Crveno i crno – kronika XIX. stoljeća roman je francuskog autora Stendhala. Objavljen je 1830. godine u Francuskoj i predstavlja jedno od najpoznatijih i najutjecajnijih europskih djela devetnaestog stoljeća. Svrstava se u vrstu romana o odgoju (njem. bildungsroman). To je vrsta romana koji prati formiranje osobnosti i odrastanje glavnog lika. Primjeri takvog romana iz svjetske književnosti je Voltaireov Candide, a iz regionalne U registraturi Ante Kovačevića.
Stil pisanja ovog romana je većinom klasicistički: protagonist Julien Sorel nastoji se vladati dostojanstveno i racionalno, a strast i maštanje smatra nedoličnima. Također, ističu se i moralne vrijednosti, čast i hrabrost, kao nešto čemu treba težiti. U romanu se naslućuje i romantizam kao oprečnost klasicizmu: Julien je rastrgan između umjerenosti, pobožnosti, čestitosti i ljubavi te strasti prema svojim ljubavnicama. Zbog ljubavi na kraju tragično propada i umire, iako je intelektualac kojem se predviđala uspješna karijera.
Pripovjedač romana je sveznajući, on nije subjektivan i nepristrano pripovijeda i opisuje sve likove. Radnja teče kronološki, ali se Stendhal povremeno služi tehnikom retrospektive kako bi čitatelje upoznao s događajima koji su prethodili te ishodno doveli do trenutne situacije ili ponašanja likova.
Ovaj je roman zaista kronika devetnaestog stoljeća, zato što opisuje najmoćniju državu u Europi – Francusku – nakon pada njezinog najslavnijeg cara, Napoleona. U vrijeme radnje ovog romana opet je zaživjela aristokracija i društvo je izrazito podijeljeno na slojeve (Sorel ih naziva kastama). U salonima Pariza kroji se politika cijele države, a jaz između bogatih i siromašnih, provincije i Pariza osjetan je.
U naslovu romana mogu se primijetiti metafora i antiteza kojima se objašnjava ideja djela. Metafora je u tome što crveno simbolizira vojnika (vojnik se bori u ratu gdje je proliveno mnogo krvi), a crno simbolizira svećenički red (radi svoje crne mantije). Antiteza je ta što su ta dva životna poziva, to jest karijere, međusobno potpuno oprečni.
Roman Crveno i Crno je moguće podijeliti na dva djela: prvi je kada je Julien boravio u gradiću Verrièresu, a drugi kada je iz njega otišao.
U ovom romanu vidi se kako postoje ljudi koji su, bez obzira na svoj stalež i podrijetlo, predispozicionirani za veće uspjehe od svojih vršnjaka ili sugrađana. Uočavamo kako je pobožnost i bezgrešnost svećenika u francuskoj crkvi devetnaestog stoljeća gotovo nemoguća jer svi ljudi, čak i u mantijama, željni su novca i uspjeha, koji itekako diktiraju društveni status.
Unutarnji sukobi Juliena Sorela (staloženost-strastvenost, pobožnost-blud, pokornost- licemjere) vrlo su učestali.
Autor na satiričan način opisuje francusko društvo. Ono u provinciji je pohlepno, zajedljivo, malograđansko. U Parizu se, pak, svi bore ući u najbolje salone, dobiti titule, upoznati utjecajne ljude, biti odmjereni i načitani itd. Osim po materijalnom statusu i društvenim slojevima, ljudi su podijeljeni i politički, što čak i u istom društvu može prouzrokovati raskol.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: može se odrediti vrlo precizno – devetnaesto stoljeće, kasne dvadesete i početak tridesetih godina. To možemo zaključiti po povijesnim činjenicama (pad Napoleona, povratak dinastije Bourbon) koje Stendhal opisuje.
Mjesto radnje: grad na istoku Francuske, Verrières, veći grad Besançon u istoj pokrajini, Pariz, Strasbourg, London.
Tema djela: postoji nekoliko tema; možemo pratiti Sorelov osobni razvoj iz tesareva sina iz provincije u jednog od najpoznatijih ljudi u Parizu, njegov ljubavni život i strast koju je gajio prema gospođi de Renal i gospođici de La Mole, njegov preobražaj da je od budućeg svećenika postao tajnik u službi pariškog vojvod itd.
