Crtice iz moje mladosti

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. Kao djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

Pripovjedač Janez (Ivan) u prvom licu iz sadašnje pozicije retrospektivno i uglavnom kronološki izlaže svoja sjećanja, a najranije od njih seže u treću godinu. Uz mnogo deskripcije slikovito govori o svom djetinjstvu prepunom suza i smijeha, o rodnom kraju i obitelji, a gotovo svaka crtica dotiče se teme majke, koja je glavna referentna točka u cijelom tekstu.

O majci pripovijeda s uzvišenim osjećajem ljubavi, poštovanja i žaljenja zbog njezina teškog života te zbog vlastitog odnosa prema njoj, koji nije uvijek bio prikladan. Majčine muke često uspoređuje s Kristovim mukama. Odnos prema majci možemo promatrati na dva načina. U prvome dijelu opisan je istinski osjećaj ljubavi prema majci, a u drugome dijelu taj se osjećaj prožima i uspoređuje s osjećajem ljubavi prema rodnoj grudi, i u konačnici, prema domovini, čiji simbol postaje majka.

Djelo tematizira socijalne probleme poput siromaštva i neimaštine, te društvene prilike iz toga vremena. Analizira međuljudske odnose i postavlja pitanje o pravim ljudskim vrijednostima, koje nisu materijalne. S obzirom na vrijeme kada je djelo nastalo, u njemu možemo naći nekolicinu arhaizama, ali unatoč tome, zahvaljujući vrlo sentimentalno obojenom i u pravom smislu literarnom jeziku kojim je pisano, djelo je vrlo blisko i današnjim generacijama čitatelja.

Iz mog života – Najraniji doživljaj

Pripovjedač po imenu Janez nas uvodi u svijet svojih sjećanja opisujući svoj najraniji doživljaj. Tada je imao tri godine, njemu i njegovoj obitelji u požaru je izgorjela kuća. Kao djeca uvečer su se igrali na vrhu Sv. Trojice u dolini čijega se nalazio mali grad Vrhnika jugozapadno od Ljubljane. Janez se sjeća svoje majke koja je preplašeno i zabrinuto promatrala požar.

Prisjeća se i stare kuće u kojoj su živjeli, koja je bila poprište njegove rane mladosti i samotnih dječačkih snova. Opisuje i školu koju je tada pohađao, naziva je “jedanaesta škola”. Škola bi počinjala još za vrijeme vrućih ljetnih dana, kada su sve okolne rijeke i potoci bili presušeni. Jedanaestu školu opisuje kao školu života, u kojoj je najviše toga naučio, premda je u životu mnogo studirao.

Jedanaesta škola

Janez se oprašta od “jedanaeste škole” sa žaljenjem. Morao je preseliti u novu školu koja mu se nimalo nije svidjela. Prvi dan škole obukao je novo odijelo iako mu je bilo suviše široko. Teška srca koračao je prema novoj školi dok ga je vodio brat. Na putu je slučajno pao u baru i zaprljao novo odijelo. Vratio se kući, gdje su svi zaključili da od njega nikada neće ništa biti. Uplakan se vratio u školu, u starom zakrpanom odijelu.

Drugi dan prozvala ga je nova učiteljica i pitala ga koliko je jedan plus jedan. Pitanje je smatrao smiješnim i uvredljivim te na njega nije htio odgovoriti. Na kraju je ipak odgovorio, ali u provokativnom tonu te je bio poslan u kut i k upravitelju. Upravitelj ga je okrivio da je posjekao mlado drveće kraj puta. Janez se branio, a onda mu je upravitelj rekao da ako već nije on, sigurno zna tko je to učinio i prozvao ga lažovom. Napustio je upraviteljev ured jecajući.

Suve kruške

Majka je čuvala suhe kruške zaključane u ormaru. Janez je u razgovoru sa sestrom Linom maštao o tome kako bi mogli doći do tih krušaka. Janez je osjećao strah i grižnju savjesti, ali je ipak odlučio otvoriti stražnji dio ormara i izvaditi kruške. To je postala svakodnevna rutina i već je nestalo osjećaja grižnje savjesti.

