“Vjetar s Prokletija” je zbirka pripovijedaka ratne tematike. Teme koje Husein Bašić obrađuje u svojim djelima predstavljaju iscrpnu kroniku tog vremena, sagledanu kroz sudbinu pojedinca i njegovog života. Dakle, u središtu se nalazi čovjek kojeg je književnost uzela iz svakodnevnog životarenja i pretvorila ga u junaka ili – u kontrajunaka.
Radnja ovog djela se odvija u Crnoj Gori pred izbijanje Drugog svjetskog rata, za vrijeme rata i nekoliko godina nakon njegovog završetka. Zbirka sadrži 16 pripovijedaka u kojima je Bašić zabilježio ljudsku dramu u prijelomnim povijesnim trenucima. U pripovijetkama koje odražavaju sudbinu njegovih sunarodnjaka, autor je prikazao kolektivne i pojedinačne drame koje su se odvijale u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom razdoblju. Husein Bašić povijesnoj zbilji prilazi s vidnim demistificiranjem romantičarskog nacionalnog mita pa možemo reći da je izrazit polemičar i kritički realist.
Bašić pripovijeda jednostavnim jezikom, manirama uspješnog naratora koji dočarava radnje kao da je bio njihov neposredni sudionik. Sebi je namijenio ulogu posrednika između vremena i ljudi pa u skladu s tim određene događaje, povijesna razdoblja i osobe uvjerljivo oživljava te podsjeća svoje čitatelje na prošla vremena koja želi sačuvati od zaborava.
Osim glavnih likova, poput Redže, Šeljka, Javaša, Mušana, Misina, gotovo svaka od pripovijedaka ima i mnoštvo sporednih likova, a u nekoliko njih se ponavljaju isti likovi. U pripovijetkama “Raskrst”, “Justine gaće”, “Doktor Zoratij po treći put u Varoši” i “Pst! Spava Švabo!” glavni lik je njemački doktor Eugen Zoratij koji se u početku predstavljao kao gost i ljubitelj kraja u koji je došao i u kojemu se kasnije opet pojavio na čelu njemačke vojne jedinice koja je okupirala taj kraj.
Autor u pripovijetkama “Brijanje u zoru”, “Let iznad groba” i “Provjera” pripovijeda o događanjima kroz koja je tijekom Drugog svjetskog rata prolazio partizanski vojnik Raško Krdžalija i o problemu s kojim se suočio tražeći ostvarenje svojih boračkih prava nakon rata.
Vrsta djela: pripovjetke
Vrijeme radnje: Drugi svjetski rat
Mjesto radnje: Crna gora
Tema djela: ratni događaji i ljudske priče unutar njih
Ideja djela: prikaz sudbine sunarodnjaka u ratnim vremenima
Kratak sadržaj
Vjetar s Prokletija
Kad je izbio rat, Redžo se kao i ostali studenti i đaci vratio kući. U iznošenom očevom ruksaku je donio pravu violinu od javorovog drveta, koju je slomljenu i potrganih žica kupio na rasprodaju u Skoplju. Za nju je dao sav novac koji je njegov otac dobio od prodaje konja i namijenio za njegovo školovanje. Redžinom ocu se nije sviđala ideja da njegov sin svira. Govorio mu je da svirati može i od kuće, ali ga opet isprati kao što su ostali pratili svoje sinove, čak i bolje.
Rat je ugasio i ono malo radosti koja se u dugim noćima cijedila ispod stogodišnjih streha, ali Redžo je imao želju da zasvira. Ta želja je bila jača od njega samoga te od oca i rata o kojem je sve više saznavao. Noću je odlazio negdje sve češće, najčešće i bez violine, i vraćao se tek u zoru, li nitko nije mogao dokučiti gdje odlazi.
Jedne večeri je čekao da svi u kući zaspu i razmišljao o tome gdje bi mogao otići. Odlučio je otići do rijeke koja teče s druge strane varoši. Rijeka je tamo bila mirnija i tiša, ali opet dovoljno glasna da glas violine složi s neodgonetljivim hukom rijeke. To je bilo jedno od mjesta na kojima još nije bio i bilo ga je strah. Nebo nad Prokletijama je bilo tamno, a noć hladna i ljuta.
Često je razmišljao o hujanju planinskih borova i bezbroj ga je puta htio uhvatiti na strunama svoje violine, ali nikad nije bio sasvim zadovoljan. Svirao je sve jače i brže, kao da s neba padaju note koje samo on može pročitati i koje istodobno pretače u glazbu i stravu, ali na kraju opet nije bio zadovoljan. Pred zoru ga otkrije talijanska patrola koja se vraćala s noćnog izviđanja. Prišli su mu s leđa i na prstima, da ga ne ometu iznenadnim javljanjem.
Prvo su pomislili da se radi o nekom njihovom jer nisu vjerovali da se nešto takvo može čuti u divljem i nemuzikalnom Montenegru. Slušajući Redžu, zaboravili su na umor, san i topli obrok koji ih čeka. Nisu ga dirali dok sve dok sam nije prestao svirati. Prišli su mu nakon što se on okrenuo i htio poći, a nakon kraćeg ispitivanja su ga pustili kući. Uzeli su samo njegovu adresu i otišli sa zadivljenim licima koja su skrivala želju da ga opet vide i čuju.
Jedan od njih, karabinjer Đino, sutradan se uputio po njega. Redžina majka se prepala iznenadnog dolaska neprijateljskog vojnika u kuću, a otac je izgledao kao da mu je svejedno, čak se i obradovao kad je čuo da Talijan govori da treba ponijeti violinu i zamolio da je uzmu. Redžo je bio ljutit i nervozan jer je razmišljao o tome kako će se pričati a svojom violinom zabavlja okupatora.
Odveli su ga u kuću Anke Talijanke i on napokon shvati da ne žele ništa od njega, osim da im svira. Po prvi put je rekao da neće i odbio svirati violinu. Oni su ga smijehom i pjesmom pokušavali oraspoložiti i osloboditi, ali Redžo se sve više zatvarao. Pred očima su mu prolazile slike kad je prvi put primljen u skojevce i odjednom mu je sinula čudna misao. Promatrajući Talijane kako mu se umiljavaju kao djeca koja su zaboravila na rat i više ne znaju tko je tko, uzeo je violinu i počeo svirati kao nikad prije. Čulo se čak i ono hujanje vjetra između planinskih borova. Talijani su za njim pjevali neku talijansku pjesmu, a Anđelo i Đino su počeli i piti.
Redžo se nije zadovoljio s time što ih je opčinio i učinio da govore sebi i svojima te o uzaludnom ratu s partizanima. Negdje pred ponoć, kad su Anđelo i Đino bili spremni poći za njim kud god on odredi, počeo je svirati prve akorde Internacionale. Poneseni vinom i violinom, oni prihvate duboki i mukli ritam i krenu za njim redati svoje talijanske riječi.
On se pitao jesu li toliko pijani da ne znaju o čemu pjevaju, a istodobno je primjećivao prkos i pobunu u njihovim očima te spremnost da se mijenjaju i postanu slobodni ljudi. Razmišljao je o tome je li htio to postići, a ako je, da je postigao to jer bi ga oni pratili bilo gdje, samo da on to zatraži. Odjednom ih je nešto presjeklo i ugasilo glas u njihovim otvorenim ustima, kao da su čuli njegov poziv. Partizan, komunist? – pitali su ga prestravljeni Talijani, u strahu da je netko čuo što su pjevali. Redžo je odmahnuo glavom i priveo kraju svoju svirku. Nakon toga su ga uprtili preko ramena i krišom odnijeli njegovoj kući da nitko ne zna što su pjevali, pa ni oni sami, ako je moguće.
S obje strane Zloreke
Između sela Medveđa i Vučja, tamo gdje završava jedna, a počinje druga planina, teče rijeka Zloreka. Koliko god bila tanka i slabašna, osobito kad presuši preko ljeta, sredinom rijeke je oduvijek prolazila neka međa i granica. To nije bila samo granica između dva sela, već i granica između dvije vjere i carevine koje su se često poprijeko gledale preko Zloreke.
Zloreka nikad nije imala most na sebi, eventualno pokoje brvno prebačeno s kamena na kamen, koje bi s prvim kišama odnijela nabujala rijeka. Kad bi i to nestalo, Medveđani i Vučani su bili mirni, bez straha da će im netko nezvan doći u goste. Jednog predratnog proljeća vlast skupi sve ljude u četu i naredi da se izgradi pravi most preko kojeg će se, za državni račun, prevoziti drva s planina Leleč i Stravič.
Most se počeo graditi silom, a i jedna i druga strana su gledale da što manje naprave, da ne bi uradili više od druge strane. Obje su još u toku gradnje palile most i tajno mu podsjecale stubove, a onda su bili prisiljeni da to mijenjaju i popravljaju. To su činili sve dok iz grada nije stigla vojska koja je noću čuvala most od onih koji su ga preko dana gradili. Kako bi zastrašila nerazumne i divlje ljude Medveđe i Vučje, vlast je iz svakog sela izabrala po jednog i od njih po kratkom postupku izvukla priznanje da su baš oni sabotirali gradnju mosta pa ih nasred mosta strijeljala, pred očima drugih.
Most je završen u roku koji je bio određen i odmah se pokraj njega stvorilo nekoliko žandara i poreznika. Poreznici su prošli kroz oba sela i popisivali tko što ima i pri tom utjerivali ljudima strah u kosti. Gotovo da nije bilo osobe koja je dobila udarac od njih, osim nekog Smuklaća. On se na svečanosti otvaranja mosta hvalio kako je izbjegao njihove udarce bičem, što je došlo du ušiju jednog od njih pa je poslao žandare da uhvate Smuklaća i vežu ga za rampu na mostu. Medveđani i Vučani se nisu mogli složiti ni oko toga na koga ih podsjeća vezani Smuklać pa su Medveđani tvrdili da izgleda kao pas i rampu prozvali “pasjača”, dok je Vučane podsjećao na vuka i oni su rampu nazvali “vučica”.
Jednog ratnog proljeća se na Zlorečkom mostu između ova dva sela ponovilo puno toga iz povijesti, ali ovaj put još krvavije i teže, jer su i jedni i drugi bili naoružani do zuba oružjem koje je poražena vojska bacala okolo. Prvo su Vučani jednog jutra zauzeli most i prekinuli Medveđanima prolaz. Postavili su straže na izlazu s mosta i nitko nije mogao proći neopaženo. Odbacili su ono što je njihovim djedovima nekada služili za raspoznavanje, jer je bilo tko mogao staviti fes i naučiti dovu. Odlučili su provjeravati tko je obrezan, a tko nije. Oni koji nisu bili obrezani, ne bi mogli proći dok to ne obave.
