Brod na vidiku

Alija Hasagić Dubočanin je bosanskohercegovački književnik rođen u Bosanskom Dubočcu na Savi. Nakon objavljivanja prvih radova počeo se potpisivati kao Dubočanin, upravo prema njegovom rodnom mjestu.

Za djecu su priče iz “Broda na vidiku” doista zanimljive, priče su jako kratke, ali imaju fabulu u smislu uvoda, glavnog dijela, vrhunca i raspleta. Svaka priča nosi određenu pouku. Ono što nama pisac želi poručiti, a osobito djeci, je da se trebamo ugledati na središnje likove u djelu, na Akija i Nurija. Njih dvojica su bili najbolji prijatelji i sve su zajedno prolazili, i dobro i loše, bili su nerazdvojni. Iako su Aki i Nuri u ovom djelu djeca, u mnogim pričama možemo zaključiti koliko samo zrelo razmišljaju, pa u nekim trenucima i zrelije nego njihovi roditelji ili neke druge starije osobe.

Pisac nam želi poručiti kako trebamo biti skromni baš poput njih dvojice, kako trebamo njegovati prava prijateljstva, jer je pravo prijateljstvo rijetkost i veliko bogatstvo. Pisac nam također želi ukazati na tko kako trebamo biti skromni i ponizni i kako uvijek postoji netko kome je gore nego nama u određenom trenutku. Priče u ovom djelu su doista raznovrsne, ni jedna priča ne ovisi od ove druge, svaka priča je zasebna, a ipak sve zajedno čine jednu cjelinu.

Ta cjelina predstavlja zbir svih događaja koje su prošli Aki i Nuri zajedno ili posebno sa ostalim likovima. Također, pisac opisuje svoj rodni kraj i upravo je i on taj dječak koji se igrao pored rijeke Save, koji se kupao na toj istoj rijeci i pecao ribe, koji je mnogo radio još kao dijete da bi pridonio boljim životnim uvjetima za njega i njegovu obitelj. Pisac objašnjava kako su djeca iz tog mjesta vrijedna i kako čitavo ljeto dok traje raspust, prevoze pijesak u svojim čamcima kako bi zaradili koliko toliko novaca.

Djelo nosi zanimljiv naziv, a zaključak zašto se djelo tako zove možemo donijeti tek nakon što smo pročitali sve priče. Naime u većini ovih priča nekako je brod predstavljao spas, npr. kada je Aki ugledao brod, prestao je plivati zbog opklade, a i ne bi više mogao izdržati. Dakle taj put brodova na rijeci Savi predstavlja pravo uzbuđenje za sve stanovnike, predstavlja spas, predstavlja neku novost, činjenicu da se nešto događa, da se to malo selo ipak pokreće, ipak živi. Stoga, nitko ne bi trebao oklijevati pročitati ove predivne kratke priče, jer u njima i djeca i odrasli mogu izvući veoma zanimljive i životno vrijedne pouke.

Vrsta djela: pripovijetke

Mjesto radnje: rijeka Sava, Bosanski Dubočac, Derventa, Bare (duga livada niže Dubočca)

Vrijeme radnje: sva četiri godišnja doba, doba prije Domovinskog rata u BiH

Likovi: Aki, Nuri, Jusuf, Tatomir, Dundul (stari ribar), Nina, Grdan, Kubura

Kratak sadržaj

Šarko

Ovo je predivna priča o vjernom psu koji se zove Šarko. Priču je djeci započeo Akijev otac, a ovako on to pripovjeda: Akijev otac je živio u Pjevalovcu, obrađivao zemlju i bio je oženjen. Imali su psa koji se zvao Šarko. Bio je lijep, umiljat,kao član porodice. Ali odani pas se odjednom počeo čudno ponašati, nije htio jesti iz ženine ruke, gledao ih je mrzovoljno, a sve zbog toga što je žena bila trudna već pet mjeseci. Žena se počela plašiti Šarka, nije ga više puštala u kuću. Kada se rodio Aki, Šarko je počeo naglo mršavjeti. I što je Aki više rastao, to je Šarko bio mršaviji. Jednom ga je Akijev otac pratio, zavukao se u grmlje i plakao je, lice mu je bilo mokro.

