Strepnja

Desanka Maksimović se može uvrstiti među najpoznatije srpske pjesnikinje 19. i 20. stoljeća.  Koristila je vrlo raznovrsne motive za pisanje, kao što su ljubav, priroda, njen rodni zavičaj, život, smrt… Upravo se ovi motivi protežu kroz djelo “Strepnja” koje je i podijeljeno na pet naslova: Ludosti srca, Predraga tajna, Čudotvorno drvo, Sećanje na zavičaj i Lirske note.

Svaka njena riječ ili stih se može protumačiti kao osobna ispovijed čitatelju. Priroda je jedna od njenih najvećih inspiracija za pisanje, sa prirodom povezuje svoje duševno stanje, svoju bol, radost, ushićenje. Ona osjeća prirodu na poseban način kao da se poistovjećuje sa njom, sa biljkama, životinjama. Dijelove prirode uspoređuje sa sobom ili sa nekim drugim tko je bio ili je još uvijek dio njenog života, a za nju ima posebnu vrijednost. Također, u njenom stvaralaštvu se uvrštavaju i poezije za djecu.

Prema djeci Desanka gaji posebnu osjetljivost i ljubav, jer se može sa djecom poistovjetiti. Djeca su nježna, iskrena, žive u iskvarenom svijetu odraslih koji su vrlo često loše osobe. Djeca su nevina i naivna, u svemu vide radost i nemaju pokvarenu dušu. Desanka je do kraja svog života bila veliko dijete u srcu, neiskvareno, željno topline, ljubavi, pravde i istine. Pjesnikinja mnogo piše i o ljubavi, iščekivanju ljubavi, a u isto vrijeme i o odbijanju ljubavi.

Ona želi ljubav, želi voljeti i biti voljena. Izdaleka gaji tihe osjećaje i veliku ljubav prema svome voljenom. Pjesnikinja želi ukazati na to kako se ljubav ne može mjeriti količinom vremena koju provedemo sa voljenom osobom, djelima koje učinimo za ljubav, ona jasno daje do znanja da se najveća ljubav tiho skriva u srcu, bez potrebe da se o toj ljubavi priča.

Desanka je pjesnikinja koja ima vrlo emotivan pogled na svijet, gaji velike osjećaje, željna je pravde i istine, suosjeća sa nemoćnima i nezaštićenima, nema potrebu hvaliti se i o sebi pričati ili pisati velike riječi. Ona je jednostavna žena puna ljubavi i suosjećanja i upravo tim riječima i možemo opisati njenu poeziju kao jednostavnu, lako razumljivu, kao riječi koje su ispričane iz dubine duše i otkrivaju najskrivenije osjećaje i misli jedne od najvećih srpskih pjesnikinja.

Vrsta djela: zbirka poezije

Mjesto radnje: priroda

Vrijeme radnje: proljeće, jesen, ljeto, zima

Kratak sadržaj

1. Ludosti srca

Proleće

Pjesma ima četiri strofe po četiri stiha, dakle radi se o katrenu. Pjesma ima simboličan naziv, a zapravo predstavlja sinonim za njenog vjerenika. Na brežuljku ga ona čeka kada se spuste večernji sati. Ona zna u koje vrijeme će doći jer ga sluti po ludosti srca. Ona zna da će biti sretan što nju opet vidi. On joj vraća mladost, ona je željna njegovih zagrljaja, šetnji šumom ujutro i uvečer. Kraj srca će joj šaptati da sve cvjeta i klija od njihove ljubavi, da ona i na usnama i u očima nosi njihove cvjetove ljubavi.

Proleće gnezdo gradi

Ovo je pjesma o dolasku proljeća koje gradi svoje gnijezdo ispod snježnog pokrivača. Legu se jata golubova. Iz neba rumenog se rađa sunce, a orao je već počeo kružiti po nebu. U njenom naručju proljeće svoje gnijezdo gradi, ruke su joj umorne i sve češće pati od vrtoglavica. Pod njen krov stiže njena ljubav, duša joj pjeva, duša joj je radosna. Možemo vidjeti kako je ova pjesma nastavak na prethodnu pjesmu, pjesnikinja piše o proljeću koje zapravo predstavlja njenu ljubav koja joj dolazi, ali i o pravom proljeću godišnjem dobu.

Vrana

Pjesnikinja piše o jednoj vrani. Uvijek joj je u proljeće dolazila jedna vrana, kljun joj je bio nasmijan i išla je pravo pjesnikinji kao da ju je htjela pozdraviti. Imala je sjajne oči kao dva tamna kristala. I kao da se zbuni vrana u njenoj blizini. Pa stane i maše krilima kao da ne zna što bi rekla. Kao da su njih dvije imale neki zajednički jezik samo njima dvjema razumljiv. Na poseban način su se sporazumijevale. Malo bude kod pjesnikinje i vrana opet krene svojim putem i na kraju pozdravi pjesnikinju. Pjesnikinja onda razmišlja možda joj je htjela odati neku tajnu.

