Sunčana obala je roman Alekse Mikića s autobiografskim elementima. Pisan je u prvom licu iz perspektive pripovjedača čije ime ne doznajemo u djelu. Nema klasičnu fabulu od uvoda preko vrhunca do raspleta radnje, već se sastoji od većeg broja poglavlja u kojima su opisana sjećanja i sekvence iz pripovjedačeva djetinjstva.
Roman ima velik broj likova i događaja. Likovi su osobe koje je pripovjedač susretao u svom djetinjstvu i tijekom odrastanja. Uglavnom su likovi plošni jer je u djelu veći naglasak na prepričavanju događaja nego razradi likova. Nema previše psihološke analize likova, već o njima saznajemo iz njihovih postupaka i riječi. Pripovjedač iznosi samo svoje osjećaje i stav prema likovima, ali ih ne osuđuje. Na taj način ostavlja čitatelju prostora da sam prosudi o liku.
Događaji nisu kronološki poredani, a neke se epizode ponavljaju više puta, poput one kada je pripovjedač čuvao svinje i upoznao starog Petra. U svakoj ponovno ispričanoj priči doznajemo neki novi detalj koji prethodno nije bio napisan. Događaji su slikoviti i realno opisani.
Jezik i stil su vrlo jednostavni i pristupačni čitatelju. Ponegdje se može pronaći neki manje poznati izraz povezan sa seljačkim načinom života i poslovima koje su morali obavljati, a koji se u današnje vrijeme više ne koristi.
Pisac je imao namjeru prikazati tadašnje prilike i život u siromašnom selu te naglasiti vrijednost knjiga i obrazovanja, što je i osnovna misao djela. Opisan je težak život seljaka i brojne prepreke koje je pripovjedač još kao mali morao savladati da bi zaradio za život i školovanje. Uz opisivanje prevladava pripovijedanje i manji broj dijaloga.
Roman nas potiče na razmišljanje o tome kako je danas mnogo stvari nadohvat ruke te ih ne cijenimo, a prije su se ljudi morali puno više boriti da bi došli do nečega te su puno više cijenili male stvari.
Kratak sadržaj
Jednoga dana po pripovjedača je došla baka da bi ga odvela k djedu Đorđu. Dosad nikada nije vidio djeda, a baku je dobro poznavao. Bila je jesenja noć, putovali su kolima. Djedova kuća nalazila se u seoskom sokaku, usred voćnjaka.
Izašao je djed, pripovjedač mu je poljubio ruku prema bakinoj uputi. Djed ga je poljubio i upoznao s ostalim ukućanima, to su bili stric Spasoje, stric Mirko, teta Marija i stric Simeun. Ti dani provedeni s djedom bili su najljepši u pripovjedačevu djetinjstvu.
Tu jesen s djedom je brao jabuke, pekao pekmez od šljiva. Djed mu je pričao priče za laku noć i on je snivao slatkim snom. Djed se igrao samo s njim, zbog čega je stric Simeun bio ljubomoran. Pričao je pripovjedaču kako je lijepo čuvati goveda i nagovorio ga da pođe s njim.
Djed isprva za to nije htio ni čuti, ali je onda jedno jutro popustio. Od onda su njih dvojica svaki dan čuvali goveda. U početku je bilo lijepo, pekli su pečenjke i prebirali kukuruze. Kad su došli kišni dani, stric je sjedio uz vatru i grijao se, a pripovjedač je sve morao sam raditi.
Rekao je stricu da će ga tužiti djedu, a on mu je udario šamar i raskrvario mu nos. Zaprijetio mu je da će ubiti dušu u njemu ako ga tuži djedu. Djed ga je pitao je li stric dobar prema njemu i tuče li ga, a on je odgovorio da ne. Stricu je djed rekao da mora biti dobar prema njemu ili će se zlo provesti.
Drugi dan je pripovjedač opet sam čuvao goveda. Sjeo je samo da ruča, kada su dvije krave krenule prema kukuruzima. Stric mu je naredio da ide za njima, a on je odbio jer je jeo. Stric mu je izbio jelo iz ruke i počeo ga mlatiti. Tada se pojavio djed i primio ga objema rukama za uši te premlatio kamišom.
Djed nikada nije bio tako ljut, pripovjedač ga je molio da prestane tuči strica. Stric je plačući otrčao vratiti krave. Od toga dana djed je naredio da pripovjedač nikad više neće čuvati krave niti se odvajati od njega.
Jesen je bila topla kao ljeto. Djed je imao puno posla, sušio je šljive, a pripovjedač mu je pomagao. Djed je uvijek bio budan i sušio lulu dok je ložio peći sušnice. To su bile lijepe večeri. Do kasno su pričali u sušnici, dolazili su i djedovi prijatelji iz djetinjstva: Lazar Tanacković i Petar Pejić. Pričali su priče o hajducima, vilama i divovima.
Jedne večeri pripovjedač je pitao djeda je li se ikad čega bojao. Djed mu je ispričao priču kada je bio mali. Jedne je večeri išao u mlin i dok se pšenica mljela, zaspao je. Probudio se usred noći jer je voda pod vodenicom čudno šumila.
