Zvezde

Poezija velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića obilježila je prve godine 20. stoljeća, a živi još i danas. Dučić je u srpsku poeziju pod velikim francuskim utjecajem unio nove teme i izvore inspiracije te je u isto vrijeme iznimno obogatio.

Prvu zbirku pjesama objavio je 1901. godine u Mostaru od izdanjem “Zore” iz Mostara. Druga zbirka izašla je 1908. godine u Beogradu pod izdanjem “Srpske književne zadruge”. U istom izdanju izašle su i pjesme i stihovi u prozi “Plave legende” i “Pesme”

Njegove najpoznatije pjesme su “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji” i mnoge druge.

Pjesma “Zvezde” nastala je kao inspiracija ili asocijacija pjesnika na otok Lopud. U pjesmi je opisao predivni pejzaž otoka te je kroz stihove opisao osjećaje ljubavi koji ga podsjećaju na predivno vrijeme provedeno na otoku.

Sastoji se od 14 stihova od kojih se sastoje 4 strofe. Prve dvije strofe su katreni (strofa od četiri stiha), dok su druge svije tercine (strofa od tri stiha). Možemo zaključiti da se radi o sonetu koji se počeo koristiti još u vrijeme talijanskog pjesnika Petrarke, a koristi se sve do danas.

U srpskoj poeziji sonet se koristio najviše u moderni za vrijeme Milana Rakića i Jovana Dučića. Prije su stihovi soneta tematski bili orijentirani samo na ljubav, dok se danas koriste i mnoge druge teme.

Zvezde – analiza pjesme

Prvim stihom pjesme “Visoko u granju mirno gore zvezde” pjesnik nam je odmah odlučio dati do znanja da će pjesmom oživjeti sjećanja na predivnu prirodu jednog mjesta. Takav stih, odmah u početku, traži od nas da sagledamo cijelu pjesmu kako bismo se uvjerili da je riječ o deskriptivnoj, odnosno opisnoj pjesmi.

U prvoj strofi pjesnik opisuje prirodu, more i glasove koji se čuju. Glasovi su svuda oko njega. U drugoj strofi sjeća se događaja kada je ljubio jednu ženu, dok u trećoj strofi donosi opis šume, svjetlosti koja je obasjava te maslina koje su također tamo. Četvrta strofa donosi kraj pjesme, ali i potiče na daljnje trajanje. Pjesnik spominje more i zvijezde, a na kraju pjesme stavlja tri točke. One nam govore da proživljeni osjećaji i događaji tadašnjeg vremena traju i danas.

Kada pročitamo cijelu pjesmu lako možemo zaključiti da je je pjesnik pisao o pojedinostima i da je opis prirode u prvom planu. No, kroz prekrasan opis pejzaža otoka, pjesnik nam je prenio i sjećanja na jednu ljubav. Motiv ljubavi nalazi se u drugom planu pjesme i stopio se s predivnim pejzažem mora, maslina i zvijezda.

Stihovi “oko nas”, “u njenu sam kosu”, “ja joj ljubljah”, govore nam da je pjesnik na otoku doživio veliku ljubavnu priču. To nas navodi na nova razmišljanja i potiče nas da obratimo pažnju i na jednu ženu koja je u pjesniku pobudila osjećaje ljubavi.

Poznato je da Dučić u svojim pjesmama teško povlači granicu između stihova o prirodi i o ljubavi, odnosno između deskriptivne i ljubavne lirike. Obično pjeva i o ženi i o prirodi jer ljubav mu se dogodili u prirodi.

U prvoj strofi pjesme priroda je u prvom planu, a ljubav je tek znak nagovještenja. No, zato je u drugoj storfi pjevao o velikim osjećajima koje je u njemu pobudila žena.

“Visoko u granju mirno gore zvezde,
I široka pesma mora u tišini
Čuje se oko nas; i ti glasi jezde
Ko da rosa pada u srebrnoj tmini.”

U prvoj strofi – katrenu, pjesnik pjeva o vizualnim i akustičnim doživljajima, a sve to nastavlja u trećoj strofi – tercini.

“Sve je šumno, sjajno; i lije iz granja
Svetlost, ko padanje neke bele kiše;
Maslinova šuma u daljini sanja…”

Iz stihova dobivamo osjećaj svjetlosti iako se radnja pjesme događa u mraku. Naime, u prvoj strofi svjetlost se probija kroz visoko granje, zvijezde kao da trepere, što u nama pobuđuje osjećaj kao da gore. Svjetlost se rasplamsava, tama i zvjezdani odsjaj se izmjenjuju što stvara efekt “srebrne tmine”. Zvijezde su zaslužne za svjetlost i efekt srebra u noći. Sve te slike igranja svjetlošću donose u nama osjećaje mira i spokoja, dok akustičke slike u nama donose osjećaje kretanja.