Žena je postala sve zabrinutija za dijete. Jednog dana, žena je donijela mužu ručak i ostavila je dijete samo u kući, sin je spavao. Kaže mužu kako je dobro zatvorila sve prozore i vrata. Odjednom ugledala je Šarku kako u ustima nosi dijete, išao je polako kao da pazi gdje će stati. Donio je dijete kod njegovih roditelja, spavalo je i bilo je bez ijedne ogrebotine. Šarko je polako otišao u brdo. Ništa im nije bilo jasno. Krenuli su kući i vidjeli su crni dim. Kada su stigli njihova kuća je već izgorjela. Tada su shvatili da je Šarko spasio njihovog sina. Ali Šarko se tog dana nije vratio kući i nije se vratio više nikada.

Opklada

Na pješčanom dijelu obale ležali su dječaci i igrali domine, bili su formirani u dvije skupine. Kada se partija završila u kojoj je pobijedila Jusufova skupina, svi dječaci su ušli u rijeku Savu osvježiti se. Jusuf je izazvao Akija da prepliva Savu na onu stranu i nazad i to bez odmaranja. Aki se dvoumio, ali on je bio plivač i svi su zapravo bili plivači, osim Senahida koji nekim čudom nikada nije naučio plivati. Aki naposljetku pristade preplivati, ali je tražio da mu netko bude pratnja.

Jusuf ga je ismijavao jer je smatrao da i njegova baba to može preplivati bez pratnje. Jusuf je na kraju pristao da Aki ima pratnju i Aki je izabrao Nurija. Nuri je u ovoj priči pripovjedač. Aki i Jusuf su se dogovorili da će Aki dobiti goluba ako pobijedi, a ako ne pobijedi, on će Jusufu morati dati svoju loptu. Nuri je naposljetku uzeo čamac, a Aki je počeo plivati. Hrpa mladića su stajali na obali i podržavali Akija. Jedino Nuri nije bio oduševljen tom opkladom jer je voda bila hladna i brza.

Nuri ga je svo vrijeme hrabro podržavao. Aki je već osjećao kako mu ponestaje snage. Došli su do obale, Nuri je veslom provjerio može li Nuri stati. Izašli su na obalu i Aki se plašio da neće moći nazad i da će ga uhvatiti grč na mjestu gdje je voda najbrža. Ali odjednom su začuli brod i vidjeli vrh na kojem piše “Biokovo”. Išao je za Sisak. Sada su bili primorani vratiti se čamcem jer je voda zbog broda postala mutna i prljava. Opklada se nije završila i Aki je ostao pomalo tužan, ali i sretan jer se pribojavao da neće moći ispuniti zadatak.

Miloduh

Na Đurđevdan postoji običaj trganja miloduha pod djevojačkim prozorima. Miloduh je cvijeće bez cvijeta i miriše od korijena do vrha listova. Djevojke će znati kome su drage i ostaju budne da vide tko će im miloduh potrgati. Aki bi počupao listove onoj koja mu je draga, samo bi ona njemu kosu počupala ako on to učini. A Aki bi počupao Mici, samo je Aki pomalo razočaran što je Mica svakim danom sve veća, i tužan je što ne raste brže. Ali Aki se dosjetio da oni počupaju miloduh Mari, staroj djevojci koja je živjela sama s ocem i radila je sve poslove, za drugu djecu neprijatne, ali ona je bila veoma vrijedna.

Aki je to želio za nju učiniti, jer ako miloduh ostane netaknut kod neke djevojke, to bi za nju značilo sramotu i tugu. I njih dvojica to učiniše tu noć. Nurijeva sestra je ujutro primijetila prljavu odjeću, Nuri se crvenio od sramote. Ruke su mu bile zelene, a na kaputiću kreč i lišće. Taj dan se sastao sa Akijem ispred trgovine. Iz trgovine je izlazila Mara i krenula je prema njima dvojici. A u rukama je nosila dvije kesice bombona i nekako ih je gledala toplo i zahvalno. A Nuri i Aki su se uplašili da ih ona nije vidjela i da zna da su njih dvojica to učinili. Oni su u nju samo pogledali i od stida pobjegli.

Hajvan – vagon

Prema Derventi idu dvije ženske osobe, nose korpe i sepet. Planirale su se u Derventi ukrcati na vagon kako bi stigle na pijacu u Brodu. Jedna od njih je Akijeva tetka Đula, a druga je njena susjeda Nafa. U korpama nose namirnice da prodaju na pijaci kako bi svojoj djeci poslale za školovanje. Njih dvije pričaju o svojoj djeci koja su nezahvalna i koja ne znaju kako je zaraditi novac. Kada su stigli na željezničku stanicu ugledaše i vagon za stoku, kako Đula kaže, hajvan-vagon. Sjeli su u voz, a Aki reče tetki kako to nije voz za ljude. A one su sjele u taj vagon jer ne moraju plaćati kartu.

