“Tisuću i jedna noć” zbirka je priča izvornog naziva “Kitab alf layla wa layla”, a sadrži priče raznih autora iz vremena oko 800. i 900. godine nove ere. Iz arapskih zemalja, odakle je porijeklom, na područje Europe donio ju je francuski entuzijast Galland. On je putovao Bliskim istokom te naišao na tu jedinstvenu knjigu arapskih priča. Počeo ju je prevoditi, a nakon njegove smrti to su nastavili drugi prevoditelji. Originalna zbirka priča nikada nije prevođena, ali srećom, sačuvane su njene kopije po kojima su prijevodi i nastali.
Priče iz ove zbirke imaju formu samostalnih, tematski odvojenih priča, ali zajednički su im neki likovi. Naime, u svakoj se spominje perzijski kralj Šahrijar i kraljica Šeherezada. Svaka priča je zapravo ispričana od Šeherezade, kako bi zainteresirala kralja i time odgodila svoju smrt. Car Šahrijar, nakon užasnog iskustva sa zakonitom ženom, odluči svaku noć uzeti po jednu nevinu djevojku, a potom je i ubiti. Šeherezada, vrlo pametna i lukava djevojka, odlučila je spasiti sebe, a onda i sve ostale djevojke. Ponudila se da ode k caru na jednu noć, no imala je lukavu namjeru. Svojim zanimljivim pričama htjela je zaintrigirati cara i odgoditi svoje ubojstvo. Svaku noć pričala bi priče koje je pročitala u mnogobrojnim knjigama, te ih prekidala u najzanimljivijem trenutku, a car bi nestrpljivo čekao iduću noć kako bi ona ispričala nastavak.
Šeherezada je tako pričala tisuću i jednu noć svoje priče, a pritom se car u nju zaljubio te prekinuo s ubijanjem nevinih djevojaka. Svaka priča koju je Šeherezada ispričala imala je pouku. Dobrota i poštenje biti će nagrađeno, a pri tome je bitno vjerovati u Boga i poštivati ga. Njen poetičan govor, mnogi stihovi i pjesme, zagonetne priče učinile su ove priče intrigantnim i zanimljivim.
Neke od priča koje je Šeherezada pričala postale su popularne i same za sebe, bez vezivanja uz ovu slavnu zbirku. To su, primjerice, priča o Ali-Babi i 40 razbojnika i priče o Simbadu moreplovcu. Za te priče se smatra da nisu bile u prvoj verziji Arapskih noći, kako se još naziva ova zbirka, već su ih nadodali noviji europski prevoditelji, budući da je podrijetlo tih priča orijentalno, a ne arapsko.
Na naš jezik ovu zbirku preveo je Esad Duraković
Vrsta djela: zbirka priča
Tema djela: Mudrošću se mogu spasiti mnogi životi
Vrijeme radnje: 800.- 900. godina
Mjesto radnje: Bliski Istok
Kratak sadržaj
Priča o caru Šahrijaru i njegovom bratu caru Šahzemanu
Car iz carske loze Sasana, na otocima Indije i Kine, imao je dva sina. Stariji se zvao Šahrijar, a mlađi Šahzeman. Svaki od njih imao je svoj dio zemlje kojom su vladali. Nakon dvadeset godina, Šahrijar je poželio da ga posjeti njegov mlađi brat kojega nije vidio dugi niz godina. Poslao je svog vezira kako bi ga pozvao na njegov dvor. Šahzeman se veselio pozivu svoga brata i odmah je krenuo na put. Pripremio je sve potrebno jer je put bio dalek za ona vremena i otišao. No, brzo nakon što je krenuo, sjetio se da je zaboravio u svom dvoru biser koji je htio ponijeti bratu, te se vratio. Stigavši kući, u krevetu je našao svoju ženu sa jednim crnim robom.
Odlučio ih je pogubiti te je ponovno krenuo na put prema bratu, a kada je tamo stigao, bio je potpuno bezvoljan i žutoga lica. U početku nije bratu govorio zašto je takav, ali nije htio niti u lov s njim. No i na bratovom dvoru vidio je nešto što ga je šokiralo. Šahrijarova žena otvoreno je vodila ljubav s robom Mesudom te još grupom robova i robinja.
