Veliki talas

Da je život nepravedan na mnogo način, osjetio je glavni junak pripovijetke “Veliki talas”, autorice Pearl S. Buck. Džijo je sretno dijete poučen mudrostima svog oca. Zna da treba poštovati sile prirode, mora, zraka i zemlje, jer kad se te sile ujedine, ne biraju ni mjesto ni vrijeme kada će početi uništavati. Iako vrlo mlad, doživljava strašan gubitak. Džijo se drži odvažno i sam donosi odluku o svojoj budućnosti. Suočen između izbora bogatstva i siromaštva, odlučuje se za teži životni put te nastavlja život stazama svog oca kojeg je neizmjerno volio i poštovao.

Nekada novac nije mjerilo sreće. To je znao i hrabri dječak Džijo kada je odlučio prihvatiti pruženu priliku Kinovog oca koji ga je odgojio poput drugog sina. Marljivošću i predanom odanošću, Džijo uspijeva prebroditi težinu gubitka roditelja i brata. Silna ljubav i privrženost koja vlada u kući Kinovih roditelja pomažu mu da u srcu sačuva uspomenu  na roditelje. Iako je rastao kao ratarev posvojen sin, nikada nije zaboravio da mu je ribolov u krvi.

Mnogo godina nakon nesreće, Džijo se odlučio vratiti moru i rodnoj obali. Marljivošću i predanim radom uspio je kupiti lađu i napraviti novu kuću sa pogledom na ocean jer je spreman za “veliki val”, ako opet dođe: “Ja ga gledam. Ja ga se ne bojim!“.

Trebalo je mnogo godina da ovaj hrabri dječak prevlada svoj strah i bol za izgubljenim djetinjstvom. Mnogo ljubavi, pažnje i razumijevanja pomogle su mu da preživi i odraste u dobrog i radišnog čovjeka, a da ne izgubi vjeru u bolji život. Samo snažna i nesebična ljubav pomaže u najtežim životnim situacijama i daje nam poticaj da na površinu ispliva ono najbolje što posjedujemo i od nas učini osobu vrijednu poštovanja. Dodamo li toj ljubavi lijepa sjećanja na drage nam i važne osobe, dobili smo garanciju za sretan život. Džijo nije dopustio da ga preuzme i svalada tuga. Uhvatio se u koštac s preostalim krhotinama svog mladenačkog sna koji je pretvorio u stvarnost.

“Veliki talas” je prekrasna priča iz koje možemo izvući mnoge pouke. Svakako su najbolja pouka riječi hrabrog i jednostavnog čovjeka koji se ne boji prirode i spreman je suočiti se sa svim nedaćama života: “Ovo je naš dom. Koliko god je opasan i ugrožen od vulkana i mora, to je mjesto gdje smo se mi rodili.”

Možemo lutati svijetom, ali srce ostaje tamo gdje smo rođeni. Tamo je najljepše.

Vrsta djela: pripovijetka

Tema djela: borba za opstanak i život

Mjesto radnje: Japanska obala i priobalje

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća

Kratak sadržaj

Japan je otočna zemlja s mnogo planina i prekrasnih grebena. Sa svih strana okružuje ga prekrasan, tajnovit, plavi ocean. Na planinskim grebenima žive ljudi koji se bave ratarstvom. Na jednoj takvoj farmi živio je dječak Kino. Njegova porodica bavila se obrađivanjem zemlje na terasastim poljima koja su bila ograđena visokim stepenicama isklesanim u planini. Kinov dom nalazio se gore, na vrhu grebena. Uvijek kada bi se vraćao s najnižeg polja, došao bi umoran doma, ali je bio sretan što tamo živi jer je pogled iz takve visine bio neprocjenjiv.