Paukovo delo

Koračajući kroz šumu pjesnikinja sluša ptičje riječi. Korača kroz putanju koja postaje sve strmija i tanja, kad odjednom paukova mreža joj se ispriječi na putu. Na sredini mreže je stao pauk kao neki gazda i kao seljak na njivi koju je uzorao. Mogla je ona pokretom ruke razderati njegovu mrežu, njegov vrijedni trud i rad, ali joj bijaše žao. Zato je krenula lijevo kako bi ga zaobišla. A tko će znati, možda je i on svoje srce u tanke niti preo i na kraju stvorio mrežu. Okrenu se ona za njim, kad vidi da se i on za njom okreće.

Lov

Pjesnikinja neće više šetati onom gorom što se vidi na obližnjem brijegu, bar ne zorom i bar ne po snijegu. Jutros su se rano sreli dok je spavao grad i njegovo selo, onaj mladi hrast, jedan zec i pjesnikinja. Bilo je čisto, svježe, po snijegu nije bilo ni ptičjeg traga, priroda je odisala svježinom šume i blagim zrakom koji je bio pogodan za lov. Čula je lavež psa i kraj nje je potrčao zec i nestao u šumi. Osjetila je da su mu ti ljudi i psi donijeli smrt. Zato ona više neće šetati tom gorom, bar ne po snijegu, jer je na snijegu vidjela trag krvi tog jadnog zeca.

Vožnja

Vozi se pjesnikinja. Pokraj puta leže razasuta sela. Konji jure, bježe. I dalje se vozi, a pada topla i blaga noć. Osjeti se miris cvijeća sa livada. Seoske kuće se bijele, snijeg je pao. Ponegdje se vidi svjetlo neke kuće, a u nekim predjelima je magla. S druge pak strane, pjesnikinja se vozeći dalje nailazi na nasmijani mjesec, na beskrajno, nježno, meko i plavo nebo. I dalje se voze, a sela su svugdje razasuta kao potoci poslije bure, a konji i dalje lete i bježe.

Srebrne plesačice

Polja su srebrna, bijela. Kroz snijeg treperi red plesačica. Borova šuma je cijela, šuma samo šuti i gleda. Na čelu plesačice je srebrna kruna koja treperi, kroz snijeg treperi. Jednonoge plesačice jele se smiju, plešu, smiju. Oko sebe obavijaju snježne bijele valove. I trče na srebrnim prstima. Na večer se ušute i sviju svoja snježna bijela krila i ušute i utonu u san. Srebrne plesačice predstavljaju borove i jele koji su pokriveni snježnim prekrivačem i kada vjetar puše, oni svijaju grane kao da plešu.

Bliži se, bliži leto

Bliži se ljeto, pjesnikinja osjeti u svojoj duši da se bliži. Pjesnikinja obožava ljeto, ljeto je njeno najdraže godišnje doba. Svi koje ona sreće u putu joj govore da se bliži ljeto. Bujne livade mirišu i polja i šumarci koje je u putu srela. Ljeto opisiva kao sjajnu carsku krunu, zlatnu svjetlucavu kosu punu rumenih svitaca. Svi su joj rekli koje je u putu srela da se bliži ljeto.

Svici

Ljetos se pjesnikinja vraćala sa izleta sa učenicima, a mrak je iznenada pao, da nije vidjela ni prst pred okom, ni drveta, ni cvijeta, ni čovjeka i zgrade. Bila je jako zabrinuta jer je bila sa učenicima, a oni se dosjetiše da pohvataju svice, rumene i zelenožute i stave ih na kapute, a djevojčice da skupe one modroplave i nanižu oko glave.

I tako su izgledali kao da su puni nekih značaka i ordenja i na taj način su se lako nalazili između bukava. I nju je neko nestašno dijete okitilo. I tako su svi okićeni i ordenovani ušli u svoje selo i izgledali su kao kapetani iz neke bajke.

Pokošena livada

Postoji jedna livada kraj rijeke, gdje zrikavci tužno zriču. Pjesnikinja tu travu naziva travom smrti, jer ta trava priča tužnu priču. Jedna djevojka zlatnog, okruglog oka i bijelih trepavica je lepršala na livadi i ranjenicima dijelila mirisne osmijehe dječje. Toliko ljudi nedužnih leži u grobovima.

Čuje se do oblaka kako tužno zrikavci zriču, najmiliji plaču nad grobovima svojih mrtvih i dragih junaka. Ova pjesma nosi tužne osjećaje. Naziv pjesme je vrlo simboličan, može se poistovjetiti sa ljudima, dakle livada predstavlja ljude. A pridjev pokošeno u prenesenom značenju znači ljude koji su izgubili svoje živote.

