Žeđ

Žeđ je, poput Mosta na Žepi, pripovijetka koja se bavi povijesnom tematikom. Uz događaje koji prate priču o bitci protiv hajduka, paralelno pratimo i priču o unutarnjem svijetu komandirove žene koja se bavi temom ženske seksualnosti.

Život komandirove žene svodi se na iščekivanje njegova dolaska. Ona je usamljena i ni u čemu ne pronalazi radost. Koliko nju muči patnja zbog zanemarenosti od strane muža, toliko njega muči kako uhvatiti hajduke i steći slavu.

Do vrhunca radnje dolazi kada glavni hajduk biva uhvaćen i zatočen u podrumu ispod njihova stana. Žena provodi cijelu noć slušajući vapaje hajduka, čime se prisjeća svojih zatomljenih strahova iz djetinjstva. Usprkos psihičkom teroru koji proživljava slušajući hajdukovo zapomaganje, ona ništa ne poduzima, već dočeka zoru. Tada se prepušta seksualnom odnosu s mužem i u tome zaboravlja sve brige koje su je mučile cijelu noć izdajući svoje strahove iz djetinjstva.

Pripovijetka je također pisana u trećem licu, a njezin naslov upućuje na dvostruki smisao djela. Na doslovnoj razini to je hajdukova žeđ za vodom, a u prenesenom smislu radi se o čežnji žene za muškarcem.

Kratak sadržaj

Nakon austrijske okupacije Bosne u selu Sokocu otvorena je žandarmerijska kasarna. Komandir kasarne doveo je iz svijeta predivnu ženu plave kose i očiju kao svoju odabranicu. Provodio je dane i noći na terenu, gdje je nadzirao i razmještao patrole.

Mlada žena živjela je sama i prestrašena. Ponekad je vrijeme provodila u društvu drugih seoskih žena, ali uglavnom u čekanju komandira. Izgubila je volju za hranom i snom jer joj se sve pretvorilo u iščekivanje. Seljanke su je nagovarale da jede, ali ona nije htjela i tako bi one na kraju sve pojele i popile. Noću su joj pričale priče da je uspavaju, ali na kraju bio one zaspale, a žena ih je promatrala budnim očima.

Kada bi naposljetku došao komandir, više ni u tome nije vidjela radost niti utjehu. Komandir je bio umoran, neispavan i brada mu je zarasla. Čizme su mu bile mokre i blatne i jedva ih je skinuo s izranjavanih nogu.

Za to kratko vrijeme koje je proveo sa ženom (dva-tri dana) bio je zabrinut zbog uspjeha i rastresen zbog planova za nove pohode. Žena se o njemu brinula kao o ranjeniku, ali odmor je brzo prošao i ponovno je otišao u planinu. Žena je počela moliti samo za to da se što prije ulove hajduci i da dođe kraj takvom strašnom životu.

Jednog dana njezina se želja i ostvarila: uhvaćen je glavni hajduk po imenu Lazar Zelenović. Uhvatili su ga slučajno, u potjeri za nekim mlađim hajdukom. Lazar je bio ranjen metkom u prsa prije dva mjeseca na putu iz Hercegovine. Uz pomoć ostalih hajduka pokraj potoka je sagradio sklonište od suhog granja. Tu se skrivao i liječio. Nitko ga nije mogao primijetiti sa staza iznad potoka, a rukom je mogao dohvatiti vodu kojom je ispirao ranu.

Naišle su vrućine i stanje njegove rane se samo pogoršavalo. Mlađi hajduk, za kojim je išla potjera, nosio mu je vosak i rakiju s kojima je trebao liječiti ranu. U posljednjem trenutku mladić je opazio potjeru, počeo bježati i netragom nestao. Komandir je upao do pojasa u mulj i zastao jer je osjetio smrad koji se širio iz Lazarove rane.

Razmaknuo je granje i vidio ovčju kožu ispod koje se skrivao čovjek. Nije očekivao da će naći Lazara. Uz pomoć ostalih prenio ga je do livade, gdje su ga položili i pronašli njegovu ranu. Živan, koji je s njima bio u potjeri, prepoznao je Lazara jer su bili iz istog sela.