Vagon je užasno smrdio na goveđi izmet, a one su se molile da ne dođe kondukter. Njih dvije su se upustile u razgovor, kad Đula reče kako su otkačili ovaj vagon jer nije bilo stoke za povući. Njih troje su pokušavali otvoriti teška metalna vrata da izađu iz vagona, ali nisu mogli. Izvana su čuli glasni smijeh željezničara. To je bila šala, jer su kondukteri shvatili da su oni krišom ušli u vagon. Hajvan je sinonim za stoku.

Okovana ptica

Zimsko je veče i hladno je. Oštra je zima, a Akiju su uši crvene od hladnoće. Aki upita Nurija hoće li krenuti u patrolu. Patrola je u ovom slučaju obilazak zamki i stupica koje su postavili zečevima i lisicama. Krenuli su i zastali pred potokom. Potok je zaleđen. Na ledu je gomila luga. Ugledaše pored gomile luga pticu koja pokušava letjeti, ali ipak stoji u mjestu. Ptica ih gleda. Nije im jasno zašto ptica i dalje stoji u mjestu i zašto nije pobjegla kada su joj se više približili. Shvatili su da je ona uhvaćena. Noge joj drži led, a ona je došla jesti, kljucati mrve. Njihova namjera je bila da joj uhvate noge i isijeku led oko njenih nogu.

Nisu bili sigurni hoće li im ona dozvoliti da joj se približe. Nuri govori Akiju da to nije dobar plan, da će je preplašiti, da ona mora izdržati do sutra dok se led ne otopi, ali Aki se ne slaže sa tim, on se plaši da će je pojesti mačke i psi. Aki je otrčao kući i donio hrane da nahrane Hekija, njegovog psa. Pomislili su ako Heki ne bude gladan, neće pojesti pticu, a svezat će ga blizu nje kako bi ju sačuvao od drugih životinja. Njih dvojica su krenula kući i jedva su dočekali jutro. Došli su na isto mjesto, Heki je spavao, a ptice nije bilo. Ostale su zaleđene nožice i tek dvije, tri kapljice krvi.

Pas na drvetu

Do škole pješače nekoliko kilometara, pored Save, preko livada, šljivika, djetelina. On ne voli zimu, a Aki mu je rekao kako u nekim predjelima zemlje stalno pada snijeg. On to nikako ne može shvatiti, da cijelu godinu samo pada snijeg. Svakog dana prolaze pored imanja Tatomira koje je puno kukuruza i lubenica. Tatomir ima i najljepšu i najukusniju krušku, ali svoje plodove ne dijeli ni sa kim.

Štoviše, noću spava sa puškom kraj kreveta, ako bi netko uvečer došao krasti, ne bi se lijepo proveo. Tatomir nosi gumene opanke, plave hlače i šešir. Zdravko, Tatomirov sin ih uvjerava da njegov otac svaku noć veže psa kraj krušku i da taj pas ne laje, već samo ujeda. Njih dvojica su se dosjetili da psu daju komad pogače natopljen rakijom. I taj plan su i ostvarili kako bi ukrali sočne kruške. Dali su psu hranu i on je zaspao, te su ga potom stavili u vreću, zavezali vreću i objesili ju na drvo.

Odjednom čuli s Tatomira kako govori Zdravku iz sna da ide u podrum, a njih dvojica su mislili da se Tatomir probudio. Stoga su počeli trčati i bježati koliko god su brzo mogli. Sutra dan su čuli kako Tatomir daje tri vreće svojih krušaka kako bi saznao kako se njegov pas našao na drvetu. A isto tako su saznali još važniji podatak koji im je rekao Zdravko, a to je da njegov otac priča u snu, što znači da su pobjegli, a da nisu morali.

Čamac

Sa dolaskom kiša, tako je i rijeka Sava nadošla. Rana je jesen, vjetrovi se sukobljavaju. Kada su prestale kiše, pojavilo se sunce, ribari čiste mulj, a djeca skupljaju kutijice i bočice koje je rijeka na obalu izbacila. Aki se spremao na pecanje, iako nije bio najbolji pecaroš. Radio je to više radi vlastitog uživanja, sjeo bi na suhe grane i gledao u vodu. Njegov otac je bio vješt u pecanju i uvijek bi donosio ribe više nego što mogu pojesti. Jednog dana je došao pecati ugledao čamac kojeg je sigurno voda tu donijela. Čamac je bio star, ali ipak donekle upotrebljiv. Aki je nagovarao Nurija da zadrže čamac i obnove ga.

