga pita želi li je oženiti, a on odgovara da mu je svejedno, ali da ako ona baš želi, mogu se vjenčati. Ponovno ga pita voli li je, a on joj odgovara jednako kao i prvi put.

Kasnije susreće Salamana, koji još uvijek nije pronašao psa pa je tužan. Novog psa ne želi jer je ovog nabavio nakon ženine smrti i već je na njega bio navikao. Razgovaraju o Mersaultovoj majci te mu on govori da su mu neki ljudi zamjerili što ju je poslao u ubožnicu, ali da ga on razumije. Mersault odgovara da nije niti znao da mu ljudi to zamjeraju.

Sljedeće nedjelje Meursault, Marie i Raymond upute se na autobus koji će ih odvesti do Massonove vikendice. Primijete da ih prati skupina Arapa, među kojima je i brat Raymondove ljubavnice, ali ne ulaze u autobus s njima. Provode dan na plaži, a nakon ručka tri muškarca odlaze u šetnju plažom. Primijete da ih prate dva Arapa. Jedan od njih brat je Raymondove ljubavnice te ubrzo dođu u sukob s njima. Mersault upozori Raymonda da jedan od Arapa ima nož, ali prekasno jer mu je već razrezao ruku i usnu.

Kasnije tog popodneva, Raymond se vraća od doktora te se u pratnji Meursaulta uputi na plažu. Ima pištolj te želi ubiti Arapa, a kad ih opet sretnu, Meursault ga odgovara od ubojstva i nagovori ga da mu preda pištolj.

Vraćajući se prema vikendici, Meursault iscrpljen od vrućine, ostaje na plaži. Muči ga glavobolja pa se uputi prema izvoru, ali tamo primijeti da se Arap vratio. Uzima pištolj, a Arap izvuče nož kojim ga zaslijepi odsjaj sunca i Meursault opali jednom iz pištolja. Nakon kratke stanke, ispali još četiri metka u Arapovo već beživotno tijelo.

II. dio

Meursault se nalazi u zatvoru, gdje ga posjećuje branitelj kojeg mu je dodijelio sud. Obavještava ga da su se raspitivali o njegovom privatnom životu i saznali da se na majčinom pogrebu ponašao bešćutno. Zato ga pita je li mnogo patio zbog majčine smrti. Meursault ne zna kako bi mu na to odgovorio. Mnogo je volio majku, ali to ništa ne znači jer svako je biće bar jednom poželjelo da netko tko im je blizak umre. Branitelj ga upozori da to ne smije reći na sudu. Zaključio je da bi radije da mu majka nije umrla, ali branitelj mu govori da to nije dovoljno. Meursault je primijetio da je branitelju nelagodno u njegovom društvu pa ga poželi uvjeriti da je poput drugih ljudi, ali je zbog lijenosti odustao od ljudskosti.

Kasnije je doveden na ispitivanje pred suca istražitelja. Ovaj mu je postavio pitanje zašto je čekao nakon prvog hitca pa onda ispalio i ostale. Meursault mu ne zna odgovoriti na to pitanje. Istražitelj je bio nezadovoljan takvim odgovorom te Mersaultu krene mahati raspelom pred licem i ispitivati ga vjeruje li u Boga. On smatra da svatko zaslužuje oprost, samo se treba pokajati, ali Meursault ustraje u svojem odgovoru da ne vjeruje. Na pitanje žali li zbog svojeg čina, odgovara da ne žali, nego osjeća nekakvo nezadovoljstvo. Istražitelj je bio vrlo uznemiren nakon tog prvog susreta, ali svaki drugi susret, za vrijeme istrage koja je trajala jedanaest mjeseci, bio je srdačan. Meursault je već stekao dojam da je član obitelji, a istražitelj ga je zvao gospodin Antikrist.

Meursault opisuje svoje dane u zatvoru. U početku je bio u ćeliji s nekim Arapima, koji su odmah zašutjeli kad im je rekao zašto se tu nalazi. Onda su ga premjestili u privatnu ćeliju. Marie ga je posjetila samo jednom; više joj nisu dopuštali jer mu nije bila žena. Govori mu da se treba nadati te da će se vjenčati i ići na kupanje kad izađe iz zatvora. Meursault je nezainteresiran za nju i za to što ona ima reći. Više pažnje obraća na druge posjetitelje. Ubrzo se navikava na zatvor i sve stvari koje su mu uskraćene više ne smatra kaznom. Spava oko osamnaest sati na dan, a ostatak vremena provodi prisjećajući se svih detalja iz svojeg stana. Prisjeća se priče o Čehoslovaku koji je napustio svoj dom kako bi se obogatio, a kad se vratio, majka i sestra ga nisu prepoznale pa su ga ubile zbog njegovog bogatstva. Kad su otkrile tko je on bio, počinile su samoubojstvo.