Sve dok jednoga dana majka nije otvorila ormar i uvidjela da krušaka nema. Pitala je tko je to učinio, a sestra Lina okrivila je Janeza. On je sve priznao i objasnio kako je to napravio. Tada se nešto dogodilo, što ga još i danas ispunjava grozom: majka ga nije udarila ni rekla prijekorne riječi, već je sakrila lice u ruke i zaplakala.

Datule

Kada je završio drugi razred osnovne škole, Janez je postao ministrant. Te je godine bio posebno miran i sretan i osjećao je kao da je riješen svih grijeha. Na mladoj misi prenosio je teško evanđelje s jednog oltara na drugi, što mu nije bilo lako jer je bio gladan. Mladi kapelan nagradio ga je poklonivši mu groš. Prva mu je pomisao bila da ga pokaže majci jer bi ona sigurno zaplakala kada bi vidjela to čudo.

Na putu kući mučila ga je kušnja da kupi neki slatkiš ili voće. Kod djevojčice u šarenoj haljinici kupio je datulje i ostao bez groša. Od grižnje savjesti nije je mogao ni pojesti jer njegova majka već tjednima jede samo kukuruzni kruh. Molio je Boga da umre. Na kraju je sve priznao majci, a ona se nije ljutila, samo ga je zagrlila i zaplakala.

Sveta Pričest

Janez skupa s petero braće i sestara sjedi za stolom, čekaju majku da donese večeru. Već su bili očajni koliko su je čekali. Mislili su da majka ne misli na njih, nego namjerno zastaje na ulici i priča sa susjedima. Odjednom su se vrata otvorila i pojavila se majka, uplakana i uplašena jer joj nisu prije dali kruha. Janez iz sadašnje perspektive zaključuje da su zbog takvog ponašanja prema majci rano ostali bez nje i da zbog toga u njihovim srcima i djelima nema radosti.

Usred života

Janez se prisjeća zaselka koje se zove Mavsarovo brdo. Tamo su imali daleku majčinu svojtu, koja je kasnije preselila u Ameriku. Bili su siromašni i škrti ljudi. Imali su troje djece, Janez ih se sjeća kako su bosi pognuti nosili kroz šumu teške torbe pune jabuka.

Opisuje svoj prvi susret sa smrću. Umro mu je djed. Promatrao ga je kako leži na krevetu siv i ukočen. Tada je prvi put vidio da otac plače. Toga dana lijevala je kiša. U to rano doba još se u dva navrata susreo sa smrću. U susjedovoj sobi u kolijevci ležalo je dijete. Janez je mislio da spava, ali kada ga je dotaknuo, shvatio je da je dijete mrtvo.

Treći put vidio je preplašenog konja kojemu je iz usta izlazila pjena. Ošamućen je vukao kola svom snagom. Srušio se i njegova se krvava utroba prosula po zemlji.

Najljepša slika iz Janezovih mladih dana je Ljubljana. Promatrao je njezinu ljepotu i odsjaj sa vrha Sv. Trojice. Jednom je na školskoj svečanosti učitelj napisao Janezu pjesmu u čast Marije Terezije koju je morao naučiti. Dok je recitirao pjesmu, promatrao je bljesak svjetlosti iz Ljubljane. Tamo je vidio sebe, u životu punom čiste ljepote, a ne u ovom teškom životu punom gorčine.

Nakon toga njegovo srce je ispunila gorčina: zamrzio je svoj život kakav je bio tada, za sebe kaže da je postao odvratan i zao, više nikoga nije volio, pa ni majku. Rekli su mu da se razbolio i preležao je tjedan dana. Jedne se večeri probudio, a kraj kreveta je stajala stara majka i držala upaljenu svijeću. Pitala ga je što bi htio, a on je odgovorio da bi htio u Ljubljanu. Drugo jutro bio je zdrav. Zaključio je da je njegova duša preselila u Ljubljanu i tamo živjela zasebnim životom.

Njegov književni put počeo je s motivom šljiva. Rane, sitne šljive, koje naziva ranke, za njega su bile rajsko voće i u njihovu čast sastavio je pjesmu. Pjesme iz školske čitanke bile su mu odvratne. Knjige koje je čitao kod kuće bile su sasvim drugačije. Sve što je čitao shvaćao je kao da se stvarno dogodilo.