Ideja djela: Sorelov sukob između časne titule vojnika koju on strastveno želi, ponukan Napoleonovim uspjesima, i svećeničkog poziva koji bi mu omogućio utjecaj, moć i lagodan život.
Kratak sadržaj
Na početku nas autor upoznaje s provincijskim gradićem Verriersom, navodno jednim od najljepših u pokrajini Franche-Comte. Verrières se nalazi u blizini francusko-švicarske granice i zaštićen je Alpama te kroz njega teče rijeka Doubs. S planine se spušta potok koji je gradiću, kako kaže autor, donio izvjesno blagostanje, jer su se na njemu sagradile mnoge pilane: “To je vrlo jednostavna industrija i ona donosi izvjesno blagostanje većini stanovnika, koji su više seljaci nego građani.”
Osim drvne industrije, gradić privređuje od tvornice šarenog platna Mulhouse, koja je glavni izvor prihoda većine kućanstava u Verrièresu. Gradom vlada izvjesni gradonačelnik, gospodin de Renal. Gospodin de Renal opisan je kao primitivni, samozadovoljni i uobraženi čovjek. On je vlasnik tvornice čavala te najljepšeg vrta u gradu. U vrtu gradi zidove i terase jer su to statusni simboli koje će primijetiti i sugrađani, pa i pokoji zalutali putnik u gradu.
Ugled gospodina de Renala porastao je kada je bilo potrebno obnoviti potporni zid na javnom šetalištu. S obzirom na to da se gradić nalazi na alpskom području, jake padaline bi svakog proljeća izbrazdale šetalište i učinile ga neprohodnim. Gradonačelnik je obnovio zid i proširio šetalište nazvano “Šetalište vjernosti”. Pripovjedač, iako nije politički istomišljenik gradonačelnika, hvali gradonačelnikov potez. Narator zamjera jedino način na koji vlast daje podrezivati platane, na kako on veli, barbarski način.
Gospodin de Renal je u sukobu s drugim bogatašima iz grada. Među njima je i gospodin Sorel. On i njegovi sinovi vode uspješnu pilanu i imaju novaca, iako su neugledni i ne mare previše za političke poslove i ugled. Međutim, jedan od sinova gospodina Sorela se razlikuje od ostatka obitelji. On se zove Julien, ima devetnaest godina i zna latinski. Njegovi učitelji su bili smijenjeni župnik Chelan i major-kirurg koji je nedavno preminuo i ostavio Julienu svoje knjige. Svećenik ga je naučio Bibliju napamet, a kirurg o pojmu časti i o Napoleonovim bitkama.
Kako je gospodin de Renal u očima svojih sugrađana htio biti uglađen i moderan, ponudio je Julienovom ocu da Juliena zaposli kao učitelja svoje djece. Sorel stariji je pristao da de Renal Julienu plaća trideset i pet franaka i kupi mu novo odijelo te mu osigurava postelju i hranu.
Julien dolazi u kuću obitelji de Renal. Prvo upoznaje gospođu de Renal koja ga s vrata nije prepoznala. Ona se bojala da će učitelj njezine djece biti strog i hladan čovjek pa joj je laknulo kada se uvjerila da Julien nije takav: “…kad spazi pred ulazom lice mlada seljaka, gotovo još djeteta, neobično blijedo i zaplakano. (…) Taj je mali seljak bio tako bijele puti, njegove su oči bile tako blage…“.
Juliena se gospođa de Renal također dojmila: “Uskoro, zapanjen njenom ljepotom, zaboravi sve, pa i to, zbog čega je došao. (…) Gospođa de Renal ostade bez riječi; bili su dovoljno blizu jedno drugome da se gledaju. Julien nije nikada vidio nikoga tako lijepo odjevena, pogotovo ne ženu tako divne puti, koja bi s njime razgovarala blagim glasom.”
Julien je, još pomalo zabrinutoj gospođi de Renal, obećao kako neće grditi niti kažnjavati njezinu djecu. Kada se upoznao s gospodinom de Renalom, djecom i služinčadi, Julien je zamoljen da pročita nekoliko ulomaka iz Biblije i da pokaže što zna. On je, govoreći napamet naučene tekstove na latinskom, ostavio sve prisutne u prostoriji ugodno iznenađenima. Tako mu je porastao ugled u kući i shvaćen je ozbiljno.