Vučani su znali da su Medveđani, dok su prije toga oni držali most, također provjeravali tko je čiji tako što su gledali je li obrezan ili nije. Oni obrezani nisu mogli ni naprijed ni nazad dok ih oni još jednom ne obrežu. Tako je bilo nekada i sad se opet ponavljalo. Osoba zbog koje se odlučilo zavirivati ljudima ispod odjeće je bio Đoko Crkvenjak. On se jednom davno zaputio preko mosta sa svojim susjedima, sve samim Muratima, Arslanima, Selimima, Muhamedima, od kojih nijedan nije znao niti jednu dovu. Na mostu je tada bio Derviš-hodža, djed Sahit-hodže koji sada provjerava ljude, a kad ga je Đoko Crkvenjak zasuo arapskom molitvom kao pravi Arapin, ovaj mu se poklonio i maknuo da prođe. On je te molitve naučio jer se u blizini njegove kuće nalazila džamija pa je kao dijete svaki dan slušao hodžu.
Đokini spomenuti susjedi su zapeli već kod prve sure molitve pa su dozivali Đoku da im kaže kako dalje. On je bježeći što dalje samo ponavljao iste riječi koje su on i ovaj isti Derviš-hodža kao djeca zajedno pjevali dok su se igrali. Derviš shvati da je prevaren pa razljućen naredi da se pogube svi ovi koji nisu znali molitvu. Zlorečki krvnik Arslan je već bio spreman učiniti to, ali je jedan od ovih osuđenih na smrt gotovo zapovjednički rekao da stanu i da se ne igraju ljudskim životima jer on ima dokaz da su pravovjerni. Upita hodžu želi li vidjeti ili čuti da su pravi vjernici, a kad mu je ovaj rekao da pokaže što ima, čovjek se raskopčao i objasnio mu da ga je njegov pokojni otac, Memiš-efendija, obrezao. Derviš-hodža je nakon toga pregledao i ostale i uvjerio se da je onako kako mu je ovaj prvi rekao pa svakog od njih udario sabljom po leđima, kako bi iskalio bijes. Dugo se prepričavalo kako je Đoko Crkvenjak prešao Zlorečki most i kako je od tada ostalo da se ljudima zaviruje ispod odjeće, da ne bi bilo nepopravljive zabune.
Na dan kad su se Vučani spremali da napadnu Medveđane i preuzmu most, naišla je motorizirana kolona talijanskih vojnika. Ni jedni ni drugi im nisu uspjeli pobjeći pa su ih Talijani pohvatali i u trenu izbrisali sve njihove planove na Zlorečkom mostu. Predavali su se gotovo istovremeno, bacali oružje na istu hrpu i miješali se u istu četu, kao da su do maloprije bili zajedno i sad opet moraju biti. Oficir neprijateljske vojske je naredio da se uništi oružje i od svega je ostala samo hrpa zdrobljenog drveta i čelik.
Kasno noću, naspram plamena vatre koja je dogorijevala na obali Zloreke, gdje je zanoćila neprijateljska vojska, Sahit-hodža i Krsto Crkvenjak su pružili ruku jedan drugome i obećali da će od sad pa zauvijek zajednički čuvati stražu na Zlorečkom mostu i u svemu biti odani njegovom veličanstvu Viktoru Emanuelu i njegovoj vojsci koja ih od sada uzima pod svoju zaštitu.
Ružan dan
Dolinom su se razlijegali pucnji koji su bili sve bliži i sve strašniji. Većina ljudi se razbježala, a ostala je samo pokoja baka ili starac koje obično ne dira i ne ubija nijedna vojska. Osim onih kod koje nadjača zlikovačka ćud. Oni koji su ostali u svojim kućama, pomireni su sa svime što ih može snaći i svjesno zalažu svoj život za nesigurnu nadu da će barem njihovo mrtvo tijelo biti prepreka. Iako nitko nije odgovarao s druge strane, balisti su grmjeli i gađali kad da tamo čeka čitavo selo koje ih je odlučilo potući iz zasjede, ili su jednostavno željelo pokazati da s njima neće biti lako i da će sve zapaliti i sravniti sa zemljom.
Sve to je s prozora svoje kule promatrao Šeljko i pitao se zašto uzalud prosipaju metke, kad im s ove strane nitko ne odgovara. Vidio je kako je na kraju sela planulo nekoliko kuća, a spoznaja da su počeli paliti kuće ga navede da po prvi put shvati ozbiljnost situacije. Palili su kuće na čijim krovovima su se nalazili drveni križevi i nijednu takvu nisu preskakali. Ta ga misao uznemiri, iako je znao da njegovu kuću ovog puta zaobići. Prešao je pogledom po selu i počeo glasno pogađati čije su kuće zapalili. Vika i pucnjava su se sve više približavali i postajali sve razgovjetniji, a i miris paljevine je postajao sve jači.
Šeljko je razmišljao što da uradi – da čeka ili da izađe pred vojsku i prepriječi im put pa makar ga ubili. Pogled mu se zaustavio na križu na Vukotinoj kući koja se nalazila pored njegove. Sjeti se da je to nekad bila kuća njegovog oca, ali da ju je on prodao Vukotinom ocu uz pogodbu da ne stavlja križeve na nju jer su kuće blizu pa ako dođe do neke nevolje uz jednu može planuti i druga.
Dok je Vukotin otac bio živ na toj kući zaista nije bilo križeva. Čim je on umro, Vukota je postavio dva križa na krov, bez obzira na dogovor. Šeljku se iznenada javio misao da sačuvao kuću. Znao je da će ga vojska ubiti ako im se ispriječi, ali je odlučio da će sačuvati kuću tako što će ukloniti križeve s nje. Tek se popeo na krov kad je iz kuće, kao raspamećena od svega što se događa, izletjela Vukotina majka Magda. Ostala je tu s nadom da će sačuvati sinovu kuću, ako se on odluči vratiti kad rat završi. Izbezumljeno je vikala za Šeljkom i pitala ga što radi, ali on je nije čuo. Ponavljala je da ne vjeruje svojim očima, nazivala ga potuljenim krvnikom i proklinjala ga jer skida križeve s njihove kuće.
Šeljko joj nije odgovarao jer nije imao vremena, a nije ni bio siguran da bi ga ona razumjela od sve buke. Žurio se da što prije sakrije križeve dok ne prođe vojska pa ih je u žurbi sakrio ispod svoje odjeće i u posljednji čas uklonio ljestve s Vukotine kuće. Okolo su se sve glasnije čuli glasovi i juriš na mjesta gdje su se nalazile kuće s križevima.
Magda je oteturala u kuću i nestala u nekoj skrovitoj rupi iz koje je slušala sve glasniji prasak balista koji su se približavali. Razmišljala je o Šeljkovoj nerazumnoj i rizičnoj igri s križevima, uvjerena da je s njima skinuta i ona tajanstvena moć koja ju je do tad držala u kakvoj-takvoj sigurnosti. Balisti su žureći dalje u selo u potrazi za novim križevima prošli pored njihovih kuća, a Šeljko je tresući se i stišćući Vukotine križeve pod rukom opet počeo pogađati čije su kuće iz kojih suklja dim.
Brijanje u zoru
Raško Krdžalija se prisjećao dana kada su držali stražu na Đurđevici. Pričao je kao da čita iz neke knjige, vidljive samo njemu. Prekoputa njih, na drugoj obali rijeke se nalazila četnička straža. I jedni i drugi bi noću slali jednog ili dvojicu ljudi naprijed, iako su znali da je rijeka ispred njih kao granica preko koje nitko od njih ne može iznenada i bez naredbe.
A naredba za pokret nikako nije dolazila, kao da su zaboravili na njih. Buljili su jedni u druge i nagađali tko će koga prvi napasti. Redžo se jedne vedre noći sjeti trešnje na koju je kao dijete dolazio čak iz trećeg sela. Trešnja se nalazila na malom ostrvu koje se nalazilo na mjestu gdje se rijeka razdvaja u dva rukavca. To iznenadno prisjećanje ga počne kopkati i tjerati da ode, makar samo sa zemlje, provjeriti ima li trešanja i jesu li zrele. Neki unutarnji glas mu je govorio da ne smije napustiti mjesto koje čuva, iako se već duže vrijeme ništa značajno ne događa. Pitao se hoće li ga proglasiti izdajnikom i dezerterom ako se sazna da je otišao i gubi li se glava za takvo nešto.
Uvjeravajući samoga sebe da se ništa značajno neće dogoditi baš sad, uputio se prema trešnji. Kad je stigao i počeo se penjati, opet se javi onaj opominjući glas govoreći mu da sve to ne smije dugo trajati i da se odmah mora vratiti. Već ga je počeo i hvatati strah od pomisli da će se dogoditi nešto dok njega nema pa mu ni trešnje više nisu bile slatke.
Sam sebi je ponavljao kako se odmah mora vratiti pa je povukao jednu granu da s trešnje vidi mjesto koje čuva. Pri samom vrhu krošnje ugleda nešto crno, nalik na ljudsku priliku pa odustane od namjere da se spusti s trešnje. Želja da sazna o kome se radi i što traži tu tako kasno ga natjera da se krene penjati još više.
Našao se licem u lice s čovjekom koji ga namještenim glasom, kao da samo on ima pravo biti tu, upita tko je on. Raško mu oštro odvrati da će vidjeti tko je on pa se njih dvojica pograbiše. Opet su jedan drugom postavili isto pitanje i dali isti odgovor, a Raško se zapita otkud mu je poznat glas tog čovjeka. Za nekoliko trenutaka su i jedan i drugi shvatili o kome se radi. Prepoznavši brijača Mićuna, Raško kao da je odjednom otklonio svaku opasnost pa ga je uhvatio za vrat, kao da ima pravo raditi od njega što hoće. Govorio mu je da se, umjesto četnicima, trebao pridružiti njima jer bi kod njih bar imao pune ruke posla, pošto se svaki dan briju. Raško je osjećao da se Mićun sa svakom njegovom riječju sve više počinje ponašati kao krivac koji zna da ga čeka zaslužena kazna i da mu nema spasa.
Na obali je sve bilo onako kako je ostavio, ali je počelo svitati. Izlazeći iz žbunja, Raško je rekao Mićunu da će ga prvo obrijati, da ne zaboravi svoj zanat pa će poslije vidjeti što će s njim i da sve ovisi o bradi koju Mićun nosi. Spomenuo je Ganu koji je specijalist za utvrđivanje četničkog staža i da prema nečijoj bradi pogodi točan dan kad je netko postao četnik.