Kada se Šahrijar vratio iz lova, Šahzeman mu je ispričao svoju priču, ali i ono što je vidio na bratovom dvoru. Njih dvojica odlučila su poći na put vidjeti događa li se to svima. Naišli su na nevidljivo duhovno biće zvano džin, a od straha su se popeli na drvo. Dok je džin spavao pod drvetom, iz njegovog sanduka izašla je mlada žena, koja je dvojicu braće prisilila na seksualne odnose, te im oduzela prstene. Ispričala im je kako ju je džin oteo na njen svadbeni dan.
Kada su se vratili na dvor, Šahrijar je pogubio svoju ženu, robinje i robove, te svaku noć uzimao nevinu mladu djevojku koju bi potom ubio. S vremenom u gradu nije ostala skoro niti jedna djevojka, osim vezirovih kćeri Šeherzade i Dunjazade. Šeherezada je molila oca da je oženi za kralja i pokuša spasiti sve ostale djevojke koje bi mogle doći kod kralja.
Priča o magarcu, biku i zemljoradniku
Kako bi odgovorio kćer Šeherezadu od njenog nauma, vezir joj je ispričao priču o magarcu, biku i njihovom vlasniku trgovcu. Trgovac je imao mnogo stoke i bio je bogat. Imao je i ženu i dvoje djece, ali i mogućnost da razumije jezik životinja. Tako je jednom prilikom čuo razgovor između magarca i bika, u kojemu je magarac govorio biku kako da se izvuče od napornog posla u polju. Rekao mu je kako samo treba leći i ne micati se, te će ga pastir pustiti na miru. Drugi dan to je bik i učinio, no to je bilo magarcu na štetu. Trgovac je rekao pastiru da sada upregne magarca da ore i okreće mlinsko kolo.
Magarac je kako bi se spasio od napornog rada rekao biku kako će ga sada ubiti jer nije koristan i bik je odlučio vratiti se svome poslu. Trgovac se smijao na tu situaciju, a njegova žena ga je preklinjala da joj kaže zašto se smije, no on to nije mogao, jer bi inače umro. Ženu nije bilo briga ako joj muž umre, htjela je znati zašto se on smije. Trgovac je odlučio reći joj i umrijeti, no čuo je razgovor između psa i pijetla, u kojemu je pijetao rekao kako je trgovac blesav, te bi trebao istući ženu zbog njenih prohtjeva. Trgovac je to i učinio, a žena mu je zatim ljubila noge.
Vezir je mislio da će se Šeherezada predomisliti, no ona je ipak htjela po svome. Kada je došla kod cara, zamolila ga je da dođe njena sestra kako bi se oprostila od nje. Ispričala je tada priču, kako bi si prikratili vrijeme do jutra.
Priča o trgovcu i ifritu
Šeherezada je ispričala priču o bogatom trgovcu i ifritu, zlom džinu. Trgovac je košticom ubio ifritovog sina, te ga je ifrit odlučio ubiti. No, trgovac je uspio zamoliti ifrita da se prvo ode oprostiti s obitelji. Nakon godinu dana se vratio i tužno čekao svoju sudbinu.
Kako je čekao džina, tako su mu stigla tri starca, jedan sa gazelom na lancu, drugi s dva psa, a treći sa šarenom mazgom. Ispričao im je svoju sudbinu, a oni su se sažalili nad njim. Kada je stigao džin, prvi starac je predložio da ispriča svoju priču u zamjenu za jednu trećinu trgovčeve krvi. Rekao je kako je gazela koju vodi sa sobom zapravo njegova žena s kojom nije imao djece, te mu je dijete podarila ljubavnica. Njegova žena bila je ljubomorna i čarolijom je pretvorila ljubavnicu i sina u kravu i tele. Starac je kravu ubio ne znajući tko je ona, dok tele nije imao srca ubiti.