More se plavilo u svim nijansama plave boje. Uz sam rub mora nalazilo se malo ribarsko selo gdje je Kinova obitelj prodavala rižu i ostalo, a kupovali su ribu. U tom selu živio je dječak po imenu Džijo i bio Kinov najbolji prijatelj. Džijo nije smatrao da je more lijepo. On se bojao mora. Mnogo puta kada bi se more zapjenilo, njegov otac nije mogao isploviti u ribarenje. Isto tako, more je znalo nanositi i mnogo štete svojim velikim valovima. Često su se dječaci, nakon naporna rada, voljeli okupati u moru i plivati do malog otoka kojeg su prisvojili. Otok je bio vlasništvo starog gospodina kojeg su vidjeli samo iz daljine. Bio je star i naboran. Često su se divili njegovim vrtovima i pješčanoj obali. Dok su se nalazili na otoku, znali su hraniti srne pupoljcima cvijeća. Oba dječaka veoma su voljela ocean. Često su pokušavala zaroniti što dublje, ali kada bi došli do ledenog sloja vode, shvatili su zašto se treba bojati mora i njegove tajnovitosti. Na plaži su sakupljali raznorazne školjkice od kojih su majke pravile stazice u svojim cvjetnjacima. Voljeli su šetati borovom šumom i istraživati špilje.

Jednog dana, zaboravili su na vrijeme. Sunce je već bilo na zalasku kada su stigli na drugi kraj obale, gdje ih je dočekao Džijov zabrinuti otac. To je bilo prvi put da je Džijo vidio negodovanje na očevu licu. Kino je zaključio da se i Džijin otac boji mora. Razdvojili su se i svatko je krenuo svojoj kući. Kad je Kino došao doma, ispričao je ocu za zabrinutost na licu prijateljeva oca. Kinov otac je bio mudar čovjek i upozorio je sina da ljudi ne mogu razumjeti tako veliku silu kao što je more. Tako je Kino zaključio da se onda bar ne mora bojati zemlje. Opet je progovorila mudrost Kinovog oca, prisjetivši se bješnjenja obližnjeg vulkana. Otac je poučio sina da onog trena kada se ujedine sve sile prirode: more, zemlja i zrak, dolazi do katastrofe i zato mu je rekao “Uživaj život, a ne boj se smrti – to je put dobrog Japanca.”

U ljetnim mjesecima Kino je mnogo pomagao ocu u sjetvi riže, pa da nije imao mnogo vremena za druženje sa Džijom. Džijo je također u tim mjesecima pomagao ocu u ribarenju. Kada nije bilo vrijeme sjetve, Kino je volio odlaziti u ribolov s prijateljem i njegovim ocem. To su bila vrlo uzbudljiva iskustva za dijete koje je raslo i učilo poštivati zemlju. U tim prigodama dječaci i ribar mnogo su govorili i raspravljali o povezanosti mora i zemlje, ribarenja i ratarenja.

Nakon jednog napornog radnog dana, počeo je bijesniti i gorjeti vulkan. Te noći svi su čuvali stražu. Stražarili su zbog zemlje i mora. Narednog jutra, pepeo je padao po seoskim kućama. Svi su se bojali potresa. Stariji ljudi govorili su da u unutrašnjosti zemlje gori velika vatra protiv koje se zemlja bori. Obično bi puhao blagi vjetrić, ali tog dana sve je bilo mirno, tiho, prekrasno strašno. Kinov otac proživio je mnogo opasnosti u svom životu: “More, zemlja i nebo – ako zajedničkim snagama rade protiv čovjeka, onda će to za nas biti veoma opasno.”

Narednog popodneva, na vrhu dvorca starog gospodina, digla se crvena zastava kojom je gospodin upozoravao narod na opasnost. Kratko nakon toga, zrak je postao vruć, počela su zvoniti zvona koja su također upozoravala na opasnost. Upozoravala su narod da napusti selo i da se skloni na sigurno. Sigurnost su nalazili visoko u brdima. Međutim, nisu svi željeli ostaviti svoje domove. Kino je zaželio da njegov prijatelj Džijo dođe kod njega, dok ne prođe opasnost. Skinuo je komad bijelog platna i počeo njime mahati nadajući se da će ga Džijo ugledati i doći k njemu. U podnožju brda Džijini roditelji i stariji brat odlučili su da on mora poći u planinu kod Kina. “Ako se ocean preda vatri, ti moraš da živiš i za nas.”, rekao je otac Džiji. Onog trena kada se Džijo popeo u planinu, ponovno se oglasilo zvono. Ljudi koji nisu imali prozore prema moru, nisu znali što se događa. Ocean se digao visoko, skoro do neba: “Talas se diže i više, dižući svoje ruke kao kandže. I sve je bilo gotovo.”