Veče

Pjesma govori o sutonu, predvečerju, kada sunce već počinje zalaziti. Suton pada preko livada, kamenja, šuma, njiva, puta, sela. Izdaleka se čuje pjesma, kreketi žaba sa bare. Ta pjesma budi osjećaje u pjesnikinji, stvara osjećaje tuge, nostalgije. I svo ono monotono kreketanje i zrikanje sa livada i sa njiva i šum vode što se sliva, sve to izaziva kod pjesnikinje osjećaje tuge, boli, monotonosti.

Pjesma ima tri strofe, a prva i zadnja strofa su identične. Postoji neka tiha patnja u pjesnikinji i ta patnja je duboko povezana sa njom, stoga je mnogi zvukovi i slike iz prirode podsjećaju na njen život, na prošlost, na neku bol koju je proživjela.

Vetar pakosnik

Vjetar pakosni u ovoj pjesmi predstavlja sve teške životne situacije koji pogađaju pjesnikinju, sve ljude koji pjesnikinji nanose bol. Kaže kako se od vjetra cijeli dan krije i da ne može pogoditi iz kojeg pravca će se pojaviti, hoće li biti pod pravim uglom ili pod tupim. Ako se pojavi pod pravim uglom, nanijet će veći bol, a pod tupim, nanijet će manji bol. Gdje god pođe ona, vjetar je tu, u šumi, na vodi, gdje god stane da bježi, on je sustiže. Vjetar je tu, svuda oko nje, okružena je zlim ljudima. I ako joj jave da će biti tihi jutarnji sati, da će sve proći kako treba, opet ih vjetar prevari.

Odlazi sunce

Pjesma govori o odlasku sunca, a drugo značenje ove pjesme je zapravo odlazak sretnih dana za pjesnikinju. “Zalud drveće pruža mu šake i mahovina tuži u hladu”- dakle uzalud pjesnikinja vapi za boljim i sretnijim danima, kada su naišli teški dani. Uzalud joj ruka hvata zrake svjetlosti, uzalud cvijeće zove sunce natrag. Cvijeću je potrebno sunce da bi raslo, da bi živjelo, tako isto i pjesnikinji su potrebni bolji i sretniji dani, potrebna joj je sreća kako bi živjela, kako bi njen život imao smisao i svrhu.

2. Predraga tajna

Opomena

U ovoj pjesmi pjesnikinja opominje nekog posebnog u njenom životu da je nikad ne ostavlja samu kad netko svira. Priznaje da je zvuk glazbe može potaknuti da postane nježnija, da svakom može pružiti ruke ne razmišljajući o mogućim posljedicama za nju. Mogla bi ona i voljeti kratko i slatko na jedan dan ili u tom trenu može reći koliko ga voli. Možemo zaključiti kako je pjesnikinja veoma emotivna, kako je male stvari inspiriraju, kako je jedan obični zvuk glazbe promijeni i potakne da postane nježnija i da voli. Ona sama ne želi da joj se to dogodi, stoga i opominje nekoga da joj ne svira.

Sreća

Ova pjesma je jako emotivna i pjesnikinja u njoj izražava najdublje osjećaje. Ona više ne mjeri sreću kroz vrijeme koje prolazi niti kroz prirodu i sunčev sjaj, njena je sreća i svjetlost kada joj se vrate njegove oči, a tama u njenom srcu nastupi kada njegove oči ponovno od nje odu. Ona ne mjeri sreću osmijehom niti time je li njegova čežnja veća i jača od njene. Njena sreća je kada zajedno šute, kada dijele bol, kada zajedno plaču.

Njoj nije važno što će ona jednoga dana umrijeti, mlada ili već u odmakloj dobi. Njoj je jedino važno ono što ona kaže u zadnjem stihu ove pjesme: „On je stao kraj mene pun divljenja”. Smisao njenog života bio je on, njena ljubav, njena snaga. Sve može stati i propasti, život, mladost, ali ona je osjetila smisao življenja, da joj se on divi.

Ljubavna bajka

Pjesnikinja se sjeća jedne davne ljubavne bajke gdje je djevojka govorila mladiću ako ga u putu sretne zvijer, on se treba sjetiti njenog osmijeha i zvijer će nestati. Ako pak munja na njega poleti, on se treba sjetiti njenih očiju i munju će onda sagorjeti. Ako stigne do ponora, treba se sjetiti njenih ruku, jer će ga njene ruke spasiti i prenijeti preko ponora na dlanu. Ako ga pak u snu napadnu demoni, on se treba sjetiti njenog glasa i demoni će nestati.

Nije se mogla sjetiti kraja bajke, kao i toga je li djevojka mogla održati obećanje. Kao što i sam naziv kaže ovo je bajka, nestvarna priča, ali kroz ovu pjesmu, bajku kako je naša pjesnikinja doživljava, možemo zaključiti kolika je bila snaga ljubavi te djevojke prema mladiću. Toliko je bila jaka ta ljubav da je mogao sve prepreke i životne poteškoće savladati ako posjeduje snagu te ljubavi.

