U pjesmama srpskog i bosansko hercegovačkog pisca Aleksa Šantića, stihovi često dobivaju tugaljivi ton, nezavisno od teme o kojoj se radi. Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, promašenost života i njegova ukletost. Sve to govori nam da se radi u modernoj poeziji.
Pisac nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju samoću i tugu što se najbolje može uočiti u pjesmi “Pretprazničko veče”. Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, stradanja i žrtve što najbolje možemo vidjeti u pjesmama “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.
Šantićeva pjesma “Veče na školju” nalazi se u zbirci “Pjesme”, a izašla je 1908. godine. Ona je često okarakterizirana i kao njegov najveći domet što se tiče pjesničkog stvaralaštva. Naime, u njezinim stihovima postignut je najbolji sklad atmosfere i melodije, značenja, zvuka, ali i sadržaja i forme.
Pjesnik nam kroz cijelu pjesmu pokušava vizualnim i zvučnim dojmom dočarati pjesmu što mu i polazi za rukom. Predlaže nam da svakako obratimo pažnju na unutrašnji sloj pjesme. Moramo posebno obratiti pažnju na značenje simbola i slika, kao i na poruke koje nam donosi ova pjesma. Što se tiče predmeta “Veče na školju” definitivno je lirski sažeta slika života.
U pjesmi možemo uočiti tri različite lirske vrsta, a to su: socijalna, deskriptivna i refleksivna lirika. Aleksa Šantić posebice je poznat po svojoj socijalnoj poeziji, a razlog tomu je što se često orijentirao na socijalne i političke prilike u kojima je živio čovjek u Hercegovini. Autor piše o tome kako su često pod tuđinskom vlašću bili izrabljivani i čovjek i zemlja, a uvjeti u kojima se živjelo bili su teški, surovi i mračni te su davali do znanja da se spas može naći u selidbi
iz zemlje. Autor je na svojoj koži osjetio sav taj težak život te je kao pjesnik pokušao iskazati patnje, ali i ohrabriti svoje zemljake koji su teško živjeli.
Veče na školju – analiza pjesme
Kada pogledamo kompoziciju pjesme, odmah možemo zaključiti da je ona savršena. Pjesma je građena po principu simetrije rime, strofa i stihova.
Sastoji se od četiri strofe od šest stihova (sekstine), a svaka od njih ima identičnu strukturu koja se javlja u simetriji. U stihovima se ponavlja broj slogova što dovodi do idealne ravnoteže – 5-2-6. Također, u svim stihovima možemo uočiti jednaku parnu i obgrljenu rimu – aa b cc b. Tako možemo zaključiti da je autor postigao idealan okvir unutrašnje ravnoteže što se tiče znakova i zvukova.
Što se tiče predmeta pjesme, to je svakako slika koja nam ostaje u glavama, odnosno mali, krševit goli otok (ostrva) s malenom crkvicom. Pred njom kleče siromašni mještani i mole se u tišini Bogu. Ne čujemo nikakve ostale zvukove, osim zvukova bolnih jecaja crkvenog zvona i šumove molitvenih uzdaha.
Stihovi u nastavku donose nam sliku koja se sastoji od umjetničke zagonetke te je skrivena iza osnovnog značenje glasova i riječi i njihovog rasporeda u pjesmi.
“Pučina plava
spava,
prohladni pada mrak;”
Pjesma je započela slikom pučine koja je dočarana odličnim izborom riječi i glasova. Pjesnik koristi stilske figure personifikacije (“pučina plava spava”) te asonancu (mračan ton i glas A koji se konstantno ponavlja u ritmu). Odabrane stilske figure prenose nam osjećaje ravnodušnosti i beskraja morskog prostranstva koji je utonuo u tišinu za vrijeme večernjeg sumraka.
Slijedi aliteracija kojom se postiže kontrast između pejzaža na otoku koji je predstavljen kao negostoljubiv te tone u tamu i mrak i mirnoće vode.
“vrh hridi crne
trne
zadnji rumeni zrak.”
Ovim stihovima postignut je sklad između riječi značenja i zvučanja, ali i podudarnost pejzaža s misaonim sadržajem. Pučina nam simbolizira beskraj, a njezina simbolika pojačana je s riječju “plavo” te nam tako pjesnik sugerira njezino dodatno značenje.
Zalazak sunca dolazi neočekivano, on je romantičan jer sunce ne odlazi tonući u san. Možemo uočiti riječ “zadnji” u stihu “zadnji rumeni zrak”. Ona nam ukazuje na nježnost neba u surovom okruženju zemlje. No, zrak trne. Donosi nam sliku agonije i unaprijed izgubljene bitke zadnjih trzaja topline i svjetlosti. Kada bi barem život bio produžen za treptaj i tako pružio nadu očima koje gledaju u krševiti, tamni horizont.
Druga strofa govori o ljudima i atmosferi za vrijeme večeri. Oni se nalaze u siromašnoj naseobini i njihov život nije lak. Tim stihovima pjesma dobiva socijalni aspekt.