Mjesec dana radio je kao pastir kod susjeda, za što je bio plaćen jednim komadom kruha dnevno. Priznaje da nije bio dobar za taj posao jer je bio previše zanesen promatrajući oblake dok su krave slobodno hodale.

Došao je taj dan kada je napokon selio u Ljubljanu. To što mu se dosad činilo kao bajka odjednom je postalo stvarnost i nije više bila lijepa. Uoči odlaska u Ljubljanu, majka je prešla preko praga i pogledala ga, a njega je prožeo osjećaj da je u tom pogledu upoznao nju, cijeli svoj dom i svoj život od rođenja.

Jutro kada je odlazio bilo je maglovito i hladno. Pozdravio se s obitelji i sjeo u kočiju. Na putu je promatrao Vrhniku i divio se svemu što mu je dotad bilo mrsko. Teška srca oprostio se s majkom.

Školski drugovi

U Ljubljani je stekao školskog prijatelja Gašperina. Gašperin nije htio učiti jer je prezirao školske knjige. Prema nastavnicima je bio nemilosrdan. Janeza je volio jer mu je pisao zadatke. Na kraju je odustao od škole u četvrtom razredu.

Nakon mnogo godina ponovno su se susreli. Gašperin mu je ispričao da je otišao u vojsku i nakon toga u Ameriku. Tamo se oženio i dobio dva dječaka. Sada se vratio po majku da i nju odvede u Ameriku.

Desetica

Kada je imao dvanaest ili trinaest godina, živio je u jednoj sobi s ostalim školskim prijateljima. To jutro padala je kiša i bilo je mračno. Obuzela ga je nemilosrdna tuga od otrovnog zagušljivog zraka u sobi. Taj zrak učinio mu se kao slika njegova života. Izašao je na ulicu i pokisnuo. Bio je gladan. Došao je u školu koja mu se činila tuđa i neprijatna.

Dobio je obavijest da je primio pismo. Pismo je poslala majka, prepoznao je njezin nevješti rukopis jer ona je naučila pisati od njih, djece. Poslala mu je novac (deseticu – deseti dio forinte). Znao je da je to bila posljednja desetica koju je majka imala. Zajecao je i zamislio majku kako ga gleda, nasmiješena. Odjednom su se oblaci razmaknuli i sunce je zasjalo kroz prozor.

Otkad majke više nema, dani su mračni i pusti sve do noći.

Šoljica kafe

Prije petnaest godina došao je kući i ostao tamo tri tjedna. Cijelo to vrijeme bio je potišten i zlovoljan. Prve noći čuo je da majka plače. Druge noći preselio je spavati na tavan, gdje je pisao svoje prve ljubavne pripovijetke.

Zaželio je popiti crnu kavu. U kući nije bilo ni kruha, a kamoli kave. Kada je to rekao majci, pogledala ga je i nije ništa odgovorila. Vratio se na tavan i nastavio pisati. Začuo je korake, bila je to majka i donijela mu je šalicu kave. Rekao joj je da sada ne želi i da ga ostavi na miru. Kad joj je to rekao, zadrhtala joj je ruka. Ipak je popio kavu.

Tri ili četiri godine kasnije, u tuđem svijetu, tuđa mu žena nosi šalicu kave. Svaki put osjeti snažnu bol u srcu.

Naš laz

Lazi su male kotline među provalijama. Na dnu lazi ograđen je mali komadić zemlje koja se obrađuje. Takva polja na kojima se uzgaja krumpir, grašak i ostalo povrće vlasnici iznajmljuju najsiromašnijm seljacima. Zbog toga ih seljaci vole i cijene puno više nego drugi, koji mogu uzeti puno veće posjede u zakup. Seljačka krv očituje se u tome što nakon što seljak napusti rodno mjesto, najprije tuguje za njivom i siromašnim lazom, a tek kasnije za majkom, sestrama i braćom.