Malo ribarsko selo bilo je izbrisano s lica zemlje. Nije više bilo ničega. Od silnog užasa, Džijo se onesvijestio. Njegovi roditelji, njegov brat, njegov dom… ništa više nije postojalo. Kino se je rasplakao od silnog jada zbog prijatelja i njegove sudbine. Kad su Džiju unijeli u kuću, svi su se okupili oko njega. Kinov otac je sjedio pored njega, a Kinova majka mu je trljala ruke i noge. Setsu nije vidjela veliki talas i nije znala što se dogodilo. Mislila je da je Džjio mrtav. Imala je mnogo pitanja o proteklom događaju, ali otac bio je previše užasnut situacijom da bi joj odgovarao. Od šoka koji je proživio, Kino je također bio preplašen i žalostan. Bojao se što će reći Džiju kada se probudi. Nije jednostavno reći najboljem prijatelju da je postao siroče. Otac je odlučio da mu neće reći ništa “Djelom i ljubavlju pomoći ćemo mu da osjeti da ima kod nas novi dom. Bit će naš novi sin i brat.“. Kino se bojao da mu prijatelj više nikada neće biti sretan. Otac mu je objasnio da će trebati proći vremena prije nego ponovo osjeti sreću. Sada će samo plakati i žalovati. Neće željeti govoriti, ali oni će biti tu da Džijo osjeti da ima ljubav, dom i nove roditelje. Nakon nekog vremena, bit će mu lakše. Kinov otac je znao da će Džijo jednog dana prerasti strašnu žalost. Opet će osjetiti radost života i opet zavoljeti more.

Nakon strašnog vala, more se smirilo i nebo je bilo opet bistro. Nitko nije bio kriv za strašnu nesreću. One dođu i odu. Prošlo je mnogo dana od nesreće. Džijo se još uvijek nije oporavio. Nije želio misliti, ni sjećati se, želio je samo spavati. Kino i otac su u danima Džijine žalosti mnogo razgovarali. Razgovarali su o životu i smrti, o opasnostima koje vrebaju u životu, o ljubavi koju roditelji osjećaju prema svojoj djeci i mnogim drugim temama, sve do mraka. Iznenada su opazili treperavu svjetlost koja im se sve više približavala. Netko je dolazio u posjet. To je bio stari gospodin s otoka. Došao je vidjeti Džija, ali mu Kinov otac nije dozvolio da ga probudi, već mu je obećao sutradan poslati dječaka do njegovog dvorca. Svaki put nakon velikog talasa, stari gospodin imao je običaj da se pobrine za sve unesrećene. Za dječaka Džiju, čuo je da je dobar dječak pa ga je želio posvojiti za sina. Kinov svijet bio je uzdrman. Bojao se da više nikada neće imati zajedničkih pustolovina s prijateljem Džijem, ako ovaj odluči živjeti sa bogatim gospodinom.

Nakon razgovora s Kinovim ocem o primamljivoj ponudi starog gospodina, Džijo je trebao odlučiti gdje će živjeti. Da li će biti bogati gospodin u lijepim haljinama ili pošteni seljak zdrave i vesele naravi? Kinov otac odlučio je Džiju objasniti udobnosti bogatstva i siromaštva. Drugi dan, nakon razgovora s Džijom, oba dječaka bila su zaplakana. To su bile suze novog života. Džijo nije trebao donijeti odluku o svom životu tako dugo dok ne vidi dvorac i udobnosti življenja u njemu. Život u Kinovoj obitelji već je dobro poznavao – siromašan, ali pošten. Otac je zamolio Kina da bez obzira na Džijinu odluku, ne navaljuje na njegovo mišljenje. Džijo je morao samostalno donijeti odluku, a Kino mu je trebao biti podrška, bez obzira na ishod odluke. Oba dječaka su se uputila u dvorac.

