Stjepan Čuić relativno je nepoznat autor na donedavnom popisu lektire za osnovne i srednje škole. U svojim pripovjetkama opisuje razdoblje u kojem je živio. U kratkim djelima, jasnim i razumljivim jezikom govori o političkim temama, ljubavnim i društvenim.
Čuićeva zbirka pripovijedaka dijeli se u tri dijela. Prvi dio sastoji se od 7 pripovijetki, drugi dio od pet pripovijetki, a treći od samo jedne pripovijetke.
Autor u svojim pripovijetkama ističe društveno-političke stvarnosti (sukob dvaju nepomirljivih agensa – slobode i vlasti), a u prepoznatljivim okvirima stvarnosti autor nastoji književno artikulirati svoje kritičke ideje. Možemo uočiti komunikaciua sa stvarnošću, otkrivanje njezine anomalije i izopačenosti te razotkrivanje pojma vlasti i njezine apsurdne logike te povijesnih zadanosti.
Stil je lapidarni, dijalozi su eliptični, može se uočiti odustajanje od deskripcije i maksimalna funkcionaliziranost likova. Spisateljska strategija krajnjega redukcionizma.
Kratak sadržaj
Otac dolazi u školu na razgovor s razrednicom svoga sina. Sin mu previše izostaje u školi pa u dijalogu, koji vode razrednica i otac, doznajemo da dječak u školi uredno dolazi kad majka nije odsutna, a kada je samo otac s njim kod kuće, dijete izbiva iz škole (odlazi s trećeg sata i pritom se nikome ne javlja, čak niti ne dolazi u školi, količina neopravdanih sati znatno se povećala).
Otac nije pretjerano zagrijan za to da djetetu nameće stavove, savjete i mišljenja, već ga pušta da se sam snalazi u realnom svijetu, baš kako se i on sam snalazio kad je bio u tim godinama. U jednom trenu otac shvati da Davorovi izostanci nisu glavni razlog razgovora koji vodi s učiteljicom. Stoga on nju upita što ona i škola zaključuju o ponašanju njegova tj., što misle kako on živi kod kuće? Učiteljica mu da do znanja da je, iako otac to nije rekao djelatnicima škole, Davor jedini od 38 učenika u razredu koji nema majku, tj. ne zna se je li mu majka živa s obzirom na to da je Davor sin iz očevog prvog braka.
Kad mu učiteljica to izreče, otac poludi jer smatra da nitko nema pravo znati sve o njemu. Preko informacija o ocu dolazi se do zaključaka i mišljenja o njegovom sinu, što nije u redu, smatra otac. Učiteljica ga upozorava da informacije koje ima o Davoru i njegovim majkama nikako nisu istinite jer se prema dokumentima ne poklapaju. Otac shvati da razgovor ne vodi nikamo i odlučno ustane jer shvati da tema njegovog braka i ženidbe ne vodi nikamo.
Tema su Davorovi izostanci, a u vezi toga ne zna što bi poduzeo. Učiteljica zamoli oca da sinu ne spominje razgovor, a zatim mu kaže da će ga zvati ako primijeti Davorovo nedolično ponašanje. Sugovornici se rastanu s prijateljskim pozdravom.
Svaki roditelj ima svoje načine odgajanja i to se treba poštovati. Učitelji i obrazovni djelatnici trebaju voditi brigu o djetetu na temelju njegova znanja i ponašanja, ali ne i roditeljskog ponašanja. Svaki čovjek ima svoje grijehe, no nikakva tajna organizacija niti bilo tko nema pravo suditi (o) čovjeku na temelju grešaka – prošlost ne smije biti kočnica sadašnjosti i budućnosti.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: zagrebačka osnovna škola
Vrijeme radnje: druga polovica 20. stoljeća (spominjanje Udbe)
Jezik i stil: pripovijedanje i dijalog
Likovi: učiteljica, otac, trinaestogodišnji sin Davor
Analiza likova
Učiteljica – vrši dužnost učiteljice i poziva oca na razgovor kako bi ga upozorila na posljedice sinova mu ponašanja.
Otac – popustljiv, nezainteresiran za odgoj svoga sina, zaposlen, ziheraš – ne petlja se u sinovo učenje, ne pomaže mu u zadaćama, ne želi ga krivo učiti, egoist, nije mu svejedno kakav mu sin, ali ne želi utjecati na njegove odluke.
“Što bi dijete mislilo o meni kad bi mu krivo kazao, a to shvatio i učitelj?”
“Ako pogriješi, bit će njegov izbor.” – otac je zapravo jako sebičan!
Krivnju svaljuje na druge (loše vladanje sina ga ne brine, nepromišljeno ponašanje i krive odluke pripisuje školskim djelatnicima, iako to otvoreno ne priznaje). Samostalan u odlukama još od ranog djetinjstva što mu je pomoglo pri razumijevanju današnjeg svijeta.
Trinaestogodišnji sin Davor (7. razred) – dvije vrste ponašanja – kada mu je majka u Zagrebu, odgovoran je, a kada je nema i o njemu brine otac, onda ne dolazi u školu.
Stjepan Čuić biografija
Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.
Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).
Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.
Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.
1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.
Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).
Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).
Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).
Autor: L.M.
Komentariši