U musafirhani je pripovijetka koja nam govori o jednom dijelu života franjevaca koji žive u manastiru. Odmah na početku saznajemo što je musafirhana i znamo da pripada manastiru, ali da je to posebna prostorija u koju su fratri primali Turčine koje su bili prisiljeni primiti.
Autor nam prikazuje život franjevaca u srenjovjekovnoj Bosni. Glavnog lika upoznajemo odmah na prvoj stranici. To je Fra Marko Krneta, kojeg autor opisuje kao svojeglavog i tupog. Fra Marko je mucao i nije imao ni glasa ni sluha. Jednostavno rečeno, Fra Marko se nikako nije mogao prilagoditi životu s franjevcima u manastiru. Međutim, on je iskreno volio i vjerovao u Boga, pa je često s Njim na samo razgovarao.
Nakon smrti ujaka, biskupa Fra Marijana Bogdanovića, Fra Marko biva vraćen u Kreševo u manastir u kojem je prije boravio. Međutim, Fra Marko više živi seljačkim životom, nego franjevačkim, pa je stoga i bio oslobođen svojih redovničkih obaveza. Nije trebao ni moliti ni jesti s ostalim franjevcima. Njegov posao je bio da se brine o namirnicama, ali isto tako i o musafirhani.
Jednog dana stižu Turčini za koje se Fra Marko morao pobrinuti. Jedan od Turaka je bio jako bolestan, pa je brigu o njemu preuzeo Fra Marko. Iako se za bolesnika brinuo najbolje što je mogao, vidio je da on neće dugo izdržati, pa ga je odlučio pokrstiti.
Fra Marko je bio jako zaprepašten kada je Mamaledžija pljunuo na križ koji mu je prislonio na usne, ali je rekao:
“Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve.”
Mamaledžija umire bez krštenja, a Fra Marko odlazi kod gvardijana i govori mu o smrti Turčina o kojem se brinuo. Zatim, Fra Marko odlazi u polje i radi sa seljacima, ali mu je i dalje Mamaledžija bio u mislima.
Tema- život Fra Marka Krneta u manastiru u Kreševu
Kratak sadržaj
Pripovijetka započinje viješću da je gvardijan prezidao musafirhanu. Za vrijeme turskih vremena, manastiri su bili prisiljeni prihvaćati Turke koji su dolazili. Nekada su ti Turci bili nasilni i zadržavali se dugo u manastiru. Kako bi očuvali red u manastiru, fratri su pored manastira zidali još jednu veliku prostoriju. Ta prostorija je bila musafirhana u koju su se smještali Turci.
Upoznajemo Fra Mrka Krneta koji je bio sestrić pokojnog biskupa Marijana Bogdanovića koji je isto bio fratar. Fra Marko je bio jedino muško dijete u obitelji, pa ga je biskup uzeo u manastir. Međutim, Marko nikako nije mogao napraviti, nikako ga nisu mogli odviknuti od njegovog čobanskog ponašanja. Biskup ga je odlučio poslati u Rim, jer je mislio da će se tamo možda popraviti. Ali, nije bilo uspjeha.
Njegovi znanci su mu rekli kako Marko ne pokazuju sklonosti ni za što, jedino što radi jest to što raste u širinu i visinu. Marko se također htio vratiti u Kreševo, pa je biskupu slao pisma i molio da ga vrati. Biskup je čekao jer je mislio da će se Marko možda popraviti i smiriti, a ako ništa od toga ne uspije odlučio ga je vratiti. Nažalost, biskup umire te iste zime, pa su Fra Marka opozvali iz Rima.
Sada je već dvije godine svećenikov pomoćnik u manastiru. Njegov posao je bio da se brine za namirnice, vino, da nadgleda radnike, ali isto tako i da primi Turke u musafirhani. On je po cijele dane radio sa seljacima na polju, pa je izgubio i ono malo stege koju je naučio. Njegov život u manastiru nije bio lagan, jer je bio svojeglav, a i izgubio je zaštitu ujaka. Fratri su mu se često rugali, a on nije znao kada mu se rugaju, a kada mu govore za ozbiljno.
Odvojio se od ostalih fratra i više s njima nije ni molio ni objedovao. Svoje dane je provodio u musafirhani ili na polju sa seljacima. Međutim, u neke trenutke on normalno razgovara s Bogom i govori jasno i normalno.
Fra Marko je bio kod ognjišta kada je vidio da idu Turci. Brzo je sakriopolovicu šećera i kave. Približavala su se trojica Turaka, jednoga je čak i poznavao, bio je to Kezmo, janjičar. Jedan od njih je bio bolestan. Čim su došli zatražili su ćebe i jastuke i limun. Kezmo se često šalio s Markom. Kada je pala noć, razgovarali su o ratu i o janjičarskim plaćama. Bolesni mladić je zaspao. Njegovo ime je bilo Osmo Mameledžija i bio je iz Sarajeva. Drugi se zvao Mehmed Pljevljak.
Drugi dan je Mameledžiju bilo lošije, a dvojica njegovih prijatelja su vijećala šo da učine s njim. Gvardijan manastira ih se htio riješiti. Kezmo i Mehmed su tražili konje, ali im je Marko rekao da ih nemaju. Zatim mu je Kezmo rekao kako idu po konja i da će se sutra vratitpo bolesnika. Prošla su već tri dana, ali se janjičari nisu vratili. Marko se brinuo za bolesnika, nudio ga je svakodnevno mlijekom.