Očistili su ga, svezali i sakrili. Aki je bio pun ideja što bi mogao s tim čamcem napraviti. Pozvali su Dundula, sina starog ribara i on im je pomogao da izvuku čamac na obalu. Izvukli su ga kako bi se čamac osušio. S vremenom su očistili čamac, nije bio kao nov, ali u njemu više nije bilo mulja, izgledao je puno bolje nego onog dana kada su ga tek pronašli. Morali su mu smisliti ime i konačno su se dosjetili, čamac će se zvati “Sokol”! Već su bili uzbuđeni što će ploviti sa njim na Savi. I taj dan su njih trojica cijeli dan proveli na Savi i istinski uživali u čamcu. No sutra ga više nisu našli na istom mjestu gdje su ga skrili. A Dundul je samo dao svoj komentar: “Voda donijela, voda i odnijela!”

Crvena olovka

Aki i njegov otac su plovili čamcem na Savi i Aki je gledao svog oca i njegove snažne ruke kako drže veliko veslo. Približavali su se gradu, dimnjaci su se vidjeli iz daljine, a Aki je imao jednu veliku želju, da mu otac kupi samo za njega olovku crvene boje. Dosad bi Akijev otac uvijek prerezao olovku i pola dao njegovoj sestri, a pola Akiju. Izašli su na obalu, a otac reče Akiju da čuva čamac dok on ne završi poslove.

Aki se zagledao u ženu koja je imala dukate na vratu i vidio je kako nešto daje jednom dječaku koji je prosio. Dijete je bilo mršavo i nije imao više od šest godina. Aki se postidio, vidio je kako dječaku odrasli ljudi daju novac. Akiju je bilo žao što on nije imao novaca da mu pomogne. Ali taj dječak je Akiju pružio ruku i stavio u Akijevu ruku sitni novac, kovanice. Aki se još više postidio i potrčao. Sjeo je u park i razmišljao što učiniti sa tim novcima. Dosjetio se da kupi crvenu olovku kojom bi pisao o ovom dječaku. Aki se vratio na svoj kamen s kojeg je vidio i ulicu i čamac. Ali dječaka pod zidom više nije bilo.

Poplava

Rijeku ljudi zovu i majkom i maćehom. Ovog proljeća su je nazvali maćehom. Zato što je rijeka nadošla. Život stanovnika se zadnjih mjesec dana odvija na vodi. U kućama plivaju kreveti, u dvorištima igračke, ostali namještaj, namirnice,… Voda je odnijela mnoge stvari, u kućama je sve puno mulja. Djeca ne razumiju što se to točno događa. Niti životinje razumiju, a oni pak kao da osjećaju neki strah i nesigurnost. Stanovnici doslovce u čamcima odlaze po namirnice kako bi prehranili svoje obitelji. Svi su preplašeni, voda im je odnijela dio njihova života, njihove stvari, uništila kuće.

I već danima traje takva slika. Takva slika se produžava sve do Dunava. I oni hvataju čamce, igračke, kokošinjce, kupe sve što su izgubili u vodi. Kada se voda povukla, žene su počele čistiti svoje domove, a kao da ta mulj iz kuće nikada neće nestati i vlaga u kućama se više nikada neće povući. Ljudi su neke svoje stvari uspjeli sačuvati. Samo je jedna kolijevka ostala i nitko po nju ne smije doći. Svi gledaju kolijevku sa strahom i svi je zaobilaze. Danima kolijevka na obali stoji sama. Samo je ponekad zaljulja vjetar.

Strah

Aki je bježao od psa. Šerif je vodio svog psa i trčao zajedno sa psom za Akijem i hrabrio psa da reži na njega. Aki je padao, ustajao i stalno bježao i bježao. Veći strah u životu nije doživio. U jednom trenutku se okrenuo, ugledao psa i Šerifovo lice. Između ta dva lica nije bilo razlike, u oba se moglo vidjeti puno zlobe. Aki je došao do nekog oraha i popeo se, a ispod je pas i dalje režao. Šerif je sjeo na travu i zapalio cigaretu. Potom je psa zavezao ispod oraha, a on je otišao istim putem kojim je išao za Akijem. Aki se pitao kako će pobjeći, nije nikoga mogao zvati, nitko ga ne bi čuo. A onda je shvatio, nije pas kriv, kriv je Šerif jer ga je on naučio da mrzi i ujeda.