Janezova majka bila je seljanka cijeli život. Kada je bio nasamo s njom, često je govorila o ljepoti horjuljskih bregova. Iako su se svakog ljeta dogovarali da će otići tamo, nisu stigli jer je majka prije toga umrla. Zadnji put ga je pitala hoće li ići tri tjedna prije svoje smrti, iako je bila već jako bolesna. I danas Janez osjeća majčinu čežnju za izgubljenom grudom.

Njihov laz bio je njihovo najveće blago. Janez se ne sjeća točno kako, ali odjednom taj pedalj zemlje više nije bio njihov i to ih je jako pogodilo. Nakon što se to dogodilo, majka je oboljela. Kada je umrla, njeno je lice bilo lijepo i mirno, a takvo je i danas u njegovu srcu i mislima.

Čvarkov kolač

Kad je Lenart posjećivao školu, jako je zavolio gospodina Julčeta. Učitelj mu je zadao da svakog četvrtka i nedjelje poučava gospodina Julčeta. Julče je bio snažan, veseo i nestašan dečko. U pokladnu nedjelju Lenard je išao k Julčetu, a majka mu je rekla neka donese čvarkov kolač.

Dočekala ga je sobarica i pitala ga što tamo traži i zar ne vidi da gospoda ručaju. Lenart je pomislio da je bolje da se okrene i ode, ali je ipak odlučio ući. Čim je ušao, dočekali su ga komentari tko je on, koliko je blata donio i nije li pogriješio put za štalu. Ugledao je Julčeta i pokraj njega psa. Naredio je psu da zareži na Lenarta.

Neki čovjek istjerao ga je van, a njegova je jedina misao bila čvarkov kolač koji je bio razbacan na podu oko psa. Na putu kući susreo je neku staru ženu, koja je vidjela da je uplakan te ga je ponudila žutim kolačićem od boba koji je nosila u svežnju.

Stigao je do krčme u kojoj se slavilo nečije vjenčanje. Ušao je u krčmu i neki momak ga je ponudio vinom i čvarkovim kolačem. Lenart je trpao u kaput komadiće kolača i popio vino. Pijan je stigao kući i našao majku kako čita knjigu o Kristovim mukama. Majka ga je pitala je li pijan, a on je priznao da je. Lenart je izvadio čvarkov i bobov kolač i rekao da su mu sve to dali Julčetovi. Majka je rekla da su oni dobri ljudi iako su bogati, te da se pomoli za njih. Lenart je samo odgovorio da neće, a njegovo je srce obuzela hladnoća.

Grijeh

Majka je rano stigla u grad, pred školu. Došla je iz sela, koje je bilo udaljeno četiri sata hoda. Čizme i suknja bile su joj blatnjave. Nosila je košulje i par čizama te maramu u koju je stavila deseticu, sve za Jožeta. Bila je umorna i gladna, nije kupila kruha, samo da bi mogla deseticu dati Jožetu.

Škola je završila i mnoštvo đaka je počelo izlaziti, a među njima i Joža. Zapazio je svoju majku u seljačkoj suknji, muškim blatnjavim čizmama, s maramom na glavi i nezgrapnim kišobranom u ruci. Neki kolega pitao ga je nije li to njegova majka. Joža je odgovorio da to nije njegova majka. Stidio se njezina izgleda i svežnja u kojemu su bile nove košulje, koje je majka noću šila, i po kojima su kapale njene suze.

Sakrio se u gomili, a majka je stajala i gledala brižnim očima. Joža je otišao u svoj stan, a majka je čekala još sat vremena. Bila je zabrinuta što Jožeta nema i pomislila ne leži li možda bolestan u stanu i doziva svoju majku te je pohitala tamo dok su joj noge drhtale.

Kad je stigla u stan, vidjela je da je Joža tamo. Pitala ga je kad je stigao i zar je nije vidio da ga je čekala, a on je odgovorio da je nije vidio. Poslije podne pratio je majku kroz grad kada se vraćala kući. U srcu je plakao. Putem je sreo kolege, pa i onoga kojemu je rekao da to nije njegova majka, ali više ga nije bilo stid, sada bi najradije glasno kliknuo i svima pokazao svoju majku.

