“Vezena torbica” knjiga je Tuzlanskog pisca Šime Ešića. To je zbirka u kojoj prevladava dječja poezija i, u znatno manjem broju, dječje kratke priče. Ešić u svojim pjesmama unosi obiteljske motive, motive vezane uz odrastanje, dom, prijateljstvo i sjećanje. Obrađuje sve one teme koje bi mogle biti zanimljive djeci, jer su vezane za dječji život. Pjesme su pretežito vesele i poletne, u njima prevladava vesela i radosna atmosfera. Neke pjesme su pejzažne, ali ima onih kojima se tematika širi i na svakodnevni život djeteta. U pejzažnim pjesmama ima dosta pjesničkih slika i stilskih figura, pretežito usporedba. U gotovo svim pjesmama ima rime, a one koje su pisane kratkim stihovima podsjećaju na brojalice i pjevne su, stoga su posebno zanimljive djeci i lako se uče za recitaciju. Pjesme se čitaju s lakoćom, stoga su primjerene i najmanjim čitateljima.
U kratkim pričama ima fantastičnih motiva, poput Bijele Kraljice i njezine vladavine Bijelim svijetom. Zbog toga su ove priče jako zanimljive i pomalo zagonetne. Svakako će zainteresirati svako dijete. Priče nose i jasne poruke, pa su za djecu jako poučne. U njima autor ističe važnost povjerenja i tajni, važnost obiteljskoga odnosa, ali i ljepotu prirode. Sve su to lekcije koje je važno djetetu usaditi u najmlađoj dobi, kako bi izraslo u dobrog i sretnog čovjeka. Ova zbirka je još jedan način kako to učini na zabavan i zanimljiv način.
U kratkom sadržaju najprije slijedi analiza pjesama, a zatim analiza kratkih priča.
Kratak sadržaj
Moja kuća
Pjesma govori o ljubavi prema domu. Dom nam ništa ne može zamijeniti, a to se vidi po tome što pjesnik točno zna opisati svoju kuću, upravo na onaj jednostavan način, kako bi to učinila djeca. Kuća, tj. obiteljski dom, nešto je veliko, nešto što nam ostaje u srcu. Pjesma se rimuje, pa joj to daje poletan ton. Pjesma ima sedam strofa, a svaka strofa ima dva stiha, što joj daje još jaču ritmičnost. Rima u pjesmi je parna.
Tiktalica
Pjesma o kućnoj ptici, odnosno vrlo vjerojatno o nekoj papigi. Pjesma govori o slobodi i o tome kako se ptica osjeća okovanom kada je u kavezu. Ptica žudi za vjetrom, čistim zrakom, nebesima i slobodom…. Ptica ukućanima dosađuje svaki dan upravo jer očekuje da je puste.
U pjesmi se pojavljuje opkoračenje, prelazak jedne ili više riječi u idući stih. Sithovi su kratki, najčešće od jedne ili dvije riječi.
Ti si već velika
“Ti si već velika” je pjesma o odrastanju i upozoravanju odraslih, što može sugerirati već sam naslov. Svatko od nas je doživio ili će doživjeti, fazu života u kojoj nam stariji počnu govoriti da se trebamo prestati igrati. Ovo je pjesma upravo o tome. U njoj baka i čika-Mirka jednoj djevojčici govore o odrastanju. Pjesma je pjevna, melodična, a rima u njoj je unakrsna.
Ljudi i ptice
Pjesma koja govori o zajedničkom životu ljudi i ptica. Čovjek je taj koji će svojim rukama i radom napraviti svoju kuću, a u nju će se nastaniti i ptice. One će tu kuću nadograđivati i proširivati. Klepetanjem i pjevanjem upotpunjuju tišinu, daju kući znakove života i dašak prirode. Ne dopuštaju ljudima da se osjete sami. Pjesma je umjerenoga tempa, smirena. Rima je parna i unakrsna.
