“Život i priključenija” autobiografski je roman (autobiografija) cijenjenog srpskog autora Dositeja Obradovića. Ovaj roman spada u književni rod epike i prva je izdana knjiga ovog autora.
Ova knjiga zapravo je imala duži naziv “Život i priključenija Dimitrija Obradovića u kaluđerstvu narečenoga Dositeja njim istim spisat i izdat”.
Iako je u djelu “Pismo Haralampiju”, Dositej Obradović najavio tiskanje svog sljedećeg djela “Sovjeti zdravog razuma”, ono nije izašlo, već je nenajavljeno objavljen roman “Život i priključenija” 1783. godine. Ovo djelo bilo je prvi dio Dositejeve zamišljene autobiografije, a drugi dio izašao je pet godina kasnije, 1788. godine. Na samom početku prvog dijela autor navodi da će biti napisan još jedan dio autobiografije.
Pošto se radi o autobiografiji da se zaključiti da je tema djela život samog pisca, no on je u ovom slučaju učinio iznimku i osim svog života, pisao je i o svom viđenju društva u vrijeme kada je on živio. Na posebnom udaru njegove kritike bio je manastirski život u tadašnjoj Srbiji.
Iako nam se može činiti da je u nekim dijelovima roman suhoparan jer autor na nekim mjestima samo navodi događaje koji su mu se dogodili tijekom života. No, ipak autor pojedinim događajima dodaje posebnu pozornost kako bi ih učinio zanimljivijim. On zaustavlja radnju i na taj način još više približava čitateljima dati događaj. Ponegdje čak piše na humorom prožet način, a humor je često dobrodušan i naivan.
Uz humor, možemo primijetiti kako je autor izrazito osjećajan, pogotovo kada opisuje majku i sestru koje su preminule.
Djelo je slojevito i kompleksno i kao takvog ga treba promatrati. Iako na prvi pogled piše o svom životu, on kritizira tadašnje društvo i daje nam pouke o životu koje su posebno korisne mladima.
Kratak sadržaj
Struktura knjige
Predgovor prvi deo
Detinjstvo – prvo bekstvo
Dvanaest batina – usijano gvožđe
Kapamadžija i trgovac – drugo bekstvo
Početak mojega putovanja
U sremskom raju
Drugi deo
Bekstvo iz raja
Na Krfu – preko mere sitno
U školi novog Sokrata – nije odveć sitno
U prekrasnoj Albaniji
Grčka ljubav i drugarsko lukavstvo
Šest radosnih i korisnih godina u Beču
Posle dvadeset godina opet u Čakovu
Preko burnog Crnog mora Kako je mučno poći iz – Pariza!
U Engleskoj – ni sa kim se više ne prijateljiti
Kolima preko tri i po hiljade kilometara
Predgovor
Da bi razumjeli roman “Život i priključenja” moramo krenuti od samog početka, odnosno od predgovora. Kada detaljno analiziramo predgovor, uvelike ćemo razumjeti i ostatak djela.
Na samom početku autor ukazuje na to zašto je napisao jedno ovakvo djelo i što njime želi reći. Objašnjava da je roman posvetio svom srpskom narodu. Njegov cilj je bio da poduči narod te da im približi život i ostalih naroda Europe.
Nadalje, Obradović govori i o važnosti pravilnog usmjeravanja mladih te njihovog produhovljenja. Sve to, po njegovom mišljenju, važno je za zdravi duh. Također, naglasio je važnog roditeljskog odgoja kod djece te o tome kako ljudske slabosti najčešće proizlaze iz neznanja i nerazumijevanja. Iz tog razloga važno je prvo dobro poznavati samoga sebe.
Naglasio je kako je važno iskorijeniti stare običaje koji ničemu ne služe i koji su ružni. Po njemu važno je da se piše i tiska na srpskom jeziku te da se djela prevode. Žene bi se također trebale sve više uključiti u program obrazovanja jer one su prvi odgojitelj djece. Kod pisanja važno je voditi se sa savješću i zdravim razumom.
Autor je predgovor zaključio riječima:
“…primer učenim ljudima mojega naroda, da srpski na štampu što dobro izdaju. Šteta da toliki mnogobrojni narod ostaje bez knjiga na svom jeziku”.
Prvi deo života
Prvi dio sastoji se od poglavlja u kojima autor opisuje svoje rođenje te priča o svojim roditeljima, o tome kako je proveo djetinjstvo i kako je izučio zanat. Opisuje i svoj prvi bijeg u manastir Hopovo. Tijekom priče, Obradović svoje iskazanje jedno vrijeme naziva povijest, a jedno vrijeme doživljaj.
Detaljno je opisao sve pojedinosti svoga djetinjstva. No, uz to se nije libio niti moralno komentirati te savjetovati čitateljima i roditeljima o tome kako bi oni trebali odgajati svoju djecu. Komentirao je sve ono što je opisao.