U prekrasnom vrtu dočekao ih je vrtlar koji ih je odveo starom gospodinu. Ušli su u bogato predvorje, u prekrasnu raskoš, ušli su u bogatstvo. Nisu znali čemu bi se više divili. Prvi puta u životu sreli su se s takvom raskoši. Kino je bio uvjeren da je izgubio prijatelja. Nakon susreta s gospodinom koji je pisao neke riječi na pergamentu i kratkog razgovora s dječacima, obratio se direktno Džiju pitanjem “Hoćeš li da budeš moj sin?” Džiju je bilo jako teško jer se nije nadao da će ga gospodin tako direktno i brzo pitati za odluku. Trebao je reći samo “da” ili “ne”. “Ja ću reći – ne! Hvala vam, ali ja već imam svoju kuću – na farmi.”

Neopisiva sreća obasjala je Kinovo lice. Ubrzo potom se snuždio jer je obećao ocu da će učiniti sve da prijatelju bude život što bolji i lakši. Upozorio je Džija na njihovo siromaštvo. Džiji nije bilo jasno zašto stari gospodin ne uzme nekog drugog od stradalih za sina ili kćer. Gospodin mu je dogovorio da je čuo da je on pametan i lijep dječak, pa se zato odlučio za njega. Džijo se nije smatrao boljim od svojih suseljana. “Moj je otac bio ribar.” rekao je Džijo starom gospodinu. Na povratku kući opazili su Setsu koja ih je čekala. Nitko nije bio sretniji od male djevojčice. Džijo je raširio ruke i zagrlio djevojčicu koja mu je pružala utjehu. Kinov otac, vrativši se s polja, bio je veoma sretan jer je dobio i drugog sina, a Kino i Setsu brata.

Nakon mnogo vremena, Džijo je ponovno bio sretan. Osjetio je ljubav četvero ljudi koji su ga nesebično primili u svoj siromašan dom. Godine su prolazile. Iz dva nestašna dječaka nastala su dva lijepa mladića, koje je još uvijek vezalo iskreno prijateljstvo. Setsu je postala lijepa djevojka. Ljudi su dijelili vrijeme na ono prije i poslije velikog talasa. Svima se život promijenio. Godinama je obala bila pusta i nenaseljena, iako je bila najbolje mjesto za ribolov. Ljudi su se raselili i napravili kuće na drugim obalama. Nikla su neka druga sela, ali su srca ostala okupana u zaboravu velikog vala.

Džijo je često tražio neke uspomene na kuću, nadao se da će more jednog dana nešto izbaciti, ali sve je bilo uzalud. Jednog dana sve ukućane iznenadio je Džijin povik. Kino je brzo dotrčao i uperio pogled u daljinu, prema obali gdje je pokazivao Džijin prst. Netko je počeo graditi kuću. Spustili su se na obalu, uvjeriti se. Neka druga djeca su se vratila na očevo ognjište i podigli zidove nove kuće.

Polako je nestajao strah od velikog vala. Ljudi su živjeli s mišlju da se on može, ali i ne mora više nikada dogoditi. Džiju se ponovno vratilo sjećanje kada je veliki val uništio njegovu mladost, njegovo djetinjstvo, ali nije uništio sjećanje na oca, majku i brata – svega se je sjetio. Više nije bio dječak i znao se je nositi sa svakom svojom tugom i žalosti. Najviše se veselio smijanju sa Setsu.