Sljedećeg ljeta započelo je suđenje. Došlo je puno ljudi jer su novinari napuhali slučaj, s obzirom na to da nisu imali drugih, bitnijih vijesti. Na pitanje zašto je poslao majku u ubožnicu, Meursault odgovara da nije imao dovoljno novca da bi plaćao nekoga da se brine za nju, a upravitelj ubožnice potvrdio je da mu je majka to zamjerila. Shvatio je da ga ljudi u sudnici mrze kad su ga napali zbog toga što na sahrani nije htio vidjeti majku posljednji put, nije plakao te je otišao odmah nakon pokopa, ne zadržavajući se na grobu.

Svjedoci su bili Perez, Celeste, Marie, Raymond i Salamano i svi su svjedočili u Mersaultovu korist ili samo iznosili činjenice. Ali to nije bilo od velike pomoći, pogotovo zbog njegovog ponašanja na sahrani te zbog činjenice da je odmah idući dan započeo vezu s Marie, a u kinu gledao komediju. U svoju obranu Mersault izjavljuje da je do ubojstva došlo sasvim slučajno, zbog sunca te da mu to nije bila namjera. Tužilac je ponovno iznio sve Mersaultove pogreške koje je počinio na majčinoj sahrani i poslije te je zahtijevao smrtnu kaznu, na koju je Mersault i osuđen. Pomišlja da možda postoji mogućnost da se uloži tužba, ali odvjetnik ga odgovara od toga, govoreći da to nema smisla te da ne želi učiniti ništa čime bi razljutio sud. Mersault se poslije suđenja prisjeća svoje majke pa i oca te kako je on jednom prisustvovao pogubljenju nekog čovjeka i kako je to loše podnio. Zaključio je kako bi bilo dobro da on može promatrati pogubljenje, a ne biti žrtva.

Tri puta je odbio primiti ispovjednika, ali on dolazi unatoč tome i zahtijeva da mu Mersault iznese razloge odbijanja. Meursault ga odbija saslušati te mu govori da on ne vjeruje u Boga, ali ispovjednik inzistira na tome da bi Mersault trebao prihvatiti Boga u svojim posljednjim danima. Mersault se naljuti govoreći da ionako ništa nije važno te da je smrt jedina sigurnost u ljudskom postojanju. Prisjeća se svoje majke te napokon shvaća zašto je ona u svojim posljednjim godinama odlučila imati zaručnika. Smatra da je nadomak smrti bila oslobođena i spremna sve proživjeti ponovno. Tako se i on osjetio spremnim sve proživjeti. Kao da ga je to što se razljutio očistilo od zla i oslobodilo nade pa se otvorio ravnodušnosti svijeta. Poželio je da njegovom smaknuću prisustvuje mnoštvo ljudi te da ga dočekaju povicima mržnje.

Analiza likova

Likovi: Meursault, Marie Cardona, Raymond Sintes, Thomas Perez, Celeste, Salamano, Arap, tužitelj, branitelj, ispovjednik.

Meursault – glavni junak, tj. antijunak djela, na koga se odnosi i naslov romana. On je tridesetogodišnji službenik koji pasivno i nezainteresirano živi svoj život, za koji smatra da je niz slučajnih događaja. Zato i počinjeno ubojstvo opravdava kao posljedicu slučaja. On svoju priču priča u prvom licu, sasvim smireno i staloženo, iz čega se može zaključiti da mu je potpuno svejedno što se će s njim dogoditi. Ne pokazuje nikakve emocije jer smatra da to ionako nema smisla, pa ne pokazuje emocije čak ni prema majci i djevojci. Na majčinoj sahrani ne plače te se ne zadržava kod groba nakon pokopa. Odmah idući dan započinje ljubavnu vezu s osobom kojoj otvoreno govori da je ne voli. Te činjenice imaju veću ulogu na njegovom suđenju jer se njegovo ponašanje protivi normalnom i prihvatljivom ponašanju u društvu te ga zbog toga osuđuju kao lošu osobu, stranaca i prijetnju. Njegove mu karakterne osobine zamjeraju više nego sam čin ubojstva te se čini kao da ga zbog njih i osuđuju smrtnu kaznu. Činjenica je da Meursault jednostavno ne razmišlja o dobru i zlu, među njima ne pravi nikakvu razliku. Smatra da ljudski životi nemaju neko veliko značenje ni smisao pa zbog toga ni postupci nemaju nikakvog utjecaja. Zbog toga se miri sa sudbinom i prihvaća svoju kaznu.