Čuo je neko čudnovato zavijanje, nešto je snažno lupilo vrh krova. Vidio je neko čupavo stvorenje koje mlatara po zraku. Skoro ga je dodirnulo svojim papcima, kada je izletio iz vodenice prema kući. Pao je u rječicu. Još se više prestrašio kada je čuo da ga netko doziva da se vrati.
Požurio je kući i ispričao bratu što se dogodilo. Otišao je natrag u vodenicu s bratom. U vodenici je bio njihov prijatelj petar sa slamom napunjenom kozjom mješinom. Brat se počeo smijati.
Jedne večeri, kada su djed i pripovjedač spavali u kolibi kraj šume, svratili su Petar, Lazar i Jovan (djedovi vršnjaci) i opet pričali priče. Djed je ispričao zgodu kada je bio dječak. Vraćao se kući iz susjednog sela kroz šumu kada se prikazalo i nestalo dugo bijelo platno.
Doprijeli su čudni glasovi iz pravca gdje je nestalo platno. Čuli su se glasovi svih životinja, plač malog djeteta, te dječji glas koji ga je dozivao po imenu. Ugledao je ženu u bijelom koja je stajala iza njega. Počeo je trčati, i ona za njim. Zaključao se u kuću, a žena je još stajala na dvorištu.
Bila je neobično lijepa. Ušla je za njim i pozvala ga da pođe s njom. Padao je u duboku provaliju, a žena je lebdjela iznad njega i pokušavala ga uhvatiti. Kad je došao k sebi, ležao je na podu u znoju. Pripovjedač se plašio te priče kada su išli spavati. Onda mu je djed rekao da je sve to izmislio.
Pripovjedačeva majka žela je pšenicu na tuđim imanjima. Sa sobom je vodila pripovjedača i njegovog dvomjesečnog brata. Dok je ona radila po nesnosnim vrućinama, pripovjedač je čuvao brata u kolijevci. U pauzama ga je majka hranila mlijekom i kupala, dok su svi drugi odmarali.
Jednog dana, dok je žela pšenicu, brat je toliko plakao da pripovjedač više nije znao što da radi. Ostavio ga je u kolijevci i kroz pšenicu otrčao po majku. Kad su se vratili, brat je spavao, a na njegovim prsima bila je velika sklupčana zmija.
Majka se srušila na zemlju. To je probudilo zmiju i pobjegla je u travu. Sutradan je majka kolijevku objesila o granu hrasta.
Pripovjedač je volio ići na mlin mlinara Matije jer mu je mlinar pomagao da skine tovar s leđa. Svaki treći dan morao je prije škole proći četiri kilometra do mlina, zamijeniti doneseno žito za brašno i vratiti se kući.
Jednom, kada se vraćao kući od mlinara, hodao je s vrećom brašna preko brane nad rijekom. Izgubio je ravnotežu i da ne padne, ispustio je vreću u rijeku. Krenuo je skočiti za njom, ali ga je zaustavio djed Matija. Rekao mu je da je dolje vir i da se nikad ne bi vratio.
Dao mu je novu vreću i pomogao je nositi preko brane. Njega više nema, kao ni njegovog mlina, ali pripovjedač čuva uspomenu na dobrog mlinara Matiju.
Jednom je u šumi pripovjedač naišao na mršavog i izgladnjelog psa s natečenom šapom. Dao mu je komadić kruha. Nitko u selu nije imao tako velikog psa. Doveo ga je kući i dali su mu ime Benko. Izliječili su mu šapu i svi su ga voljeli.
Postao je nerazdvojan s Benkom. Benko mu je pomagao čuvati ovce. Odjednom su primijetili da nema ovce Bjelke. Benko ju je našao zaklanu u šumi. Netko ju je uhvatio, Benko ga je primijetio i pošao za njim. Vratio se ranjen. Uginuo je od te rane, dugo su tugovali za njim.
U školi pripovjedač nije imao najbolje ocjene. Nije volio učiteljicu jer je govorila da od njega ničeg neće biti i tukla ga je šibom jer je bio neuredan. Smišljao je izgovore da ne ide u školu jer se bojao učiteljice. Jednog dana je promijenio mišljenje o njoj. Na odmoru su igrali nogomet i lopta je otišla u vrt.
Inače je u tim slučajeviam učiteljica oduzimala loptu i kažnjavala zabranom igranja deset dana. Pripovjedač je išao po loptu i pritom ozlijedio nogu. Došla je učiteljica i vidjela što se dogodilo. Dezinficirala mu je ranu i odvela ga kući. Pobrinula se da se roditelji ne ljute.
Drugi dan je dovela liječnika i svaki dan mu je sama previjala ranu. Obavještavala ga je o svemu što su radili u školi i zadavala mu zadatke. Radovao se njezinom dolasku.
U djetinjstvu je sanjao da ima puno knjiga. Išao je s tatom u grad da kupi svinjče za zimnicu. Zastao je ispred izloga knjižare, nikad nije vidio toliko knjiga. Najviše ga je privukla knjiga s bijelim koricama i slikom na naslovnoj strani. Tu knjigu je zapamtio za cijeli život.