Svako od napisanih poglavlja autor je završio s esejističko-filozofskim dijelovima te kritikom manastira, sujeverja i monaha. Također, iznosio je i ideje o slobodi vlastitog mišljenja, odgoju pojedinca i o tome kako se narod mora prosvijetliti.
Tako možemo zaključiti da je autor svaki dio ovog dijela Života podijelio na dva dijela, a to su onaj pripovjedni i refleksivni s učenjem.
Detinjstvo – prvo bekstvo
U ovom dijelu autor priča o svojim roditeljima i o mjestu gdje je rođen. Priča o tome kako je rano ostao bez oca, a malo nakon toga i bez majke i sestre Julijanke. Imao je još dvojicu braće, ali smrt roditelja te pogotovo male sestrice jako su ga pogodili.
“bez oca, bez matere, bez sestre rođene, počeo sam sebe kao stranca i tuđinca u samom mestu moga rođenja smatrati, i moje srce počelo mi je kao proricati da ću stranstvovati”.
Ujak je odlučio Dimitrija uzeti k sebi. Nije imao muške djece pa je njega odlučio školovati i jednoga dana predati mu domaćinstvo.
Dječak je bio miran i poslušan. Dane je provodio uz knjige, a sve ono što je pročitao znao je napamet. Puno je pričao drugima o svecima. Pošto dječja mašta stalno radi, a oduševile su ga priče o svecima i pustinjacima, odlučio je da će i sam postati pustinjak. Ujak ga je pokušavao razuvjeriti kako bi odustao od toga, no nije uspio. Dječak je bio zanesen pravoslavnim monahom (kaluđerom) Dečancem i njegovim pričama pa je čak pokušao s njime pobjeći u Tursku. Ujak je spriječio bijeg i posvađao se s kaluđerom. No, malo nakon toga, oni su se pomirili te se napio s Dečancem i igumanom (upravitelj manastira).
Dječak je tada vidio kako izgleda život kaluđera – “jedu i piju kao i drugi ljudi”.
Kada autor priča o tim danima svoga života, odnosi se kritično prema sebi, a u isto vrijeme i prema takvom životu.
“…kojekakve stvari kojima sam ja bio moju budalastu detinjsku glavu napunio’, no onda ko će ludu dati pamet?, pred mojim pomračenim umom”.
Poruka na kraju ovog djela je da mlad čovjek koji još nema životnog iskustva, mora potražiti pomoć i savjet od nekog starijeg. Sve treba s velikom pažnjom sagledati, a uz to puno čitati knjige koje su primjerene njegovim godinama i sposobnostima.
Dvanaest batina – usijano gvožđe
U ovom djelu autobiografije, autor nam donosi kako je Dimitrije uvijek bio radoznao dječak, željan znanja. Tako je jako htio naučiti i grčki jezik kod učitelja pravog Grka. No, zbog toga je bio kažnjen od svog učitelja s čak dvanaest batina.
Kampadžija i trgovac – drugo bekstvo
Ujak je odlučio kako mora naučiti Dimitrija pameti kako ne bi stalno bježao daleko u svijet. Iz tog razloga odlučio ga je dati na zanat kod jednog trgovca u, za ujaka daleki, Temišvar.
Dimitrije je u društvu trgovca, arhimandrita i episkopa dobio priliku čuti kritiku kaluđera i manastira. Kritika je bila oštra, ali i teška iz razloga što ju je izgovorio episkop. Njegove riječi ostavile su snažan dojam na Dimitrija i on je tada shvatio da nema razlika između govora episkopa i riječi njegovog ujaka.
I nakon toga njegov um je pomalo zaboravio na pustinjačke namjere. Ali tada u susjedstvo dođe kalfa Todor i Dimitriju počne pričati priče o Fruškoj gori i tamošnjim manastirima.
Ove priče dječaku su ponovo pobudile maštu o tome da želi biti pustinjak. Odlučio je sa svojim vršnjakom Nikom dogovoriti bijeg na Frušku goru.
Početak mojega putovanja
Dimitrije je tada imao 14 godina. Uputio se s Nikom na put do Fruške gore. Putovanje je bilo dugo, ali putem su upoznali mnogo dragih i gostoljubivih ljudi. Uskoro su stigli do Fruške gore i polako su se približavali manastiru Hopovo. Autor je svoju očaranost pejzažem detaljno opisao.
U sremskom raju
Dječaci su stigli malo poslije podneva u manastir Hopovo. Odmah kada su stigli u dvorište manastira privukli su pažnju te su se svi okupili oko njih da ih vide. Dimitrije je bio sav u čudu. U njemu se miješali osjećaji. Čas je osjećao strah čas je bio ushićen.