Kratko nakon toga, stari gospodin ljutito se spustio na obalu. Bio je ljut jer su ljudi napustili sigurnost njegove tvrđave i opet počeli raditi kuće na obali. Nakratko je razgovarao s Džijom i upozorio ga da veliki val može opet uništiti sve izgrađeno. Džijo je bio dovoljno velik i razborit da mu odgovori da ni njegov dvorac nije siguran od potresa. Ako dođe opet do kakve nesreće, Džijo je bio uvjeren da će dobro gospodinovo srce opet pružiti utočište mnogima. Kasnije tog dana, nakon što su se dva mlada stvorenja vratila kući, Džijo je bio vrlo uznemiren. Uznemirenost je trajala nekoliko dana. Kinov otac znao je da nešto nije kako treba. Nakon razgovora s Džijom, saznao je da se njegov posvojeni sin želi vratiti ribarenju i da želi lađu. Želja mu je bila da se pored ostalih drvenih kućica, na obali nađe i njegova, koju bi sagradio jednog dana. Tog dana, kad je saznao Džijine planove, Kinov otac odlučio mu je isplaćivati nadnicu. Nakon mnogo vremena, od ušteđenog novca, Džijo je kupio čvrst i lijep čamac. Dva prijatelja isplovili su na more. Nitko nije bio sretniji od Džije.

Dok su dvojca prijatelja plovili, Džijo je izrazio svoju bojazan da Setsu neće htjeti živjeti na obali. Kino je bio iznenađen jer mu nije bilo jasno zašto bi njegova sestra trebala preseliti na obalu. Kino nikad nije bio zaljubljen pa mu je bilo neobično da se nekome njegova sestra sviđa toliko da bi je želio oženiti. Nije mogao shvatiti da mu je sestra već odavno postala lijepa i odrasla djevojka koja je osvojila Džijino srce. Iako joj je nekoliko puta zagorila riža, Džiju to nije smetalo jer je on volio rižu koja zagori. Izraz nevjerice još dugo nije silazio s Kinova lica.

Došao je dan kada su se Džijo i Setsu vjenčali. Kino još uvijek nije vjerovao da je to moguće. Samo je govorio: “Žao mi je Džija.” Nakon vjenčanja, otišli su u novu kuću na obali. Kino se je bojao da će opet doći veliki val. Džijo je bio spreman. Ušli su u sobu i razgledavali, kad je Džijo pomaknuo veliki pomični zid. Pred očima im se ukazao valoviti ocean. Sunce koje je bilo u zalazu, kupalo je nebo u zlatne i crvene boje. Džijo je imao ocean na dlanu. “Ako ikada naiđe veliki talas, ja ću biti spreman. Ja ga gledam. Ja ga se ne bojim!”. Vratili su se u svoju kuću i uređivali svoj novi život, s nadom da će im ocean uvijek biti dobar i milostiv.

Likovi: Kino, Džijo, otac, majka, sestra Satsu, bogati gospodin, sluge

Analiza likova

Kino – Kino je dijete ratara, živi sa ocem, majkom i sestrom na vrhu brda, u maloj farmerskoj kućici, ispod koje se prostiru terasasta polja gdje obrađuju zemlju. Nakon škole, pomaže ocu. Kada radi na najnižim terasama, jako se umori pa mu je odlazak do kuće naporan. Iz kuće se pruža predivan pogled na ocean koji dječak obožava. Poštuje snagu oceana, naročito nakon što se sprijatelji sa Džijom, sinom ribara, iz obližnjeg ribarskog sela. Kino je radoznao kao i svi dječaci njegovih godina pa ponekad oca izluđuje mnogim pitanjima, na koja dobiva mudre i pametne odgovore. Voli plivati s prijateljem na obližnji otočić, gdje skuplja razne školjkice za svoju majku, koju veoma voli i poštuje. Voli svog prijatelja Džija, s kojim provodi sve slobodno vrijeme i doživljava mnoge avanture.

Džijo – On je Kinov najbolji prijatelj. Voli svoju obitelj s kojom živi u kućici pored oceana. Otac mu se bavi ribarenjem. Dobar je i odan prijatelj. Rado pliva, voli more, poštuje ga kao i njegovi suseljani, ali isto tako ga se i boji. Uvijek govori “More je naš neprijatelj. Mi to svi znamo.”  Smatra ga neprijateljem jer usred snažnih valova, ne mogu u ribarenje i valovi im mogu uništiti njihove kuće. Zbog toga ni jedna kuća nema otvoren pogled na ocean. Dječaci su nekoliko puta čuli priču o ogromnim i snažnim valovima koji ruše i nose sve pred sobom. Nakon vala koji je razorio malo ribarsko selo i uništio mnoge obitelji, Džijo je postao drugi dječak.  Od tupe boli zbog smrti najdražih, naglo je sazrio. Od nestašnog i živog dječaka  postao je ozbiljan i zamišljen. Trebalo mu je mnogo dana da prihvati smrt svojih roditelja i starijeg brata, koje je mnogo volio. Nakon svoje porodice, najviše je volio roditelje prijatelja Kina, a za Setsu je mislio da je najljepša djevojka koju je ikad vidio.  Džijo je izrastao u “visokog mladog čovjeka.” Želio se baviti ribarenjem kao i njegov otac. Izgradio je kuću na mjestu gdje je bila njegova kuća prije vala.