Starčev pastir odveo je tele doma, a njegova kćer, koja se razumije u čaroliju, znala je da je tele zapravo čovjek, odnosno starčev sin. Pastirova kćer je rekla starcu da će mu vratiti sina ako se ona uda za njega te ako se osveti starčevoj ženi. Starac je to prihvatio, a pastirova kćer pretvorila je ženu u gazelu.
Starac je vodeći kući gazelu, odnosno ženu, sreo trgovca i čekao njegovu sudbinu. Drugi starac, koji je vodio dva psa, također je htio ispričati svoju priču u zamjenu za drugu trećinu trgovčeve krvi. Rekao je kako su ta dva psa zapravo njegova braća. Njihov otac im je ostavio novce, no njegova braća sve su potrošila na putovanjima, dok je on svoj novac uložio u trgovinu. Braća su se vratila sa puta, a on je podijelio svoj novac sa njima. Nagovorila su ga da ode na put s njima i on je to učinio. Na putu je sreo djevojku, zaljubio se i poveo je sa sobom. No, ona je bila žena džin, i čula je kako ga braća namjeravaju ubiti. Bacili su ga u more, no žena ga je spasila i odlučila osvetiti. Pretvorila je njegovu braću u pse, i tek nakon deset godina mogu se vratiti u svoje pravo tijelo.
Treći starac sa mazgom također je ponudio svoju priču za ostatak trgovčeve krvi. Rekao je kako je mazga njegova žena koju je ulovio u preljubu, a ona ga je pretvorila u psa. Odlutao je do jednog mesara čija kći se bavila čarolijom i koja ga je vratila u prvobitno obličje. Uputila ga je kako da svoju ženu pretvori u mazgu, te je on to i učinio. Šeherezada je rekla kako je džin pustio trgovca, te svaki od njih je otišao na svoju stranu. No, postoji još jedna, zanimljivija priča o ribaru koju je car htio čuti.
Priča o ribaru i ifritu
Jedan ribar imao je ženu i troje djece, te je svaki dan bez iznimke bacao mrežu četiri puta, ne bi li ulovio ribu. Tako je jedan dan ulovio mrtvog magarca, sanduk pun pijeska i mulja te komade crjepova i stakla.
Kako je imao još jedan put za baciti mrežu, molio je Boga da mu pomogne. Ovaj put ulovio je krčag od bakra i odlučio ga prodati. No, krčag je imao na sebi pečat božjeg poslanika Sulejmana te ga ribar otvori. Iz krčaga je izašao gusti dim koji se formirao u gorostasnog džina. Džina je u krčag zarobio Sulejman jer džin, imenom Sahr-džin, nije htio primiti vjeru. Džin je boravio u krčagu 1800 godina i odlučio je ubiti onoga koji ga oslobodi, na način da si osloboditelj sam odabere smrt.
Ribar je bio lukav i pronašao je način da se spasi od smrti. Upitao je džina kako se on tako velik uvukao u krčag, te mu nije vjerovao da stane unutra. Džin se, kako bi uvjerio ribara, uvukao natrag u krčag, a ribar je u tom trenu zatvorio krčag i ponovno zarobio džina. Odlučio ga je baciti u more te zabraniti ikome da na tom dijelu lovi ribu. Rekao je džinu kako ga neće ni pod koju cijenu osloboditi, te da su njih dvojica poput vezira cara Junana i mudraca Rujana.
Priča o veziru cara Junana i o mudracu Rujanu
Ribar je odlučio ispričati priču ifritu. Rekao je kako je u davna vremena u gradu Perzijanaca u zemlji Bizant živio car Junan koji je bolovao od gube, te mu nitko nije mogao pomoći. Jednoga dana, u grad je stigao mudrac Rujan i saznao od čega boluje car. Odlučio mu je pomoći, pa je otišao do cara i ponudio mu svoju pomoć. Car je prihvatio jer više nije imao drugog izbora. Rujan mu je pomagao na drugačiji način od ostalih ljekara, izradio je čekić i kuglu po kojoj je car morao udarati tim čekićem sve dok se ne bi oznojio. Tada je trebao otići okupati se i leći spavati.