Tako smo rasli
Ova pjesma govori o sedam sinova i jednoj kćerki. Devetero braće i sestara naučeni da sve dijele i da si međusobno potpomažu. Kasnije, kad stasaju kao ljudi, svatko odlazi na svoju strani. U svakom kraju zemlje svijeta, svoga roda imaju. Pjesma govori o rodu i međusobnoj ljubavi. Često se ponavljaju imena djece. Rima u pjesmi je parna i najčešće nagomilana.
Slastičar
Pjesma u kojoj je imenovan lirski subjekt: Galib Hasani. Određena je i lokacija: Bosanska Poljana. Govori nam o prolaznosti života i o tome kako za nečim žalimo tek kad to izgubimo, kad toga više nema. U ovom slučaju, radi se o slastičaru Galibu, kojega su svi ismijavali premda je bio dobar i često ljude častio svojim kolačima. Na kraju pjesma postaje nostalgična i ima tužan ugođaj. Rima je unakrsna.
Djeca i televizor
Pjesma koja govori o modernim vremenima. Govori kako roditelji sve manje vremena provode s djecom. Djeca od njih traže priče, bajke, razgovore, društvene igre, zagonetke… No roditelji to ne prihvaćaju, jer imaju televizor. Dolazi do toga da se djeca osjećaju viškom i pitaju se što će uopće roditeljima, kad oni sve imaju na televizoru. Pjesma progovara dječju istinu. Rima je u pjesmi unakrsna.
Proljeće na stolu
Djeca u jesen žude za proljećem ni ne sluteći da je pred njima još i zima. Nedostaje im priroda, igre vani, cvrkut ptica, miris cvijeća, sunce… Pogled kroz prozor je uvijek tmuran i nekako je u djeci sve bezvoljno. Da bi djecu usrećila, majka se dobro dosjetila i stavila šarenilo na proljeće te djeci izmamila osmijehe na lice. Ovo je jedna nostalgična pjesma koja nema rime.
Kako nasmijati mamu
Pjesma govori o ljudskom raspoloženju i prirodi. Utjecaj vremena na ljude je dokazan, a ova pjesma govori o utjecaju ljudi na vrijeme. Pjesma je simbolična. Kad je mama tužna ili ljuta, nezadovoljna i potištena, vani je isto sve sivo. Nema sunca ni igre. Djeca su vezana za majku te to isto osjećaju. Ne vide nikakve prirodne radosti, samo im je bitno da im se što prije “stara mama” vrati. Rima u pjesmi je unakrsna.
Pred mojom kućom
Pjesma posvećena mravima koji su domaći gosti u svim kućama, izvan kuća, ispred kuća… Na neki način, ovo je jedna oda mravima. Mravi su brojni i uvijek nam uspijevaju ispiti živce. Pjesma govori o jednom svakodnevnom problemu. U njoj ima nagomilane, unakrsne i parne rime. Pojavljuje se usporedba kad se mravi uspoređuju sa sviračima, kovačima… U pjesmi je prisutna anafora, pojavljivanje istih riječi na početku stihova:
“mravi kovači,
mravi nosači,
mravi pjevači,
mravi kosači,
mravi pastiri,
mravi kuriri…”
April ide
Pjesma vrlo ritmična. Govori o dolasku aprila, a to znači vrhunac proljeća. April donosi radost, sreću i šarenilo. U pjesmi se nabrajaju sve dobre stvari mjeseca aprila. Rima u pjesmi je unakrsna, a stihovi su najčešće od samo jedne riječi. Zbog nabrajanja i kratkih stihova, lako se rastavljaju na slogove i tako se dobiva na brzini pjesme. Ona podsjeća na brojalicu, čak se može kao takva i koristiti.
Radni dan jednog vjetra
U pjesmi ima unakrsne i parne rime. Vjetar je personificiran pa mu se pripisuju ljudske osobine. Na kraju pjesme vjetar razmišlja o tome što će sve raditi sutra:
“Pred samo veče umoran žmirne
na kraju neke šumice mirne,
legne i sanja do samog jutra
kako će opet trčati sutra…”
Pjesma govori o zgodama i nezgodama vjetra, o tome kako ljudima donosi neprilike, kako s zeza s njima, a nekad im čak i pomogne.
