Komedija Sumnjivo lice jedna je od najuspješnijih komedija Branislava Nušića. U predgovoru djela autor naglašava utjecaj ruskog književnika Gogolja na njegovo stvaralaštvo.
Tadašnje prilike u Srbiji, a posebno one vezane uz birokraciju, Nušića podsjećaju na Gogoljev Revizor pa na originalnom rukopisu ove komedije ne piše “Komedija u dva čina”, već “Gogoljijada u dva čina”. Nušić je od Gogolja preuzeo samo osnovnu ideju i napisao vrlo originalno djelo.
Kapetan Jerotije, njegov pisar Vića, policajac Josa i ostali pisari i praktikanti u djelu predstavljaju skup pokvarenih birokrata kojima su vlastiti interesi iznad svega. Ti su likovi odraz Srbije u vrijeme vladavine Obrenovića, pa je ova satira preko 40 godina čekala da bude postavljena na scenu.
Ovo je djelo društveno satirična komedija, a glavna je ideja pisca ismijati državni aparat i sve korumpirane i bahate državne činovnike, njihovu nesposobnost, nepismenost i nestručnost u obavljanju državnih poslova. Radnja se odvija u vrijeme dinastije Obrenović, a mjesto radnje je neimenovano selo u Srbiji.
Likovi u komediji tipični su predstavnici vlasti. Vjerni su dinastiji, ali samo zbog vlastite koristi. Umišljeni su i nemoralni. Uz glavne likove, kapetana Protića, pisara Viću i Žiku, javljaju se i drugi likovi koji u potpunosti oslikavaju stanje Srbije u to vrijeme, a to su policijski pisar Milisav, špijun Aleksa Žunić, gazde Spasa i Miladin, policajac Joca i praktikant Tasa. Jedini pozitivni likovi u komediji su kapetanova kći Marica i njen momak Đoka.
Vrsta djela: društvena satira
Tema: hvatanje sumnjivca/kritika vlasti i društva.
Vrijeme radnje: doba dinastije Obrenović (“Zbiva se u doba naših očeva, u jednoj pograničnoj palanci.”).
Mjesto radnje: neodređeno, neko selo u Srbiji.
Kratak sadržaj
Komedija je podijeljena u dva čina. Na početku se navode lica koja u komediji sudjeluju.
1. čin
Jerotije Pantić sreski je kapetan. On otvara i čita pismo koje je upućeno njegovoj kćeri Marici. Otvaranje tuđih pisama Pantićeva je navika zbog koje je jednom i dobio otkaz, ali je ponovo vraćen u službu. Iz pisma Jerotije iščitava da Marica ima momka, pa odmah o tome obavještava svoju suprugu Anđu.
Krivi Anđu što je slala Maricu u posjet svojoj rodbini pa je onda ova tamo upoznala momka. Anđa misli da je to možda i dobra prilika za udaju, ali Jerotije već ima plan udati Maricu za Viću. Vića je prava prilika za Maricu jer je bogat, iako je pokrao neke akte pa zbog toga skoro izgubio posao. No, Anđa je svjesna da Marica ne želi Viću.
U međuvremenu dolazi Vića i prekida razgovor Jerotije i Anđe. Jerotije potjera Anđu iz sobe kako bi njih dvojica mogla u miru razgovarati. Vića donosi povjerljivi telegram iz Ministarstva. Telegram je pisan u šiframa, koje Vića krivo dešifrira jer nije koristio pravu šifru pa sadržaj zvuči smiješno i nelogično.
U međuvremenu Anđa razgovara s Maricom, koja je ljuta jer joj je otac otvorio pismo. Priznaje majci što je pisala Đoki: pisala mu je da dođe u hotel Europa i tamo ju pričeka. Ona će otvoreno sve reći ocu i majci o njihovoj vezi. Ako odobre vezu, javit će mu da dođe u njihovu kuću pa da obave zaruke, a ako ne odobre, ona će otići sama u hotel i tako osramotiti svoje roditelje.