Julien na početku nije volio djecu kojoj je bio učitelj, iako su ona njega obožavala: “Ma što ti dječaci činili, on se nije nikada uzrujavao. Hladan, pravedan, ravnodušan, a ipak voljen…“. Gospođu de Renal je izbjegavao. Mrzio ju je zbog njene ljepote i krepkosti.
U Juliena se zaljubljuje sobarica obitelji Renal, Eliza. Iako su se izbjegavali, gospođa de Renal i Julien međusobno su osjetili privlačnost jedno za drugoga. Međutim, gospođa de Renal (Louise) nije si ništa predbacivala jer do sada još nije osjetila ljubav pa je ni sada nije znala prepoznati.
Sluškinja Eliza naslijedila je neko sitno bogatstvo u susjednom gradu. Na ispovijedi kod župnika otkrila je svoje namjere da se želi udati za Juliena. On ju, bez obzira na župnikov pritisak, odbija. Župnik je u Julienu prepoznao želju za svjetovnim uspjehom, ali i manjak duhovnosti koja bi trebala krasiti svećenika: “…budite radije dobar građanin, poštovan i obrazovan, nego svećenik bez poziva.”
Saznavši da je Julien odbio Elizu, Louise se razveseli i ozdravi od groznice u koju je pala tog dana. Obitelj je otišla na svoje imanje u obližnje selo Vergy, a s njima i posluga i Julien. Želeći se svidjeti Julienu, Louise je sve više pažnje posvećivala svom izgledu. U Vergy dolazi Louiseina prijateljica gospođa Derville. Ona, Louise i Julien svake su večeri sjedili do kasno u vrtu i razgovarali. Gospodin de Renal u gradu je obavljao poslove i nije često bio prisutan.
Jedne večeri Julien odluči primiti Louise za ruku u jednom takvom razgovoru u vrtu. Iako se prvo opirala, Louise je na kraju ostavila svoju ruku u Julienovoj. Gospođa Derville nije ništa primijetila jer je Julien nesmetano i živahno vodio razgovor.
Sljedeće jutro sluge su u kućanstvu obnavljale sve slamnjače. Julian je u svojoj sakrio sliku Napoleona koju mu je darovao pokojni major-kirurg. U strahu da netko od posluge vidi tu sliku (Julien je mogao biti protjeran jer u to vrijeme nije bilo povoljno biti Napoleonov pristaša), on moli Louise da se ušulja u njegovu sobu i iz slamnjače izvuče kutijicu u kojoj je slika, ali da ne pogleda u nju. Ona pristaje ,ali javlja se ljubomora da je u kutijici možda slika žene koju Julien ljubi. Kasnije će se uvjeriti da nije.
Iako je među Julienom i gospodinom de Renalom postojala napetost, de Renal sebi nije smio dopustiti sukob s Julienom jer je on uvijek mogao otići raditi kod de Renalovog najgoreg suparnika, gospodina Valenoda.
Louise je pomislila da je možda zaljubljena u Juliena. Ta joj misao o preljubu nije dala spavati i postala je jako prestrašena i uznemirena. Kao krotka i pobožna, bogata baštinica odrasla u samostanu, jako se bojala božje kazne.
Juliene je jedno jutro dobio dopust od tri dana i otišao je na put, u posjet svom prijatelju Fouqueu. Fouqué je bio bogati trgovac drvom koji je živio na planini dosta udaljenoj od grada. Prelazeći preko planine na putu do svog prijatelja, Julien opazi malu spilju koja mu se svidi toliko da u njoj odluči prenoćiti. Ta će spilja kasnije biti vrlo značajna.
Sljedeći dan Julien je stigao kod svoga prijatelja Fouquéa. On, oduševljen Julienovom pameti, nudi mu posao svoga pomoćnika, koji bi mu bio puno bolje plaćen od učiteljskog posla. Međutim, Julien se na tu ponudu uvrijedio: “Ta je ponuda ozlovoljila Juliena; ona je smetala njegovom ludom zanosu…“.
Zbog tenzija između svog supruga i Juliena, Louise je strahovala da će ih Juliene napustiti i postati učitelj djeci gospodina Valenoda: “…gospođa de Renal se divila njegovu duhu i njegovoj ljepoti, a zbog mogućnosti da ode, što joj je dao naslutiti, njeno je srce krvarilo.”