Car je učinio sve kako mu je mudrac naredio i zaista, drugi dan je ozdravio. Nije znao na koje bi sve načine zahvalio mudracu i nagradio ga. Davao mu je novce, lijepe haljine, zvao ga na dvor svaki dan… To se nije sviđalo carevom veziru. Osjećao je zavist prema mudracu Rujanu, te je odlučio svoju zloću iskaliti na nedužnom mudracu. Rekao je caru svoje sumnje, te kako se boji da će ga mudrac ubiti isto kako ga je i izliječio. Car Junan u početku nije slušao svog vezira, te mu je htio ispričati priču o caru Sindabadu. Car Junan bojao se kako će se kajati ako ubije mudraca kao što se car Sindabad kajao što je ubio svog omiljenog sokola.
Perzijski car Sindabad volio je šetnje i lov, te je imao sokola kojega je puno volio i koji je stalno bio uz njega. Jednoga dana bili su u lovu na gazele. Sindabad je sa sokolom proganjao gazelu dok je nije ulovio, no našao se usred ničega, bez vode. Vidio je drvo s kojega je tekla tekućina i natočio vodu u zdjelicu, ali sokol bi svaki put prevrnuo zdjelicu te nije dao piti ni caru niti konju. Car mu je tada u ljutnji odrezao krila, a sokol je okretao glavu prema drvetu. Na drvetu je bila zmija, a tekućina nije bila voda nego zmijin otrov. Sokol je spasio cara, a car ga je ubio.
Vezir je poslušao cara Junana i htio ga uvjeriti u svoj naum te mu ispričao priču o carevom sinu koji je obožavao lov. Vezir je nagovorio mladog cara da lovi neku zvijer. Naišao je na djevojku, koja je zapravo bila ljudožderka i htjela njime nahraniti svoju djecu. Mladi car brzo je pobjegao i ispričao ocu o vezirovom nedjelu. Vezir je tom pričom uspio nagovoriti Junana da ubije mudraca. Odlučio mu je odrubiti glavu, te ga je pozvao na dvor.
Kada je car rekao mudracu da ga namjerava ubiti, mudrac se pokušavao izvući pitajući cara kako mu to može učiniti kada ga je spasio i uz to nije tražio ništa za uzvrat. Junan je bio nepokolebljiv, no pustio je mudraca Rujana da otiđe kući i pripremi sve za svoj sprovod. Rujan je rekao caru da će mu donijeti jednu neprocjenjivu knjigu, uz pomoć koje će moći oživiti njegovu glavu kada mu je odrube. Mudrac se oprostio s obitelji i donio knjigu caru. Car je listajući stranice polizao otrov koji je mudrac podmetnuo u knjigu te na mjestu umro. Ribar poruči ifritu da bi ga Bog poštedio da je on poštedio njega.
Ifrit je uspio nagovoriti ribara da ga oslobodi. Bacio je krčag u more i odveo ribara do jednog neobičnog jezera u kojemu su plivale bijele, crvene plave i žute ribe. Rekao mu je da može jednom dnevno ići u lov na ribe, te nestao u zemlju. Ribar je odnio ribe sultanu, a sultan mu je platio za te neobične ribe. Kada je kuharica pokušala speći ribe, iz kuhinjskog zida izašla je djevojka, a ribe bi izgorjele. Kuharica je to rekla veziru koji je to htio vidjeti svojim očima, te je zatražio ribara da opet donese ribe. Događaj se ponovio. Sada je i car htio vidjeti što se to događa kada se peku ribe. I opet se dogodilo isto, samo što je iz kuhinjskog zida ovoga puta izašao crni rob i ribe su izgorjele. Car je ispitao ribara od kuda mu te neobične ribe i odlučio je otići vidjeti taj čudesni ribnjak.
Istražio je okolicu ribnjaka i naišao na dvorac sagrađen od crnog kamena. Ohrabrio se i ušao, no nikoga nije našao. Tek u jednoj sobi vidio je predivnog mladića koji je sjedio na ležaju i jecao. Upitao je mladića o ribnjaku. Mladić je još jače zaplakao i pokazao mu okamenjen donji dio svoga tijela. Odlučio mu je ispričati svoju priču.