Susreću se tišina i zvuk mora koji odzvanjaju u noći. Glasovi mora “jezde” u noći. Ovom pjesničkom slikom personifikacije pjesnik je uspio još više naglasiti zvukove jedne lijepe noći na otoku. U prvoj strofi ne može se otkriti slika noći provedena na otoku. Možemo samo uočiti prirodu i pjesnikovo igranje slikama svjetlosti, a s druge strane tame i tišine. Priroda je u prvom planu, a ljudsko prisustvo tek je nagoviješteno stihom “čuje se oko nas”.

U prvoj, uvodnoj strofi, pjesnik nam je predočio ambijent koji ga okružuje i dao nam je nagovijestiti koji je glavni motiv pjesme. Iz tog razloga i intonacija je umirujuća i spora.

U drugoj strofi (katrenu) vidimo da se radnja prebacuje na jedan ljubavni par, a pjesnik opis prirode stavlja u drugi plan. Pjesnik s mnogim pojedinostima opisuje ljubav koju osjeća (kosa, put, usta, veče, ruže, oči, zvezde…). Druga strofa sastoji se od dvije cjeline. Prva cjelina je jasna i ona obuhvaća prvi stih i sljedeći polustih. Ljubav je iskazana trajnim glagolom – “upletati”. Prilog “strasno” dao je glagolu na snazi te su time iskazani osjećaji koje subjekt pjesme osjeća. Riječima “mokre”, “noćne”, “strasno”, pjesnik je htio još više naglasiti strast koju je osjećao te noći.

U drugoj cjelini pjesnik nam donosi ljubavni zanos koji osjeća – “Putem punim zova”, “Ja joj ljubljah celo ovo veče jasno”. Donosi nam osjećaje trajanja i ispunjenosti te velike strasti i sve to uspio je predočiti dvjema slikama i dvjema cjelinama.

U trećoj strofi ritam i intonacija dovedeni su do snažnog naboja. Pjesnik koristi mnogo pojedinosti, emocije su dovedene do velike dinamike. Iz tog razloga ova je strofa ključna jer motiv ljubavi i veliki osjećaji na tren su doveli prirodu u drugi plan iako je o njoj pjesnik pjevao.

Druge dvije strofe pjesme (tercine) unose u pjesmu mir i na neki su način nastavak prve strofe u kojoj je opisana priroda. U prvoj strofi gdje je opisana priroda i gdje smo stekli lirsku priču, a ona je kasnije doživjela i vrhunac, uobičajeno je da sada priroda dobije svoj završi opis na kraju pjesme. Pridjevskom zamjenicom “sve”, pjesnik nam daje pogled na sve senzacije prirode. Ističe zvuk i svjetlost (sjajno). Svjetlost dolazi iz granja, ona nadolazi… Posljednjim stihom gdje spominje maslinovu šumu, pjesnik koristi personifikaciju – “Maslinova šuma u daljini sanja…”

U zadnjoj strofi nadovezuje lirsku priču iz treće strofe. Ponovo priča o okruženju. Posljednju strofu započinje veznik “a” kojim nam daje do znanja da se radnja nastavlja. Zvijezde se njišu u moru (ogledaju se u moru). Motiv zvijezda u ovoj je strofi ključan, a njihovo trajanje se nagovještava i s krajem pjesme koja je završena s tri točkice.

Jovan Dučić biografija

Jovan Dučić rodio se 1871. godine u Trebinju. Pohađao je učiteljsku školu u Sarajevu i u Somboru nakon koje je postao učitelj i predavao u Mostaru i u Bijeljini.

Bio je jedan od osnivača časopisa “Zora”, a neko vrijeme radio je i kao urednik. Studij je pohađao u Ženevi i to Filozofsko -sociološki fakultet. Iz Ženeve je često putovao u Pariz.

Nakon 1907. godine počeo je raditi u Srbiji u diplomatskoj službi gdje je bio zadužen za Atinu, Sofiju i Carigrad. Radio je i u diplomatskoj službi Jugoslavije te je tada bio delegat Lisabona.

1941. godine preselio se u Geri u Sjedinjene Američke Države, a svije godine kasnije, u travnju 1943. je umro. 2000. godine njegovi posmrtni ostaci su prema njegovoj posljednjoj želji preneseni u Trebinje.

Njegove najpoznatija djela su: “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji”…

Autor: M.L.