Jedne večeri, Julien je na uho gospođi de Renal šapnuo kako će doći u njenu sobu u dva sata ujutro: “Nekoliko sati kasnije, kad je Julien izlazio iz sobe gospođe de Renal, moglo se, u stilu romana, reći, da nije imao ništa više da želi“. Julien i Louise su postali ljubavnici. On se prema njoj odnosio podosta hladnije i umjerenije nego ona prema njemu, i to zato što se bojao grižnje savjesti i vječite poruge ako se udalji od svojih ideala i ponašanja kakvog je odlučio da se drži. Zbog toga je Louise bila neprestano u strahu da je on ne voli.
Sljedeće večeri Julien je opet otišao u gospodaričinu sobu. Bio je potpuno prepušten ljubavi i tu večer se gotovo potpuno oslobodio svoje hladnoće i ukočenosti.
U grad je jednog dana došla obavijest da će ga uskoro posjetiti kralj. Svi su bili vrlo uzbuđeni i počeli su preuređivati kuće, ulice… Louise je, s obzirom na svoj visok položaj u gradu, uredila da Julien bude uzet u počasnu gardu koja će dočekati kralja. Dok je bio u gradi, cijelo društvo mu se divilo, ali i ogovaralo ga. On je također tog istog dana bio pratnja i svom starom prijatelju župniku Chelanu, koji je sudjelovao u kraljevoj posjeti lokalnoj kapelici. Julien je sudjelovao u svečanosti.
Najmlađi sin u obitelji de Renal, Stanislas-Xavier oboli od groznice. Louise je smatrala kako je to božja kazna za nju jer je učinila preljub. Prijeti Julienu da će svom suprugu reći sve za njihovu aferu. “Ona je uvjerena da ubija svog sina ako mene ljubi, a međutim me nesretnica voli više nego svog sina“.
Julien odluči bdjeti nad Louise kako ih ona ne bi odala svom mužu. Stanislas-Xavier se izliječio od groznice, ali je Louisein um spoznao veličinu grijeha koji su ona i Julien počinili i nije se mogla smiriti: “Julien je uzalud nastojao da umiri tu uznemirenu dušu. Ona bi uzela njegovu ruku i obasula je poljupcima. Zatim bi pala u mračno sanjarenje…“.
Sluškinja Eliza saznala je za aferu svoje gospodarice i Juliena. Ljuta na Juliena jer je odbio njezinu ruku, povjerava se gospodinu Valenodu. On je pak mrzio Juliena jer mu je pošlo za rukom osvojiti Louise, a Valenod je to pokušavao godinama. Služavka i on su iz zavisti, svako iz svojih razloga, odlučili poslati anonimno pismo gospodinu de Renalu u kojem mu govore za aferu njegove supruge i učitelja.
Louise i Juliene saznavši za pismo koje je poslano kuju plan. Odlučuju sami napisati anonimno pismo uz pomoć slova izrezanih iz knjige. Pred gospodinom de Renalom Louise će glumiti kako je to pismo primila od nekog nepoznatog čovjeka u selu i kako je potresena sadržajem pisma. Predat će pismo svome suprugu koji će zaključiti kako su sve to ljubomorni pokušaji njegovog neprijatelja Valenoda.
Plan je uspio, a gospodin de Renal je prestao sumnjati u nevjeru svoje žene. Međutim, sumnju su opet pokrenula ogovaranja u gradu. Na kraju je Julien bio prisiljen otići u Besançon, u sjemenište gdje će završiti nauke kako bi postao svećenik. Župnik Chelan pronašao je mjesto u sjemeništu i preporučio Juliena.
Kada je Julien došao u Besançon, ušao je u neku gostionicu kako bi doručkovao. Tamo je upoznao gostioničarku Amandu Binet koja mu se svidjela i dala mu upute kako da se opet sastanu. Julien je bijesan otišao iz gostionice kada ga je Amandin zaručnik grubo odmjerio.
Kada je Julien došao u sjemenište, upoznao je opata Pirada koji je vodio sjemenište. On je bio prijatelj župnika Chelana i prihvatio je Juliena u sjemenište jedino zbog župnikove preporuke.