Počeo Osma nagovarati da se preobrati na kršćanstvo i da umre kao kršeno čeljade. Jednog dana u musafirhanu je ušla žetelica kako bi uzela vatre, ali ju je fra Marko potjerao. Mameledžiji je postao bolje, ali se Marko bojao da je to poboljšanje pred smrt i sve ga je više htio pokrstiti. Marko uze krunicu i prenese je Mameledžijevim usnama.
Međutim, on umjesto da poljubi križ, on pljune na njega. Marko je brzo istrčao van, bio je bijesan. Držao se za ogradu i razgovarao s Bogom. Kad se vratio u musafirhanu vidio je da je Turčin umro. Brzo je potrčao u sakristiju da gvardijanu kaže kako je Turčin umro.
Gvardijan se zabrinuo jer je morao vlastima javiti da je Turčin umro u njegovu manastiru i znao je da će ga sumnjičiti za njegovu smrt. Fra Marko je otišao na njivu i radio sa seljacima. Istovremeno je razgovarao s Bogom.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Kreševo
Vrijeme radnje: turska vremena, srednji vijek
Likovi
U ovoj pripovijetci glavni lik je Fra Marko Krneta. Uz njega susrećemo i biskupa Fra Marijana Bogdanovića koji je primio Marka u samostan, jer je bio jedino muško dijete u obitelji. Htio ga je pretvoriti u učenog fratra, jer je bio svjestan da nikada neće postati biskup. Umire ubrzo nakon što šalje Marka u Rim, pa se on vraća u Kreševo.
Susrećemo i fratre s kojima je Marko u manastiru. Fratri ga nisu prihvatili i često su s njim zbijali šale i rugali mu se.
U priču ulaze i tri Turčina, janjičara- Kezmo, Mehmed Pljevljak i Osmo Mameledžija. Osmo Mameledžija umire u musafahrinu, a Kezmo i Mehmed ga ostavljaju pod izlikom da moraju nabaviti konja.
Analiza likova
Fra Marko Krneta
“Bio je svojeglav i tup, mucao je u govoru i prskao pljuvačkom, nit je imao glasa ni sluha, tukao je mlađe i nije slušao starije. Niko ga nije mogao odviknuti od čobanskih psovki. Samo su mu neprestano tješnjale pamuklije i kraćao habit.”
“Čist je i skroman, i pobožan na svoj način; ne pokazuje, istina, ni najmanje želje za svjetskim slastima i taštinama, ali, na žalost, lišen je potpuno smisla za nauku i kontemplaciju, kao i svete pokkornosti prema starijima i snošljivosti s drugovima.”
“Povazdan sa seljacima i u teškom poslu, on izgubi i ono malo stege i zaboravi sve što je naučio. Ruke mu ogrubile i glas ohrapavio. Ionako visok i plećat okrupnja i oteža još više. Porastoše mu čekinjasti brci, preplanu u licu. Još mu se češće upliće psovka u govor.”
Fra Marko, kao što pokazuju citati, nije bio bistar čovjek, a i njegov ujak je rekao da od njega nikad neće biti biskupa. Stalno je radio na polju i bio sa seljacima, pa više nije ni objedovao s ostalim fratrima ni molio s njima. Bio je zadužen za musafirhanu, pa je on bio sa tri Turčina koji su došli. Brinuo se za bolesnog Osma i htio ga pokrstiti, ali on nije htio. Često je znao razgovarati s Bogom i nije mu bilo važno gdje razgovara s Njim.
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku, a umire 1975. godine u Beogradu. Srpski i hrvatski pjesnik, prozaik i književnik.
Nakon smrti oca Antuna, seli s majkom u Višegrad. Nakon Prvog svjetskog rata s još nekoliko književnika pokreće časopis “Književni krug” u Zagrebu. Studij započinje u Zagrebu, a studirao je i u Beču i Krakovu. Nakon završetka rata odlazi u Beograd i radi uglavnom u diplomatskoj službi.
Njegovo djelovanje možemo podijeliti u nekoliko cjelina. U prvoj fazi nalazimo na liriku i pjesme u prozi. Djela iz te faze su “Ex Ponto” (1918.) i “Nemiri” (1920.).
U razdoblju između dva svjetska rata okreće se prozi, pa tako nastaje zbirka pripovijedaka “Put Alije Đerzeleza” (1920.) i tri knjige pod naslovom “Pripovetke” koje izlaze 1924., 1931. i 1936. godine, u kojima se mogu naći teme iz prošlosti Bosne pod turskom i austrijskom vlasti.
U trećoj fazi, nakon Drugog svjetskog rata piše romane: “Na Drini ćuprija” (1945.), “Travnička hronika” (1945.), “Gospođica” (1945.), “Prokleta avlija”(1953.), i zbirke pripovijedaka “Nove pripovetke” (1948.).
“Na Drini Ćuprija” je povijesni roman Ive Andrića u kojem nam govori o prolaznosti ljudskog života, ali i vječnosti sagrađenog mosta. Roman “Prokleta avlija” mnogi smatraju Andrićevim remek-djelom, u kojem se pisac vraća Bosni i njezinoj prošlosti, ali nam isto tako kao i u pripovijetci “Most na Žepi” govori o izgubljenosti.
1961. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost za roman “Na Drini ćuprija”.
Autor: N.B.
Komentariši