Osjetio je da ga otac vuče za uho. Putem su sreli učitelja, pitao ga je zašto je žalostan. Učitelj ga je pitao koja knjiga mu se svidjela i odveo ga natrag u knjižaru. Kupio mu je knjigu. U njoj su bile pjesme o Marku Kraljeviću.
U to vrijeme škole su bile malobrojne. U jednu školu su išla djeca iz desetak sela. Njegov drug Stojan svaki dan je pješačio sedam kilometara do škole i natrag. Bili su nerazdvojni, dijelili su knjige, Stojan ga je često podučavao jer je bolje učio od njega.
Jednoga dana nije došao u školu. Učitelj je dobio pismo u kojem je napisao da nije bolestan, ali mu je teško jer je dosad dolazio u školu u bratovim opancima, a brat je jutros morao otići u planinu s ocem te nije imao u čemu doći. Ispričao se i napisao da će pisati sve zadaće.Učitelj je taj dan našao zamjenu i otišao u grad kupiti Stojanu opanke.
Kad je završio osnovnu školu, pripovjedač je htio ići u gimnaziju, ali otac to nije dopustio jer je bio najstarije dijete, a običaj je bio da najstarije dijete ostaje kod kuće i pomogne othraniti mlađu djecu. Otac je imao slabu nadnicu i otišao je u slavonska i sremska sela, gdje se bolje zarađivalo.
Nije ga bilo danima, a već je ponestalo kruha u kući. Majka je prala rublje kod susjede za komadić kruha. Sve je dala djeci, ona nije htjela jesti jer je rekla da je već jela, iako to nije bila istina. Kad se otac napokon vratio, došao je bolestan. Djeca su tražila kruha kojeg nije bilo.
Pripovjedač to nije mogao izdržati, izašao je van i sjeo pod rascvalu lipu. Naišao je drug Marko i ponudio mu pogaču s kajmakom. Rekao je da ne može iako je bio gladan. Došao je drug Jovan Petrov i dao mu prijedlog da beru lipin cvat, pa će je prodati gazdi Ignji.
Napunili su dvije vreće i otišli u gazdinu trgovinu. Za novac koji je dobio, pripovjedač je kupio kukuruzno brašno. To je bila njegova prva zarada. Donio je brašno kući. Otac ga je toplo poljubio. Tada je prvi i zadnji put vidio suze u njegovim očima.
Sunčana obala je bila obala kraj rječice Tinje, gdje su se kupali ljeta. Pripovjedač i njegovi prijatelji izmislili su to ime. Tog ljeta bilo je sušno i neobično vruće. Dane su provodili kupajući se u rijeci. To ljeto s njima je proveo Mirko Ilić, koji se školovao u gradu i bio je stariji od njih.
Bio je najvještiji plivač i svi su mu se divili, skakao je sa grane s koje nisu ni odrasli smjeli. Jednom je skočio i nije izronio. Pročula se vijest da se utopio, došla je i njegova majka plačući. Odjednom je izronio s trskom pomoću koje je cijelo vrijeme disao pod vodom.
Jesenko i Dragonja bili su volovi, radna snaga i miljenici. Išli su s ocem u planinu. Nije ih bilo petnaest dana, a otac se vratio samo s Jesenkom. Dragonja je uginuo u planini. Svi su bili potišteni i Jesenko nije htio ništa jesti. Morali su ga prodati i bilo im je teško.
Jedne jesenje večeri pojavio se Jesenko sam i mukao ispred kuće. Kroz nekoliko dana došao je po njega seljak kome ga je otac prodao. Djeca su nagovorila oca da otkupi Jesenka i tako je Jesenko ostao s njima.
Pavle je bio pripovjedačev dobar prijatelj. Zajedno su išli u lov, ali se nisu mogli uspoređivati jer je Pavle imao ptičarku, a pripovjedač običan štap. Pavle ga je često ismijavao zbog slabog lova, pa mu je takav odnos postao nepodnošljiv.
Pavle je u lovu ubio goluba koji je bio markiran. Pripovjedač nije mogao vjerovati da se ne kaje zbog toga. Od onda više nisu razgovarali, a čak su se i potukli u školi. Učitelj ih je razdvojio i više nisu sjedili zajedno. Izbjegavali su se do zime, kada su se slučajno sreli.
Pavle je lovio divlje patke i propao je kroz led u rijeku. Pripovjedač ga je izvukao van i odnio kući jer nije mogao hodati. Dobio je gripu i nije ga bilo tjedan dana u školi. Njegov otac mu je u znak zahvalnosti kupio ptičarku. Otad se više nisu rastajali i postali su nerazdvojni.
Kad je završio osnovnu školu, pripovjedač je najviše želio nastaviti školovanje. Roditelji mu nisu mogli priuštiti skupu školarinu i uzdržavanje u gradu. Kad već nije mogao u gimnaziju, htio je izučiti neki zanat. Otac je imao poznanika kovača koji mu je predložio da kod njega izuči zanat.
