“Derviš i smrt” je psihološki i ilirsko-meditativni roman podijeljen na dva dijela: prvi s devet i drugi sa sedam poglavlja. Uvod u svakom od 16 poglavlja predstavlja rečenica iz Kurana ili ajet. Spomenuti roman osmišljen je kao ispovijest glavnog junaka Ahmeda Nurudina.
Ahmed Nurudin je bio šeik od četrdeset godina iz mevlevijskog reda, koji je kroz djelo propitivao svoju savjest opeterećen krivnjom zbog bratove smrti te pretresajući istovremeno ne samo razumijevanje svog mjesta u svijetu nego nastojeći shvatiti općeniti smisao svijeta.
Vrsta djela: psihološki i lirsko-meditativni roman
Vrijeme radnje: 18. stoljeće
Mjesto radnje: bosanska kasaba
Kratak sadržaj
Ahmed Nurudin bio je šeik sa čvrstim osloncem koji je pronalazio u vjeri i osoba koje je živjela po pravilima derviškog reda. Živio je okružen zidovima tekije, a zbog čega je bio uvjeren da je vanjski svijet uređen onako kako treba i da mu ništa ne nedostaje, sve do jednog važnog događaja.
Situacija se počela mijenjati kada je uhićen brat Harun. U želju da oslobodi nevinog brata i provirivanjem izvan u svijet izvan tekijskih zidina, u Ahmedu su se počeli javljati čudni osjećaji poput strepnje, nemira i straha.
Odlazi u posjet bolesnom dobrotvoru Aliji Džaniću imajući na umu da ju je zet kadija Ajni-efendija, glavni krivac zbog kojeg se njegov brat nalazi u zatvoru. Upravo je Ajni-efendija napisao nalog da se Harun zatvori. U kući je susreo starčevu kćerku koja je poslala poziv tekiju da zamoli Nurudina da pomogne uvjeriti njenog brata Hasana, crnu ovcu iz obitelji da se dobrovoljno odrekne onog što mu pripada po nasljedstvu.
Molba starčeve kćeri pružila je Ahmedu priliku da pregovara za svog brata pa je pristao razgovarati s Hasanom. Slijedi besana noć u tekijskom vrtu kada je odjednom odlutao neznanac bježeći pred progoniteljima. Ahmed se tako našao kao svjedok borbe između progonjenog i gonitelja. Zabavljala ga je pomisao da može presuditi sudbini jednog čovjeka, ali kasnije mu nije bilo ništa lakše jer nije htio biti za njega, ali ni protiv.
Bjegunac se u međuvremenu sakrio u staroj ruševnoj kućici obrasloj grmljem. Sljedeće jutro je odlučio prijaviti bjegunca pa je razgovarao s mladim dervišem mula-Jusufom. On je pozvao stražare, ali bjegunca više nije bilo. Nakon toga se bjegunac kojeg je Ahmed nazvao Ishak pojavljivao u svim važnim trenucima u romanu. Ishak je predstavljao glas nečiste savjesti.
Na povratku u prenoćištu čeka ga otac koji je doputovao kako bi molio za Harunovo puštanje. Između njega i Ahmeda nema ništa jer je otac davno izjavio kako je Ahmed za njega mrtva. Ahmed odlazi kod sreskog načelnika, ali ne dobiva nikakav odgovor. Tužan i nemoćan vraća se u u tekiju gdje se sjeća djetinjstva i misli pritom na neustrašivog Ishaka te na to koliko je čovjek zapravo malen u ovom velikom svijetu.
Ahmedovu tugu ublažit će Hasan koji mu je tijekom razgovora povjerio kako je Harun (nekadašnji kadijin pisar) slučajno saznao za sudbinu trgovaca koji su bili protiv vlasti. Nakon što je uhićen trgovac je potpisao izjavu u kojoj priznaje sve svoje grijehe nakon čega biva pogubljen. Ali na spise koji su unaprijed bili sastavljeni naletio je Harun zbog čega ga je vlast uhitila kako ne bi otkrio istinu da je cijeli proces bio namješten.