Anđa i Marica žele razgovarati s Jerotijem, ali državna posla su mu važnija od obiteljskih problema. Jerotije nekako uspije odgonetnuti sadržaj telegrama, iz kojeg saznaju da ministar sumnja kako se u njihovom kraju pojavio sumnjivac (sumnjivo lice) koji sa sobom nosi revolucionarne spise i pisma koja mogu naštetiti ugledu dinastije.
Točan opis sumnjivca je nepoznat, zna se samo da je mlad. Jerotije obećava Vići da će mu dati svoju kćer ako dobro obave ovaj posao. Naređuje mu da okupi sve činovnike kako bi se posavjetovali, a Aleksu šalje da se raspita po selu o sumnjivcu. Marica ponovo dolazi ocu, želi mu sve priznati, no on je zauzet spisima i ne sluša ju. Dolazi policajac Josa i Marici donosi pismo od Đoke, koji joj javlja da je stigao u hotel. Nikome nije rekao ni kako se zove kako ne bi bilo sumnje.
Održava se sastanak činovništva. Jeretije pokazuje telegram Vići, Žiki, Milisavu i Tasi. Njihov je zadatak da spase državu i uhvate sumnjivca. Svim će predsjednicima općina poslati dopis o sumnjivcu, a policija će sve pretražiti. Dolazi Aljoša i javlja da je otkrio sumnjivca. Nalazi se u hotelu Europa, a stigao je to jutro. Vlasnik hotela ne zna kako se zove jer se ovaj nije htio predstaviti, što je jako sumnjivo. Činovnici smišljaju plan kako uhvatiti sumnjivca i odlučuju opkoliti hotel. Jerotije zove ženu das mu donese pištolj jer ide “u lov na klasu!”. Jerotije se nada promaknuću i boljem položaju u društvu ako uhvati sumnjivca.
2. čin
U državnoj kancelariji mamurni pisar Žika vodi glavnu riječ. Gazda Miladin iz sela Trbušnice hoće nekom Josifu ponovo naplatiti dug i računa na to da će mu Žika u tome pomoći, jer mu Žika duguje neke novce.
U drugoj kancelariji pisari krate vrijeme na poslu tako što si međusobno podmeću. Tako su Tasi u stolicu nabili špenadlu i namastili mu šešir iznutra pa se sav isprljao. Žika ne doživljava Miladina i stalno ga prekida. Priveli su sumnjivca i oduzeli mu spise. Dolazi Jerotije i odlučuje poslati telegraf ministru da je sumnjivac uhvaćen, a nisu ga još ni ispitali.
Činovnici razgovaraju kako je kapetan Jerotije kukavica jer na kraju nije sudjelovao u zasjedi, nije ni došao pred hotel. Mora se održati saslušanje sumnjivca, a zakon nalaže da dva građana moraju biti svjedoci. Žika za svjedoke uzima Miladina i Spasu, koji je već bio u zatvoru zbog krivotvorenih dinara.
Sumnjivac dolazi na saslušanje. Predstavlja se kao Đoka, Đorđe Ristić iz Pančeva. Ima 26 godina. Uplašen je i nervozan. Ne može im reći zašto je došao u grad jer je to njegova privatna tajna. To samo raspiruje sumnju kod činovnika.
Dolazi kapetan Jerotije. Kada ustanovi da Đoka ništa nije priznao, govori mu da će kad tad priznati jer on je već poslao dopis ministru i ne može se sada mijenjati ono što u dopisu piše. Kad sazna da je Đoka pomoćnik u ljekarni, odluči mu u zapisniku promijeniti zvanje, jer jedan pomoćnik nikako ne bi mogao biti revolucionar. Čitaju spise koje su našli kod Đoke – bilješke, popis stvari, pjesme. Kad nađu pismo, Đoka poludi i ne žele da ga čitaju. To činovnike samo još više uvjeri da je on sumnjivac.