Hodao je uz svoju majku kao Juda uz Krista i njegovu dušu teško je pritiskao njegov grijeh. Kada se majka pozdravljala s njim, došlo mu je da klekne i sakrije glavu u njeno krilo, te da joj prizna da ju je zatajio, ali nije rekao ništa osim zbogom.

Otišao je kući i zaplakao, ali njegov je grijeh i danas isti kao i toga dana, a njegov život prepun žalosti i patnje.

Djeca i starci

Djeca su voljela razgovarati prije spavanja. Iako su to uvijek bile lijepe priče, jedne je večeri najstarija sestra Lojska rekla da je otac “pao” u Italiji, misleći pod tim da je poginuo u ratu. Djeci nije bilo jasno kako to da se neće vratiti ako je “pao”. Najmlađi brat Tonček imao je četiri godine i razgovarao je sa sedmogodišnjim Matijčem. Matijče je poput tate htio ići u rat i Tonček ga je upozorio da je još premlad.

Najsitnija među njima, Milka, pitala je da joj objasne kakav je to rat. Matijče je objasnio da je rat kada se ljudi kolju noževima i pucaju puškama. Milka je pitala zašto, a on joj je odgovorio za cara. Ponovno je rekao da će i on poći u rat protiv neprijatelja. Milka je pitala kako izgleda neprijatelj i ima li rogove. Tonček je odgovorio da ima, a Matijče da misli da nema. Zatim se javila Lojska i objasnila im da su neprijatelji ljudi poput njih.

Tonček je upitao kako je to kad čovjek padne u ratu, a Matijče mu je objasnio da to znači da su ga dotukli do smrti. Tonček je rekao da mu je otac obećao donijeti pušku, a Lojska mu je još jednom objasnila da neće dobiti pušku jer su oca dotukli do smrti. Za to su vrijeme pred kućom sjedili djed i baka u tišini i bez suza.

Šeširići

Na brijeg su došli učenici iz trećih i četvrtih razreda škole iz predgrađa. Njihovi šeširići bili su razbacani. To su bili skromni, iznošeni i zastarjeli slamnati šeširići. Djeca su se igrala na livadi. Na posebnom stolu bili su lijepo složeni šeširići, koji su se razlikovali od ostalih. Bili su nviji i pripadali su gospodskoj djeci. Ona su stajala uz livadu i nijemo promatrala veselu djecu kako se igraju na livadi.

Na stolici je visio šeširić djeteta jedinca.  Takvi šeširići nisu se mogli naći u trgovinama, bio je posebno ukrašen. Na zemlji je ležao šeširić bez oblika, siromašan i zgažen. Pripadao je djetetu bez majke.

Janezu se i danas čini da vidi ta mlada lica, uplakana i vesela, ali ona više nisu bila dječja lica.

Lisac

Imali su lisca koji je bio privezan. Jedno jutro Janez ga je našao mrtvog i obješenog. Dugo su žalili za njim. Nedugo zatim kupili su ponovno lisca. Prvu noć bio je pokraj njegove sobe, probudio ga je njegov lavež. Drugi dan privezali su ga van, na lanac i postavili su mu prostranu kućicu. Iako je lanac bio dogovoljno dugačak da se lisac mogao šetati, on se skrivao u kućici. Iskopao je i duboku jamu preko noći da bi se u njoj mogao skrivati.

Jednoga dana služavka je primijetila da je nestala najljepša kokoš. Nisu je pronašli kod lisca, ali je ostala sumnja. Preselili su ga dalje od kokoši. On je, međutim, vukao svoju kuću i približavao se zečevima. Jednoga je dana zaklao pilića.

Morali su ubiti lisca, a njegovo krzno poslužilo je kao tepih ispred Janezove sobe, na njegovo zaprepaštenje.

“Domovino, ti si kao zdravlje”

Đuro je prije petnaest godina napustio domovinu i otišao u svijet. Radio je u tvornici u Njemačkoj po cijele dane. Zbog toga se razbolio i postalo je jasno da ne može više raditi. Odlučio je spremiti stvari i vratiti se u domovinu. Kada je stigao, bio je iznimno radostan ugledavši rodni kraj.