Proljeće uz rijeku
Pjesma je pejzažna. Govori o buđenju proljetnog dana uz rijeku. Pjesma je zaokružena, počinjen s izlaskom sunca, a završava s mjesecom i opisom prirode koja odlazi na spavanje. Motivi su iz prirode su: sunce, mjesec, ptice, rijeka… Pjesma započinje prekrasnom pjesničkom slikom:
“Ujutro s prvim sunčevim zracima
bude se ptice po vrbacima
goneći pjesmama tragove sna.”
Rima u pjesmi je parna, obgrljena i unakrsna. Tempo je umjeren.
Duga
Pjesma se sastoji od pet strofa, svaka od dva stiha. Rima je u pjesmi parna. Pjesma je puna usporedba i pjesničkih slika. Duga je glavni simbol u pjesmi – predstavlja nadu u sreću, a vjeru u život.
Tema pjesme govori o tome kako duga nastaje, zatim opisuje njenu ljepotu, a potom i kako ubrzo nestaje.
“Zasja kao što radost sija u dječjem oku,
vrati ljepotu nebu i bistri tok potoku.”
Učiteljica
Ova pjesma posvećena je učiteljici. U njoj su ispjevane sve misli jedne učiteljice, njezini zadaci, posao rad, ali i sreća. Iz pjesme saznajemo da je odgovorna za 38 đaka te da joj upravo oni zadaju najveće nevolje. Pjesma je istinita i veliča učiteljsko zvanje. Učiteljica nije samo netko tko nas uči čitati i pisati već se i brine za nas, a đaci joj nerijetko rade nevolje. U pjesmi se pojavljuje rima, najviše parna, ali ima i unakrsne. Ima anafore, pojavljivanje istih riječi na početku stihova, no u ovom slučaju pojavljuje se broj 38:
“38 puta mora im mazati kriške,
38 puta da ih vodi da piške,
38 kreveta mora da im namjesti,
38 nemirnih u njih lijepo da smjesti…”
Cvjetko
Cvjetko je tele, glavni akter u ovoj priči. Seoska obitelj voli svoje tele Cvjetka, posebno djeca. On im je kao kućni ljubimac, s njim se igraju, maze ga i paze. No otac ga je odlučio zaklati i prodati prijatelju Zijadu iz grada. Djeca su ga pokušala odgovoriti jer su jako privržena Cvjetku, ali bezuspješno.
Stigao je Zijad iz grada u selo i s ocem pio vino u dvorištu. Otac mu govori da nije mogao zaklati Cvjetka te da će to prepustiti susjedu Vitu. Djeca se poveselila i krenula spriječiti Vita, ali je on već stigao u njihovo dvorište. Krenuli su ubiti Cvjetka. Otac nije dopustio djeci da idu s njim u staju, nego im naredio da s ostanu igrati u prednjem dvorištu. Vito je izveo Cvjetka u vrt, ispod kruške. Milovao ga je, a Cvjetko je svojim očima tražio milost. Odjednom se Vito odlučio učiniti taj čin. Djeca su prekrila oči rukama da to ne vide i ne čuju, kad ono – začuli su tupi udarac noža u drvo. Pogledaju i vide da je nož zabijen u stablo kruške, a Vito govori Zijadu i susjedu da on ovoga ne može ubiti, u njemu ima nešto…. Izgleda da je Cvjetko je bio svima poseban.
Prva visibaba
Zima je bila pri kraju i spremala se na odlazak. Ali jedna pahulja nikako se nije dala. Tijekom zime sprijateljila se s jednim listom i žirom. Oni su joj pričali priče o ljepoti proljeća. Govorili su joj o bojama, mirisima i svemu proljetnom. Naviše o šarenilu. Pahulja je sanjala o tom proljeću, jer joj je zima već bila dosadna. Sva je bijela i ništa drugo. Kad je zima rekla da odlazi, pahulja je progovorila da bi najradije ostala… Zima joj je zaprijetila da će je zalediti ako je ne posluša.