Ahmed je bio ljut i uznemiren kada je saznao istinu, a na odlasku Hasan mu je darovao “Knjigu priča” ili Abul Faradžovu, knjiga sastavljena od skupocjenih korica napravljenih od safijanske kože, sa četiri ptice od zlata u uglovima. U njima Nurudin vidi simbol najčišćeg i najvećeg prijateljstva. Nakon što se smirio posjeti Hasana u njegovoj kući koji mu krene pričati priču o Zejni, njenom mužu te mladiću što je radio kod njih.
Mladić je bio u rodu s mužem i zaljubljen u njegovu ženu. Sastajli su se, a da muž nije ništa slutio. Hasan nije htio biti taj koji će otkriti istinu i tako prije dovesti do nesreće. Pritom se postavlja pitanje je li moralnije šutjeti kako do tragedije ne bi došlo ili reći istinu. Ahmed na kraju iznosi molbu Hasanove sestre, a Hasan ponudi da će se odreći nasljedstva ako puste Haruna.
Ahmed je potom otišao kod Ajni-efendije rekavši mu kako će se Hasan odreći nasljedstva ako puste Haruna. Ajni ničim nije dao do znanja da zna o čemu govori, pa je samo izrekao riječi iz Kurana: “slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži”…
Šetajući kasabom Ahmed je naletio na čovjeka kojeg ne poznaje i koji ga je upozorio da ne ispituje dalje kako i on ne bi nastradao, ali nije se dao jer je želio vidjeti slobodnog brata. Kada od razgovora s muftijom nije bilo ništa, susretne Kara-Zaima junaka s kojim je nekad zajedno ratovao, a koji je sada samo sjena čovjeka kakav je bio prije. Pri povratku u tekiju Hafiz Muhamed govori kako je Harun mrtav već tri dana.
U džamiji je govor održao Ahmed pred cijelom kasabom. Govor mu nije pomogao, tuga je i dalje bila prisutna, a on se još uvijek osjećao slabim. Ipak nije bio sam jer je uz njega bio Hasan kao jedina svjetlost u mraku što ga je okruživao.
Sljedeći dan je došlo prvo upozorenje kada su ga pretukla četiri stražara. Te noći su ga odveli u tamnicu, a jedina veza s vanjskim svijetom bio je stražar Džemal od kojeg saznaje da je na istom mjestu boravio i njegov brat. Ahmed je vrijeme provodio u nadi da će ga netko osloboditi, ali nije bilo nikoga. Nakon nekog vremena premjestili su ga u drugu ćeliju i odjednom pustili bez objašnjenja.
Ovdje započinje drugi dio romana njegovim izlaskom iz zatvora i pričom o vremenu koje je proveo u vojsci te o prijateljstvu s dječakom koji živi sa slijepom bakom i majkom. Dječakova majka kako bi prehranila sina i baku pružala je tjelesne usluge i prodavala vojnicima piće i hranu. Dječak nije znao što mu je majka radila, a kada su vojnici saznali da surađuje s protivnicima dali su je pogubiti.
Ahmed je pomogao dječaku i baki te ih odveo na sigurno, a kasnije u tekiju. Nakon što su se ponovno susreli jedva su se prepoznali jer su im se duše izmijenile. Iako je Mula-Jusuf slušao Ahmeda, među njima je bilo nešto što ih je razdvajalo i zbog čega se mladić više vezao za Hasana. Kada su Mula-Jusuf i Hasan postali prijatelji, u mladiću kao da se opet pojavilo dijete. Onda je odjednom Hasan prekinuo prijateljstvo, a Ahmed je zaključio da je to zbog toga što Hasan nije bio dosljedan.
Unatoč tome Ahmed je počeo razmišljati o tome što je Hasan učinio. Ahmed započinje razgovor s Mula-Jusufom koji mu priznaje da je izdao brata te da traži mržnju ili oprost. Ahmed nije bio sposoban da se odluči ni za jednu od opcija. Mula se nakon toga pokušao objesiti, ali su ga spriječili. Ahmedu je napokon dozvoljeno da prenese tijelo svog brata koje je potom pokopao u tekijski vrt.