“Nikad u mom veku nisam do tada toliko mnogo kaluđera skupa vidio”
No, brzo se oslobodio straha i počeo pričati s kaluđerima. Autor je pisao o hopovskim kaluđerima onako kako su oni u to vrijeme djelovali i živjeli. Pisao je da su najpitomiji, jako veseli, umiljati i prijazni. Bili su lijepo i čisto odjeveni te pristojni.
Odmah potom zapazio je kaluđera koji ga je pridobio pogledom. To je bio Teodor Milutinović. On je odlučio Dimitrija uzeti za đaka. Kada je iguman vidio kako Dimitrij čita, silno se oduševio. Od tada ga je vodio posvuda sa sobom i tražio od njega da pred svima čita. Govorio je da Dimitrije bolje čita od njega.
Dimitrije je s vremenom još više čitao, a i bio zanesen s postom, pustinjačkim načinom života i posvećenjem. Iguman je davao savjete dječaku, pokušavao ga odgovoriti, no teško je uspijevao. Autor kada piše o tom djelu svoga života, sam sebi se podsmjehuje. I sam je znao da je radio mnoge ludorije, a sa sadašnjeg gledišta sve to mu je bilo smiješno.
No, sada je mogao reći ono što uistinu misli kao potpun i iskusan čovjek. Tako je dao osudu na knjige o životima svetaca:
“Sramota ne samo svetoga hrišćanskoga imena nego celoga ljudskoga roda da se ovake i ovima slične nerazumne izmišljotine u hrišćanskim knjigama nahode, da se čitaju i da se veruju. Oni koji ne znaju pa veruju ovake gadne i sramotne priče…”
Uskoro je iguman bio premješten u Šišatovac. No, prije nego što je otišao, poklonio je Dositeju petnaest dukata. Dao mu je savjet da ide dalje, da uči, i da mu nije mjesto u manastiru. Iguman je oštro osudio neznanje i manastirski način života.
“Pustinje, pećine i svetinjačenje izvadi iz glave; tome se danas razumni ljudi rugaju. U današnje vreme ko se god za sveca izdaje, ili je kakva laža ili zamišlja koješta.”
“Stidim se i sramim svoje sede na obrazu brade, naš sav život prolazi u brizi i u govorenju o kazanima rakijskim, o kacama, buradima i obručima; naša je sva nauka u tome da poznamo koliko je kom vinu i šljivovici godina.”
Iguman je oštro osudio ovakav način života i bio je uvjeren da Dimitrije nije za to. Htio je više za njega. Htio je da se školuje i da jednoga dana postane učitelj i podučava djecu u selu. Na kraju mu je rekao da vjeruje da će ga poslušati.
Ovo je kraj prvog djela autobiografije Dositeja Obradovića.
U drugom djelu autor opisuje povijest koja započinje bijegom iz raja, odnosno iz Hopova te sve do boravka u Leipzigu gdje će Dositej započeti s izdavanjem svojih knjiga. Opisao je dogodovštine koje su mu se dogodile na brojnim putovanjima.
Dositej Obradović biografija
Dositej Obradović rodio se u Čakovcu 1739. godine. Rano je ostao bez roditelja, a za njegovo školovanje bili su zaslužni rođaci. Kao dječak puno je čitao, pogotovo crkvenu literaturu pa je razmišljao da se posveti vjeri. Da bi ga odvratila od tih misli i vratila stvarnosti, rodbina ga odluči poslati da nauči zanat.
No, dječak je dalje razmišljao o vjeri pa je odlučio pobjeći u manastir Hopovo. Tamo je dobio novo ime Dositej. Teodor Milutinović, iguman manastira, sve više ga je odvraćao od tamošnjeg načina života što je u konačnici otrijeznilo Dositeja. Sve više je počeo čitati povijest i ostalu literaturu te odluči otići na putovanja kako bi što više toga vidio.
Otišao je u svijet 1761. godine i bio je na putovanjima čak četrdeset godina. U to vrijeme je i radio i studirao te pisao i prevodio razna djela. Posjetio je brojne gradove i mjesta i proputovao skoro cijelu Europu. Bio je Bratislavi, u Beču, Grčkoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Francuskoj, Engleskoj, Rusiji, Italiji…
Zadnje mjesto koje je posjetio bio je Trst. Od tamo je otišao u Srbiju gdje se planirao posvetiti prosvjeti. Malo prije smrti radio je na otvaranju tiska u Beogradu, no smrt ga je snašla pa posao nije uspio dovršiti. 1811. godine je umro.
Njegova najpoznatija djela su: “Pismo Haralampiju”, “Sobranije”, “Život i priključenija”, “Basne”, “Sovjeti zdravog razuma”, “Pesma o izbavljenju Srbije”, “Etika”, “Ižica”, “Pesma na insurekciju Serbijanov”, “Mezimica”…
Autor: M.L.
Komentariši