Mladić je bio car. Gospodar Crnih otoka i gospodar četiri planine. Imao je divnu ženu za koju je mislio da ga jako voli. No, s vremenom je saznao da je cijelo vrijeme bio u krivu. Žena bi ga svaku noć omamila i odlazila iz dvora. Odlučio je saznati gdje ona ide i prenerazio se saznavši o čemu se radi. Žena je imala ljubavnika i to crnoga roba s kojim je ljubovala u ruševnoj kolibi. Voljela je toga roba i on je bio njen pravi gospodar.
Mladić je ozlijedio roba sabljom po vratu tako da ovaj više nije mogao pričati. Žena mu je počela tugovati, čak je napravila kuću žalosti u koju je smjestila svog crnog roba jer je bio jako bolestan. Kada joj je mladić prigovorio u vezi toga što svako jutro i svako večer provodi kod roba, ona ga je začarala i okamenila mu donji dio tijela. Začarala je i cijeli grad, tako da je muslimane pretvorila u bijele ribe, medžusije u crvene ribe, kršćane u plave ribe, a židove u žute.
Car je odlučio pomoći mladiću. Ubio je roba te se smjestio na njegovo mjesto. Kada je mladićeva žena došla, pretvarao se da je rob te joj rekao da mu smetaju vapaji mladića te neka ga vrati u prvotnom obličje, a ona je to i učinila. Zatim joj je prigovorio da mu smetaju ribe, te neka i njih vrati onako kako su bili. Ona je njemu za ljubav i to krenula učiniti. Mladićeva žena vještica vratila je sve ljude u gradu, planine u jezera i ponovno se vratio život u grad. Vratila se k robu, no car ju je onda probio sabljom i ubio. Spasio je mladog cara i njegov grad, te ga poveo svom domu. Oženio je ribarevu kćer, dok je drugu oženio mladi car. Ribar je bio najbogatiji čovjek svih vremena.
Priča o Abu Muhammedu Lijenčini i Harunu ar- Rešidu
Gospođa Zubejda trebala je jedan veliki dragi kamen kako bi njime ukrasila svoju krunu, no nikako ga nije mogla pronaći. Zatražila je pomoć od Haruna ar-Rešid, halifa u Bagdadu, no ni on nije imao takav kamen. Trgovci su mu preporučili čovjeka iz Basre, imena Abu Muhammed Lijenčina. Harun pošalje povelju preko Mesrura guverneru Basre, Muhammedu az-Zubejdi, da pošalje Lijenčinu k njemu.
Mesrur sa az-Zubejdinim ljudima ode do Lijenčine kod kojega su vidjeli veliko obilje i bogatstvo. Tek sutradan su krenuli od njega jer su prvo uživali na njegovom dvoru. Lijenčina je Harunu donio dva kovčega puna zlata i dragih kamena. Kalifu Harunu je htio pokazati svoju moć i ispričati mu svoju priču. Nadimak Lijenčina dobio je jer je bio velika lijenčina i neradnik, samo je ležao, a roditelji su ga hranili. Kada je otac umro, majka ga je natjerala da ode do šejha Abulmuzaffera, da mu da nešto novaca, kako bi mu šejh kupio nešto na putovanju morem. Šejh mu je kupio jednog majmuna kojega su ostali majmuni maltretirali, no majmun se pokazao izvanrednim – ronio je drago kamenje sa roniocima, te ih spasio od ljudožderskog plemena na jednom otoku.
Na povratku u Basru, šejh je dao majmuna Lijenčini, te tisuće dinara, kao zahvalu što je spasio šejha i trgovce. Lijenčina je tim novcem otvorio trgovinu, a majmun je uvijek bio s njim. Svaki dan majmun bi mu donio tisuću dinara, te se Lijenčina jako obogatio. Jednoga dana majmun je progovorio. Rekao je da je on džin te da se Lijenčina mora oženiti za jednu djevojku. Prvo je trebao zatražiti ruku od njenog oca. Dao mu je mnogo novaca i otac je pristao na ženidbu. Majmun ga je zamolio još jednu uslugu, da u ostavi u djevojčinoj kući Zakolje pijetla, potrga zastave s amajlijama i prevrne sanduk. Lijenčina je to sve učinio, i tada se pojavio džin i oteo djevojku.