“Jednoj pahuljici se, međutim, nije odlazilo. Ona se tokom zime sprijateljila sa suhim listom i hrastovim žirom i nije ih željela ostaviti. Osim toga, oni su joj cijele zime divno govorili o suncu, pa je zaželjela sačekati i vidjeti tog princa kome su se list i žir divili i radovali. Zato se, kad je Zima počela skupljati posljednje snježne krpice, brzo sakri¬la pod suhi list s kojim se sprijateljila.”
Pahulja se sakrila ispod lista i nije htjela izaći. Zima je taman htjela poslati hladnog vjetra sjeverca da je zaledi, kad odjednom, eto nam sunca. Zima je brzo otrčala da je sunce ne uništi i pahulja se spasila. Tada joj je jedna zelena stabljika rekla da će je pretvoriti u divan zvončasti cvijet i otada je u proljeće svaka šuma prepuna ovakvih bijelih cvjetova.
Tajna
“Tajna” je kratka priča koja govori o povjerenju između prijatelja. Gordana je ispod školske klupe pronašla pismo. Pročitala ga je i zarumenila se. Svi su je pitali što je bilo. Rekla je da je našla pismo, ali da ne može reći ništa o njemu jer je tajna. Ubrzo se po razredu pročulo da je Gordana dobila pismo od Gorana. Svi su je salijetali i htjeli da znaju što piše, no ona je odlučno čuvala tajnu. Prišla joj je Miranda i rekla da joj je ona najbolja prijateljica i da će njoj valjda povjeriti tajnu. Gordana joj je šaputala: „Su, su, su..“ i ni mi nismo saznali tu tajnu.
“Kad su se oni razišli, Gordani je prišla Mirsada, povukla je ustranu i rekla:
– Ja sam ti najbolja prijateljica u razredu. Meni možeš reći šta ti to Goran piše.
– Ne mogu ti reći – reče Gordana. – Tajne se ne govore, one se šapuću na uho, da nitko ne čuje.
– Pa, šapni mi onda! – nasmija se Mirsada. I Gordana je počela da šapuće. Tiho, kao što se samo tajne šapuću:
– Su, su, su…
A šta joj je to Gordana šaputala? E, to vam ni ja ne znam reći. To je ostala – t a j n a.”
Dosjetljivi djed
Tijekom ljeta, sva djeca u selu imala su zmaja koji je letio. Ivan ga nije imao. Njemu je došla tetka iz Beča i donijela pravog pravcatog zmaja. Zmaj je bio šaren, a Ivan presretan. Ivan ode s njim van da zmaj poleti, no zmaj nije htio letjeti. Ivan je bio tužan. Pokušao je i njegov tata, no zmaj nije htio letjeti. Mama je rekla da mu možda fali koji dio. Baka ga je tješila da će mu kupiti novi, teta se pitala što bi moglo biti da zmaj neće letjeti. Djed je šutio, uzeo zmaja i odnio ga van. Privezao je zmaja golubu za nogu i pustio ga da leti. Pred Ivanovim očima, zmaj je bio sve manji i manji, daleko u nebesima. Ivanovoj sreći kraja nije bilo.
“Svi dječaci su tog ljeta imali po jednog šarenog zmaja. Bili su otprilike isti, ali su krila kod svakoga bila drugačije išarana. I svi su mogli daleko i dugo letjeti. Samo Ivan nije znao sam napraviti takvu igračku, pa je povazdan pogledom tužno pratio zmajeve većih dječaka. Doduše, Davor mu je dva puta nudio svog zmaja, ali je za to tražio četiri klikera i lopticu za tenis.”
Bijeli svijet, šareni svijet
Jednom davno postojao je bijeli svijet. Sve je bilo bijeli, bez igdje ikakve boje. Ljudima koji su tamo živjeli to je bilo normalno jer za drugo nisu ni znali. Bijelim svijetom vladala je Bijela Kraljica. No tu je bio i jedan dječak. Dok su se sva druga djeca zajedno igrala, on se uvijek nekako odvajao. Uvijek je nešto mislio, istraživao i često gledao u nebo. Svi su mislili da s njim nešto nije u redu, da je čudan.