Hasan se uspio pomiriti s bolesnim ocem kojeg je doveo u svoju kuću. Nakon brige otac je živnuo i želio se još više približiti svom sinu. Prijateljstvo između Hasana i Ahmeda je sve više jačalo, a u Hasanu je Ahmed pronašao utjehu koju je tražio.
Slijedi priča o Hasanovoj prošlosti koji se školovao u Carigradu, gdje se cijelo vrijeme osjećao kao stranac sve dok nije upoznao Mariju iz Dubrovnika te njezinog muža s kojima se sprijateljio jer je napokon čuo poznati jezik. Odluči ostaviti školu i odlazi s bračnim parom u Dubrovnik. Tada je otkrio kako je zaljubljen u Mariju i ona u njega, ali Marija je bila dovoljno racionalna i obzirna kako ne bi povrijedila muža. Neuzvraćene ljubavi odlazi iz Dubrovnika, vraća se kući i ženi od koje se rastaje nakon godinu dana. Počinje živjeti trgovačkim životom, troši i rasipa novac.
U vojsku je s tekijom došao pukovnik Osman-beg koji je ugušio bunu u Posavini. Od pukovnika je Ahmed doznao da je sin hadži-Sinanudina, zlatara MustafE postao carski silhadar. Ali Ahmed nije otišao zlataru javiti sretnu vijest. Idući dan je Mula-Jusuf poručio kadiji da je Sinanudin kriv što je iz tvrđave pobjeglo nekoliko uhićenih Posavaca. Kako je stari zlatar svima bio poznat kao veliki dobrotvor u gradu nastade zaprepaštenje. Mnogi su tražili njegovo oslobođenje, a među njima je bio Ahmed Nurudin.
Ahmed šalje pismo sa Hasanovim ocem sinu Sinanudina u Carigrad da mu je otac uhićen, ali kasaba se pobunila prije nego što je Sinanudin mogao nešto učiniti. On je oslobođen, kadije ubijen, a Ahmed je postao novi kadija. Nakon nekoliko mjeseci nastupila je zima, a Hasanova sestra je čekala dijete. Odbila je Ahmedovu prosidbu, a Posavina spaljena nakon ustanka privukla je Hasana koji je odlučio kupiti imanja kako bi pomogao svojim rođacima.
Zbog imanja Hasan se sukobljava s vezirom što je pokrenulo novi slijed događaja. Piri-Vojvoda tako predaje Ahmedu pismo trgovca iz Dubrovnika, Hasanovog prijatelja u kojem se govori protiv vlasti u Bosni. Dubrovčanin potom bježi iz kasabe, a optuženi bivaju Ahmed i Hasan. Iako se branio Hasan je zatvoren u tvrđavu, ali jedne noći uz Ahmedovu pomoć Hasana uz prisustvo Mula-Jusufa izvode iz tvrđave. Trebao je biti odveden u Travnik, ali obojica su nestali. Svi su bili uvjereni kako je za bijeg najzaslužniji Ahmed.
Pismo koje su napisali Mula-Jusuf i Hasan u kojem opravdavaju Ahmeda samo je ostalima potvrdilo da su u dogovoru zbog čega ga je Kara-Zaim obavijestio da će biti zatvoren i nakon toga ubijen. Iako je imao dovoljno vremena da bježi Ahmed to ne želi, a na putu prema tekiji susreo je mladića iz sela čija je majka bila njegova ljubav za koju se trebao vjenčati, ali su svi mislili da je poginuo u ratu pa se udala za drugoga.
Tri dana nakon vjenčanja Ahmed se vratio u selo i proveo jednu noć s djevojkom, zbog čega sumnja da je mladić njegovo dijete. Slijedi kraj pripovijesti istim stihovima iz Kurana s kojima je i započeo, zaokružujući time cjelinu.