Aki je pokušao pobjeći, ali jednostavno nije bilo izlaza. Lanac je bilo toliko dugačak da je pas mogao doći do njega sa koje god strane oraha pokušavao sići. Odjednom je Aki shvatio da pas kruži oko drveta za kojim je bio zavezan. Nekako ga je namamio da i dalje kruži kako bi mu se lanac skratio. Pas je u svojoj ljutnji kružio oko drveta, a kada se lanac dovoljno skratio, Aki je skočio. Okrenuo se i pogledao psa. Osjećao je žaljenje jer je pas naučen da mrzi. Aki mu ipak nije htio pomoći, već se samo zaputio prema rijeci.

Harmonika

Sva djeca su se veselila Danilu. Nosio je kožni kaput, imao je hitre i krupne oči. Danilo je nekada bio policajac sa nekim višim činom. Jednom su čuli ovu priču od njih. Seoska učiteljica bi sjela u kamion i kroz otvoren prozor poslala djevojčici pozdrav rukom i osmijehom. Djevojčica bi stajala i gledala kako kamion odlazi. Majka joj je obećala kupiti harmoniku. Koja bi to samo radost za nju bila i tu bi radost dijelila sa ostalom djecom u razredu kada bi im ona zasvirala. Djevojčica nije mogla dočekati kraj dana. Na kraju je vidjela kamion koji se vraća i vidjela je maminu ruku. Da, mama joj je kupila harmoniku.

Koliko je samo ona radosna bila. Harmoniku je spustila na svoj krevet, rekla joj svoje ime i dugo su se gledale. Tu noć je harmonika spavala pored nje i imala je svoj jastuk. Toliko je čekala jutro kako bi sa ostalom djecom podijelila svu radost. Ali, nažalost ova priča nije imala sretan završetak. Djevojčicu su ujutru probudili vojnici, buka, vriska. A ona se samo skrila ispod kreveta. Jedan vojnik sa teškim čizmama se približio njenom krevetu i uzeo harmoniku. Nije mogla shvatiti što se događa. Kada je izašao, ona je pogledala kroz prozor. Vani je sve bilo puno dima i vidjela je kako vojnik odlazi sa harmonikom. Srce joj se kidalo na tisuće komada. Samo je skliznula niz bijeli zid.

Harkinac

Postoji mnogo stvari kojih se Aki plaši. Plaši se zmija, vrbovog panja, vuka, grubih i hladnih lica. Ali ničega se ne plaši kao mjesta koje se zove Harkinac. To je mjesto gdje ne dolaze djeca, ni ribari, ni krave da piju vode, tu nema ni riba, samo potok oštro ulazi i siječe Savu. Tu je voda najdublja. To mjesto je tako oštro da se na njemu i sama misao posiječe. I brodovi preko te dubine požure. Sada se u toj vodi ljulja čamac.

Na dnu čamca je prostrt tepih. Na tom tepihu spava dječak, spava Aki i sanja. Aki spava da ga jedva probude i brodovi koji tuda prolaze. Sada ga je voda odnijela u vode Harkinca. Sanja veoma ružne snove. Vrlo ružne slike sanja o sebi, o ljudima koje poznaje. Odjednom je čuo krikove. Probudio se i počeo bježati iz čamca, voda ga je vukla sebi, borio se sa čamcem i vodom i nekako došao do obale. Na obali je tračao koliko god je mogao. Primijetila su ga djeca koja su mu prišla u susret. A na zapjenjenoj vodi Harkinca je ostao njegov čamac koji je kružio prazan.

Nina

U julskoj noći Aki pokušava zaspati. Nebo je puno zvijezda. Gdje god Aki pogleda vidi Ninine oči krupne i tople. Te oči donose mu nesanicu. Kasni su sati, a on i dalje ne može zaspati. Sjeti se Aki Nurija i njegove knjige “Koza gospodina Segena”. To je priča o kozi koja je napustila svoj tor i s vukom se borila čitavu noć. Ujutru je bila pojedena, ali je bar osjetila trenutke slobode. Tako se osjeća i Aki.