Otac na to nije pristao, već ga je poslao kod gazde Bogdana. Bila je topla jesen, dječaci i djevojčice su se kupali na rijeci Bosutu. Pripovjedač je čuvao gazdine svinje. To su bila gospodska djeca, koja su mu uvijek bila tuđa. Jedan od njih, Vlado, ismijavao ga je zbog poderanog odijela. Svi su se smijali osim Ivanke. Od onda nije prošao ni dan da pripovjedač nije mislio na nju.
Kada su se kupali, Ivanka ga je pozvala da im se pridruži, ali nije mogao jer je čuvao svinje. Odjednom je Ivanka nestala pod vodom. Nitko drugi joj nije pomogao osim pripovjedača. Skočio je za njom i izvukao je na površinu. Dao joj je umjetno disanje i došla je k sebi. Pripovjedač je požurio za svojim svinjama.
Pas Cigo napao je preplašeno janje koje je zapelo u klopci od gvožda. Pripovjedač ga je zaustavio i odveo je lane kući. Hranio ga je mlijekom i previjao mu rane. I Cigo se sprijateljio s lanetom. Lane je izraslo u srnu. Pripovjedač ju je krio od gazde u kolibi, a ona ga je svaki dan veselo dočekivala.
Jednom je naišao gazda i vidio srnu. Htio ju je odvesti kući i to je bio prvi put da se pripovjedač suprotstavio gazdi. Ostala je kod njega i svaki dan ju je vodio sa sobom u šumu, sve do dana kad je pobjegla s drugom srnom.
Jednog dana upucao ju je lovac i našli su je ranjenu. Zahvalno ga je gledala velikim očima iz kojih su se slijevale suze. Pritisnuo je njezinu glavu na svoje grudi. Ovog puta nije mogao ništa učiniti jer je rana bila smrtonosna. Cigo je zavijao.
Kada je radio kod drugog gazde, pripovjedač je spavao u jaslama. Tamo je bio konj Cezar. Svako jutro gazda ga je budio u četiri, kada je morao timariti konja i očistiti staju. Tako je počelo prijateljstvo sa Cezarom. Cezar je bio dobar, miran i pametan konj.
Nakon timarenja, pripovjedač je morao čuvati svinje. Cezar se veselio kad bi se vratio u staju. U šumi gdje je čuvao svinje, pripovjedač je upoznao starog Petra koji je čuvao košnice. Petar se jednog dana razbolio i pripovjedač je došao u njegovu kolibu liječiti ga.
Morao se vratiti sa svinjama, ali je navečer u tajnosti otišao s Cezarom u šumu kako bi Petru promijenio obloge. Na izlasku iz šume Cezar se prepao i pripovjedač se strmoglavio na zemlju. Iz nesvjestice ga je probudio Cezar, vukao ga je zubima za kaput. Vratili su se u staju taman do četiri sata. Gazda nikad nije saznao za odlazak u šumu.
Pripovjedač je promijenio više gazda jer se nikome od njih nije sviđalo to što je volio knjige, pa su ga otpuštali. Otac je s učiteljem dogovorio da pripovjedač dobio posao poslužitelja u školi. Bio je sretan s tim poslom jer su mu knjige bile nadohvat ruke. Nažalost, imao je toliko posla da nije imao kada čitati.
Dok su učitelj i učiteljica bili na satu, koristio je vrijeme za čitanje i počeo učiti njemački. Jednom ga je ulovio učitelj i ismijao ga. Prijetio mu je otkazom ako ga još jednom vidi da čita. To je čula Dara, koja je služila kod općinskog bilježnika. Bilo joj je žao i pomagala je pripovjedaču u čišćenju da bi on imao vremena za učenje. Na kraju su ga ipak ulovili s knjigom i dobio je otkaz.
Kasnije je u životu radio u redakciji velikog dnevnog lista. Posjetila ga je učiteljica koja ga je taj put zatekla s knjigom. Htjela je provjeriti je li to zaista on jer je vidjela njegovo ime u novinama.
Malinka je bila krava Janka Perića, koju su dobili na držanje i pripovjedač ju je morao čuvati. Jednoga dana nije se vratila s ispaše, a uskoro se trebala oteliti. Janko je rekao majci da će ona morati platiti ukoliko ne nađu kravu. Malinka se vratila nakon tri dana s teletom. Majka nikad nije bila sretnija.
Drugovi Božo i Nasto nastavili su školovanje u gradu, a pripovjedač je ostao na selu. Radovao se praznicima kada ih je viđao. Otac mu je branio druženje s njima. Kada ih je ponovno susreo nakon očeve zabrane, mislio je da se više neće moći vratiti kući. Božo i Nasto raspravljali su o književnosti. Kad se vratio kući, pripovjedača majka nije pustila unutra jer ga je otac htio prebiti. Pustila ga je da spava i jede u stogu sijena.
Odlučio je otići iz svog kraja i naći poslodavca koji mu neće braniti knjige. Našao je gazdu kod kojega će čuvati svinje. Pitao ga je hoće li imati vremena za učenje i gazda je rekao da hoće, samo da bi prihvatio plaću koja nije bila dovoljna ni za jedan par cipela.