Majmun- džin se poslužio lukavstvom da dođe do djevojke jer su ga sprječavale hamajlije, na što se Lijenčina jako naljutio. Otišao je u stepu, gdje je vidio smeđu i bijelu zmiju kako se bore. Ubio je smeđu zmiju, a nakon toga se pojavio brat bijele zmije i zahvalio se Lijenčini. Njih je četvorica braće pravovjernih džinova te su ponudili pomoć Lijenčini i odlučili ubiti majmuna- džina.
Lijenčina je trebao otići u bakarni Grad gdje je džin zarobio djevojku. Na leđima ga je ponio džinov rob nevjernik, no kada je Lijenčina spomenuo Boga, rob je nestao i Lijenčina je pao u uzburkano more. Spasili su ga mornari i doveli u Kinu. Džinov brat u Kini pomogao mu je da dođe do Bakarnog grada. Uputio ga je gdje treba ići, te je on i otišao tamo. Ušao je u Grad i našao djevojku, koja mu je rekla kako da se riješi majmuna. Trebao je zapaliti jednu hamajliju i na taj način kontrolirati sve ifrite. On je to učinio i riješio se majmuna, a cijelo bogatstvo koje je bilo u Gradu prenio je sebi. Tako je Lijenčina dobio svoju ženu i neprocjenjivo bogatstvo.
Priča o trgovcu Aliju Egipatskom, sinu hasana Zlatara Bagdadskog
Hasan Zlatar Bagdadski bio je bogati trgovac u Kairu. Imao je predivnoga sina koji je uz to bio i pametan, te je mnogo učio. Jednoga dana trgovac se razbolio i osjeti da će umrijeti, te je poručio sinu da i dalje bude dobar i druži se s dobrim i pametnim ljudima.
Kada je trgovac umro, njegov sin, Ali Egipatski, dugo je tugovao. Prijatelji su došli kod njega te ga nagovarali da izađe iz kuće. Među njima je bio Iblis, pokvareni čovjek. Tako su svaki dan odlazili jedan do drugoga, pili i jeli. Došao je red i na Alija, te je i on pozvao prijatelje, sinove trgovaca, na jedan otok gdje su proveli mjesec dana. Nastavio je Ali tako trošiti par godina i na kraju ostao bez ičega. Sa ženom i dvoje djece nastanio se u jednu prostoriju, a kada je tražio pomoć od prijatelja, niti jedan mu nije htio pomoći.
Ali je odlučio otputovati kako bi pronašao rješenje za nesreću u kojoj su se našli. Putovao je lađom u Damijet, iskrcao se u Damasku te krenuo prema Bagdadu. U Bagdadu je slagao kako je trgovac i kako su ga razbojnici opljačkali, te mu je jedan trgovac odlučio pomoći. Ponudio mu je dvije kuće da izabere u kojoj želi živjeti, a on je htio ukletu kuću u kojoj svi umru kako bi se riješio svojih muka. Uselio se u kuću i čekao što će se dogodi.
U jednom trenutku netko ga je počeo dozivati imenom, on se odazove. A glas mu kaže da je čekao samo njega, a ostale je ubio. Dogovorili su se da će Ali ostati u kući, a glas će otići po zlato u Jemen te po Alijevu ženu i djecu. Trgovac koji je pomogao Aliju bio je sretan što je Ali preživio. Ali im je rekao da stiže karavana s njegovom obitelji, te su im ostali trgovci sa svojim obiteljima pošli u susret. U karavani je bilo svakakvog blaga, a Alijeva obitelj bila je predivno obučena. Donijeli su sanduke u Alijevu kuću, te mu je žena dala ključeve od svih sanduka. Ali je ženi pokazao zlato koje mu je dao džin i koje je sakrio u jednu skrivenu odaju. Bili su sada vrlo bogati.