Raymond – Mersaultov susjed koji želi biti njegov prijatelj, za što je Mersaultu potpuno svejedno pa prihvaća, jer mu je tako lakše. Smatra se da živi od žena, iako on govori da je skladištar. Mersaultu priča da je saznao da ga ljubavnica vara pa ju je istukao, ali smatra da joj se nije dovoljno osvetio pa želi da mu Meursault pomogne napisati pismo u kojem će je navesti da mu se vrati, samo kako bi je ponovno ostavio. Meursault pristaje jer nije imao razloga odbiti. Raymond dolazi u sukob s ljubavničinim bratom, kojeg Meursault na kraju ubija. U jednu ruku, Raymond je uzrok Maursaultove nesreće jer ga je on doveo u kontakt s Arapom te mu dao pištolj kojim je ubijen. Njegove karakterne osobine u potpunoj su suprotnost s Meursaultovim osobinama. Meursault nije niti moralna niti nemoralna osoba, jednostavno ne pravi razliku između dobra i zla, dok je Raymond nemoralan te svojim ponašanjem prema ljubavnici pokazuje da je i nasilan. Dok je Meursault potpuno pasivan te prihvaća sve što sve oko njega i njemu događa, Raymond uvijek prvi poduzima nešto. Na suđenju, svojom iskazom u Mersaultovu korist, pokazuje da je ipak vjeran prijatelj.

Marie Cardona – Meursaultova djevojka i u tom pogledu potpuno je drugačija od njega jer se iskreno zaljubljuje u njega, prihvaća sve njegove mane te govori da ga vjerojatno upravo zbog toga voli. Iskreno mu govori o svojim osjećajima, za koje on ne mari. Iako joj je iskreno rekao da je ne voli, ona ne prekida njihovu vezu, čak ni nakon ubojstva. Posjećuje Meursaulta u zatvoru i piše mu pisma, govoreći da će se vjenčati kad ga oslobode, čime pokazuje da niti malo ne mari što je Meursault počinio ubojstvo.

Albert Camus

Albert Camus jedan je od najznačajnijih francuskih književnika, kako u razdoblju egzistencijalizma i avangarde, tako i općenito. Rođen je u Mondovi, u Alžiru 1913. godine u siromašnoj i gotovo nepismenoj obitelji. Godinu dana nakon njegova rođenja poginuo mu je otac, a on je ostao živjeti s polugluhom majkom.

Camus je odrastao u vrlo lošim uvjetima, u siromaštvu. 1923. dobio je državnu stipendiju i upisao gimnaziju, nakon koje upisuje Sveučilište u Alžiru. Kao mladić bio je vratar u nogometnoj momčadi na sveučilištu, ali je nedugo nakon toga dobio tuberkulozu, zbog čega je morao napustiti nogomet, ali i privremeno obustaviti i studij. Kako bi se prehranio, obavljao je mnoge poslove, od privatnog učitelja do prodavača automobilskih dijelova.

1936. diplomirao je filozofiju na svom sveučilištu. Te godine osnovao je i svoju kazališnu družinu, za koju je pisao komade, režirao predstave i povremeno glumio. Počeo je baviti se i novinarstvom, te objavljuje svoju prvu zbirku eseja “Lice i naličje”.

Kada je osnovana Alžirska komunistička partija, produžio joj se vođen idejom da će tako pomoći izjednačavanju alžirskih Europljana s pravim Europljanima. Pridružio se i Alžirskoj narodnoj stranci, zbog čega je bio sumnjiv komunistima. Uskoro su ga počeli povezivati i s francuskim anarhističkim pokretom.

1939. izdao je drugu zbirku eseja “Pirovanje”, a kada je započeo 2. svjetski rat, prijavio se u vojsku u koju nije primljen zbog tuberkuloze koja mu je narušila zdravlje. Uskoro je Camus počeo pisati za časopis Paris-Soir, te 1941. godine završava svoj prvi roman “Stranac”, istovremeno tiskajući i esej “Mit o Sizifu” koji predstavlja egzistencijalizam i roman apsurda. 1947. izdaje roman “Kuga”, svoj drugi najpoznatiji roman, istovremeno kada i dramu “Opsadno stanje”, koje povezuju s idejom Orwellovih djela, posebno njegovom “1984.”.

Ostala poznata djela Alberta Camusa su drame “Kaligula”, “Nesporazum”, “Bjesovi” i drugi, romani “Pad”, “Sretna smrt” i “Prvi čovjek”, te novele “Progonstvo i kraljevstvo”. Uz to, Camus je pisao razna filozofska djela i eseje.

Za svoj književni rad Camus je 1957. godine dobio Nobelovu Nagradu. Umro je u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, 1960. godine.

Autor: A.P.