Kod toga gazde imao je psa Cigu i tu je upoznao starog Petra. Petrov gazda Ivan popričao je s njim. Pripovjedač mu je objasnio kako voli učiti, a on mu je rekao da je to trnovit put i pitao ga ima li kakav plan u učenju. Dao mu je svoje udžbenike sačuvane iz gimnazije i svaki dan mu pomagao u učenju.
Ivan je obećao raspitati se u obližnjem gradu koliko košta polaganje ispita u gimnaziji. Bio je zadovoljan kako je pripovjedač učio. Nije ga bilo duže vrijeme i pripovjedač je doznao da se razbolio. Otišao ga je posjetiti u selo. Ivan je doznao da je polaganje ispita skupo, ali mu je rekao neka ga to ne obeshrabri i da nastavi učiti.
Kad je još bio u školi, pripovjedaču je Vaso posuđivao knjige. Jednog dana donio je u školu novu knjigu s lijepim slikama. Posudio mu je da čita na satu, knjiga je sletjela s klupe i raspala se. Vaso ga je pred učiteljem optužio da mu je ukrao knjigu. Dobio je kaznu i morao ostati pola sata duže sam u školi.
Sjedio je sam i tužan u učionici, kada je došao učitelj. Pitao ga je zašto nije pitao Vasu da mu posudi knjigu. Pripovjedač se rasplakao i sve mu ispričao. Učitelj nije znao da voli čitati knjige, posudio mu je knjigu i rekao da će mu posuditi novu kada tu pročita.
Kada ječam zažuti na njivama, pripovjedač se sjeti susjeda Sime i njegove velike kruške, koju je ljubomorno čuvao. U kući opet nije bilo kruha. Pripovjedač je preskočio preko ograde u Simino dvorište i brao kruške. Djed Simo ga je zaustavio, a on je počeo plakati. Rekao mu je da ne plače i da slobodno uzme kruške jer je znao da je njegova obitelj gladna. Donio ih je kući.
Lovac Babaja je bio očev poznanik. Došao im je u posjet i pitao oca kako uspijeva prehraniti djecu. Vidio je da nemaju kruha i rekao da sutra pošalju nekoga po brašno, pekmez i šljive. Poslali su strica Simeuna koji se vratio praznih ruku. Shvatili su da ih je Babaja prevario jer on nema ništa. Mama se ljutila jer mu je dala posljednju pregršt brašna, jaja i kokoš.
Svake nedjelje dolazili su lovci u njihov kraj. Drug Perica nosio je ruksake i vodio pse u lovu s direktorom banke, koji ga je za to bogato nagrađivao. Perica je pozvao pripovjedača da ide s njima. Direktor je imao limuzinu i to je bila pripovjedaču prva vožnja automobilom u životu. Nakon lova htjeli su dječacima ponuditi ostatke hrane koju su jeli. Pripovjedač je odbio jer je proradio njegov ponos. Iako je bio gladan, rekao je da je jeo.
Bila je zima i snijeg. Nisu voljeli snijeg jer nisu imali odjeću i obuću za to. Radio je kod gazde Ignje, čistio tovilište i hranio svinje. Gazda mu je donio zamotuljak koji mu je poslala majka. To su bili opanci i čarape koje je majka sebi isplela. Pitao se što će majka nositi i razmišljao o pamukliji, koju je majka toliko željela.
Odrekao se svog prenoćišta i spavao na daskama kod kafedžije te slabo jeo da bi mogao uštediti novac. Otišao je u grad po robu. Jednoga dana došla je majka u tovilište. Dao joj je paketić koji joj je kupio, to je bila nova pamuklija. Bio je sretan jer je ispunio majčin davno željeni san.
Cigani sa čergom osvanuli su na utrini nedaleko kuće. Tu je upoznao dječaka Mirka. Vodio ga je u čergu i ponudio kruškama. Sprijateljili su se jer su ih obojicu grdile majke. Svaki dan je bio s Mirkom. Jedne večeri, kada nije bilo Mirkovih roditelja, dogovorili su se da će Mirko raditi kokoš za večeru.
Kad su se najeli, pripovjedač ga je pitao gdje je našao kokoš. Mirko mu je odgovorio da je to Bjelka, pripovjedačeva kokoš. Kad je priznao majci da su je pojeli, nije mu mogla oprostiti.
Učitelj je na verandu iznosio teleskop. Dopustio je pripovjedaču da s njim gleda i učio ga o sazviježđima. Jedne večeri došli su Marko i Vladimir. Oni su bili poznati kao problematični. Učitelj im je ipak dopustio da gledaju kroz teleskop. Jedno jutro nakon toga učitelj je rekao pripovjedaču da je nestao njegov teleskop.
Pripovjedač je vidio Marka i Vladimira kako nose umotan neki predmet. To je bilo teleskop. Mislili su da će pomoću njega vidjeti zakopano blago u zemlji. Pripovjedač je to javio učitelju. Promatrali su ih kada su zaključili da mogu vidjeti samo zvijezde. S njima je bio i Ilija Jovankin. Došla je žandarmerijska patrola i uhvatila ih, a učitelju je vraćen teleskop.