Vernost

Pjesnikinja čuva cvijet da zakiti svoju ljubav kada se on vrati. Ničije oči ne smiju pogledati njenu ljubav, nitko osim nje ne smije osjetiti kako mu je duša mirisna i slatka. Pred drugim ljudima spušta oči i čuva ih za njega kada se on vrati i da budu pune kao jutarnji bunari i kada joj on priđe da radost u njima zahvati. Za njega uči pjesme koje nitko čuti ne smije, zapjevat će ih kada ugleda njegove ispružene ruke.

Daje savjet svojoj ljubavi da smiri svoju dušu, čekanje je dugo i teško, ali kada se on vrati, zaboravit će se sva patnja i bol. Kada se on vrati toliko dugo i jako će ga grliti i ljubiti. Ona se nada i željno iščekuje sretne dane poslije onih tužnih. Ovo je priča o pravoj ljubavi, pravoj vjernosti i povezanosti između dvije osobe. Ma koliko on daleko bio, ona svoje srce, svoju dušu nikome drugom ne poklanja.

Pesma

Ovo je pjesma o jednoj pjesmi koja je topla i tiha i pri rođenju je ostala bez jednog stiha. Pjesma se trudila da skrije tu manu što nema jednog stiha i odluči izaći pred svijet i to po danu. Međutim jedan je čovjek povikao kako je pjesma hroma (šepava). Ona se mnogo uplašila i pobjegla je u svoj dom iz kojeg više nije htjela izaći. A bila je nježnija od maslačka i od jagoda i mnogo je patila što ne može hodati kao i svi. Ali jedno jutro se probudila kao krilata.

Dobila je krila iako je bila šepava. I mada nema jednog stiha i tako šepava letjela je visoko, visoko, tako topla, tako tiha. Ovu pjesmu pjesnikinja posvećuje svim osobama koje imaju neke poteškoće i mane u životu, da nas ne smiju obeshrabriti zli jezici i da se ne smijemo na to obazirati, već trebamo svoje mane pretvoriti u vrline. Niti trebamo naglašavati naše slabosti, trebamo samo isticati ono u čemu smo najbolji.

Proletnje pesme

Proljeće je za pjesnikinju čisto, ima stidljivo lice, svježu i nevinu ljepotu koja sija. Proljeće je za pjesnikinju radost jer izmami njoj osmijeh na lice. Na njeno nasmijano lice ne bi željela stati prljavom nogom. Svi znamo da se u proljeće priroda budi i sve počinje cvjetati, a pjesnikinja ne želi gaziti po tome kako ne bi pokvarila izgled prirode. I kada bi pjesnikinja bila leptir i mogla visoko poletjeti i nadvisiti sve, ona ne bi željela proljeću nanijeti nikakvu mrlju, ona bi samo sjenkom svojih krila dodirnula tlo. Ona osjeća večeras dok promatra laste i rane pupoljke kako njeno srce lagano raste. Kako rastu mlade biljke tako i njeno srce postaje veće i lako kao krilo. Njeno srce čezne za svim što bi život mogao lijepog da joj donese. Ona osjeća da još nikome nije dala svoju ljubav u onoj mjeri koliko bi ona mogla i htjela.

Pisma iz šume

Pjesma počinje opisom prirode kako nastaje jesen. Jutra postaju sve hladnija i hladnija, spuštaju se magle, a u daljini se zlati listopadno lišće. Dižu se jele i smrče kao prst prijetnje, nebo postaje sumorno, kiše padaju učestalije. Srce bi njeno da se vrati njemu, jer je samo kod njega proljeće. Ipak, kako to nije moguće, ona mu šalje kap rose jesenje i cvijet ciklame. Možemo vidjeti kako pjesnikinja u ovoj pjesmi iskazuje tužne osjećaje jer njen dragi nije tu, samim tim nastaje jesen, sivilo u njenom srcu.

Ona mu piše kako mu šalje cvijet ciklame, ciklama je inače zimska sobna biljka. Prema starim vjerovanjima ciklama je cvijet iskrenosti, ljubavi, sigurnosti i sreće. Vjeruje se kako ciklama donosi mir. Ako u nečijoj kući raste ciklama, za vjerovati je da zlo u toj kući nema nikakvu moć.

3. Čudotvorno drvo

Samoća

Pjesnikinja piše o samoći, o tome kako se osjeća usamljeno. Svi su joj otišli, samo jedan malo šumski cvijet još uvijek stoji uz nju i vjerno je prati od jutra do mraka. Njega zovu vjetrovi da sa njima krene povijajući njegov stas, ali on i dalje stoji prikovan uz nju. Dolaze mu leptiri i šapću mu na rumeno uho da s njima pođe, ali on ostaje uz nju naginjući svoje nježno lice na njen dlan. Spusti se ptica na susjednu granu i mami ga svojom pjesmom umiljato, ali on se okrene prema njoj i sluša što mu ona govori.