Kao da se čitavu noć bori sa vukovima, Nina mu ne da zaspati. Aki se sjećao nedavnih događaja. Već treću noć se prikazivao film „Kozara”. Film se prikazivao na školskom zidu. Na zadnjem prikazivanju filma bio je Aki i njegovo društvo, a bila je tu i Nina. Ljudi su bili pod dojmom zbog filma, a Nina je sjedila pored Akija, duboko je disala i plakala. Što je bilo više ružnijih scena na filmu, to je Nina čvršće držala Akijevu ruku. Sjećao se njenih ruku, obraza, lica, očiju.

Vatre na rijeci

Mjesec dana nije pala ni kap kiše. Aki i društvo po cijele dane ne izlaze iz Save. Tu je bio i Čuljak. Došao je iz Kanade i društvu priča fascinantne priče. Priča o pokretnim stepenicama, priča o širokoj traci koja će ljude voziti na posao, u kino, u školu. Kada je interesovanje za njegovim pričama prestalo, on je iz džepova izvadio svilene bombone i dao djeci. I tako su oni navečer ložili vatre i pričali.

Akiju je najvažnija bila njegova vatra, po Vrbaku su skupljali mnogo suhih grana i panjeva. S njima je bio i stari ribar Ćamil. On zna Savu kao svoj džep. Večeras je bila njihova dužnost da lože vatru i čuvaju brodove. Čuli su kako netko u daljini pjeva, a onda se i sam Aki prisjetio kako se on noću sam vraćao iz Dervente i pjevao da ga ne bude strah. Grdan, Aki, Nuri i Ćamil su krenuli do Stanine kuće. Ta kuća je trebala biti prazna. Međutim u toj kući je bio Čavka. Opkolili su ga i naredili mu da izađe jer je bio u tuđoj kući. Ćamil je odveo Čavku, a djeci je naredio da se vrate do vatre i da paze na vatru.

Još je nema

Kiša pada i pusta je novembarska noć. Noć je tiha, a nje još nema. Šuti Aki, šuti njegova majka. Sve miruje i tako je tiho. Još je nema i sinoć je nije bilo. Možda je bolesna pitao se Aki. Samo ona može učiniti da kiša prestane. S njom je kuća puna i nikome nije tijesno. Ona može i najtužnijeg razveseliti. Aki se sjeti da joj ne zna ni imena i da ona zapravo i nema pravo ime. Stara je, ali zapravo tako i ne izgleda. Ona pokreće sve što miruje. I stari i mladi zovu je Veda. Ona je žena ribara Emina. Sa njom i njenim mužem ribarom živi njihov sin Asaf. Kada je napokon došla počela je objašnjavati Akijevoj majci Esmi što se zapravo dogodilo i zašto je kasnila.

Sjedila je kraj prozora i ugledala Asafa njenog sina, kako nosi mrežu i njenog muža kako nosi ribu. Ona se sakrila u kući kako bi provjerila koliko se njen muž brine za nju i hoće li je tražiti. Sin je odmah počeo tražiti majku po kući i u vrtu. Njen muž se nimalo nije brinuo za nju. A kada je čula kako joj sin ide u susjedstvo ne bi li je pronašao, ona je izašla iz kuće da mu se javi. Bila je sretna što je njenom sinu stalo do nje, a tužna jer je njenom mužu bilo svejedno gdje se ona nalazi.

Klupa pod lipom

Nuri je našao Akija na Savi. Sakrio se na usamljenom mjestu. Razgovarali su o Kuburi i o tome kako je on uvijek bio čudan na neki svoj način. Kad bi Kubura zapjevao svoju pjesmu, nikome ne bi bilo jasno da li on pjeva ili plače. Mislio je na Kuburu s klupe pod lipom. Njegovo mjesto na klupi je od jučer prazno. U centru grada ispred džamije se nalazila ta velika lipa i ispod lipe se protegla duga klupa. Kuburino mjesto je bilo u sredini. Pod lipom se sve znalo, tu je Kubura pričao mnoge priče. Mnogi su to mjesto zvali poduzeće “Lipa – hlad”.

Najljepše priče koje su ikad ispričane su izašle iz Kuburinih usta upravo ispod lipe, sjedeći na klupi. Kubura je bio mlinar, ratnik, putnik, a najviše sanjalica. Nikad nisu znali kada on govori istinu, a kada laž. Posljednih dana Kubura je stalno ponavljao istu priču i djeca su je čula desetak puta, ali priča nikada nije bila ista. Tu priču Aki je nazvao Dijete u gnijezdu. Sa nekom tugom Aki se sjećao Kubure. On i Nuri su samo nastavili bacati kamenčiće u Savu.