Pripovjedač je bio još mali kada je odlučio početi zarađivati za život. Stric Simeun bio je najbolji bunardžija u selu. Htio je s njim raditi i stric ga je primio. Dao mu je i petsto dinara da odnese majci. Nije znao kako mu zahvaliti.
Stric mu nije dopuštao da radi na čekrku, ali on je to svejedno radio kriomice kada ga nije bilo. Molio je radnike da ga spuste u bunar. Jedva su pristali jer im to nije dopuštao stric. Odron zemlje pao je u bunaru na pripovjedača i slomio mu ruku. Stric je htio otpustiti radnike, ali pripovjedač ih je obranio.
Te godine šljive su dobro rodile, pripovjedač ih je brao s ostalim beračima. Najbolji berači, uključujući i njega, bili su prebačeni u Semberiju. Putovali su preko Save. Upoznao je dječaka koji je bio novi. Zvao se Pero, bio je šutljiv i pripovjedač je na njemu vidio da ga je nešto mučilo.
Uvijek je brao više od ostalih, bježao od njih za vrijeme jela da ne vide da jede suhi kruh. Ostali su ga ismijavali jer su mislili da štedi jer je nešto ukrao, a pripovjedač ga je branio. Došli su novi berači, među njima i dječak iz Perinog sela koji mu je predao pismo. U njemu je pisalo da je njegova majka umrla i da se više ne treba truditi da bi zaradio za njezino liječenje.
Dragan je bio još jedan pripovjedačev dobar drug koji se školovao u gradu. S njim je za ljetne praznike došao njegov drug Mile, sin gazdarice kod koje je živio u gradu. On je uvijek druge gledao s visine jer je dolazio iz grada, tvrdio je da se ničeg ne boji.
Jednom, kada su spavali vani na slami, Mile se uplašio jer mu je pripovjedač rekao da ima medvjeda i pobjegao od straha. To je zapravo bio Brundo, medvjed kojeg je šumar othranio i zato je bio polupitom, nije bio opasan. Drugi dan su svi za to doznali i Mile se vratio u grad.
Boško i pripovjedač nagovorili su strica Spasoja da s njim budu goniči novo kupljene stoke od Brčkog do Novog Sada. Putovali su cijeli dan. Prespavali su u šumi u napuštenoj kolibi. Prišao im je dječak s pastirskom torbom koji je tražio čopor svinja. Pripovjedač je tu noć sanjao da su ih napali razbojnici.
Na jednom od sremskih putova u potrazi za poslom i hranom sreo je dječaka Petra. Činilo mu se da Petar sve zna bolje od njega i da mu se ruga, nikada nije shvaćao njegove šale. Petra je napao pas i poderao mu odjeću, a pripovjedač mu se smijao.
Nedaleko njih bucmasti dječak Marko pao je sa stabla i Petar ga je donio kući. Pas koji ga je ugrizao bio je njegov. Njegova majka dala mu je novu košulju, gaće, torbu i veliki kruh s komadom slanine te mu se ispričala. Tako im je Petar osigurao hranu za nekoliko dana.
Pripovjedač ponovno prepričava kako je došao kod gazde čuvati svinje i tamo je imao psa Cigu te upoznao starog Petra. Kad se vratio u kolibu nakon dana provedenog u šumi, vrata kolibe bila su obijena. Nestali su kruh i slanina. Gazda ga je upozorio na Cigane koji kradu.
Jedva je zaspao, kad ga je probudilo šuštanje novina. Na podu su bile tri zmije, koje su zatim nestale u pukotini zida. Cijelu noć je palio krpe jer je čuo od bake da dim tjera zmije. Zaspao je, a kada se probudio, pet zmija je spavalo kraj njegovih nogu.
Petar mu je rekao da to nisu otrovne zmije. Opet je palio krpe i zmije su opet spavale s njim. Kasnije ih se nije više plašio, svaku večer su spavali skupa. Na jesen su odjednom zmije nestale.
Među svinjama koje je čuvao bila je predvodnica Bjeluša. Često je zadavala probleme. Jednom je nestala i pojavila se nakon nekoliko dana s osam praščića.
Stric Simeun radio je na sremskim i banatskim poljima kao poljoprivredni radnik kod bogataša. Oko velikih praznika dolazio je kući i donosio poklone. Kad je pripovjedač služio u školi, stric mu je poklonio mali revolver. Htio je nabaviti metke i obratio se čiki Marku jer je on često učiteljima donosio stvari iz grada.
Morao mu je dati i revolver da zna koje metke kupiti. Onda mu je Marko rekao da je kupio metke, ali da su mu skupa s revolverom pali u bunar. Kad je došao dan kad su majstori ispumpavali vodu iz bunara, nisu našli revolver. Marko je rekao da će mu kupiti novi. Pripovjedač je sve to ispričao stricu Simeunu, a on mu je rekao da je Marko najveći lažov u selu, te da je sigurno prodao revolver i potrošio novac.