Raško izvadi svoj zahrđali pribor i Mićun ga krene brijati, a po podrhtavanju njegovih ruku se moglo osjetiti da je nervozan. Kad su završili, Raško mu naloži da i sebe obrije. Mićun ga je gledao začuđeno, kao da ne razumije što želi postići s tim. Ovaj ponovi da napravi to na njegovu odgovornost, jer je to jedino što može učiniti za njega radi onog iz djetinjstva, kada su skupa dolazili na onu trešnju. Na kraju je dodao da će ga morati obrijati svaki put preko reda, ako ostane u četi. Mićun se počeo brijati, a za nožićem je ostajalo njegovo blijedo
Tako je Raško Krdžalija, zavrćući svoj požutjeli brk, završio priču o Mićunu. Na kraju je kroz smijeh zaključio da je Mićun dobro prošao jer nisu mogli utvrditi kad je točno postao četnik, a u notesu komesara čete se nije našlo zapisano ništa posebno o brijaču Mićunu. Tako je on prošao bez kazne i brijao ih do kraja rata, a brije čak i danas po varoši, i ruke mu se još uvijek tresu.
Let iznad groba
Vojnici su u cik zore na visokom grmlju koje su noć prije u trku preskočili spazili sjenku. Kako se svanjivalo, sjenka se sve više pretvarala u čovjeka okrenutom prema zemlji, koji je izgledao kao da ga je netko razapeo i ostavio kao strašilo. Visio je nepomično, kao da mu je oštri dio stabla zariven duboko u tijelo, ili kao da je pogođen u trenutku kad je trebao skočiti.
Svuda okolo se vukla magla koja se uvlačila u kosti i produžavala zimu koja je te posljednje godine rata, kao u inat, trajala duže nego obično. Kad se magla malo povukla i propustila sunčevu svjetlost, čovjek na ogradi se vidio puno bolje pa se mogla primijetiti i kapa koja je obješena na ogradi izgledala kao mrtva ptica. Po svemu su zaključili da se radi o jednom od njih, partizanu, ali nisu mogli pogoditi o kome je točno riječ jer se izvještaj o poginulima već danima nije priopćavao.
Znali su da je čovjek bliži njemačkim rovovima nego njihovim i da ga oni bolje vide, ali je unatoč tome svaki od njih u sebi kovao plan o tome kako će ga skinuti i dovući do položaja. Bili su bespomoćni i osjećali su sram zbog toga što ne mogu učiniti ništa.
Dan je već raspršio izmaglicu i njemački rovovi se mogli jasno vidjeti s druge strane. Motrili su jedni druge, ali nitko od njih još nije dobio naredbu za početak borbe. Odjednom se Raško Krdžalija obratio zapovjedniku i zatražio od njega dozvolu da pokuša skinuti i dovući čovjeka. Ovaj mu je odgovorio da neće davati žive za mrtve i tako dao do znanja da ne želi više čuti ni riječi o tome. Raško procijedi da je to sramota i podigne se iz rova, a istog trenutka netko sa suprotne strane ispali hitac pored njegove glave.
U rovu se odmah pojavio preplašeni zapovjednik kako bi provjerio je li Raško ozlijeđen i onda mu sarkastično poručio da pokuša sad ako smije, pokazujući na raspetog vojnika na ogradi. Vojnikovo tijelo se nekako čudno pokrenulo, kao da je oživjelo od praska puške. Netko je iznenađeno povikao da je živ, a za Krdžaliju je to bio razlog više da pokuša spasiti vojnika pa je pogledom tražio odobrenje od zapovjednika.
S njemačke se strane opet začuo pucanj pa su svi u isti tren pogledali čovjeka na ogradi koji se opet bolno grčio, kao da ga je ponovljeni hitac podsjetio da mora učiniti nešto za sebe. Pero Smuk promuklim glasom zaključi da Nijemci gađaju kapu i da ih mame da se podignu. Raško još jedan put ponovi da bi on pokušao skinuti čovjeka, ali ga zapovjednik i ovaj put ljutito odbije.
Opet se začuo pucanj i nekoliko je glasova zaključilo da gađaju kapu, a onda ih je prekinuo još jedan pucanj. Zapovjednik je zaključio da ih provociraju i od sviju zatražio da se suzdrže, ali Raško je viknuo da ide na vlastitu odgovornost, bacio se na zemlju i uputio do ograde. Zapovjednik je ljutito govorio da nitko ništa ne poduzima jer će ih ionako obojicu ubiti.
Dok su svi čekali poznati prasak snajpera, Krdžalija se polako približavao ogradi. Opet se začuo pucanj i kapa iznad vojnika se zatresla. Raško se već približio ogradi, dok su ostali u rovu međusobno nagađali hoće li uspjeti u naumu ili će ga ubiti. Zapovjednik je zaključio kako je Raško otišao poginuti i očekivao je ono najgore. Najradije bi ga zovnuo da se vrati, ali zna da Raško više ne može čuti nijednu zapovijed, a i da može, zna da ne bi poslušao.
Raško skine kapu, raširi je da izgleda veće i stavi na pušku koju je onda lagano podizao uvis. U tom trenutku se začuo pucanj nekoliko pušaka koje su u komadiće raznijele kapu točno iznad njegove glave. On hitro skoči najviše što je mogao i trzne obješeno tijelo koje se otkinulo i završilo s njim na zemlji. Opet su se začule puške s njemačke strane, čak i kad na ogradi više nije bilo nikoga, a druga strana je dobila naredbu da uzvrati. Kroz tresak i grmljavinu oružja te dim i izmaglicu koja se opet primicala, povremeno bi se mogla primijetiti Raškova ruka kojom je davao do znanja da je još na životu i svi su se nadali da će izdržati do noći.
Veliko čišćenje
Vojnici su zanoćili u naselju u kojemu su bile kuće muškaraca koje su Nijemci još na početku rata odveli u logor. Oni, kao i oni koji su ih uputili gdje mogu prenoćiti slobodno, te osobe kod kojih su došli na konak, tu su okolnost imali na umu kao neku nevidljivu nit koja ih je povezala i učinila bliskima. U svakom pokretu i riječi su osjećali da su im oni, partizani, dragi kao da se odavno poznaju.
U tom su mjesto ostale samo žene, a one su pružajući prenoćište ovim vojnicima osjećale kao da čine nešto važno za svoje odvedene muževe. Postavili su im večeru i pripremili postelje u kojima će spavati. Svi vojnici su odmah nakon večere utonuli u san, a jednog od njih probudi stjenica. Vrtio se po postelji i tek sada, zavaljen u ugodnom ležaju, shvati koliko je umoran i koliko ga boli svaka kost. Slušao je ravnomjerno disanje svojih kolega pa se i sam trudio nastaviti sa spavanjem, ali mu nije išlo.
U početku se nije mogao sjetiti gdje je, a onda se mučio da u mraku razazna gdje su prozori i vrata, gdje je vješalica na kojoj se nalazila njihova odjeća i u kojem se kutu nalazi oružje koje su odložili. Desno od njega je spavao Novak, a iza Malić i čuo ih je kako polagano dišu, kao da su sve zaboravili. Bilo mu je krivo što on ne može spavati jer je znao da se neće tako skoro opet naći u ovakvoj postelji. Najednom je širom otvorio oči i shvatio da je vješalica iznad njega prazna, da nema ničega što su skinuli sa sebe.
Glavom mu je prostrujala misao kako se radi o izdaji. Bio je uvjeren da su im postavili zasjedu i da sada čekaju da i padnu u šake, a oni će morati goli i bez oružja skakati po sobi. Pomislio je kako će ih takve ujutro provesti kroz narod i pitao se kako su mogli tako lako upasti u zasjedu. S tim je mislima ustao iz postelje i otišao do kuta gdje su odložili oružje. Istog su se trenutka trznula i dvojica njegovih kolega pa su se sva trojica sudarila u kutu s oružjem.
Sve je bilo onako kako su ostavili, samo odjeće nije bilo nigdje. I njegove kolege su se složile da je riječ o izdaji, samo im nije bilo jasno zašto su im ostavili oružje. Počeli su se pripremati za napad, a onda su začuli komešanje u kući. Jedan od kolega zaključi da je sramota da poginu ovako goli, a ne negdje na frontu, a drugi ga ušutka i doda mu kapu da je stavi na cijev i izbaci kroz prozor. Dugo su čekali kao zapeti, ali ništa se nije događalo. Otvorili su i drugi prozor, ali i dalje se ništa nije događalo, čak ni ono komešanje od ranije. Jedan od njih se nagnuo kroz prozor i ugledao kolonu koja stoji i čeka. Preplašen time podigne pušku i zamalo zapuca prvi, a onda iznenada shvati da to nisu ljudi nego njihova oprana odijela koja se suše i vise na nekom nevidljivom koncu kao strašila koja su se uputila ravno prema njima.
Na prtini
Javaš je, tek da započne razgovor, svog kolegu na straži Čaku pitao zašto cijelu noć dangube na tom vražjem mjestu kojim više nitko ne prolazi. Ovaj mu kratko odvrati da ne zna i da je tako naređeno, kao da je shvatio da Javaš smjera nešto sumnjivo s njim. Vodili su kratak i oprezan razgovor o tome tko je kako završio tu, a onda se Javaš okrenuo i zaputio kratkom ugazanom prtinom kojom je prošao već bezbroj puta.
Bila je to sedma po redu noć koju provodi tu i pitao se kako su baš njega odredili da stražari po ovakvom nevremenu, bez vatre. Bježeći od misli da su ga namjerno ostavili tu da skapa i nestane, vrati se do kolege i upita ga hoće li stići pojačanje. Čako mu odgovori da nema pojačanja jer ih je krenulo samo petorica, a dvojica su usput zaglavila. Na Javaševo pitanje što na to kažu u Štabu, odgovori da njih nije briga, da griju koljena kraj vatre i ljenčare, a jučer ih je vidio kako se koricama kruha gađaju s bolničarkama.
Javaša ta vijest dotuče i učini nepomičnim. Čako se provuče pored njega i nastavi dalje prtinom koja se jedva nazirala u mraku, a on ostade sam. Ponovi još jednom ono što mu je Čako rekao i odluči da će pred cijelom četom prigovoriti zapovjedniku za to, samo ako preživi noć. Oko njih je vladala zima, probadala kožu i čupala meso kao zvijer koja je živa, ali nevidljiva.
Javaš se pitao zašto su baš njega odredili za stražu i to s Turčinom koji mu je još od prošlog rata dužan krv. Razmišljanje mu prekine Čako koji mu je predložio da prošeta malo inače će se smrznuti. Da prošetam i da ti okrenem leđa pa da me ubiješ, govorio je Javaš u sebi. Pitao se treba li izgovoriti sve ono što misli, ili možda napraviti još nešto gore. Pomislio je kako je sada pravi trenutak da mu Čako plati za sve. Istina, nije baš on ubio njegovog djeda, ali jesu njegovi. Promatrao je Čaku koji je bio udaljen dva koraka i okrenuo cijev od puške u pravcu njegovih leđa. U glavu mu je odjednom došla priča od djedovom ubojstvu koju je tko zna koliko puta čuo od svoga oca. Njega je usred bijela dana, nasred Skadara, ubio neki Arnautin kojemu je on ubio brata.