Julien je krenuo pohađati satove nauke u sjemeništu. Njegovi kolege nisu mu se svidjeli – nisu bili produhovljeni, već su ih samo zanimali tjelesni užici. Također, oni su bili jako ljubomorni i sjetni prema Julienu jer se isticao svojom pokornošću i talentom u naukama, primjerice u latinskom. Zamjerali su mu jer se ističe svojim razmišljanjima, a ne slijedi slijepo autoritet koji mu se nameće. Smetala im je i njegova ravnodušnost prema svim materijalnim stvarima koje su njih oduševljavale (primjerice blagdanski ručak).
U međuvremenu je opat Pirad primio nekoliko pisama od gospođe de Renal. On ih nikada nije predao Julienu jer ih je smatrao pogubim za njega. Zato je Julien mislio kako su ga u sjemeništu svi zaboravili. U posjet mu dolazi prijatelj Fouqué. Obavještava Juliena kako se Louise predala vjeri i molitvi.
Profesor crkvenog govorništva Chas-Bernard bio je oduševljen Julienom na svojim predavanjima. Zadužio ga je da sutra zajedno urede katedralu i da s njim sudjeluje u procesiji blagdana Tijelova. Julien je odlično odradio dani zadatak. Međutim, na misi je uočio Louise i gospođu Derville. Louise se onesvijestila kad ga je ugledala, a gospođa Derville ga je otjerala.
Po preporuci Chasa-Bernarda, opat Pirad imenuje Juliena novim crkvenim repetitorom. To je bilo Julienovo prvo unapređenje. Može se uočiti sklonost opata Pirada prema Julienu: “Da, dijete moje, ja sam ti sklon…Opažam u tebi nešto, što prosječan čovjek ne voli.”
Otkad je unaprijeđen, kolege su Juliena počeli manje prezirati. Došlo je vrijeme ispita u sjemeništu. U svakom je predmetu Julien bio prvi ili drugi po znanju. Međutim, na ispitu o crkvenim ocima namješteno mu je da bude sto devedeset osmi. To je tako uredio opat de Flair. On je bio veliki neprijatelj opata Pirada, dakle i njegovog štićenika.
Julien je jednog dana primio pismo iz Pariza. U njemu je bilo priloženo petsto franaka. Julien je mislio da je to dar gospođe de Renal, ali će kasnije saznati da je to dar od njegovog budućeg gospodara, markiza de La Molea.
Opat Pirad daje ostavku s mjesta ravnatelja sjemeništa, prije nego što bi ga njegovi neprijatelji smijenili. Julienu je dan zadatak da biskupu uruči opatovu ostavku. Biskupa se dojimo Julien zbog svoje načitanosti i tečnog latinskog. On je biskupu izrecitirao odlomke iz djela rimskih pisaca poput Cicerona, Vergilija i Horacija. Biskup mu je poklonio osam svezaka Tacitovih djela.
Opat Pirad otprije je bio dobar prijatelj i suradnik utjecajnog markiza de La Molea. Markiz, čuvši za prijateljevu ostavku u sjemeništu, nudi mu položaj župnika u bogatoj župi u blizini Pariza. Opat prihvaća ponudu i predlaže markizu da uzme Piradovog štićenika Juliena za tajnika.
Prije nego što će otići u Pariz, Julien je htio još jednom vidjeti Louise. Otputovao je u Verrières i na putu našao seljaka koji mu je prodao ljestve. Tim ljestvama popeo se na prozor gospođe de Renal: “Gospođa Renal i Julien su napustili svečani ton, a da to nisu ni znali opet su se vratili na ton nježnog prijateljstva… Julien je rukom obujmio svoju prijateljicu oko pasa…“.
Louise ga je sakrila u sobu svoje prijateljice gospođe Derville, ali je kućanstvo otkrilo kako je netko u kući. Dok je Julien bježao kroz vrt, izbjegla je hitac taneta koje je pucao sluga. Julien je preko Ženeve otišao u Pariz. Kada se u Parizu smjestio u palači markiza de La Molea, Juliena se nije dojimo nitko iz obitelji, osim markiževog sina Norberta.