Prve slike iz pripovjedačeva djetinjstva vezane su za baku Spasu. Ona i djed Pano su ga razmazili. Djed ga je imao u planu i školovati, ali je iznenada umro. Dugo su tugovali za njim. Ubrzo je u kuću počeo dolaziti drugi djed, suprotnost Pani.
Baka je pripovjedača dovela novom djedu. Tog ljeta igrao se s djecom na potoku. Popeo se na granu koja je pukla i pao u vir te se skoro utopio. Baka i djed su se svađali zbog njega. Baka je postala tužna. U jesen ga je odvela majci. Kod majke i oca je oskudnije živio. Bio je prvi svjetski rat.
Baka nije smjela dolaziti k njemu. Nakon što je rat završio, otišao je kod drugih bake i djeda, a tamo je baka Spasa mogla dolaziti u posjet jer je živjela u susjednom selu. Otkad je drugi djed umro, živjela je u oskudici. Umrla je u siromaštvu koje je donio drugi svjetski rat. Pripovjedač je najviše od svih volio baku Spasu.
U Smogvi je čuvao svinje čudan dječak. Nosio je pribor za crtanje i crtao svašta iz svoje okoline. Nitko nije znao kako se zove jer ni s kim nije razgovarao, pa su ga zvali Čudnovati. O njemu su se pričale svakojake priče, među njima da mu je otac bio učitelj i nastradao u prometnoj nesreći, a majka poludjela i završila u bolnici.
Vlado je živio nedaleko njegove kolibe i nadao se da će s njim razgovarati. Čudnovati se samo udaljavao od njega sa svojim svinjama. Vlado se naljutio jer ga neki “sluga” izbjegava i odlučio mu se osvetiti. Kada ga nije bilo, ušao mu je u kolibu, skinuo crteže sa zida i razbacao ih vani. Crtež psa Reksa, kojeg je najviše volio, poderao je.
Čudnovati se vratio i stao kao ukopan. Vlado se nadao da će sada progovoriti, ali on je pokupio crteže i ušao u kolibu bez riječi. Vlado se još više naljutio i počeo izmišljati i širiti priče o njemu. Jednom, kad je izašao iz šume sa svinjama, Vlado je pričao Ivanki kakav je čudak jer neće govoriti.
Preko mosta su prelazila kola iz kojih je ispao čovjek. Čudnovati ga je spasio i zaustavio konje. Ivanka mu je zahvalila i rekla mu da je bolji nego što se o njemu priča.
U blizini Smogve su pastirske kuće gdje borave pastiri. Tamo je pripovjedač stanovao sa psom Cigom. Stari Petar ga je upoznao sa Matijom. U početku se nisu dobro slagali, ali su postali prijatelji jer obojica vole životinje. Matija mu je rekao da će ga naučiti razgovarati sa životinjama.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: pripovjedačevo rodno selo i druga okolna sela
Vrijeme radnje: prva polovica dvadesetog stoljeća
Likovi: pripovjedač, majka, otac, djed Đorđe, stric Simeun, Lazar Tanacković, Petar Pejić, mlinar Matija, učitelj, učiteljica, Stojan, Mirko Ilić, Pavle, Vlado, Ivanka, stari Petar, Ivan, djed Simo, drug Perica, Marko Pavlov, Vladimir, Ilija Jovankin, Pero, Dragan, Mile, Petar, baka Spasa, Čudnovati, Matija
Analiza likova
Pripovjedač je ujedno i glavni lik. Radi se o dječaku koji nije imao lak život te je vrlo rano stekao puno životnog iskustva. Uz sve to zadržao je dječju naivnost, suosjećanje prema ljudima i ljubav prema životinjama.
Bio je uvijek spreman svima pomoći, skroman i zahvalan na svemu što mu se pružilo. Kao dijete siromašnih roditelja i najstariji sin, trebao je nakon osnovne škole ostati kod kuće pomoći roditeljima othraniti braću i sestre. Unatoč tome, najveća želja mu je bila nastaviti se školovati u gimnaziji, ali mu roditelji to nisu mogli omogućiti.
Zbog toga je radio sve poslove do kojih je mogao doći. Bio je pošten, marljiv i vrijedan, s velikom voljom za učenjem i gajio je ljubav prema knjigama. To što je sam učio kasnije ga je dovelo do posla u novinskoj redakciji. Životni put mu je bio trnovit, ali je upoznao velik broj ljudi i sa svakim našao zajednički jezik.
Prema ljudima nije imao nikakve predrasude, ali je imao ponosa u situacijama kada je to bilo potrebno. Vrlo rano, još kao dječak, stekao je osjećaj da treba pomoći roditeljima i tako počeo zarađivati za život. Od svih ljudi u svom životu najviše je volio baku Spasu koja mu je bila bliža od majke jer je s njom proveo prve godine života.
Djed Đorđe je imao duguljasto, koštunjavo lice i bujne brkove. Bio je opasan crvenim pojasom, nosio je kapu omotanu šalom i kamiš. Jako je volio pripovjedača koji mu je bio veoma privržen. Opisan je kao radišan i pravedan čovjek koji se volio šaliti i imao bujnu maštu kada je pričao priče.