Javaš se pitao može li i on tek tako uzeti krv za krv. Odlučio je da će napraviti to. Na ovom svijetu ne ostaje ništa iza njega, pa može bar ostati glas da je osvetio djeda. Podignuo je pušku, ali se Čako okrene i pođe mu u susret. Istim glasom kao i ranije mu reče da prošeta jer će mu stati krv u žilama. Javaš nije rekao ni riječi, samo je udahnuo hladan zrak, a ledeni vjetar je podignuo snijeg i napravio od njega vrtlog smrti koji je zgrabio obojicu i oborio ih zamotane u debeli nanos snijega.
Javaševe oči su bile pune snijega, a usta leda. Kroz glavu mu je prošla posljednja misao kako je osvetio djeda i vraća se kući iz rata. U ruci drži bijelu zastavu, a na koplju nosi Čakinu glavu. Pred njim se skupilo selo, čak su se i preci iz grobova digli da podijele njegovu slavu, a on im pruža barjak da vide glavu. Otac ga upita čija je glava, a kad je saznao o kome je riječ, zaurla na njega da je ubio druga i da je sramota. Pljune ga u lice i svom snagom zamahne štapom da ga udari. I ostali su ponavljali riječi njegovog oca i govorili da je sramota i da je zasramio i žive i mrtve. Redali su riječi “bruko” i “sramoto” kao da su pripjev duge tužbalice od koje njemu nestaje dah i oduzima mu se svijest i govor.
Ljudi su ga psovali, tukli i razvlačili kao strvinu, a onda je teškom mukom otvorio promrzle trepavice i između nateklih modrih podočnjaka ugledao Čakino lice i osjetio toplinu njegovih usana koje su se čvrsto pripijale na njegove promrzle i modre usne. Plućima mu je prolazio topli dah, a po cijelom tijelu je osjećao tvrde Čakine ruke koje njegovo smrznuto i ukočeno tijelo vraćaju u život.
Raskrst
Nitko se nije mogao pouzdano sjetiti trenutka kad je doktor Eugen Zoratij došao u varoš. Doktor Švabo, kako mu je netko nadjenuo ime prvog dana, prvih je nekoliko godina dolazio kao turist na mjesec-dva. Ljudi su se čudili kako netko pametan i školovan može voljeti ove Prokletije i jednoličan život u njima. Doktoru Zoratiju nije puno smetala radoznalost mještana, a još su mu manje smetale priče koje su kružile i u kojima se tražio pravi razlog njegovog dolaska. Nitko se nije iznenadio kad se jednog dana pojavila i njegova žena Justa, kao pravi i najvažniji dokaz njegove odlučnosti da ovdje ostane duže nego što su i najsumnjičaviji mještani mogli povjerovati.
Doktor Zoratij je s neshvatljivim i čudnim zanosom isticao kako je za njega sve ovdje bilo neobično i lijepo, kao da je na sve gledao nekim drugim očima. Svakog jutra bi odlazio u šetnju do Limskog mosta, a u sami zalazak sunca išao je loviti ribu na rijeci ili na jezeru. U njegovoj se navici ništa nije mijenjalo tako da su ljudi po njemu počeli mjeriti vrijeme.
Kad je plovio na drvenom čamcu koji je sam napravio, ljudima je izgledao zagonetno i opasno, kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, poslan da ih nadgleda i uhodi. Bio je to prvi čamac na jezeru otkad oni pamte. Ranije je neki Omer-Čoča ima neko korito kojim je lovio, ali on je umro, a korito su odnijele vode. Samo oni koji su ga pamtili su mogli usporediti koliko je doktor Zoratij u svemu nadmašio Omer-Čoču kojeg su zbog neshvaćene lovačke strasti smatrali čudnim i ukletim čovjekom.
Gospodin Zoratij je donio bezbroj stvarčica za koje mještani nisu znali ni da postoje i strpljivo im je objašnjavao čemu koja služi. Najviše od svega je volio fotografirati, i to besplatno, pa gotovo da nije bilo ničega što nije uhvaćeno njegovim fotoaparatom. Stalno ga je nosio oko vrata otkopčanog i spremnog za slikanje, a u jednu je bilježnicu zapisivao sve što je imalo značaja za njegove uvijek budne oči.
Bilježnica je iz dana u dan rasla i postajala prava knjiga u kojoj je bilo zapisano sve o varoši usred Prokletija i njezinim stanovnicima. Najviše je pisao o ljudima, a svidjela su mu se jedino dva studenta za koje je napisao da vole Njemačku i da ih treba sačuvati od “komunističke” bande za koju je siguran da je ima i ovdje u varoši. Svoje je misli jednom povjerio i općinskom načelniku Jeliću, htijući mu otkriti da je na tragu otkrivanja prve komunističke ćelije u varoši, ali to ipak ostavi za drugu priliku.
Gospodin Zoratij više nije bio obični došljak i stranac, već čovjek kojeg su počeli uvažavati svi, osobito ljudi iz vlasti s kojim je postao blizak. Gotovo ništa u varoši se više nije moglo učiniti bez njegove volje i sudjelovanja. Jednom je skupio sve ljude iz varoši da isuše močvaru i na tom mjestu naprave park. Radilo se od jutra do mraka, po planu koji je samo on shvaćao i prema kojem su nastajali obrisi ukrštenih i izlomljenih krakova, poput križa koji se nalazio na svečanoj odori gospodina Zoratija.
Za pet-šest dana su isušili močvaru i popunili sve rupe i uvale, a nakon toga su zasadili različite vrste drveća s Prokletija. Među drvećem su se nalazile staze koje su nastale prema planu gospodina Zoratija. Oko parka se svaki dan skupljalo mnoštvo dokonog svijeta koji nije bio obavezan raditi i koji se divio lakoći i znanju kojim je Zoratij upravljao poslom, ali ih je zbunjivao izlomljeni križ u sredini.
Doktor Zoratij i oni koji su mu pomagali posljednjeg dana radova prirede pravu svečanost na kojoj se skupila cijela varoš kako bi prošetala parkom i zahvalila se doktoru na “daru” koji im je pružio. Falila je samo petorka iz doktorove crne bilježnice. On ih je svako jutro za vrijeme radova uzalud prozivao i tražio od načelnika Jelića da ih privede i prisili na rad. Nikako im nije mogao ući u trag i bio je siguran da planiraju nešto protiv njega i njegovog rada. Doktor Zoratij je još na samom početku, na prvoj stranici svoje bilježnice zapisao njihova imena, da se zna tko su i što su u varoši.
Mislio je da će ih ovim poslom u parku namamiti i pohvatati, bio je uvjeren da neće moći izdržati ni završne radove, a ako se ne jave tako brzo, znači da su lukavi, ili je on sve preuveličao i po put u životu se prevario. Slavlje je potrajalo duže nego što je mislio, a on je slutio da treba što duže ostati u parku, i to ne samo ovu noć, već i svaku sljedeću.
Svijet se napokon razišao, a on se našao sam na ivici izlomljenog križa čiji su se kraci zavlačili u noć kao da znaju da im tu nije mjesto i da ne smiju dugo ostati. Slušao je nejasne glasove koji su dolazili sa svih strana i postupno postajali sve jači i jasniji. Obuzeo ga je strah i našao se stiješnjen i opkoljen rojevima malih čudovišta. Tisuće zašiljenih kandži je krenulo na njega da ga ubiju i unište na tom križu koji im je podmetnuo.
Htio bi bježati, vikati i zvati u pomoć, ali glas mu se ne čuje. Vezali su mu ruke i noge, a usta začepili neiscijeđenom ilovačom iz parka. Ostavili su mu oči da može gledati kako uništavaju njegov kukasti križ. On je htio da jednog dana iznenadi one koji su ga poslali ovdje, da im to što je napravio posluži kao znak da je u ovoj divljini prije njih bio netko njihov i da im je ostavio ovaj pečat po kojem će se sresti i prepoznati.
Ali uskoro više nije bilo ni parka ni kukastog križa u njemu. Na razoranom tlu je ostao samo doktor Zoratij, sklupčan i crn kao vrag. Još živim i unezvijerenim očima je pratio nejasne siluete mladića koji su uništavali njegov križ i nastojao zapamtiti svakog od njih kako bi ih jednog dana prepoznao i vratio im dug kad za to dođe vrijeme. Do tad će šetati, loviti ribu i zapisivati ono što nije prije zabilježio, kao da se ništa nije dogodilo.
Justine gaće
Doktor Zoratij, počasni građanin Varoši i miljenik vlasti je tog jutra bio usplahiren i bijesan kao da se nije dogodila obična krađa Justinih novih gaćica koje je on donio iz Pariza. Što je njegova žena Justa bila umjerenija u psovkama upućenima nepoznatim kradljivcima, doktor Zoratij je postajao sve više srdit, kao da je ljutim njemačkim riječima nadoknađivao gubitak. Sve ovo možda ne bi ni uzbudilo toliko doktora i njegovu ženu da se nije dogodilo baš u Varoši gdje ljudi ni ne znaju da postoje gaćice od ružičastog francuskog batista i da se ne mogu naći prije Beča ili Rima. Gaćice su dobile neočekivano visoku vrijednost za koju nikada neće saznati ni onaj tko ih je ukrao, ni ona koja ih je od tada nosila.
Varošani su bili zgranuti psovkama koje su dolazile od inače uglađenog i u svemu odmjerenog gospodina Zoratija. Ljudi su skoro bježeći odlazili od njegovog stana jer tog jutra nije štedio nikoga, ni Jugoslaviju, ni divlju Crnu Goru i Varoš za koje je po prvi put izrekao puno ružnih riječi. Za njegovu ženu Justu je život u Varoši bio neka vrsta dobrovoljne robije. Naslućivala je, ali nikada nije mogla potpuno shvatiti kakve se to važne stvari imaju obavljati u ovom mjestu za koje je mislila da je svakoj zemlji bolje da ga nema nego da je njezino. Svaki dan proveden u Varoši je za nju bio izgubljeni dio života i tama kojoj ne vidi kraja ni početka. Potajno se nadala da će ovdje izbiti rat o kojem joj je često govorio suprug i koji je ona vidjela kao kraj njihove nepotrebne žrtve.
Ova iznenadna krađa je Justu još jednom podsjetila na sretni i bogati svijet gdje je živjela pa joj se sve učini punom gorim i crnjim nego što je. Uz to se još morala pretvarati da je ovakav život i ovo mjesto sama izabrala. Sve to je možda inače hladnokrvnog i odmjerenog Zoratija potaknulo da izgubi strpljenje i barem na čas pokaže svoje pravo lice.