Jednom je tako dječak izumio sviralu. Počeo je svirati. Tako lijep zvuk širio se zrakom da su o tome svi pričali i svi su ga htjeli slušati. O tom mladiću i njegovoj flautu čula je i Bijela Kraljica, koja naredi da ga se dovede na dvor. Dječak je živio na dvoru i svojom flautom sve uveseljavao. No, onda se jednom dogodilo da je usnuo jedan san. San o bojama, san u kojem više nije bilo sve bijelo. Taj ga je san uznemirio. San se ponovio i drugu noć, a zatim i treću. Svima ga je ispričao, no svi su rekli da je to bio samo san.
Tako je jednom otišao na livadu i gledao prirodu. U kaplji rose vidio je boje. Vidio je da se njegov san pretvorio u stvarnost. Opet bi pogledao u kaplju i sve bi bilo bijelo, pa šareno, pa opet bijelo… Ispričao je sve Kraljici koja mu je rekla da to više nikada ne ponovi. Svijet mora ostati bijeli i kad je zima i kad je proljeće. Sve mora biti bijelo. Kraljica mu je oduzela flautu kako mu glupe misli više ne bi padale na pamet.
Dječak je otišao u polje gdje su seljaci sjekli žito. Tražili su ga da im svojom flautom nešto lijepo svira. Mladić je rekao da mu je flauta ostala na dvoru, a tamo se više ne vraća. Počeo je pričati seljacima o bojama, ali oni nisu prihvaćali nikakve novosti. Rekao im je da je žito žuto baš kao sunce, a oni su tvrdili da je bijelo. Nikako ih nije mogao uvjeriti. Jako je zaplakao, a njegova suza pala je na leptira koji je poletio i dogodilo se čudo. Kud je letio tuda je sve bilo šareno. Vijest se brzo proširila, čak i do kraljičina dvora. Kraljica je naredila da odmah nađu dječaka i zarobe ga. Sluge su morale staviti bijele poveze da ne vide ništa što nije bijelo. Njima se naravno, izgubio svaki trag jer su takvi bili slijepi. I tako je kraljica zauvijek ostala na vrhu brda u svom dvoru, i to sama.
A za to vrijeme, dječak je vidio dugu i tada je prirodu uspoređivao s duginim bojama: ova bi mogla biti prva boja, ova druga, treća… Od tada je svijet šaren. Nestalo je bijelo razdoblje i vladavina Bijele Kraljice.
“I kad se na nebu poslije kratke kiše pojavi dûga, kažu da ga se tada može sresti kako pod njom smišlja, pronalazi i miješa nove boje, čijom neponovljivom ljepotom možda opet kani izmijeniti svijet.”
Šimo Ešić biografija
Šimo Ešić je rođen 1954. godine u Brezu kod Tuzle. Poznati je dječji autor.
Njegove objavljene knjige poezije i proze su: “Zdravica na kraju djetinjstva”, “Vezena torbica”, “Rudarev kućerak” (najbolja dječja knjiga BiH 1979.), “Pola igra, pola zbilja”, “Šuma”, ,”Putovanka “, “Šta li mrda iza brda “, “Dva srca “, “Priče za laku noć”. Autor je i radio-igara i kazališnih predstava za djecu: “Zeleni šeširić”(dobio je nagradu Radija Zagreb 1973.), “Amela”, “Tajna sehare”, “Oživjele stvari”.
Ešić je na popisu izborne lektire u Bosni i Hercegovini. Nalazi se u udžbenicima za osnovnu školu u BiH i Hrvatskoj. Knjige su mu prevođene na slovenski, makedonski i albanski, a pjesme i priče na poljski, njemački, švedski, talijanski, mađarski, bugarski i turski jezik.
Bio je novinar Radio Tuzle i Radio Sarajeva, urednik Izdavačke kuće “Univerzal” u Tuzli. Već je sedam godina slobodni književnik.
Autor: L.F.
Komentariši