Zvučne slike su stalne u svim strofama pa tako i u drugoj. Njima se postiže efekt sklada forme i sadržaja. U ovoj strofi postoji još dodatni posebni efekt koji je postignut pjesničkom slikom personifikacije.
“Zvono jeca, zvuk dršće, tuga uzdiše.”
Pjesnik nam opisima donosi prizore ljudi u molitvi, no upotrijebio je izraze koji pojačavaju ljudsku bijedu i bespomoćnost (“ubogi puk”). Ljudi pate i osjećaju veliku bol, a sve to dodatno pojačava okruženje u kojem se nalaze. Ljudi i priroda stopili su se u jedno, u jednu zajedničku i neprestanu bol.
U trećoj strofi dominira motiv – “beznađe”. U prvom stihu upotrebljena je efektna stilska figura (“Kleče mršave glave”). Pjesnik je upotrijebio sinegdohu i stavio naglasak na ono što je ljudima preostalo i što ih i dalje čini čovjekom. Jedino što ih drži na životu je misao koja je sakrivena u njihovim košćatim glavama.
No, ta misao više nije kreativna, ljudska, pokretačka, ona je zbijena u vapaj koji upućuju Bogu. U molitvi oni vide posljednji i sada već jedini spas. Molitva im je jedini pokušaj da budu primijećeni, da ih netko vidi u ovom kutu svijeta koji je zaboravljen, da ima pomogne i da se nad njima sažali. No, i taj pokušaj nije urodio plodom. Kao da se pitaju zašto Bog šuti… Možda je prema njima ravnodušan, možda ima neke druge planove i nema interesa za čovjeka. Možda on nema tu moć kakva je poznata među ljudima… A možda nema ni njega. Ovdje nagađanja ne završavaju… S obzirom na to da znamo da pjesnik Aleksa Šantić voli u analize svojih pjesama staviti kršćanske simbole i pitanja, taj motiv možemo gledati s tog aspekta.
“ćuti raspeti bog”
Dakle, pjesnik nam sugerira da je Bog raspet. Kao da nam govori da čovjek nema nikakva prava išta tražiti od Boga jer on je kriv što je razapeo svoga sina. I zašto nam je onda čudno što Bog šuti?
Kako god mi tumačili te stihove, u njima leži veliki osjećaj besmislenosti života, pesimizam i beznađe. Sadržaj zadnje strofe u pjesmi daje nam tu potvrdu. Krug se zatvara s ponavljanjima stihova koji su spomenuti u prvoj strofi.
“I san sve bliže
stiže.
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
trne
zadnji rumeni zrak.”
Siromašnom i jadnom čovjeku koji je izgubio svu nadu, ne preostaje ništa drugo nego da utone u snove kako bi se bar kratko odmorio od surovosti života, na kraju svijeta gdje je čak i Bog zaboravio da ovaj čovjek postoji.
U posljednje dvije strofe pjesma što se tiče teme izlazi iz socijalne lirike i postavlja pitanja o smislu ljudskog postojanja. Pjesnik nam daje poruku da čovjek uzalud gleda u nebo i traži pomoć i neki dublji i viši smisao. On jedino što ima, ima vrijeme koje mu je dato kao pozajmica. Možemo zaključiti da nam pjesnik daje pesmističnu poruku u pjesmi, a to je da za čovjeka nema nade.
Aleksa Šantić biografija
Aleksa Šantić jedan je od najznačajnijih srpskih pjesnika novije lirike. Rodio se 1868. godine u Mostaru gdje je proveo i veći dio života. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric. Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru.
Život je proveo u trgovačkoj obitelji gdje nitko nije mario za njegov talent. Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a nakon toga i u Ljubljani, vratio se u svoj rodni Mostar.
Njegovo pjesničkom stvaralaštvo obilježilo je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Pisao je povezujući ideje i patnje toga vremena. Njegova poezija prepuna je emocija, od velike tuge, ljubavi, bola i prkosa pa sve do opisa socijalno ugroženog naroda koji pati, a kojemu je i sam pripadao.
Pisao je o svojoj rodnoj grudi i domaćem ognjištu u pjesmu “Moja otadžbina”. Njegove najpotresenije pjesme u kojima pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju svoj dom i odlaze u svijet su: “Hljeb” i “Ostajte ovdje”. Patnju i mučenje naglasio je i u pjesmi “Mi znamo sudbu”. Smatrao je da su to najvažniji trenuci povijesne sudbine srpskog naroda.
Njegova ljubavna poezija razvila se pod velikim utjecajem sevdalinke – ljubavne muslimanske pjesme. Ambijent koji se spominje u njegovoj ljubavnoj poeziji su bašta, šedrvana, hamama…Djevojke o kojima piše su lijepe i izazovne, ali ipak pomalo skrivene ljepote. Upravo takva pjesma je “Emina” koju je narod prihvatio kao sevdalinku, a samo rijetki znaju da je ona upravo Šantićevo djelo.
Umro je u rodnom Mostaru, 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.
Autor: M.L.
Komentariši