Od vlasti je zahtijevao da se po nekom njegovom redoslijedu provede hitna istraga. Cijelom istragom je tajno iz načelnikovog ureda rukovodio baš on. Govorio je kako se istraga provodi više radi pojave krađe, nego same njezine vrijednosti. Načelnikovi su ljudi pretresli sve kuće, stvarčicu po stvarčicu, kao da traže oružje, ili nešto gore od toga. Nisu pronašli Justine gaćice, ali se našlo mnogo toga za što policijski inspektori nisu ni slutili da postoji u Varoši, kao da im je doktor Zoratij ovim pretresom htio otvoriti oči. Njegov izraz lica je bio prijekoran i govorio je da trebaju odmah otkriti i pohvatati sve ljude, dok se nisu okrenuli protiv njih. On se suzdržao od toga da im to otvoreno kaže, samo je, ne spominjući Justine gaćice, rekao da su vidjeli čega sve ima u narodu i da znaju što i kako treba poduzeti. Tako se priča o Justinim gaćicama pomalo zaboravila.
Posljednja godina Zoratijevog i Justinog boravka u Varoši je prošla u iščekivanju rata i mira, kao da im je jedno ili drugo donosilo izbavljenje. U početku se činilo da će doći do rata, ali je sklopljen pakt, a gospodin Zoratij je zadovoljno trljao ruke, kao da ga je on sam sklopio. Međutim, sve je propalo još i prije nego što je Zoratij uspio spakirati tvari i krišom pobjeći. Nitko ga nije vidio, a neki su njegov iznenadni bijeg tumačili kao skoro izbijanje rata. Ubrzo se sve obistinilo i Nijemci su ušli u Varoš. O doktoru Zoratiju se više ništa nije čulo sve dok jednog dana u kolovozu nije došao u Varoš na čelu motoriziranog puka “Princ Eugen divizije”, s velikim crnim revolverom i ratnim oficirskim oznakama na uniformi.
Gotovo svi su ga prepoznali, ali mu se nitko nije usudio prići mu, osim nekolicine onih koje je ohrabrio svojim smiješkom i lukavim riječima, a za koje je znao da mu mogu poslužiti i u ratu. Tako je gospodin Zoratij opet nakratko postao stanovnik Varoši, a Justa je ostala negdje u Njemačkoj.
Nakon samo nekoliko dana je morao otputovati, ustvari je bilo naređeno hitno povlačenje, a on je žalio zbog toga što ni ovaj put nije uspio pronaći i kazniti one koji su uništili njegov park. Noć prije odlaska je svratio u krčmu “Kod Anke Varošanke” čijoj je vlasnici bilo svejedno koja vojska ulazi i izlazi, sve dok njezina radnja radi.
Kao da je prokrijumčareni viski koji je Anka skrivala od običnih vojnika i pijanaca iz Varoši ovu noć činio ljepšom i drukčijom od ostalih, pa je Zoratij po prvi put zažalio što mora napustiti Varoš, a baš mu se ostajalo. Iza ponoći je ostao sam u krčmi s Ankom, a kad su završili u sobi na katu i kad je on s njezinih butova skinuo gaćice, nemalo se iznenadio. Iako su bile malo iznošene, bile su to ste gaćice koje su ukradene Justi. Zoratij je oštro i začuđeno pitao otkud joj te gaćice, a Anka se pravila da ne razumije pitanje, ne znajući kako drukčije izbjeći ovo neugodno ispitivanje. Zoratij je tražio hitan i iskren odgovor, odbijajući vratiti gaćice dok ga ne dobije. Anka je skrušeno odgovorila da je gaćice ukrao Redžep Ćemane, student koji je svirao u đačkom orkestru i otkrila mu da on pripada partizanima. Zoratij je izvadio isti crni notes koji je imao i prije rata i u njega je ispod ranije napisanih desetak imena krupnim i ljutim slovima upisao i Redžep Ćemane.
Kad se našao na ulici već je svitao još jedan dan. Dan pun straha i neizvjesnosti, unatoč tome što je doktor Zoratij na čelu puka “Princ Eugen divizije” morao ići nazad između zasjeda koje ne može izbjeći. Možda se zbog toga doktoru Zoratiju nije ni išlo iz Varoši i po prvi put je htio ostati što duže u njoj, ali nije mogao.
Doktor Zoratij po treći put u Varoši
Doktor Zoratij je po treći put u nepunih tridesetak godina došao u Varoš. Jedno je vrijeme uoči rata bio i počasni građanin Varoši. Tih je godina bio fanatični zaljubljenik u lov, ribolov i sve što stanovnike Varoši nije pretjerano zanimalo pa je možda od tud došla neočekivana i brza odluka tadašnje vlasti da proglasi doživotnim počasnim građaninom. To mu je dalo pravo da ulazi u tuđe kuće, da zaustavlja koga hoće i pita što hoće, a nije bilo stvari koja ga nije zanimala. Iako je bio miljenik vlasti, doktoru Zoratiju nije uvijek sve išlo glatko. Tu je prije svega incident s pakom u Varoši koji je Zoratij isprojektirao i izveo uz mobilizaciju gotovo cijelog stanovništva, a koji su istu noć počupali i preorali mladići čija je imena upamtio i upisao u svoju crnu knjižicu.
Gospodin Zoratij se počeo prisjećati i ostalih neugodnih događaja pa se sjetio incidenta s Jupom Tajbinom kojeg je htio fotografirati, a na kraju je uhvatio samo njegovu golu stražnjicu, i krađe gaćica njegove žene Juste, koje je na kraju pronašao na krčmarici Anki Talijanki. Kao što je već spomenuto, doktor Zoratij je opet bio u Varoši. Ovaj put je došao s kao član komisije koja će za potrebe jedne njemačke firme izabrati nekoliko ovdašnjih mladića koji se već nekoliko godina čekaju na zavodu za zapošljavanje.
U Varoši nije bilo čovjeka koji bi ga nakon toliko godina prepoznao jer se Zoratij jako promijenio. Od vitkog plavokosog tridesetogodišnjaka je postao puniji, ćelavi čovjek sa žutom bradicom i podbratkom. Jedino nepromijenjeno na njemu su bile radoznale zelenoplave oči. Bio je siguran da ga nitko neće prepoznati jer većina ljudi koja ga je poznavala više nije živa, a on se prije dolaska dobro raspitao o svemu.
Ispred Zavoda za zapošljavanje se tog jutra našlo par stotina muškaraca iz kojih je izbijala snaga i nada da će ih Zoratij izabrati da i oni zarade za život. Red se pomicao dosta brzo, sve dok referent nije prozvao i pustio unutra Zariju Gutalja. Pogled doktora Zoratija je ostao prikovan na tom mladiću, a samo oni koji su poznavali doktora prije trideset godina mogli su se uvjeriti da su on i Zarija po svemu isti, osobito po zelenoplavim očima kojima su zurili jedan u drugog.
Doktor Zoratij se u sjećanju vratio na onaj dan kad je u Varoš stigao na čelu “Princ Eugen divizije” i kad je proveo noć s Ankom Talijankom u potkrovlju njezine krčme. Gledao je u Zarijin rodni list, slagali su se i datum rođenja i ime majke. Jedino mu nije bilo jasno otkud mu to mađarsko prezime pa se pitao kome je Anka podmetnula dijete.
Zarija je cijelo to vrijeme promatrao doktora Zoratija i pitao se što je to on primijetio na njemu i zašto ga gleda tako. Doktor ga upita gdje je Anka, ali bilo je to više kao nekontrolirani izraz onoga što se odjednom pojavilo u njemu, nego kao pitanje upućeno Zariji čija se majka tako zove. Zarija nije bio siguran pita li njega ili nekog drugog pa prešuti odgovor. Kad nitko drugi također nije ništa rekao, shvati da je ipak pitao njega. Zapita se otkud Zoratij zna ime njegove majke pa pomisli da je možda krivo čuo što je pitao njemački doktor, koji se odmah nakon pitanja pokajao i pravio se kao da ništa ne pita i da ni od koga ne traži odgovor.
Kad su nakon više od mjesec dana radnici koje je izabrao doktor Zoratij krenuli za Njemačku, na prozivci ispred Zavoda nije bilo Zarije Gutalja. Radnici su ga čekali više od sat vremena, ali on se nije pojavio.
Pst! Spava Švabo!
Doktor Zoratij je iznenada promijenio plan boravka koji je razradio još u Njemačkoj. Ostao je noćiti u Varoši, umjesto u susjednom gradu gdje je u tek otvorenom hotelu imao rezerviran najljepši hotel. Ostala dva člana Komisije za izbor radne snage su se vratila bez pitanja zašto je promijenio plan i zašto mu se ostaje baš u Varoši, i to u dotrajalom hotelu “Jezero”.
Zoratiju nije smetala dotrajala soba puna vlage, a negdje pred večer, u isto vrijeme u koje je prije rata odlazio u šetnju, uputi se prema Limskom mostu. Putem je otkrio da se dosta toga u Varoši promijenilo, u odnosu na ono što je on pamtio, ali obrisi okolnih planina i jezera su ostali isti. Razočarao se kad je prošao pokraj mjesta gdje je nekad bio park koji je on projektirao. U sjećanje mu se vratila noć kad je park uništen pa ga obuzme strah što je odlučio ostati u Varoši.
Kad je pao mrak, umjesto u hotel “Jezero”, on se uputi do Šarkove kuće u kojoj je nekad stanovao. Kad je stigao, vidio je da je tu sada krčma pa se htio vratiti nazad, ali njegov unutarnji glas mu je govorio da je Šarko pouzdan prijatelj i da ga neće odati. Dozivao ga je nekoliko puta, a kad se Šarko napokon pojavio na vratima pomislio je da čovjek zalutao. Htio mu je reći da se hotel nalazi na drugom kraju grada i odvesti ga do tamo jer su mu u općini zabranili da prima strane goste.
Zoratij je pomislio da je siguran u Varoši, jer ako ga Šarko ne prepoznaje, onda ga ni drugi neće prepoznati. Svjestan da ovih potezom svejedno riskira, Zoratij odluči pričekati da Šarko shvati sam tko se nalazi pred njim, a ako se to ne dogodi, on će mu sam reći i ostat će kod njega. Šarko ga je još uvijek gledao bez riječi, a kad je doktor Zoratij shvatio da je daljnji napor uzaludan i da ga on ne želi ili ne može prepoznati, pruži mu ruku i predstavi se. Šarko se bez riječi skloni s vrata i rukom mu pokaže da uđe. Njih dvojica su sve do zore razgovarali u sobi u kojoj je doktor Zoratij nekad stanovao i u kojoj je odlučio spavati te noći.