U početku njegovog rada kao markiževog tajnika posao nije odrađivao dobro. Neke riječi nije znao napisati, što je izazvalo ismijavanje u salonu visokog društva nakon večere. Upoznao je markiževu kći Matildu. Matilda ga se nije dojmila; smatrao ju je oholom, ponosnom i zajedljivom, bez obzira na to što je Matilda bila jedna od najpoželjnijih i najljepših žena u Parizu, s vrlo velikim imutkom i utjecajem.
Svake večeri obitelj de La Mole je nakon objeda održavala druženja u svojem salonu. Biti dio društva tog salona značilo je prestiž kojem su težili svi ljudi željni uspjeha, ali bez imutka ili titule. Razgovori tog društva su Julienu bili jako dosadni: “Glavno je samo, da se nitko ne ruga, ni Bogu, ni svećenicima, ni kralju, ni ljudima na položaju…“.
Matilda de La Mole bila je središte male grupe mladih plemića: markiza Croisenoisa, grofa Caylusa, vikonta Luza i još neke Matildine prijateljice iz visokog društva. Bilo je planirano da će se markiz Croisenois oženiti s Matildom, što bi i jednoj i drugoj strani donijelo ugled i novac.
Markiz de la Mole je obolio od kostobolje i nije mogao putovati poslom pa je poslao Juliena u London na dva mjeseca kako bi izvršio diplomatski zadatak. Julien se u Londonu sprijateljio s ruskom aristokracijom.
Kada se vratio u Pariz, Matilda ga poziva na jedan bal visokog društva. Bila je najljepša na balu i svi su plemići za njom uzdisali. Međutim ona je doživljavala samo Juliena, koji se na tom balu sprijateljio s grofom Altamirom i koji za Matildu nije mario.
Sutradan je Julien primijetio kako je Matilda sve više zainteresirana za njega: “Ona se na moju ruku oslonila na zaista čudnovat način…Jesam li ja uobražen…ili joj se sviđam? (…) Bilo bi zabavno da me ona voli“. Julien je sve više primjećivao njenu ljepotu, ali je bio ljut na oholost, licemjerstvo i uobraženost cijele obitelji te cijelog visokog društva.
Julien je trebao poći na put da posjeti markiževo imanje. Matilda nije htjela da on izbiva iz kuće te mu je uručila pismo u kojem piše da ne bi izdržala da ga više ne vidi i priznaje mu da ga ljubi. Julien se naslađivao time što je on, tesarov sin, uspio pridobiti pažnju Matilde koja glasi kao nedodirljiva i hladna, a to nisu uspjeli mladići plemenitog roda.
Preko pisma se Julien i Matilda dogovaraju da se on u jedan sat ujutro uz pomoć ljestvi popne u njezinu sobu. Julien je uvjeren da je to sve urota te da će ga u Matildinoj sobi dočekati četa koja će na mjestu ubiti. Svejedno, prepisuje pismo koje mu je Matilda poslala, a original šalje prijatelju Fouqueu da ih spremi.
Dolazi u Matildinu sobu: “Izgubio je glavu zbog toga, što mu je rekla ‘ti'… usudio se da zagrli tu djevojku, koja je bila tako lijepa i ulijevala mu toliko poštovanja“.
Sljedeći dan Matilda je Juliena gledala hladno i s prezirom; gotovo da ga nije primjećivala. Iako su stalno izmjenjivali uloge tko je hladan, a tko pun strasti, neprestano su se družili u šetnjama u vrtu. Julien se više nije mogao usredotočiti na posao markizovog tajnika i s velikom je teškoćom rješavao njegove poslove.
Markiz je naredio Julienu da po diplomatskom poslu ode u Strasbourg. Na sastanku važnih ličnosti u Parizu trebao je zapisati sve što se govori, zatim to sažeti, sažeto naučiti napamet i to u Strasbourgu ispripovijedati jednoj visokoj ličnosti. Na putu do Strasbourga markiževi su ga neprijatelji pokušali otrovati zbog sumnje da je kurir.
U Strasbourgu je susreo ruskog princa Korasova, kojeg je upoznao na svom prvom diplomatskom putu u London. Korasov je uočio kako Julien loše izgleda i bezvoljan je. Julien mu je priznao svoje ljubavne jade, ali je promijenio imena. Princ mu savjetuje kako će pridobiti svoju dragu (Matildu) tako da ju posjećuje svaki dan, ali da zavodi neku ženu iz njenog društva i šalje joj pisma kako bi draga bila ljubomorna. Korasov je unaprijed napisao pisma.