Lazar Tanacković i Petar Pejić su djedovi vršnjaci i prijatelji iz djetinjstva koji su mu dolazili u posjet i pričali s njim priče.
Majka je bila najbolje plaćena nadničarka u selu i najbolja žetelica. Žela je pšenicu na tuđim imanjima i sa sobom vodila djecu. Ramena su joj često krvarila jer su se u njih urezali oštri bridovi kolijevke u kojoj je nosila dvomjesečno dijete. Bila je jako vrijedna i spremna sve žrtvovati za svoju djecu. Često je radila dodatne poslove kako bi došla do kruha i ostajala gladna jer bi sve podijelila djeci.
Mlinar Matija je bio visok, krupan, gustih obrva, velikih brkova. Bio je ozbiljan i mrgodan, ali je pripovjedača neobično volio jer je još bio mali. Zato je kod njega imao povlastice i radovao se obrocima kojima bi ga nudio.
Stojan je išao u školu s pripovjedačem. Bio je najviši u razredu, ali mršav i blijed. Uvijek je među prvima dolazio u školu iako je pješačio sedam kilometara iz susjednog sela. Bio je siromašan, kao i svi. Bili su nerazdvojni prijatelji, dijelili su knjige, Stojan mu je puno pomagao oko učenja. Imao je najbolje ocjene, učitelj ga je volio. Za svaku školsku priredbu dobivao je najbolje uloge i recitacije. Pripovjedač je bio ponosan na njega.
Mirko Ilić je bio stariji dječak koji se školovao u gradu u gimnaziji. Pričao je o tome kako oni u gradu svašta uče, o Africi, Sahari, lavovima i sl. Ispričao im je sadržaj romana “Kroz pustinju i prašumu” i svi su mu se divili. Mjestu na kojem su se kupali dao je ime Sunčana obala.
Pavle je pripovjedačev prijatelj iz škole. Sjedili su zajedno u klupi i nadopunjavali se: Pavle je bolje znao matematiku i prirodopis jer mu je otac bio matematičar i lovac, a pripovjedač je bolje znao povijest i geografiju.
Pripovjedačev otac je bio strog. Njegova riječ je uvijek bila posljednja u svemu, majka se nije miješala. Bio je cestar sa službom daleko od svog kraja. Bio je na frontu u prvom svjetskom ratu. Smatrao je da je rad više vrijedi od školovanja.
Vlado je gospodsko dijete. Ismijavao je siromašne i drugačije od sebe.
Ivanka je unuka žandarmerijskog narednika u penziji, jedna od najljepših djevojčica u selu. Iako je također bila gospodsko dijete, nikoga nije omalovažavala.
Stari Petar imao je sedamdeset godina. Kao mlad je mnogo putovao, a pripovjedač ga je upoznao u Smogvi. Tamo je Petar čuvao pčele.
Ivan je bio gazda starom Petru. Bio je školovan čovjek i jako je cijenio obrazovanje. Mnogo je pomogao pripovjedaču u vezi učenja.
Marko Pavlov, Vladimir i Ilija Jovankin su problematični dječaci koji su se skitali po selu, izostajali iz škole te nisu završili nikakav zanat.
Pero je bio dječak kojeg je pripovjedač upoznao kad su zajedno brali šljive. Bio je šutljiv i povučen jer je imao bolesnu majku i trudio se zaraditi za njezino liječenje.
Stric Simeun je bio nepismen. Htio se školovati, ali nikada nije ništa poduzeo po tom pitanju. Bio je najbolji bunardžija u selu, uvijek je pomagao pripovjedaču i njegovoj obitelji.
Baka Spasa je najdraža osoba iz pripovjedačeva života. Bila je oniska, lijepo građena, crnokosa i prava ljepotica u kraju. Uvijek vesela i nasmijana bdjela je nad pripovjedačem. Na kraju je umrla u siromaštvu, a pripovjedač nikada nije uspio ispuniti svoje obećanje da će živjeti s njim i njegovom ženom i da će imati sve što god poželi.
Aleksa Mikić biografija
Aleksa Mikić rođen je 1912. u selu Bukvik pokraj Brčkog. Bio je dijete siromašnih roditelja te je vrlo rano morao početi zarađivati za život. Kasno se i neredovno školovao. Nakon završene osnovne škole, srednjoškolsko obrazovanje stekao je u večernjoj gimnaziji u Sarajevu.
Radio je razne poslove: bio je tucač kamena na državnom putu, poslužitelj u seoskoj školi, poštar, fizički radnik, gonič stoke, općinski službenik i dr. Sudjelovao je u narodnooslobodilačkom ratu. Poslije rata radio je u redakciji sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje”. Bio je jedan od osnivača i urednik časopisa za mlade “Male novine”.
Između dvaju ratova objavljivao je priče za odrasle, ali je glavninu svog pisanja posvetio djeci. Umro je 1985. u Sarajevu. Njegova najpoznatija djela su: Za plugom, Maramica, Dječaci iz odreda, Sunčana obala, Male priče o velikoj djeci, Prijatelji iz Smogve, Priče o malim borcima, Zvonici i daljine, Vatre na Kozari i dr.
Autor: M.F.
Komentariši