I tako redom dođu vjetrovi, pa odu. Dođu leptiri pa odlete, ptice zatresu grane pa odletiše dalje, a ponekad padne i sjenka nekog čovjeka kraj njih, pa i ona ode. I tako svi odu. Samo još poljski cvijet mali stoji kraj nje i uz nju. Njegova tanka sjenka lagano kruži kao kazaljka i pokazuje joj koji je čas dana.

Govoro tiho

Svaka rečenica u ovoj pjesmi počinje sa govori tiho. Pjesnikinja upozorava na to da se govori tiho jer je drveće noćas budno i njoj bi bilo žao da drveće čuje kako je život kratak i nije veseo. I ptice večeras u blizini pjevaju i njoj bi bilo žao da one čuju kako u nečijem glasu ima suza. U livadi obližnjoj se večeras vole zrikavci i njoj bi bilo žao da oni čuju kako je u nečijem srcu ljubav tužna. Nebo je večeras jako tanko i njoj bi bilo žao da ih čuje Bog i ne bi željela da mu bude teško zbog njih.

Ovo je veoma osjećajna pjesma, pjesnikinja tiho izražava svoje emocije. Njoj je teško, plače, njen život je tužan, a ona bi voljela da je drugačije i stoga i ne govori nikome za svoju bol, ona ne želi da drugi budu tužni zbog nje ako je i ona.

Čudotvorno drvo

Čudotvorno drvo živi na zelenom visokom brijegu. Preko dana stoji raširenih praznih šaka na plavom nebu, kao da prosi milost. I netko mu usliši molitvu, te ono svake noći urodi zlatnim plodovima. Ali kada gladna vjeverica iz doline ugleda zlatne plodove i dođe da se njima nahrani, nađe njegove dlanove prazne i okrenute zvijezdama. Ova pjesma ima duboku poruku. Najveću milost dobivamo od Boga i čak ako se nekome čini da je nečiji život savršen, to ne mora tako značiti.

Netko izvana predstavlja svoj život savršenim, a ustvari živi bez milosti i ljubavi. Samo ako molimo Boga da nam usliši molitve, on će nam i uslišiti molitve i podariti ljubav i mir. On će nas obasjati svojom zlatnom svjetlošću koliko god nam bilo teško u životu.

Čuvar šume

Pokraj zelenih šumskih vrata stoji stari bor, vječni čuvar šume. Kada neprijatelj hoće ući u šumu, on baci svoju dugačku sjenku kao crnu rijeku i prepriječi mu put. On se bori sa munjama i gromovima i lomi njihove vatrene mačeve i strijele. On svojim čelom i prsima zaklanja šumu od hladnih oluja i cijepa njihove zastave pune prašine.

To drvo je simbol čovjeka koji je hrabar i bori se sa svim poteškoćama koje ga slijede u životu. Stoga ga pjesnikinja naziva čudotvornim drvetom. Ona mu se divi i željela bi biti poput tog drveta, jaka, hrabra i neustrašiva. Ona bi voljela imati toliko snage da se bori sa neprijateljima i onima koji joj žele loše, ali ona je nježna i nema tu borbenost i hrabrost u sebi.

Sneg

Osvanulo je njeno bijelo djetinjstvo u vrtu njenom, po dalekim poljima i u širokom nebeskom svodu. Kuće na brijegu su prekrivene snježnim pokrivačem. Gomila jela u vrtu su se pretvorila u tihi samostan, pun bijelih tornjeva. U beskraj se pletu teški vijenci. A na grani pred njenim prozorom ista bijela ptica osvanula i zavukla glavu pod snježno krilo. Snijeg može imati više značenja, nekome predstavlja radost, posebno djeci.

Nekome snijeg donosi tugu zbog hladnoće, nedostatka sunca. Pjesnikinji donosi tugu, jer ona najviše voli proljeće. A snijeg je bijeli pokrivač koji pokrije njen zavičaj, tada nema mladih biljaka, cvijeća, sve je pusto i tiho, svi su zatvoreni u svojim kućama. Sve to u pjesnikinji budi osjećaje tuge, poistovjećuje se sa pticom koja zavlači glavu pod bijeli pokrivač samo da što prije prođe snijeg.

Gorski potok

Ovo je pjesma o gorskom potoku koji je brz i koji juri. On je nagovještaj proljeća jer se vode otapaju u brdima i sve jure u taj potok. Krilati jahači ga šibaju bičevima i zatežu zlatne uzde. Zelena sedla su kao svatovska, zakićena su mladim grančicama. Juri potok i kada preskoči kamenitu prepreku, osjeća se radosnim. Gorski potok se poredi sa brzim konjem. Pjesnikinja spominje njegove srebrne grive, to je voda koja teče velikom brzinom. Zelena sedla su kamenja obrasla travom gdje ima i grana. Gorski potok u pjesnikinji budi osjećaje divljenja, divi se snazi i hrabrosti tog potoka, tako usko korito koje nosi sa sobom brzu vodu.