Vića otkrije da je pismo napisala kapetanova kći Marica, koja u pismu piše da joj je otac glup i da je prije posla u policiji bio poštar. Kapetan prekida čitanje pisma. Vića to ne dopušta, pismo se mora pročitati do kraja jer je dokazni materijal. Nastavlja čitati, ali kada dođe do dijela u kojem Marica vrijeđa i njega, odbija čitati. Začuje se buka – Marica razbija tanjure po kući. Dolazi Anđa, a za njom i Marica, koja čim ugleda Đoku, potrči prema njemu i zagrli ga. Jerotije poludi i sve istjera iz sobe.
U panici je, ne zna što učiniti. Stiže dopis u kojem ministar javlja da je sumnjivac već uhvaćen u nekoj drugoj općini, ali neka privedu i ovoga jer mu je sigurno pomagač. Žika savjetuje kapetanu da zajedno s Đokom i Maricom ode ministru i objasni mu cijeli nesporazum. Jerotije se složi s tom idejom i odluči za cijelu zbrku optužiti Viću – reći će ministru da mu je Vića smjestio zbog ljubomore.
Likovi: Jerotije Pantić (kapetan), Anđa, Marica, Vića, Žika, Milisav, Tasa, Đoka, Aleksa Žunjić, gazda Spasa, gazda Miladin, Josa.
Analiza likova
Jerotije Pantić – sreski kapetan. Prvo je radio u pošti, ali je otpušten jer je čitao tuđa pisma. Počinje raditi u policiji, odan je dinastiji koja mu je ispred vlastite obitelji. Voli vlast i teži za boljim položajem u društvu i napredovanjem na poslu.
Druži se sa sebi sličnima, oni ga slušaju jer im on oprašta razne prijestupe, on je metafora vlasti, laže, ograničen je i neodgovoran. Umišljen je i misli kako najbolje radi svoj posao, što ga i dovodi u nepriliku. Ne vidi dalje od vlastita nosa, druge nagovara na akciju, a sam je kukavica i ne želi se suprotstaviti sumnjivcu. Nije mu stalo do vlastite kćeri i njenog mišljenja, brine samo o tome kako je bogato udati i na kraju se uspijeva izvući tako da svoju krivnju prebaci na Viću.
Vića – “…suv i štrkljast, ima neobično kratak kaput na struk, tesne pripijene jahaće pantalone, čizme i na njima mamuze.”
Pisar, lukav, i to svi znaju. Laže i nema problem s tim da nekome drugome napakosti samo kako bi on imao neke koristi. Želi se obogatiti i ne bira način. Upravo se iz tog razloga želi oženiti kapetanovom kćerkom. Smatra da je dinastija “krava muzara” od koje uzima sve što može. Navika mu je uhićivati ljude zbog sitnih prijestupa, a onda ih oslobađa kad mu plate. Misli da je iznad zakona i da je on sam zakon koji nameće drugima. Marica ga u pismu okarakterizira kao lopova koji liči na pijetla.
Žika – pijanac, zapušten i nemaran. Nikad nema volje za posao, dok istovremeno misli da je glavni. Za razliku od ostalih koji teže silnom bogatstvu, njemu su dovoljne sitnice poput pića.
“Čega se pametan stidi, time se Žika ponosi”.
Smatra da je pametan jer je isti razred ponavljao nekoliko puta pa je baš zato dobro utvrdio gradivo, a ustvari je nekulturan i neobrazovan.
Marica – kapetanova kći. Buni se protiv društvenih normi. U trenu kada ne dobiva što želi, razbija sve po kući i tu se pokazuje njena razmaženost. Predstavlja otpor postojećem stanju u društvu, vlastitog oca naziva glupanom i lopovom. Ni majka ju ne razumije jer se u svemu slaže s ocem, želi se udati iz ljubavi, a ne zbog bogatstva. Njezino je ponašanje u neku ruku revolucionarno, jer kontrira svim tadašnjim normama.