Komandir je od njega tražio da potvrdi da je to sigurno Lazar i da oda ostale hajduke. U razgovoru sa Živanom Lazar je potvrdio svoj identitet, ali ništa drugo nije htio reći. Komandir je naredio da mu se ne da ni kap vode dok ne oda informacije o ostalim hajducima. Razmišljao je o svom uspjehu i odmoru kod žene te su krenuli u Sokoc noseći na nosilu Lazara.

Kada su stigli, pred njima su se okupile seoske žene i djeca, među njima i komandirova žena. Pogledala je Lazara i osjetila nepodnošljiv smrad njegove rane. Komandir ju je odveo u kuću da ne gleda kako ga razvezuju. Smjestili su ga u privremeni zatvor – podrum ispod komandirova stana.

Komandir je zaspao, a žena nije mogla spavati jer je čula kako Lazar doziva Živana, koji je bio na straži. Molio ga je vode i žena je u njihovu razgovoru čula kako je komandir naredio da se Lazaru ne daje vode. Cijelu noć slušala je njegove vapaje, a Živan ga je ušutkivao i savjetovao mu da ujutro oda sve o hajducima komandiru i da će sigurno dobiti vode.

Žena je razmišljala o tome kako je kao dijete slušala šum vjetra i zamišljala da su to živa bića koja se bore i jecaju. Pomišljala je da probudi komandira jer joj se njegova odluka činila nehumana, ali nije ništa učinila. Ležala je i dočekala zoru, a Lazarov glas se još uvijek čuo, sada puno slabiji.

Komandir se probudio, a ona od svega ogorčenja nije mogla izustiti nijednu riječ. Komandir se bacio na nju ne primijetivši njezine pokušaje otpora. Predala mu se gubeći svijest o prošloj noći i cijelom životu. U strasti je nestao trag njezinih misli od prošle noći, a soba se punila svjetlošću dana.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: selo Sokoc

Vrijeme radnje: početak dvadesetog stoljeća

Likovi: komandir, njegova žena, Lazar, Živan

Analiza likova

Komandir je opisan kao snažan i moćan čovjek. Zanemarivao je svoju ženu jer mu je na prvom mjestu bila bitka, uspjeh, stjecanje slave i reputacije. Pokazao je svoju okrutnost u tome što je Lazara ucijenio osnovnom ljudskom potrebom za vodom i u tom naumu nije pokazao ni na trenutak suosjećanje. Nakon što je uhvatio Lazara, riješio se tereta koji ga je mučio i obuzelo ga je zadovoljstvo koje je podijelio sa svojom ženom i počeo joj posvećivati pažnju.

Komandirova žena je sa svojom krhkom ljepotom i u europskoj odjeći izgledala kao luksuzna sitna stvar koju su izgubili putnici. Svojom ljepotom i manirama izdvajala se od ostalih seoskih žena. Život je provodila u iščekivanju muža te joj ništa drugo nije činilo zadovoljstvo. Kada je čula Lazarovo zapomaganje, preplavili su je strahovi doživljeni u djetinjstvu te je osjetila snažan nagon za pomaganjem. Bila je zgrožena nehumanim ponašanjem svoga muža, ali istovremeno nije ništa poduzela cijelu noć. Kada je napokon došla zora, htjela se suprotstaviti mužu, ali se predala njegovoj strasti zaboravivši na Lazarove patnje jer ipak su joj vlastite patnje bile važnije te je napokon dočekala kraj usamljeničkog života. U tom trenutku sve drugo postalo je nevažno i zaboravljeno.

Lazar je bio glavni i najmudriji hajduk. O njemu se mnogo govorilo u Sokocu. Govorilo se o njegovoj svireposti i o tome kako na najgore moguće načine muči seljake koji mu se ne žele pokoriti. Bio je odan ostalim hajducima i nije ih izdao, pa čak ni pod cijenu toga da umre od žeđi.

Živan je bio odan službi i komandiru. Nije popustio i donio Lazaru vode iako su bili poznanici i dolazili iz istoga mjesta. Također nije pokazao humanu stranu ni empatiju prema Lazaru.

Ivo Andrić biografija

Ivo Andrić (1892.-1975.) rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.

Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.

Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.

Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.

1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.

Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.

1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.

Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.

Autor: M.F.