4. Sećanje na zavičaj

Sećanje na zavičaj

U ovoj pjesmi pjesnikinji naviru sjećanja na njen rodni zavičaj. Svaka stopa zemlje njoj je poznata, svaki miris što se diže sa šuma i njiva njoj je poznat. Poznato joj je kakvo veselje biva i kakva žalost. Zna sa koje strane dolazi grad, pa čak i koliko treba bukovom listu da padne sa grane i stigne do zemlje. Ona poznaje život svake staze, travke, kamena, kada seljak oštri svoj alat, ona zna s kojom namjerom on to čini. Ona zna što će reći kmet kada iz grada dođe da skupi porez od gospode.

Ona zna što djevojke pjevaju idući sa rada i kako se starci žale kada polja ne rode. Ova pjesma je puna sjećanja, tuge, nostalgije, žalosti za svojim rodnim zavičajem. Čak ga i ne prikaziva savršenim kako to pjesnici imaju običaj, već jednostavnim stilom opisivanja, istinito i iskreno.

Nebo u zavičaju

Nigdje nebo nije tako lijepo kao u rodnom kraju pjesnikinje. Sunce se budi i prije šume i prije seljaka, a zvijezde se uvečer prve poredaju po predivnom nebu. Svećenik se brine za svoj zavičaj, ljude koji žive tu, u njenom zavičaju vlada ljubav, mir, sloga i zajedništvo. I kako nebo zna biti toliko divno, tako isto nigdje nema takvih crnih oblaka i munja. Tu možemo vidjeti kontrast između druge i treće strofe. Spominje i svog oca koji nije živ i da je on gleda sa neba. To nebo je prepuno uspomena, to nebo joj je donijelo majku, oca, djedove, bake, svu obitelj. Sa ponosom i ljubavlju piše o svom nebu.

Krvava bajka

Ovo je pjesma o grupi učenika koji su umrli u jednom danu. Desilo se to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. Svi su rođeni iste godine, svi su zajedno provodili školske dane, išli su skupa na svečanosti, za istu bolest su zajedno primali vakcine i na kraju umrli zajedno u jednom danu. Pedeset i pet minuta prije smrtnog trenutka, sjedili su zajedno u klupama, iste su zadatke rješavali. Misli su im bile pune istih brojki i u svojim bilježnicama su imali i petice i dvojke.

Imali su snove, imali su tajne koji su pisali na papire i skrivali po džepovima. I činilo se da će imati svijetlu budućnost. Ali neprijatelji su došli, izveli djecu sa zadnjeg školskog sata i poredali ih za strijeljanje kao da smrt nije ništa. Ovaj zločin se dogodio u Kragujevcu, stoga se i naziva Kragujevačkim pokoljem. Ovaj pokolj je okarakteriziran kao jedan od najvećih i najstrašnijih zločina koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu, a kojeg su počinili njemački vojnici nad srpskim stanovništvom, ubijena su djeca, profesori, seljaci, radnici.

Pjesma ima ovaj naziv zato što bajka predstavlja nešto nestvarno i nerealno, a to se ipak dogodilo, to je ipak bila stvarnost. Stradala su djeca koja se i nisu borila u ratu, nisu nikome željeli zlo, bila su to samo djeca prepuna svojih snova, nevina. Ovo je lirska rodoljubna pjesma puna tuge i boli. Ovaj događaj se dogodio u listopadu 1941. godine. U tom zločinu je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.

Verujem

Pjesnikinja vjeruje da njena zemlja neće propasti. Ona vjeruje u slobodu svoje zemlje, slobodu koja se rađa baš kao što se rađa cvijeće. Njena zemlja je naučila da pati, oduvijek je bila mučenička zemlja, zemlja koja je imala narednike. Ona zna da će ta ista zemlja jednog dana opet stajati uspravno i ponosno i živjeti u slobodi, miru i ljubavi. Ona vjeruje da njena zemlja neće nestati. Ona je uvijek sanjala o bratstvu, sanjala je snove o slobodi, maštala o tim snovima, zbog tih snova i ispaštala.

Ali njena zemlja je uvijek opraštala sve loše što se događalo u njoj. Ona za svoju zemlju kaže da je to zemlja prorok, da njena zemlja predstavlja tamnice i šibe za svoje neprijatelje, da postoje kazne za te iste neprijatelje. A narod je uvijek odvajao istinu od svojih misli i snova i nažalost ti snovi su bili ljepši i sretniji nego sama stvarnost.

5. Lirske note

Samoća

Pjesnikinja u ovoj pjesmi piše o svojoj samoći. Od jutra hoda, šeta i nigdje nikog nema. Samo rijeka, zamršena granja, ona i samoća. Njena samoća je beskrajna, slatka i očajna. Njenoj samoći se ne nazire kraj. Nigdje nema ni životinje, ni djeteta, ni čovjeka. Samo još osjeti miris sunca. Svjetlost ima neki poseban sjaj i odjek nekog ponoćnog plača uz nju korača. I kad god je neka grana dodirne, njoj se učini kako je to njegovo rame koje ide uz nju.