Đoka – Maričin momak. Pomoćnik u ljekarni koji zbog ljubavi čini sve što Marica od njega traži. Spletom okolnosti postaje glavni sumnjivac i žrtva vlasti. Ne predaje se ni kad ga krenu ispitivati i nametati mu krivnju. Privatne stvari drži za sebe i ne želi ih dijeliti s drugima. Bori se protiv takve vlasti i odbija prihvatiti nametnute stavove. On i Marica jedini su pozitivni likovi u komediji.
Branislav Nušić biografija
Branislav Nušić srpski je književni, utemeljitelj moderne retorike u Srbiji. Rođen je u Smederevu 8. listopada 1864. godina, a umro je u Beogradu 19. siječnja 1938. godine. Pravo mu je ime Alkibijad Nuša.
Već je u djetinjstvu pokazivao interes za komediju i kazalište. Gimnaziju i pravni fakultet završio je u Beogradu. Za vrijeme služenja vojnog roka sudjelovao je u srpsko-bugarskom ratu koji je počeo 1885. godine. Nakon rata objavio je kontroverznu poemu “Dva raba”, zbog koje je proveo dvije godine u zatvoru. Tema poeme bila je ismijavanje srpske monarhije, a posebice kralja monarhije – Milana Obrenovića.
1889. godine Nušić se zaposlio u državnoj službi. 1900. godine postao je sekretar Ministarstva obrazovanja, a nakon toga postao je dramaturgom Narodnog kazališta u Beogradu. 1904. godine postaje ravnateljem Srpskog narodnog kazališta u Novom Sadu, no na tom mjestu ostaje tek godinu dana.
Vraća se u Beograd kako bi radio kao novinar. 1913. godine utemeljio je kazalište u Skoplju, gdje je živio do 1915. godine.
Tijekom Prvog svjetskog rata Nušić je živio u Italiji, Švicarskoj i Francuskoj. Nakon rata ravnatelj je Umjetničkog odsjeka Ministarstva obrazovanja. Na toj poziciji ostaje do 1923. godine.
Osebujan je pisac, poznat po neponovljivom smislu za humor. Prvu komediju, “Narodni poslanik”, napisao je u 21. godini.
Njegov se bogati književni opus može podijeliti u tri faze: od 1885. do 1903., zatim od 1903. do 1918. i na kraju od 1908. do smrti 1938. godine.
U prvoj su mu fazi značajna djela komedije “Narodni poslanik”, “Protekcija”, “Običan čovjek”, zatim drame “Tako je moralo biti” i “Pučina”, humoristična proza “Opštinsko dete” i “Deset priča” te pripovijetke iz Prvoga svjetskoga rata “Pripovetke jednog kaplara iz srpsko-bugarskog rata”.
U drugoj se fazi Nušić manje bavio komediografskim radom, a više humorističnom publicistikom. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata napisao je knjigu o povlačenju srpske vojske i izbjeglica “Devetstopetnaesta”.
U trećoj se fazi vraća komedijama koje dominiraju tom fazom. Napisao je i na scenu postavio nekoliko značajnih komedija: “Gospođa ministarka”, “Beograd nekad i sad”, “Ožalošćena porodica”, “Dr. Pokojnik”, a nedovršenom je ostavio komediju “Vlast”.
Prije no što se vratio pisanju komedija napisao je svoje najbolje prozno djelo, “Autobiografiju” (1924.). Treći se period, kao i književna djela koja toj fazi pripadaju, od prethodnih razlikuje kao što se razlikuju i društvene, političke i kulturne prilike toga doba u Srbiji.
Nušića se često proziva kroničarom toga vremena jer na satiričan i humorističan način progovara o društvenim problemima.
Autor: N.B.
Komentariši