Sutradan se sunce diglo visoko iznad Prokletija, a doktor Zoratij još nije ustajao. Šarko Kolak je, kao i ranije, nekoliko puta povirivao u sobu kako bi se uvjerio da je doktor živ. Javljao mu se stari strah da se doktoru ne dogodi nešto dok je u njegovoj kući pa bi onda on morao polagati račune. U njegovu kavanu i prenoćište je svakog jutra navraćao njegov nećak, mahniti Jupo Tajbin kojeg su svi u Varoši smatrali ludim. Šarko je tog jutra zaboravio na nećaka i njegovu naviku da se svako jutro čim stigne ispred njegove kuće najavi njakanjem ili nekom rugalicom. Čim se Jupo proderao ispred stepeništa, Šarko se brzo spusti ispred njega s prstom na usnama i preplašenim pogledom pa je Jupo odmah razumio da se u kući nalazi neki važan gost. Šarko mu znakovima pokaže da je u kući Nijemac, a Jupo istog trenutka shvati o kome je točno riječ pa se prodere koliko je god mogao, slažući domaće i njemačke riječi u pjesmicu koju je na brzinu izmislio.
Šarko se zaleti prema njemu s namjerom da ga udari, ali on se izmakne i vičući upadne u sobu u kojoj je spavao doktor Zoratij. Još jače i prodornije ponovi svoju pjesmu “Virgen! Gangen! Na daleke pute!”, a doktor Zoratij se prene iz sna kao da umjesto glasa vidi nož usmjeren prema njemu. Nijemac, zaurla Jupo kao da je u njemu proradio neki potisnuti strah i kao da je zaboravio da je rat završio i da mu taj Nijemac ne može učiniti ništa. Šarko je za to vrijeme izgledao kao da je bogzna što zgriješio i da ga zbog toga čeka smrtna kazna. Počeo je bijesno udarati nećaka i stavljati mu ruku na usta. Tukao ga je kao i onog jutra kad je Zoratij u Varoš stigao načelu motorizirane kolone, i kad je spavao u istoj ovoj sobi. Jupo te udarce nije mogao nikada zaboraviti, a ni neće, sve dok je živ. Koliko god lud i uvrnut bio, a možda ipak i nije, Jupo nije mogao shvatiti Šarkovo jutrošnje upozorenje da mora šutjeti.
Neka je Nijemac, pomislio je. Ali što mi može, prošlo je njihovo. Sve jače i sve luđe je ponavljao svoju pjesmicu, kao da hoće da od nje polude njegov plašljivi stric i doktor Zoratij.
Zašto bi šutio, pitao se, i zašto Šarko opet drži prst na ustima i ušutkava ga. Nema više šutnje, reče Jupo stricu, šutjeli smo prije rata i u ratu pa u inat još glasnije ponovi svoju pjesmicu “Virgen! Gangen! Na daleke pute!”.
Medalja za Mitana
Radost pripovjedača ove priče zbog toga što će svom nepokretnom kolegi iz kamenoloma Mitanu Smuku uručiti medalju pomuti iznenadno sjećanje na njegovu pokojnu tetku Vuknu koja je uvijek ispravljala neku nepravdu učinjenu bogzna kad. Pomislio je na to kako ni sam nije uspio zaboraviti neka nemila sjećanja iz djetinjstva pa mu se jave u određenim trenucima kako bi umanjila njihovu ljepotu.
Tetka Vukna mu cijeli dan nije silazila s uma pa je uzalud razmišljao o susretu s Mitanom i medalji koju će mu predati baš on, ispred svih ljudi iz Kamenoloma. Mitan je ostao bez nogu onog dana kad je svojim samoubilačkim skokom spasio cijelu prvu jutarnju smjenu u Majdanu Gradac od sigurne smrti.
Prvi susret je uvijek bio najteži pa se pripovjedač ove priče snebivao dok je otvarao vrata Mitanove barake. Mitana su zatekli uspravljenog u vojničkom krevetu, a bjelina tek prostrte postelje je još više isticala njegovo lice koje je izgledalo kao da je cijelo vrijeme bdjelo između života i smrti. U njegovim se očima nalazila iznenadna radost, ali i neizbrisivi tragovi patnje te želje da sve što je propatio zamijeni i nadoknadi značajem ove posjete, kao da je to sve što mu je ostalo.
Iako nije pustio ni suze onog dana kad su mu odsjekli smrskane noge, ni kad se noću sam probudio u bolničkoj sobi i po bolu pokušavao saznati bez čega je sve ostao, Mitan ovaj put nije uspio zadržati suze.
Vraćajući se kući, pripovjedač ove priče shvati koliko su okrutni i sebični jer jedna posjeta toliko znači čovjeku, a nitko nije razmišljao o tome. U mislima mu se iznenada opet pojavi tetka Vukna. Pokušavao se mislima vratiti na Mitana i ono što je on učinio za njih, ali uzalud. Prevladalo je sjećanje na poslijeratni zimski dan kad se s tetkom i konjem uputio niz ulicu. Konja Brnjaša je tetak Mušan vodio u rat. Konj se cijeli u ožiljcima i samo s jednim okom vratio iz rata, ali tetak je poginuo i nikada nisu uspjeli saznati gdje točno. Kružile su razne priče o njegovoj smrti, a tetka je prihvaćala samo onu da je poginuo negdje na Trnovu ili u Grahovu.
Pripovjedač primijeti kako je današnji dan isti onakav kakav je bio taj u kojem je hodao s tetkom i nastavi s prisjećanjem. On i tetka su ispred općinske zgrade primijetili gomilu ljudi koja se tu stiskala s crvenim kutijicama u rukama, u kojima su se nalazila ratna odličja. Tetka je ugledala čovjeka koji se zvao Bekaš i koji je oko vrata imao veliku zlatnu medalju. Povuče ga za ovratnik i krene ponavljati isto pitanje: “Što je ovo?”.
Ljudi su ostali iznenađeni njezinim glasom i nitko joj nije odgovarao, što je samo uvećavalo njezinu ljutnju. Vikala je kako je to sramota i da je medalju zaslužio Brnjaš, njezin konj, jer je on bio tamo gdje Bekaš nije. Jednim je zamahom otrgnula medalju s Bekaševog kaputa i svečano je objesila o Brnjaševu grivu. Pred očima joj je iskrsnula slika s početka rata, kad se Bekaš pojavio u njezinoj kući kako bi ukrao nešto jer se tada s time bavio. Kako u sobi nije bilo ničega osim upravo skinutih pelena njezinog sina Vuka, on uzme baš njih, iako su bile prljave. Odlučio je da će tog dana ukrasti nešto pa taman to bile nečiste dječje pelene.
Ljudi su se razišli nijemo, ispraćeni pogledom i jezikom tetke Vukne. Ostao je samo Bekaš, postiđen i osramoćen kao da je htio nešto reći, ali nije mogao. Toga se sjetio pripovjedač ove priče, vraćajući se kući od Mitana. Vidio je Mitanove oči koje govore ono što jezik ne može i nadao se da će ga to podržati i ojačati. Bilo mu je drago što postoje medalje i ljudi koji ih s ponosom mogu nositi.
Mušanova druga smrt
Vijest o Mušanovoj smrti, za kojeg se prije jedva znalo da je živ, pročula se uoči praznika. Gotovo na svakom koraku u Varoši su se crnjele osmrtnice s nešto većom i uočljivijom petokrakom, kao da se netko sjetio da Mušanu, ovako posmrtno ukaže pažnju koju je zasluživao. Svi su znali da na ovako velike petokrake nije imao pravo svatko. Glas o Mušanovoj smrti se proširio i više nego što je pokojnik zaslužio jer se u Varoši, zbog nedostatka svakodnevnih novosti i čuda, pretjerivalo u svemu i svačemu.
Mušan je živio povučeno i tiho, a na vidjelo ga je izvukla tek njegova smrt, kao da mu nadoknađuje sve što mu je ljudskim nehajem ili vlastitom krivicom bilo uskraćeno. Tiskajući se ispred stubova i izloga oblijepljenih osmrtnicama, ljudi su se pitali tko je bio Mušan, kao da je to jedina i najvažnija objava uoči nadolazećih praznika. Neki su ga se sjećali, a neki ne i povela se rasprava o tome tko je on bio, gdje je bio, kad se vratio i je li valjao ili nije.
Mušan nije bio sasvim nepoznat i neugledan građanin Varoši, kako se to u početku činilo svakome tko je čuo njegovo ime i vidio njegovu sliku. Ulica ga je poznavala, iako se on gotovo neprimjetno i bez riječi povukao iz nje i zatvorio u svoj svijet u kojemu je preživljavao od invalidske penzije, a koja mu je otkad se oženio jedva trajala do kraja mjeseca.
Za njega je jedan život već bio završen onda kada je ranjen u ratu, a sve ono vrijeme nakon toga je bilo let između smrti i života. Možda je zbog toga za mnoge bio nestvaran čovjek jer se nikad nikome nije povjeravao ni žalio se, pa nitko u Varoši nije znao kako je on primio i odbolovao sve to što mu se dogodilo.
Mušan je na kraju bio sahranjen svečanije i priličnije nego mnogi ugledniji ljudi iz Varoši, čije zasluge se nisu morale iznositi iz zaborava. Njegova sahrana je postala glavni događaj i neodgodiva prilika za sve one koji su htjeli vidjeti i biti viđeni od dokonog svijeta u Varoši. Mušan je bio bojažljiv i zatvoren u svoj svijet, i da je mogao birati, sigurno ne bi odlučio umrijeti uoči praznika. Stanovnici Varoši, kad su u daljini, zaborave sve ono što im je ružno i što im smeta u njihovom kraju i premda su se mnogi zaklinjali da njihova noga neće tako skoro kročiti tu, zbog praznika, godišnjih odmora ili nečije nenadane smrti ipak dođu tu.
Tako je Mušan dobio čast da ga oplače i isprati cijela Varoš. Još od ranog jutra su brojni muškarci i žene u mjestu širili vijest o njegovoj smrti i obećavali jedni drugima da će se u zakazano vrijeme sresti na groblju. Za svakog od njih je to postala obaveza koju više nisu mogli mimoići ni zamijeniti nečim važnijim.
Pomiješali su se sveci i državni praznici, više nitko nije znao tko što slavi pa je Mušanova smrt za sviju postala jedini javni skup na koji se moglo otići bez ustezanja. Mušanovo dvorište je već oko podne bilo pretijesno da primi ljude koji su pristizali sa svih strana. Ubrzo su se napunila i susjedna dvorišta i satima se čekao polazak prema groblju. Ljudi s vlasti i oko nje su na sahranu došli taman u pravi čas, ni prerano da budu sami, a ni prekasno da ih se u tolikoj gužvi ne primijeti. Mnogi su tek po dolasku na sahranu i po tome koliko se svijeta tu skupilo shvatili što bi sve propustili da nisu došli. Svatko je u toj gužvi htio biti viđen i bilo kako se istaknuti.