Satu – Kinova mlađa sestra, odana svojoj obitelji. Pomaže majci u kućanskim poslovima a isto tako pomaže i ocu u poljima. Zadirkuje sve oko sebe, a najviše brata. Bezbrižna je, tvrdoglava i lukava. “Od lukave i nasmijane djevojčice, postala je vesela, odlučna i lijepa djevojka.” Svoju sreću našla je sa Džijom, s kojim se vjenčala i odlučila živjeti u novom ribarskom naselju.

Bogati gospodin – vlasnik je dvorca i prekrasnog otoka na kojem dječaci vole provoditi svoje slobodno vrijeme. Voli šetati s rukama na leđima i pognutom sijedom glavom. Ima ljubazno naborano lice i pomaže ljudima u nevolji. Skoro nikada ne napušta svoj otok osim u iznimnim situacijama. Kada se približava opasnost, na najvišem vrhu svog otoka izvjesi zastavu da upozori stanovništvo na opasnost. Nakon velikog razornog vala, pomaže unesrećenim žiteljima ribarskog sela, daje im stan i hranu na svom otoku. Džiju želi posvojiti za sina, školovati ga i pružiti mu lijepo djetinjstvo.

Kinov otac – Bavi se ratarstvom i obrađuje zemlju kojom prehranjuje obitelj, koja mu je najvažnija u životu. Snažan je, žilav i mršav. Od teškog i napornog rada ima zategnute mišić. “Ruke su mu rapave, ali uvijek čiste. Na nogama nije imao nikada ništa osim slamnatih sandala. Kad bi došao kući, skinuo bi ih. U kući nitko nije nosio cipele. Zbog toga je pod uvijek bio čist.”

Pearl S. Buck biografija

Pearl Sydenstricker Buck, rođena je u Hillsboro-u 1892. godine. Bila je američka spisateljica koja je veći dio svog života provela u Kini i Japanu jer su joj roditelji bili prezbiterijanski misionari. Prvo je naučila kineski jezik, a tek kasnije materinji engleski. Poznata je pod kineskim imenom Sai Zhenzu.

Njena novela Dobra zemlja bila je najbolje prodavana knjiga u SAD-u 1931. i 1932., kada dobiva i Pulitzerovu nagradu. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1938. godine za opise života u Kini i biografskih dijela. Nakon što se 1935. vratila u SAD, nastavila je pisati te je postala poznati zagovornik prava žena i manjinskih grupa. Pisala je naširoko o azijskim kulturama.

Kada se 1914. godine vratila u Kinu, udala se za ekonomista Johna L. Bucka, te su se preselili u Suzhou, u mali grad na rijeci Huai. Predavala je na sveučilištu u Nankingu, gdje su ona i suprug imali pozicije učitelja. Predavala je englesku književnost. Nakon mnogobrojnih gubitaka tijekom tzv. Nanking incidenta vratila se 1935. u SAD, gdje se i iste godine rastala. Tijekom kulturne revolucije nazvana je Američkim kulturnim imperijalistom.

Umrla je 6. ožujka 1973. od posljedica raka pluća u Vermontu.

Važnija dijela: “Istočni vjetar – zapadni vjetar” (1930.), “Kineska trilogija”, koja se sastoji od novela “Dobra zemlja”, “Sinovi”, “Rastureni dom”, “Zmajevo sjeme”, “Obećanje”, “Paviljon žena” i “Veliki Talas”.

Autor: T.K.