Učini joj se od sjenke na stazi da je to on, da je on čeka, a svjesna je da to nikada neće dočekati. On je nikada neće čekati, dodirnuti, biti uz nju. Osjeća se samom na ovom svijetu. Ona smatra da nitko ne može znati ili shvatiti što je samoća sve dok i sam to ne osjeti na vlastitoj koži.

Milostinja

Ovo je priča o prosjaku koji još uvijek stoji na istom mjestu, u ruci drži isti šešir, sličan nekoj zdjeli. I ne gleda nikog kao i prvog puta kada su ga sreli. Sada mu je pjesnikinja podarila osmijeh i spustila novčić. Ona mu je pokazala da se poznaju i ponašala se kao da su stari znanci. Na duši joj je bilo lako, kao da je zaradila svoju zvijezdu na nebu gdje se zraci sunca najduže zadrže i gdje prvo padnu.

Ovom pjesmom nam pjesnikinja želi poručiti da trebamo imati dobro srce jer Bog gleda naša djela. A i zbog nas i naše savjesti trebamo činiti dobra djela i upućivati lijepe riječi. Svatko može osuđivati prosjake sa strane, ali ne smijemo osuđivati ljude na čijem mjestu i sami nismo bili.

Selice

Ovo je pjesma o pticama selicama. One i kroz noć i kroz vlagu putuju, divlje guske se sele jugu i bolno kriču. Pjesnikinja osjeća potrebu i želju da o njima napiše pjesmu. One odnose sa sobom na svojim bijelim krilima iz pjesnikinje duše nešto, a niti ona nije sigurna što nose i kuda idu. Ona ima potajna nadanja da bude poput tih ptica selica. Ima nešto u tim pticama što intrigira pjesnikinju.

Nitko ne zna njihov smjer kretanja, niti otkud snaga tako malim životinjama da se izbore sa svim vremenskim prilikama i sretno stignu na svoja odredišta, na jug, u toplije krajeve. Takva seoba ptica, vjeruje se, da traje još od ledenog doba. Neke prelete čak do deset tisuća kilometara.

U zimski dan

Cijelog je dana snijeg padao, kao sa voćki cvijet. Kako bi večeras pjesnikinja rado odletjela nekud daleko u svijet. Nekuda daleko kroz cvjetove snježne. Ona bi voljela da je leptir, da ima krila poput leptira i da može slobodno letjeti. Ona želi odletjeti i nekome reći riječi nježne, tople, lijepe, nove, riječi koje ne poznaje svatko. Snijeg je padao tiho, bio je gust i umoran. Večeras bi pjesnikinja rado nekog ugledala, ali te osobe nema. Taj put kojim bi on mogao doći do pjesnikinje je pust.

Ona vidi sliku blijedog neba, bijele zemlje, pahulje koje lagano padaju. Ona ističe kako je bolno čekati nekoga tko neće doći, a već se spušta mrak. Ovdje vladaju osjećaji tuge, sjete, nostalgije, patnje za svojom ljubavlju. Pjesnikinja od svih godišnjih doba najviše ne voli zimu.

Na buri

Čitavu večer na pustom brijegu netko stoji. Pjesnikinja moli majku da je pusti da vidi stoji li to čovjek ili bor. Ona želi vidjeti tko to čitavu večer gleda u njihov bijeli, skromni dom. Moli i dalje majku da je pusti, jer ona se neće umoriti hodajući. Ona tvrdi da je taj brijeg blizu, iako nije. Ona osjeća da im je rod taj čovjek ili bor, što čitavu večer blizu groma stoji i gleda u njihov dvor.

Ona opominje majku da je gore oblak crn i ogroman što nosi smrt, moli majku da bar ona ide zvati tog čovjeka ili bora da se skloni u njihov skromni dvor. On je sam na pustom brdu, kao dijete kad prekrsti ruke nad nekim bolom prvi put. Ona hoće svojim tankim prstima biti meta buri. Ona želi spasiti tog čovjeka nad zlim oblakom što se nadvio nad njim.

Veče

Te noći su ovce spavale na padini brijega kao uspomene mirne i bijele. Njih su čuvale u zlato obučene jele. Želja za nekim mirom ulazi u pjesnikinju tiše nego večer u sobe. Na krilo spušta, kao knjigu, obe ruke i gleda san tihe zelene livade. Ona bi željela da bude samo uspomena, ili livada, ili na brijegu stado. Dosta je već bila i žena, dosta je već voljela, dosta je imala srce mlado lutalačko.

Ona bi najviše željela zaspati jednom kao stado sa brijega, kao uspomene mirne i bijele i da lebde kraj nje svaku večer jele. Pjesnikinja je umorna od svog života, voljenja. Njena duša bi željela naći smiraj, zaboraviti na sve zemaljske probleme, na tugu, samoću i na previše davanja sebe u mnoge aspekte života.