Bagdadski car čuo je za Alija i njegovo bogatstvo, te ga je pozvao na dvor. Alija je došao s mnogim darovima, plemenitim metalima i dragim kamenjem. Kada je car vidio to bogatstvo, odlučio je svoju kćer udati za Alija. No, kako je Ali već imao ženu, ponudio je svog sina Hasana za muža carevoj kćeri. Hasan je bio lijep mladić i car je pristao na ženidbu. Sagradio je dvorac Hasanu i njegovoj ženi, a odmah pored sagradio je dvorac Njegovom ocu Aliji, sada veziru i njegovoj ženi, kako bi bili svi blizu.
Kada je car osjetio da mu se bliži smrt, odlučio je postaviti nekoga za cara. Svi su se složili da to bude Hasan, Alijev sin. Iako se u početku nećkao, ipak je prihvatio tu čast, te je vladao pravedno i bogobojazno cijeli svoj život.
Priča o džinu i šejtanima zatočenim u ibrike u vrijeme poslanika Sulejmana, Allah mu se smilovao i spasio ga
Car Abdulmelik Ibn Mervan razgovarao je sa svojim suradnicima o Sulejmanu i o tome kako je on džinove i šejtane zatvarao u bakrene posude, zalijevao olovom, stavljao pečat te bacao u more. Abdulmelik je htio vidjeti jednu takvu posudu, te je poslao Taliba Ibn Sehla da ode do njegovog brata, Abdulaziza Ibn Mervana u Egipat, kako bi mu on pronašao jednu takvu posudu.
Talib je stigao u Egipat i tamo ga je dočekao emir Musa Ibn Nasira koji je uz pomoć šejha Abdussamede krenuo u potragu za bakrenom posudom. Do mjesta gdje bi mogli pronaći tu posudu morali su puno putovati. Prvo su naišli na jedan dvorac, koji je na svojim zidovima imao ispisane stihove koji su ih jako pogodili. Pročitali su ispisanu priču na jednom grobu. Bio je to grob Kuša sina Šeddada, koji je opisao kako je njega i cijeli njegov narod uništio Car Silni. Došle su Rušiteljica Užitaka, Razbijačica Skupova, Rušiteljica Kuća i Razaračica Dvoraca te su uništile sve lijepo što je bilo i uzele sve živote. Kuš je htio svima reći da ovo što je sada na zemlji je samo privid i obmana šejtana.
Emir Musa sa šejhom i vojnicima krene dalje dok nisu naišli na bakrenog konjanika koji pokazuje put prema bakrenom gradu, ako mu se protrlja ruka. Konjanik se okrenuo na onu stranu na koju su morali ići te su oni tamo i krenuli. Naišli su na džina Dahiša Ibn al-Amaša koji je imao zastrašujući izgled, no bio je do pola tijela zakopan u zemlju. Ispričao im je svoju priču. On je upravljao tisućama džinova i bili su pokorni jednom morskom caru. Sulejman je saznao za ljepotu careve kćeri i htio ju je oženiti, no morski car se prvo posavjetovao sa džinom Amašom. Amaš mu je rekao da ne pristane na Sulejmanove zahtjeve, pri čemu je Sulejman skupio svoju vojsku ljudi, ptica, zvijeri i džinova te napao morskog cara bez problema. Borili su se dugo, s jedne strane morski car, džin al- Amaša i džinovi pod njegovim vodstvom, s druge strane Sulejman sa vojskom ljudi, ptica, zvijeri i džinova. Sulejman je porazio morskog cara, a njegov vezir ad-Dimirjata je porazio džina al-Amaša.
Priča o Bakarnom gradu
Džin al-Amaš im je pokazao kojim putem da krenu prema Bakarnom gradu. Stigli su do ograda koje vode prema gradu, no nisu mogli naći ulaz. Obilazili su oko zidina, te se popeli na planinu nasuprot gradu. Od tamo su vidjeli kako je grad predivan, ali pust, bez ljudi. Emir je vidio sedam ploča od mramora koje su bile ispisane neki riječima. Natpisi na pločama govorili su o prolaznosti života, kako nitko, pa ni carevi, ne mogu izbjeći smrt, kako se život ne sastoji samo od zabave, ali ipak većina ljudi zaboravlja pravi smisao života.