Susreo je susjeda Jovu koji ga je jedva prepoznao. Upitao ga je je li mnogo zaradio u inozemstvu, a Đuro mu je odgovorio da je zaradio bolest i da je došao umrijeti u domovini. Ovdje nije imao ni kuću ni zemlju te je odlučio otići u šumu. Umro je u staji sa žaljenjem što je potratio život u tuđoj zemlji.

Lijepa naša domovino

Janez je promatrao vojnike koji su marširali prema željezničkoj stanici. Dan je bio kišan i hladan. Uz vojnike u kolonama su koračali muškarci, žene i djeca i čuo se njihov vapaj. Janez je gledao snažnog vojnik pokraj kojeg je koračala žena i vukla malog dječaka. Žena je plakala te ga je molila da se vrati, a on joj je odgovorio da će primati novac svaki dan.

Pogledao je drugog vojnika koji se pozdravljao s ocem i još jednog koji se pozdravljao s majkom. Majka ga je promatrala kao da ga gleda posljednji put, a on ju je molio da se vrati kući.

Janez je slušao govor nekog gospodina o boju za domovinu. Završava mišlju da je za domovinu vrijedno dati najplemenitiju krv i najbolji život.

Vrsta djela: crtice

Vrijeme radnje: kraj 19. i početak 20. stoljeća

Mjesto radnje: Vrhnika, Ljubljana

Likovi: Janez i njegova majka su glavni likovi, a ostali se povremeno spominju, među njima su: otac, petero braće i sestara, učiteljica, upravitelj škole, prijatelj Gašperin, Lenart, Joža, Đuro.

Analiza likova

Janez je glavni lik i pripovjedač. Iz današnje perspektive govori o svom djetinjstvu i odrastanju. Prikazan je kao hipersenzibilan dječak s velikom naklonošću prema majci. Uz to zanesen je ljepotom prirode i ljubavi prema životinjama. Djelo je prožeto njegovim osjećajima: od straha prema tuđem i nepoznatom, ljubavi, snovima i težnjama za boljim i sretnijim životom, žaljenjem, grižnjom savjesti. Posebnu naklonost pokazuje i prema rodnom kraju. Iako je njegov život tamo bio pun gorčine i težio je odlasku u Ljubljanu, kada je taj dan napokon došao, uvidio je pravu vrijednost mjesta u kojem je rođen.

Majka je bila seljanka i živjela je težak život u siromaštvu. Nije bila pismena, već je od djece naučila osnovno pisati i čitati. Majka je prikazana kao nesebično biće s beskrajnom ljubavi prema svojoj djeci. Cijeli svoj život odricala se svega samo da bi svojoj djeci omogućila čak i više od vlastitih mogućnosti. Nakon gubitka zemlje koju su zakupili, oboljela je i ubrzo umrla. Majčina dobrota i ljubav često je idealizirana, a njezin lik prikazan je bez bilo kakve mane.

Ivan Cankar biografija

Ivan Cankar rođen je u Vrhniki 1876., gdje je završio i osnovnu školu. Vrlo rano, već u srednjoj školi počeo se baviti književnim radom i surađivao je u srednjoškolskom udruženju “Sloga”. Po završetku srednje škole upisao je građevinski fakultet u Beču, ali je već nakon mjesec dana odustao i upisao romanistiku i slavistiku.

U Beču se bavio literarnim radom i proveo tamo deset godina. Bio je aktivan i u politici te se kandidirao na izborima za državni sabor.

Pisao je poeziju (zbirka pjesama Erotika) i prozu, poglavito zbirke crtica, novela i pripovijesti: Vinjete, Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, Tuđinci, Sluga Jernej i njegovo pravo te roman Martin Kačur. Uz poeziju i prozu pisao je i dramu, a najpoznatije su njegove drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Šentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

Ostavio je velik odjek u književnosti, zalagao se za moderne poglede na umjetnost, a u politici za ideju jugoslovenstva. U njegovim su djelima slikovito prikazane društvene prilike u Sloveniji početkom dvadesetog stoljeća. Umro je u Ljubljani 1918.

Autor: M.F.