Kao što je već rečeno, Mušan je bio povučena i bojažljiva osoba, ali bi ga strašno prepalo i naljutilo da je mogao vidjeti što će se i kako događati na njegovoj sahrani, bez njegove volje. Čak ni njegova žena Mikna mu nije pripala njegovom voljom, nego ga je otrgla na brzinu nemoćnog da se pribere i obrani.
O pokojniku se pričalo koješta, kako je tko čuo ili izmislio, a tek ponešto je bilo istinito. Postajalo je očito da stvari izmiču kontroli i da se netko treba istaknuti i progovoriti. U najgušćoj gomili oko odra, tamo gdje su bili odabrani građani i gosti se začulo nekakvo komešanje i započne nijemi dogovor pogledima. Pozivalo se nekoga čija je dužnost i red da se oprosti od pokojnika. Svima je bilo jasno da se više ne smije čekati ni trenutka pa se oglasi prvi govornik. Bio je smeten i preplašen kao da govori prvi put. Nije ni spomenuo pokojnika, a ono što je govorio bilo je isprazno, kao da je zaboravio da se javio povodom toga da kaže par riječi o pokojniku.
Nesklad između onoga što je on govorio i što je tek zainteresirana publika očekivala je postajao toliko očit da se morao javiti novi govornik. U početku su se čula dva glasa, kao da su dvojica, ne znajući jedan za drugoga, u isto vrijeme započeli govor s dva različita mjesta. Ubrzo je jedan od njih utihnuo i nastavio je govoriti onaj jači glas. Drugi govornik je bio življi i uvjerljiviji, ali uglavnom je ponavljao govor prvog govornika, koji je malo proširio i u njemu kratko spomenuo pokojnika. Zasipao je ljude podacima i događajima iz rata, a Mušana je prestao spominjati kao da je on odmah u prvoj borbi izgubio život. Na kraju govora je spomenuo i Mušanovu ženu Miknu, s ciljem da cijeloj priči da vedriji završetak jer život mora ići dalje, unatoč nečijoj smrti.
Nakon toga se iznenada oglasio i treći govornik, jer se nije znalo je li ovaj prethodni završio svoj govor. Po svemu se činilo da nije, ali je izgubio glas neočekivano i bez najave jer ga je novi govornik prekinuo iznenada, kao da je vrebao trenutak kada će ovaj uzeti kratki predah. Dok je novi govornik uzimao zalet, začulo se komešanje jer je netko smatrao da je njegov red da govori. Počeli su se prepirati i govoriti da ima još onih koji žele govoriti, a neće stići. Zaboravili su na Mušana i zašto su uopće došli tu, a onda se javio jedan od njih koji je tvrdio da je bio na licu mjesta u presudnom trenutku u kojem mu je trebalo preuzeti zapovijed od smrtno ranjenog zapovjednika. Drugi su ga pitali o čemu priča i koji je to zapovjednik, jer Mušan nije poginuo u ratu. Opet se povela rasprava, a spomenuli su i Mušanovu ženu Miknu. Jedan od njih reče da je vrijeme da se okrenu živima, a oni što su prije toga spominjali udovicu Miknu se slože s njim. Redali su ideje da se Mikni dodijeli dobra penzija, da joj se sagradi nova kuća, da je biraju u narodnu vlast itd.
Na kraju se sve okrenulo i prešlo s mrtvog Mušana na udovicu Miknu koja je ostala kao jedino sjećanje na ono što je Mušan mogao biti, a nije mu se dalo ili nije imao snage ni želje da počinje sve ispočetka u nezahvalnoj i zaboravnoj Varoši u kojoj se priznavalo samo ono što čovjek može gurati sam do određenog vremena.
Na drugom frontu
Na prozor kuće u kojoj su živjeli djed, majka i četvero djece je svaku noć povirivao netko od neprijateljskih vojnika da ih prebroji, da nije tko prošao njihovu zasjedu koju su postavili oko kuće. Tako se ponašaju još od ustanka jer su ljuti na Beću koji je dignuo narod i okrenuo ga protiv njih. Zasjeda je bila pripremljena za njega, ali on nije dolazio. Bećo je bio stric spomenute djece koji je, kao i njihov otac,pobjegao pred balistima.
Majka se Zagorki koja je dan ranije banula kod njih u kuću žalila kako ih napadaju sa svih strana, s jedne četnici, s druge balisti, a Zagorka se majci povjeravala kako je pobjegla iz grupe koju su balisti vodili u zatvor. Djecu je upozorila da će Zagorku zvati tetkom, posebno ako je netko bude tražio, i upozorila ih da ne smiju pogriješiti. Jedan od onih koji su svaku večer dolazili provjeravati kuću se opet vratio i gledao je kroz prozor duže nego ranije. Majka je zaključila da im je nešto sumnjivo i tih su noći bili budni svi, osim najmlađeg djeteta koje je spavalo u kolijevci i nije znalo za rat. Djed je nepokretan i bolestan ležao u kutu. Izgubio je glas i prestao jesti pa je njegova smrt bila samo pitanje vremena. On je naizgled izgledao mirno, ali odavale su ga oči.
Iako je bila noć, zbog mjesečine se sve vidjelo pa je majka pokrivala Zagorku po glavi da je ne primijete. I djed je osjetio da se sprema nešto opasno, moglo se to vidjeti po njegovim očima, a i sva djeca su bila budna. Netko je počeo snažno udarati po vratima i zapovjedničkim glasom vikati da otvore. Bila je to straža koja je imala nalog za pretres kuće. Majka im je rekla da pričekaju dok se obuče i upali lampu, ali je ustvari Zagorki davala svoje dimije i košulju. Ponovi joj još jednom da je ona njezina najmlađa sestra i da se ne boji jer je neće odvesti dok je ona živa. Naredila je Zagorki da legne između djece, a u tom su se trenutku srušila vrata i u sobu je upao Mako s puškom u rukama, dok je njegov kolega ostao stajati u mraku.
Mako je počeo gaziti po prostirci i nogom prevrati djecu kao da su mačke. Vlahinja! – poviče kada je ugledao Zagorku. Majka je vikala da je pusti i da je to njezina sestra. Mako je zajedljivo primijetio da je ona dobro obukla djevojku, kao za udaju. Vukao je Zagorku za kosu i rugao se pa zatražio od nje da kaže jednu dovu, ako je muslimanka. Uživao je u tome što ruši i posljednju nadu da se djevojka spasi. Majka poviče da je pusti jer ne može ni reći nijednu dovu od straha, kad je u nju uperena puška.
Mako je govorio kako bi i slijepa osoba vidjela da je djevojka Vlahinja i da je on mora odvesti. On i majka su se prepirali oko odvođenja Zagorke, a ona je cijelo vrijeme stajala zgrčena nasred sobe, ka da će naletjeti na cijev koja je iz tame bila usmjerena prema njoj. Majka razmotavajući povoje na kolijevci reče da mogu uzeti i zaklati dijete, ali da djevojku neće izvesti iz kuće. Mako je uzeo nož i prinio ga ispod djetetova grla dok ga je majka gledala nijemo i izbezumljeno. On još jednom upita je li djevojka Vlahinja, a majka mu odgovori da nije, da je njihova djevojka i da može poklati svu djecu, ali da nju neće odvesti.
Nitko se nije odao, ali djedove oči su se punile srdžbom jer ne može pomoći majci i iz njih su kiptjele suze. Mako je odgurnuo dijete i otišao, a za njim su ostali tišina i jecaji majke koja je govorila da je lako onima u ratu – pušku jedni, pušku drugi i pitala se zna li itko kako je njima, tu na drugom frontu.
Kaput
Misin je bio sin starog siromašnog Mušana koji je ostao bez žene. Kad je Misin s društvom svratio u selo rekao je ocu da za mjesec-dva završava školu i da će pokušati naći neki posao u Varoši. Otac ga je promatrao i uspoređivao njegovu staru i iznošenu odjeću s odjećom njegovih prijatelja. Misin je često znao na sebi uhvatiti očeve ispitivačke i ponekad tužne oči pa mu je na polasku šapnuo da se ne brine jer će se on nekako snaći za odjeću za matursku večer. Otac mu reče da će i on pokušati nekako zaraditi, ili bar pozajmiti, pa da mu do ljeta kupi kaput.
Mjesec dana ga je peklo obećanje koje je dao sinu, jer što je više razmišljao, shvaćao je da su mogućnosti da ispuni obećanje sve manje. U selu gotovo nitko nije nudio radove za plaću, a više nije imao što ni prodati. Kozu koju je skrivao u podrumu je morao predati “Općinskoj direkciji za otkup koza” da mu prestanu pretresati kuću. Druga koza, koju je kupio novcem od prodaje ove prve se objesila dok je pokušavala preskočiti visoke jasle u podrumu.
Jedina preostala mogućnost je bilo zaduživanje kod Raklje Zdravkova koji je tada od brata iz Amerike primao pakete s odjećom. Iako je danima izbjegavao to, Mušan shvati da će morati otići kod Raklje u njegov magazin, kako je narod prozvao njegovu kuću koja je imala više odjeće nego svi varoški dućani. O toj se odjeći pričalo svašta, da je iznošena i stara, ali očišćena u kemijskim čistionicama pa izgleda novo, da je pokupljena sa smetlišta, a neki su tvrdili da se ta odjeća skida s mrtvaca. To posljednje je jedno vrijeme odbijalo gotovo sve ljude od kupnje, ali su ubrzo zaboravili sve.
O svemu tome je razmišljao i Mušan kad se tog jutra uputio do Raklje. Nešto mu je govorilo da se vrati nazad, ali je svejedno otišao. Rakljo se nemalo iznenadio kad ga je ugledao na vratima. Vidio je kroz prozor da dolazi jer je uvijek imao običaj gledati tko će mu doći, tako da odmah odluči u koju sobu s odjećom će ga odvesti, ali bio je uvjeren da će ga Mušan zaobići.
Njih dvojica su se gledali bez riječi, a onda ga Mušan upita daje li robu na veresiju. Nazvao ga je Rakunom pa se i sam začudio otkud mu to ime, ali se na kraju sjetio da ga je tako zvao kad su bili djeca. Kakvu robu i kakvu veresiju, upita ga Rakljo kao da ne zna o čemu ovaj priča. Mušan mu odgovori da traži američku robu, a Rakljo mu pokaže vlastitih par kaputa koji su se nalazili na vješalici. Mušan mu odgovori da ne želi njegov, ali mu Rakljo reče da su svi njegovi i da ih one ne prodaje, ali da njega neće vratiti praznih ruku, već će mu dati jedan kaput.