Oprosti

Ona šalje poruku nepoznatoj osobi da joj oprosti česta putovanja i kasno otključavanje vrata. Telefonske pozive noću, pozive u ranu zoru. Želi oprost jer je zanemarila njegovu samoću. Želi oprost za posjete iz bijelog svijeta, za pogubljene ključeve i suncobrane. Želi oprost za mrtvu stražu oko njenog mira i rada i oprost što je morala slušati ono što su pjesnikinji htjeli reći. Najviše traži oprost što nije na vrijeme primijetila njene teške slutnje i sjete. Ona želi oprost jer je kasno shvatila da i njene godine lete.

Ova pjesma je vrlo vjerojatno upućena njenoj majci koja ju je uvijek dočekivala i ispraćala i bila za nju u svakom trenutku njenog života, a ona je kasno shvatila koliko ju je zanemarivala i koliko joj je sam rad i uspjeh bio važniji od nje. Ona se veoma kaje zbog te činjenice.

Obećala si da ćeš biti večna

Jednom je u djetinjstvu obećala da će biti vječna i da će je uvijek zateći odakle god se vraćali, zateći je kao sjenku ispred kućnog praga. Nije bilo nijedne njihove plovidbe, a da je ona nije, kao ribarska žena, presjedala na pučinu i gledala. Nije bilo ni bure ni brodoloma da oni nisu poslije toga pored neba ugledali i njeno lice. Gdje god bi se oni probudili bila bi ona u prozoru i sunce, bila im je uvijek na dohvatu ruke, kao voda, kao zrak, prisutna i neophodna.

Obećala im je da će biti vječna, kao sve što ih na svijetu dočekuje i ostaje poslije njih. I kad je umirala činilo se da joj je krivo što ih napušta. Pjesnikinja govori o njoj dragoj osobi koja ih je napustila i bili su svjesni da je više neće biti, ali sada ih obuzima tuga i nostalgija jer ona više nije tu. Iako im je obećala da će biti vječna i da će uvijek biti uz njih, njima jako nedostaje njihovo prisustvo.

Nemam više vremena

Pjesnikinja navodi za što ona više nema vremena, za duge rečenice, nema vremena za pregovore, da raspiruje plamen, za hodočašća, nema vremena da kad da se osvrće i vraća. Nema više vremena za sitnice, sada treba misliti na vječnosti i neobuhvatnost. Nema vremena razmišljati na raskrsnici, može stići jedino na odredište koje je blizu. Nema vremena da išta izučava, niti vremena za analize. Nema vremena razlagati na sastojke nebo, vidi ga onakvog kakvog ga vide djeca.

Nema vremena više ni za tuđe bogove, kada ni svog nije dobro upoznala. Nema vremena da usvaja nove zapovijedi jer joj je previše i deset zapovijedi. Nema više vremena ni da se pridružuje onima koji dokazuju istinu. Nema vremena da sanja i lagano korača. Pjesnikinja se umorila od života, od nevažnih stvari, ljudi i događaja koji joj oduzimaju energiju.

Desanka Maksimović biografija 

Desanka Maksimović srpska je pjesnikinja rođena 1898. godine. Njezino stvaralaštvo trajalo je punih sedamdeset godina. Njezine prve objavljene pjesme izašle su u časopisu “Misao” daleke 1920. godine. Objavila je u svom stvaralaštvu čak četrdeset knjiga proze, poezije i putopisa.

Za cijelo vrijeme svoga književnog stvaralaštva, ona je u prvom redu bila pjesnik koji je pjevao o svom domu, o ljubavi i intimi te, a objavila je i velik broj pjesama za djecu.

Najviše se istakla po socijalnoj, ljubavnoj i rodoljubnoj poeziji i to skrivenih i tihih emocija. Njezine pjesme su bogate osjećajima nade, ushićenja, ljubavi, čežnje, patnje i tajne.

Desanka je pjesnikinja koja je pisala cijeli svoj životni vijek. Pisala je poeziju, prozu i putopise. Najviše uspjeha kod čitatelja je ostvarila poezijom razne tematike: socijalne, ljubavne i rodoljubne.

Desanka svoje čitatelje i svakog čitatelja posebno doživljava kao osobnog prijatelja koji čita o njenoj intimi, ljubavi, strahovima, željama, nadanjima.

Ta veza koju ona osjeća sa čitateljem je veoma duboka i intimna, ona svoje najdublje tajne dijeli sa čitateljem. Njene riječi i osjećaji izraženi kroz stihove su iskreni i to je najveća ljepota u njenom pisanju.

Njezina najpoznatija djela su: “Zeleni vitez”, “Govori tiho”, “Pamtiću sve”, “Zovina svirala”, “Otadžbino, tu sam”, “Miris zemlje”, “Praznici putovanja” i mnoge druge.

Umrla je 1933. godine.

Autor: M.Š.