Krivac

Pijesak se u čamcima prevozi na bosansku stranu i tu se prodaje za velike novce. I djeca cijeli raspust voze pijesak da bi imali od čega živjeti do sljedećeg ljeta. Među posljednjima je i čamac Akijeva brata i sestre Eme. Ema sjedi na prednjem dijelu čamca i ne smije se naglo pomjeriti, a Crni na zadnjem upravlja. Aki ih promatra iz daljine. Oni su čitav dan radili, a on se skitao po Derventi. Lagao je kako ima nekog posla i kako mora kupiti riječnik. A zapravo je išao kako bi vidio nju. Ali Akijeva laž je bila tako providna jer knjižare danas ne rade zato što je nedjelja. Bila je tu i njihova tetka Đula. Na samu pomisao da mu je tetka tu, Akiju je bilo mnogo lakše. Đula je bila veoma nestašna.

Jednom je tako Đula razbila zidno ogledalo igrajući se crvenom loptom. I tako je Akijev otac pomislio kako je Aki razbio to ogledalo, ali Đula je priznala kako je to njezino djelo. Akijev otac se nije mogao načuditi kako mu je sestra postala djetinjasta. Onda joj je Akijev otac počeo prigovarati i za ostala djela koja ona čini i kako ta djela nisu primjerena za osobu njezinih godina. Akijeva tetka je otišla povrijeđena, a ni oca više ne viđa u tolikoj mjeri kao prije.

Zelena tišina vode

Taj dan je bilo sparno i dosadno. I sve je taj dan bilo mirno. Sunce prži i nigdje ni daška vjetra. Nije pomagalo ni kupanje, ni pecanje. Negdje su se svi posakrivali. Aki je veslao uz vodu. Pod topolom se raspadalo tijelo velikog smuđa. Na klupi njegovog čamca je ležala knjiga “Džeri sa ostrva” Džeka Londona. Tu je knjigu Aki dobio od Moše, bivšeg učitelja, čovjeka koji je bio iznimno pametan. Aki je u zadnje vrijeme sve više bježao u samoću.Veslao je na Savi. Želio je naći mjesto gdje će ostaviti svoj čamac i moći u miru čitati. I dobro se skrio. Ostao je sam sa zelenom tišinom vode, vrba i knjigom u ruci. Kad god bi Aki uzeo u ruke neku nepoznatu knjigu, uhvatila bi ga neka vrsta jeze. Sa uzbuđenjem je počeo čitati knjigu.

Odjednom je Aki čuo ženske glasove. Očekivao je da će grupa doći, okupati se, rashladiti i da će otići. Nabrojao je sedam djevojaka, ali nijednu nije poznavao. Činilo se da su to radnice s obližnjeg poljoprivrednog dobra. Aki se zbunio, počeo se tresti dok ih je gledao kako se kupaju. Jedna je djevojka rekla kako postoji mogućnost da je neko muško u blizini njih. One su se nastavile sapunati i kupati. Djevojke su razgovarale o momcima i komentirale izgled momaka. Razgovarale su također i o udaji. Odjednom su se nadvili crni oblaci. Djevojke su krenule prema vrbi ispod koje se sakrio Aki. Aki je čuo kako dolaze i počeo snažno veslati. Djevojke su ga primijetile, neke su počele psovati, neke su bile jako ljute, a samo je Jelena šutila. Aki im je uspio pobjeći.

Maksim i prijatelji

Na Barama, dugoj livadi niže Dubočca, uz šutljivu Savu, neobični ljudi već nekoliko dana podižu veliki šator. Bare su divno mjesto za Cigane, za njih, za ovce, konje, za razna takmičenja, logorske vatre i još mnogo toga. Još je čudnije od svega toga što se ti ljudi sporazumijevaju jezikom kojeg Aki i svi njegovi poznanici ne razumiju. Svi im se čude, čak i ribe izranjaju i pitaju se otkud cirkus na Barama. Aki je čuo jednu baku kako se žali na ove ljude i ovaj cirkus, a žali se svom pokojnom suprugu Vitomiru i govori mu da je nije smio ostaviti samu. Jedan je čovjek lijepio papire, to jest plakate na kojima piše Maksim i prijatelji i slika čovjeka crne kose koji se grli sa medvjedom i jednim velikim psom, a oko njih se nalaze majmuni.