Kada se Julien vratio u Pariz, odlučio je prihvatiti prinčev plan. Odlučio je zavoditi blisku prijateljicu gospođice de La Mole, maršalicu de Fervaques. Njegovo zavođenje je uz pomoć Korasovih pisama bilo uspješno. Svidio se maršalici, a Matilda je bila jako ljubomorna. Maršalicu je čak pratio i u kazalište te je dolazio u njenu palaču. Ona ga je htjela staviti na poziciju biskupa, ali njega to nije zanimalo.
Matilda je saznala da je trudna i to je priopćila Julienu. To ga je duboko potreslo. Rekla mu je kako će pisati svome ocu markizu i objasniti mu situaciju u kojoj se ona našla sa svojim ljubavnikom. Nakon što je markiz pročitao kćerino pismo, on brzo šalje po Juliena.
Markiz je bijesan i ne zna treba li dati blagoslov Matildinoj i Julienovoj vezi, to jest braku. Opat Pirad ga je savjetovao kako je brak najbolje rješenje i kako ga treba sklopiti u trenutku kada će se narod baviti nekim političkim pitanjem da ne uoče Matildinu sramotu što se udaje za tesareva sina, a mogla je postati vojvotkinja.
Markiz je odlučio Matildi poslati pismo u kojem je obavještava da njoj i Julienu daruje deset tisuća franaka i posjed u Languedocu. Također, odlučuje Julienu darovati titulu husarskog poručnika de La Vernaye, jer je smatrao da je njegova kći dostojna jedino udati se za plemića.
Sve se promijenilo kada je markizu poslala pismo gospođa de Renal. Ona piše kako je Julien Sorel pohlepan zavodnik koji je isključivo iz koristi zaveo nju, slabu i nesretnu ženu. Markiz je povukao sve odluke koje je donijelo vezano za Matildu i Juliena.
Julien bijesan odlazi u Verrières. Ulazi u novu crkvu i tamo dolazi do klupe gospođe de Renal. Ispalio je jedan hitac u njezin šešir, a drugi u njezino rame. Louise je preživjela, iako je Julien mislio da je mrtva. Njega su priveli u zatvor. Kako je mislio da je ubio Louise, smatrao je da za to treba biti kažnjen i pomirio se sa smrtnom kaznom.
U zatvoru su ga posjećivali Matilda i Fouqué. Oni su ulagali mnogo novaca da bi Julienu bilo što ugodnije i komfornije u tamnici. Matilda se sprijateljila s gradskim moćnikom i obećala mu novu titulu ako joj pomogne osloboditi Juliena, tako da potplati porotu na suđenju.
Kasnije ga je počela posjećivati i gospođa de Renal. Ona mu je oprostila što ju je upucao. Matilda je bila jako ljubomorna što Louise posjećuje Juliena. Julien je prema Matildi, koliko god se je trudila da ga oslobodi, bio vrlo hladan i nezainteresiran, za razliku od Louise.
Došao je dan suđenja. U pokrajini su svi znali za Julienov slučaj. Žene su ga doživljavale kao heroja. Ulice su tog dana bile prepune, a u dvorani za suđenje nije bilo slobodnog mjesta. Na suđenju je Julien iznio kako zaslužuje smrtnu kaznu, bez obzira na to što je Louise preživjela. Nakon par sati, porota se vraća s presudom. Osudili su Juliena na smrt.
Julien je svoje posljednje dane proveo družeći se s Louise i izbjegavajući Matildu. Louise mu je obećala da će se brinuti za njegovog i Matildinog sina.
Svom prijatelju Fouqueu rekao je kako bi želio biti pokopan u onoj maloj spilji na planini, gdje je jednom prespavao kad je dolazio kod njega.
Došao je i dan Julienove smrti. Do spilje je njegovo tijelo bilo doneseno u lijesu, a glavu je u kočiji držala Matilda. Nakon što je sprovod završio ona je sama pokopala glavu svog voljenog muža u grob. Grob je dala urediti skupim mramorom iz Italije.
Tri dana nakon Julienove smrti, Louise de Renal je umrla od tuge držeći svoju djecu u naručju.