Odlučili su sagraditi ljestve koje bi naslonili na zidine i ušli pomoću njih. To su i napravili, no svatko tko bi se popeo ljestvama i ugledao grad, bacio bi se sa zidina. Tako je šejh Abdussamed odlučio se popeti i vidjeti što se to događa. Vidio je da unutar zidina deset lijepih djevojaka doziva svakoga tko proviri u grad. No nije se dao smesti, nije skočio, nego je prešao zid i ušao u bakreni toranj u kojemu su bila vrata. Kada je prošao vrata, ušao je u jednu prostoriju gdje su na klupama sjedili mrtvi ljudi. Pronašao je ključeve kod jednog od mrtvaca i otključao ulazna vrata grada.
Emir Musa ušao je sa polovicom vojnika unutra da istraže što ima. Trgovi su bili puni trgovina sa svilom, dijamantima i raznovrsnom robom, a trgovci su bili mrtvi. Svi ljudi u gradu bili su mrtvi. Ušli su u dvoranu sa četiri odaje u kojima su pronašli mnogo zlata, biserja, dijamanata, svile, pribora za jelo i piće, te su uzimali što im se sviđalo. U jednoj lijepoj odaji pronašli su predivnu djevojku s biserima i dijamntima, kako leži na krevetu. No i ona je bila mrtva. Pored njenog kreveta stajala je ploča koju je ispisao Tirmiz, car toga grada. Opisuje kako sedam godina kiša nije pala, te kako nisu imali hrane i svi su umrli. Rekao je da uzmu sva blaga koje žele, no da ne diraju ono što je na njemu. Talib se oglušio na te riječi i umro je. Emir i vojnici natovarili su blago i krenuli prema moru. Naišli su na jedno crno pleme koje im je izronilo bakrene posude u kojima su bili džinovi, kako je i Abdulmelik Ibn Mervan tražio. Emir Musa bio je zatečen riječima koje je pročitao, te je do kraja života molio u Jeruzalemu.
Čudesni događaj
Jedan čovjek iz Bagdada izgubio je sav novac i često je bio gladan. Jednom je u snu čuo kako mu netko govori da je njegova nafaka u Kairu, te se on tamo i zaputi. No, u Kairu su ga zatekle samo batine, jer su ga zamijenili za lopova. Kada je ispričao sucu svoju priču, sudac mu se nasmijao i rekao da je on isto tako čuo da je u dvorištu jedne kuće u Bagdadu zakopano blago. Bagdađanin se vratio kući i iskopao blago. Naime, kuća koju je sudac opisao, bila je upravo njegova.
Priča o mjenjaču i lopovu
Jedan lopov je lukavošću ukrao vreću novaca jednomu mjenjaču. Iskoristio je trenutka nepažnje i ukrao vreću iz mijenjačeve kuće. No, prijatelji su mu rekli da će sada sluškinja iz kuće nastradati jer je vreća nestala. Lopov se vratio i izmislio priču kako je mjenjač zaboravio vreću ispred dućana, a on, sluga njegovog susjeda mu je vraća. Zatražio je potvrdu da je upravo on tu vreću donio i opet iskoristio trenutak te nestao sa vrećom, no ovoga puta sluškinja neće nastradati.
Jarebica i kornjače
Na jednom otoku živjele su kornjače u obilju. Jednom je kod njih sletjela jarebica koja im se dopala, te su postale prijateljice. No, svakoga dana jarebica bi odletjela, a samo noću bi bila sa kornjačama. Kornjače su s vremenom postale tužne što tako malo viđaju jarebicu, te joj je jedna kornjača predložila da počupa krila, tako da ne može letjeti i da bude stalno s njima. Jarebica je to i učinila te je živjela sa kornjačama u obilju. Jednoga dana napala ju je lisica, a kornjače joj nisu mogle pomoći. No, jarebica je okrivljavala samu sebe što je poslušala kornjače.
Autor: M.G.
Komentariši