Aki je ugledao plakat i komentira kako je ovo nemoguće. I govori Nuriju da to nije Maksim, da je to Homo na plakatu. Njega su odveli brodom prije pet godina. Homo je otišao niz Savu prije par godina, on je bio ničije dijete. Godinama se o njemu ništa nije znalo. Živio je sa pokojnom Sojom koja je umrla dok je on bio dijete. I tako je Homo spavao po tuđim kućama, a svi su primijetili gdje god bi Homo boravio, tu kuću bi zaobišla nesreća. Onda su se za njega svi počeli otimati. Čak ni psi nisu lajali na njega. Akija i Nurija je uhvatila čudna jeza kada su čuli Maksima kako najavljuje svoj nastup.

Analiza likova

Aki – Aki je jedan veoma hrabar i ponosan dječak. Mnogo je vezan za svoju majku Esmu, sestru Emu i brata Crnog. Istodobno je vrlo osjetljiv kada je njegova obitelj u pitanju, ponaša se vrlo zaštitnički. Njegova obitelj je živjela veoma siromašno. Primjerice Aki je uvijek priželjkivao da ima crvenu olovku. To je u današnje vrijeme nezamislivo da jedno dijete može poželjeti takav poklon. To je samo dokaz Akijeve skromnosti i razumijevanja prema stanju u kojem živi njegova obitelj i prema tome koliko se njegov otac bori da im pruži osnovne uvjete za život.

Kada je Aki vidio dječaka kako prosi, tu se pokazao Akijev stid što je poželio i najobičniju crvenu olovku, jer je shvatio da postoje djeca koja žive u lošijim uvjetima nego on i njegova obitelj. Njegov najbolji prijatelj je Nuri. Sa Nurijem je prošao mnogo dogodovština i zajedno su prolazili i dobro i loše. Jedan drugom su uvijek čuvali leđa. Primjerice Nuri je Akija ohrabrivao kada je trebao zbog opklade preplivati rijeku Savu.

Nuri – Nuri je Akijev najbolji prijatelj. Kao što je već spomenuto njih dvojica su zajedno prolazili i kroz loše i kroz dobre stvari. Aki i Nuri su u svim ovim kratkim pričama pokazivali veliku hrabrost i veliko i dobro srce. Primjerice željeli su pomoći okovanoj ptici čija je noga ostala zaleđena u ledu. Zajedno su i krali kruške susjedu Tatomiru.

Zajedno su trgali i miloduh djevojci koja se zove Mara jer im je bilo žao te djevojke, nisu željeli da ona shvati kako nitko ne misli na nju. Takav njihov stav je samo odlika dječaka koji tako zrelo razmišljaju i imaju osjećaja i sluha za osobe koje imaju poteškoća u životu. Njih dvojica su bili prijatelji sa svima, od najmlađih do najstarijih osoba.

Alija Hasagić Dubočanin biografija

Alija Hasagić Dubočanin je bosanskohercegovački književnik, rođen 1949.godine u Bosanskom Dubočcu.

Književnošću se počeo baviti još u srednjoj školi, a njegovo najznačajnije umjetničko djelo je “Dječja književnost naroda i narodnosti BIH u 20 knjiga”.

Nakon što je završio fakultet kratko vrijeme je radio kao profesor u Osnovnoj školi “Vladimir Perić” da bi uskoro nakon dobio mjesto urednika u izdavačkom preduzeću “Veselin Masleša” gdje je ostao sve do mirovine 2006. godine.

Svestran je književnik, u čijem se opusu nalaze romani, kratke priče, pripovjetke, pjesme i eseji. Bio je inicijator pokretanja tokom rata, a i uređivao je list za mlade “Lastavica” te novine za djecu “Vrelo Bosne”.

Njegov roman “Behar u Sarajevu”, u kojem su opisane prve dvije godine opsade u Sarajevu, smatra se jednim od najboljih književnih djela koji obrađuju tu tematiku.

Dobitnik je književne nagrade “Neven” za knjigu pripovijedaka “Brod na vidiku”, djelo koje je i analizirano.

Upravo su priče iz djela “Brod na vidiku” inspirirane životom i događajima u njegovom rodnom mjestu koje mnogo puta i spominje u djelu, a čini se mnogo više i rijeku Savu.

Stoga bi se on i mogao poistovjetiti sa mnogim likovima u djelu, a posebno sa središnjim likom u djelu – Akijem. Objavio je mnoge romane, pripovijetke, kratke priče, eseje, pjesme.

Autor: M.Š.