Likovi: Ahmed Nurudin, Hasan, Harun, Alija Džanić, Hafiz Muhamed, Mula-Jusuf…
Analiza likova
Ahmed Nurudin – glavni je lik romana. Prikazan je kao čovjek koji je ispunjen stalnim strahom, njegov svijet zakona se raspada, a u prvi plan dolazi realnost nasilja, mržnje i nepravde. Počinje se ispitivati pričajući sam sa sobom u nadi da će doći do nekog rješenja. Vjera je bila njegov smisao sve dok mu nije bio uhićen nedužni brat. Tada je počeo sumnjati u sve pa i u svoje ime koje je u prijevodu značilo “svjetlo vjere”. Bratovo uhićenje kod njega je izazvalo strašne nemire, sada u 40-im godinama kada se trebao smiriti. Do tada je živio u idili, nije primjećivao složenost života, a zanemarivao je i njegove zamke. Bratovo uhićenje narušilo je njegovo idilično poimanje života, u njemu se po prvi puta javio osjećaj nemoći, straha i usamljenosti pred posljedicama koje bi se mogle dogoditi. Kako je tražio pravdu tako je sve više uviđao u kakvom se nesigurnom svijetu nalazi. Osjećao se jadno, malo, nevažno, izgubljeno i nemoćno. Hasan je stavljen u njegov život kao kušnja. Iako su bili dobri prijatelji, Ahmed je smatrao da je Hasan površan i čudan, no ipak, razmišljao je hoće li izdati Hasana i tako spasiti brata. Time bi narušio njegova prava, a to se kosilo sa svime što je on do sada bio. Na kraju je strah za brata bio jači, i iako su oni postali dobri prijatelji i Ahmed je Hasanu mogao potpuno vjerovati, on ga je izdao. Što se tiče njegova odnosa s Mula-Jusufom, nikako nije mogao s njim uspostaviti odnos koji su imali kada je Mula-Jusuf bio dječak. Razlog tomu je njegova spoznaja da je on bio odgovoran za nesreću koja je zadesila njegova brata. Na kraju nije došao do rješenja iako se tome nadao. Nije želio bježati pa je odabrao put smrti.
Hasan – kroz njegov lik prikazana je cijela životna filozofija. Hasan je oduvijek bio svjestan okrutnosti okruženja u kojem živi. No, to ga nije sprječavalo da uzme ono najbolje od života i da uživa u njemu. Ahmed ga je smatrao čudakom i mnogi njegovi postupci nisu mu bili jasni. U jednom trenutku svog života on se promijenio, više nije bio onaj Hasan otprije koji je pomalo bio nalik Ahmedu. Od tog trenutka njegov život je postao dinamičniji, puno je putovao, upoznavao je nove ljude i zemlje. Ne može se dugo zadržati na istom mjestu, u stalnoj je potrazi, ali nigdje ne može ostati dugo. Brzo ga nešto može oduševiti, ali sam sebi nije dozvolio da se previše veže. Smatrao je da se čovjek mora odreći svega onoga za što bi se mogao vezati i što bi mogao zavoljeti jer su tuga i razočaranje naposljetku neizbježni za svakoga.
Meša Selimović biografija
Meša Selimović je poznati pripovjedač, romansijer i esejist. Rođen je 1910. godine u Tuzli gdje je počeo školovanje pa je tako završio osnovnu i srednju školu. 1930. godine upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu gdje je nastavio školovanje, a nakon što je diplomirao radio je u gimnaziji u Tuzli.
Tijekom svog života aktivirao se na različitim područjima, pa se tako za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio partizanima, a nakon rata je objavio nekoliko društvenih i političkih dužnosti.
S književnošću se počeo baviti tijekom rata i to s nekoliko članaka, reportaža i crtica objavljujući svoja djela u raznim brojevima “Oslobođenja i Fronta slobode”. Nakon rata se okrenuo kraćim epskim formama, pripovijetkama i novelama u kojima se najviše spominjala ratna tematika.
Uslijedili su njegovi najpoznatiji romani: “Tišine”, “Derviš i smrt”, “Ostrvo” i “Tvrđava”. Roman “Krug” je objavljen posthumno. Pored romana objavio je zbirku pripovijedaka: “Eseje i oglede”, “Magla i mjesečina”, “Tuđa zemlja”, “Djevojka crvene kose”, “Za i protiv vuka”. Umro je u Beogradu 11. srpnja 1982. godine.
Autor: S.Š.
Komentariši