Analiza likova
Julien Sorel – sin tesara iz malog grada na rubu Francuske. Visok, blijede puti i tamnih očiju. Zainteresiran je za učenje i velikih je kapaciteta. Rastrgan je između zanimanja svećenika i vojnika. U nekim je trenucima strastven i nemoralan, a u nekim oličje mira i hladnoće. Zaljubljen je u Louise de Renal: “Njihova je sreća odsada bila sreća neke mnogo više vrste; plamen, koji ih je proždirao, bio je snažniji.”
Iako je mislio da je zaljubljen u Matildu de La Mole, može se zaključiti kako je taj odnos bio temeljen samo na strasti i taštini. Julien je vrlo častan i hrabar mladić, sklon isticanju: “Uzalud se Julien upinjao da se prikaže skromnim i glupim; nije se mogao svidjeti, jer se suviše razlikovao od ostalih.”
Louise de Renal – bogata baštinica udata za načelnika malog grada; majka troje djece posvećena njihovom odgoju i brizi o kućanstvu. Vodila je vrlo nezanimljiv i prazan život prije nego što je upoznala Juliena: “Nije imala nikakvog životnog iskustva i nije joj bilo stalo do toga da govori. Imala je dušu osjetljivu i ponosnu…”
Velika je vjernica, odrasla je u samostanu. Nije licemjerna, časna je i nema skrivene namjere te s Julienom ne igra igre, već ga iskreno ljubi. Lijepe je vanjštine (ruku, puti, očiju).
Matilda de La Mole – bogata kći pariškog markiza i jedna od najpoželjnijih djevojaka visokog pariškog društva, koketa: “Pisma tih mladića su je zabavljala; ali ona su sva po njenom mišljenju vrlo naličila jedno drugom.” Ohola je, zajedljiva, ponosna, razmažena i hladna. Julien joj je prva ljubav i robinja je svojih osjećaja i hirova. Iznimno je privlačne vanjštine. Majka je Julienovog djeteta i ljubomorna je na gospođu de Renal.
Marie-Henri Stendhal biografija
Marie-Henri Beyle Stendhal bio je francuski pripovjedač i romanopisac te jedan od najvećih književnika prve polovice 19. stoljeća. Rođen je 1783. godine u Grenobleu u imućnoj porodici.
Kao dijete je ostao bez majke, a s konzervativnim ocem nije bio u dobrim odnosima. Zbog animoziteta prema ocu počeo je da simpatizira jakobince. Još kao mladić napušta religiju i Crkvu i okreće se Shakespeareu i enciklopedistima.
Namjeravao se školovati na Politehničkoj školi u Parizu, gdje je stigao 1799. godine, ali se umjesto toga 1800. godine zaposlio u Ministarstvu rata.
Duži niz godina živio je u Italiji, vodio je neuredan život i često je mijenjao ljubavnice. Zbog jedne od njih otišao je u Marseille, gdje je pokušao ostvariti trgovačku karijeru, ali bezuspješno.
1806. godine odlazi u Njemačku, kao časnik Napoleonove vojske. 1809. je boravio u Beču i Linzu, a 1810. godine postaje auditor u Državnom vijeću. Kasnije s vojskom odlazi u Rusiju, a nakon Napoleonova pada odlazi u Milano.
Što se njegovog književnog stvaralaštva tiče, Stendhal je motive za svoje novele pronalazio u starim talijanskim kronikama. Bio je pod utjecajem francuske materijalističke filozofije 18. stoljeća, a njegova djela zasnivaju se na teoriji da je ljudski život “lov na sreću” i da je nebitno hoće li čovjek tu sreću postići pridržavajući se etičkih i moralnih normi ili ne.
1838. godine objavljen je njegov roman Mémoires d'un touriste, a godinu dana kasnije La Chartreuse de Parme.
Umro je 1842. godine u Parizu, a iza sebe je ostavio veliki broj skica i osobnih bilješki koje su bile spremne za tiskanje, ali su ipak ostale u ladicama. Posthumno su objavljena njegova djela Napoleonov život, Crveno i crno, Neobjavljene pripovijetke, Život Henrija Broularda, Egoistične uspomene, Talijanski dnevnik i pisma koja je pisao sestri Paulini.
Autor: L.P.
Komentariši