Mušan je dohvatio jedan kaput i upitao koliko traži za njega i kad mu mora platiti. Rakljo mu ponovi da ne prodaje odjeću, ali da mu on u zamjenu za kaput može odraditi neke poslove. Ista stvar je Mušanu od jutra bila na umu, ali se bojao spomenuti. Rakljo mu reče da kaput vrijedi sedam dana kosidbe i kopanja kukuruza. Nakon međusobnog nadmudrivanja i Rakljinog pokazivanja komada ruke koja mu je ostala nakon rata te objašnjavanja da ta ruka više ništa ne radi i da se odmara kao gospođa, Rakljo spusti cijenu kaputa sa sedam na pet dana. Pet na njivi, pet na livadi, a Mušan slomljeno prihvati ponudu i ode s kaputom.
Misin se jako obradovao kaputu i nije mu bilo jasno kako ga je otac uspio kupiti. Divio mu se i pregledavao ga cijelog, a u jednom od brojnih džepića je pronašao skriveno pismo koje je Raklji poslao njegov brat Maks i u kojem mu otkriva da je doznao da je za njegov gubitak ruke kriv Mušan za kojeg je čuo da je sada sirotinja. Pisao je bratu da Mušana treba zaposliti i dati mu najteže radove, da umre od njih i plati ono što je zaslužio.
Misina je obuzela vrućina dok je čitao to pismo i počeo se prisjećati priče koju mu je otac puno puta ispričao i svaki put toliko dobro dočarao da je Misina podilazila jeza. Bila je to priča o noći kad je njegov otac na straži ranio jednog od dvojice koji su prvi zapucali na njega. Njegov otac nikad nije rekao da poznaje one koji su ga gađali i koje je on gađao.
Iako se činilo da Rakljo nije pronašao ovo pismo, on je i sam izmislio onakvu kaznu o kojoj mu je brat pisao. Misin je gužvajući kaput napipao još jedno pismo, oproštajno pismo nekog Amerikanca. Još jednom je protresao kaput i onda ga gurnuo ispod kreveta gdje je držao knjige i staru odjeću. Te je noć na matursku večer pošao u starom džemperu koji je nosio posljednje dvije godine, ali s olakšanjem i sigurnošću, kao da na sebi ima novo odijelo.
Ujutro je autobusom otputovao na gradnju autoputa u Sloveniji. Putem je sam sebi obećao da će učiniti nešto da pomogne ocu, da ne mora raditi za njegov kaput. Ocu je u pismu napisao i tri puta podvukao da ne započinje s radom na Rakljinom imanju dok se on ne vrati.
U Sloveniji je tada započeo tečaj engleskog jezika, a Raklju su izabrali za predavača jer je na kontrolnom ostvario najbolji uspjeh. Ubrzo se za njega počela zanimati logorska liječnica Metka Bohorič s kojom je on kasnije usavršavao engleski jezik. Na rastanku mu je poklonila knjigu i rekla da je otvori tek kad dođe u selo. On je ipak odlučio otvoriti knjigu u internatu, a unutra je našao i omotnicu s peti tisuća dinara koje mu je Metka poklonila da kupi rječnik i ploče engleskog jezika. Misin je prvo pomislio vratiti novac, ali se sjetio da nije uzeo Metkinu adresu. Pošto nigdje nije uspio pronaći adresu, odluči novcem platiti kaput.
Kaput je našao ondje gdje ga je i ostavio pa je spremio sve što je imao i uputio se nazad u selo. Bio je sretan i činilo mu se da može ostvariti sve što poželi. Kad je stigao, na livadama čiji je vlasnik bio Rakljo ugleda nekoliko kosaca odjevenih u bijelo, a u hladovini lipe je sjedio Rakljo i dalekozorom promatrao kosce.
Misin je pokušavao prepoznati oca, ali su svi izgledali isto pa se odlučio približiti. Prošao je pored kosaca, ali nijedan nije obraćao pozornost. Prepoznao je oca, ali je produžio dalje bez riječi. Dalje na nijivi je ugledao strašilo za ptice koje je napravio njegov otac i koje izgledalo potpuno isto kao Rakljo Amerikanac. Misin izvadi onaj kaput iz svoje torbe i stavi ga na strašilo. Njegov otac se vratio kasno, umoran i crn, a po kaputu koji je vidio na strašilo, shvati da mu se vratio sin. Počeo se raspitivati o svemu što mu je sin radio dok ga nije bilo, ali kaput nikako nije spominjao. Ujutro je onih pet tisuća dinara odnio Raklji, pazeći da ga ne dotakne, a čim se okrenuo obriše ruku.
Misin se te jeseni prijavio na studij engleskog jezika i kao odličan učenik je zatražio općinsku stipendiju. Kad je na zakazani dan otišao provjeriti je li primljen na studij, na oglasnoj ploči je vidio da se na prvom mjestu za studij engleskog jezika nalazi Rakljin sin Bogdan koji se u školi nekako provlačio zahvaljujući paketima koji su gotovo svakodnevno stizali iz Amerike. Bogdanovo ime se nalazilo i na popisu učenika za državnu stipendiju, a Misin je dobio rješenje kojim je postavljen za učitelja razredne nastave u selu Zabelj, za koje je samo čuo da postoji negdje ispod samih Prokletija.
Provjera
Čitajući po bogzna koji put navode u svom zahtjevu za priznavanje posebnog staža iz posljednjeg rata, Raško Krdžalija se pitao gdje je opet pogriješio. Nikako nije mogao pronaći grešku u zahtjevu na kojemu je zadnjih pet-šest godina radio gospodin Maraga. Pomisli kako bi mu lakše bilo ponovno poći u rat nego dokazati Maragi da su svi navodi u zahtjevu točni.
Činilo mu se kao da mu je Maraga od nekud poznat. Počeo je prebirati po svojim sjećanjima i pokušavati se prisjetiti što se to ne slaže s istinom gospodina Marage koji je ponašao kao da on sve zna bolje od njega samoga. Opet je bio kod njega i gledao je u Raška kao da mu je ubio nekoga. Izvukao je njegov zahtjev i još jedan put zaokružio nekoliko navoda koji se ne slažu. Njih dvojica su kratko raspravljala, a onda je Raško otišao i odlučio potražiti starog zapovjednika jer je on sigurno sve zapisivao.
Cijelu noć je razmišljao o susretu s gospodinom Maragom i zapovjednikom i smišljao govor za svakog od njih pa se nije naspavao. Sve te riječi o kojima je noć prije razmišljao su sad isparile iz njegovog sjećanja i uzalud ih se pokušavao sjetiti. Ponavljao je neke od tih riječi kojih se uspio sjetiti dok se vozio u autobusu, ali sve su mu zvučale gnjilo i preslabo za ono što osjeća.
U svojoj glavi je vodio zamišljeni razgovor s gospodinom Maragom i razmišljao kako je njegovo visoko čelo i tanki nos već vidio negdje. Bio je uvjeren da su se negdje sreli i odjednom mu se javi sjećanje na jednu akciju za vrijeme koje se susreo oči u oči s jednim od četnika.
Pitao se je li to gospodin Maraga ili ne. Nije mu bilo jasno kako je netko mogao njega postaviti da odlučuje o pravima boraca. U jednom bi trenutku bio uvjeren da se radi o istoj osobi, pa bi onda sam sebi govorio da to nije moguće. Razmišljajući o tome, našao se pred uredom gospodina Marage. Otvorio je vrata i ušao, ali Maraga je izbjegavao njegov pogled. Raško je bio uvjeren da je Maraga primijetio da ga gleda drugim očima. Ranije je bio suzdržan i zbunjen, a sad ga gleda sa snagom u očima, dok Maraga zbunjeno kruži očima po stolu i prevrće papire, kao da traži nešto.
U jednom trenutku im se sretnu pogledi i njih dvojica su se, svatko sa svojim mislima, gledali kao da se natječu koji će duže izdržati. Raško je Maragu počeo gledati ravno u ožiljak i to je trajalo samo trenutak, a onda je Maraga prekinuo sve rekavši da je u zahtjevu sve onako kako je Raško zapisao i upitao ga što još hoće. Raško mu s olakšanjem odgovori da neće ništa i ode.
Sve je to ispričao zapovjedniku koji je nešto zapisivao na krajičku novine, objašnjavajući da je zbog starosti u posljednje vrijeme počeo zaboravljati. Kad je Raško kasnije svraćao u grad, gospodina Marage više nije bilo, a pouzdano je saznao da je premješten na drugo mjesto.
Husein Bašić biografija
Husein Bašić je jedan od istaknutijih bošnjačkih i sandžačkih književnih stvaratelja. Bio je književnik, kroničar i istraživač. Rođen je 1938. godine u mjestu Brezojevice kod Plava u Crnoj Gori, Završio je Filozofski fakultet, a nakon toga je duže vrijeme radio kao gimnazijski profesor i u Ministarstvu za obrazovanje, znanost i kulturu Crne Gore. Tad je počeo pisati poeziju i prozu, ali i istraživati usmenu književnost sandžačkih bošnjaka. Prikupljao je i proučavao sva djela do kojih je mogao da dođe.
Bio je osnivač udruženja “Almanah” te pokretač i prvi urednik istoimenog časopisa. Bavio se istraživanjem, prikupljanjem, proučavanjem i objavljivanjem usmene književnosti i Bošnjaka, odnosno Muslimana u Crnoj Gori i Srbiji.
Osim tri knjige uglavnom kratkih priča: “Vjetar s Prokletija”, “Trpija” i “Neviđena zemlja”, Husein Bašić je objavio i jedanaest knjiga poezije, deset romana i nekoliko antologija iz usmene književnosti Bošnjaka Sandžaka. O njegovom zanimanju za narodno stvaralaštvo plavsko-gusinjskog kraja svjedoče njegovi izbori iz lirske narodne poezije tog podneblja: “Može li biti što bit’ ne može”, “Ispod zlatnih streha” i “Crni dukati”.
Autor je petoknjižja “Zamjene”, koja se smatra glavnim djelom bošnjačke, ali i južnoslavenske pismenosti. Njegov roman “Tuđe gnijezdo” je uvršten u programe lektira za srednje škole i u programe studija književnosti u Bosni i Hercegovini. Dobitnik je brojnih književnih i društvenih nagrada i priznanja.
Njegovo stvaralaštvo temeljilo se na narodnom stvaralaštvu i prikazu života običnog bošnjaka, ali i općeg bošnjačkog identiteta s obzirom na kulturu, tradiciju, politiku i historiju.
1996. godine Bašić je postao predsjednik Preporoda, Kulturnog društva Bošnjaka Sandžaka, a 2002. godine imenovan je predsjednikom Udruženja književnika Crne Gore. Do 2004 godine bio je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, sve dok iz nje nije istupio u znak protesta.
Bašić je umro 2007. godine.
Autor: A.V.
Komentariši