Knjiga “Djeca triju ulica” sastoji se od kratkih priča za djecu, jednostavnih po sadržaju i načinu pisanja. Pisac opisuje dječji svijet onako kako ga je on vidio na ulici, koja je uvijek mjesto nekih događanja. Kroz priče pratimo glavnog junaka, dječaka Orhana. Kroz njegove doživljaje oslikavaju se djetinjstva cijele jedne generacije, od polaska u školu do prve ljubavi. U pričama se kroz dječje doživljaje nenametljivo afirmiraju plemenitost i ostale pozitivne ljudske osobine. Knjiga je podijeljena na tri dijela: Djeca naše ulice, Djeca nove ulice i Djeca stare ulice.
Autor u prvom dijelu knjige piše o doživljajima Orhana kao najmlađeg dječaka u toj ulici. Sve do polaska u vrtić Orhan je bio mirno dijete. U ovom dijelu knjige možemo čitati o tome kako je Orhan krenuo u vrtić i kako je nakon toga postao nestašan. Na kraju ovog dijela Orhanovi se sele u novu ulicu. Njemu se ta ulica ni njezina djeca nisu sviđali, iako se nije ni trudio upoznati ih. Jednog dana se ipak spustio među djecu i nakon dana provedenog u igri, on je odlučio da ipak želi ostati u novoj ulici i tako počinje novo poglavlje knjige.
U drugom poglavlju Orhan kreće u školu i postaje još nestašniji. Iako je ponekad znao raditi loše stvari, često bi bio i nepravedno optužen. Krao je čokoladu, tukao se, svađao, igrao lutriju, ali se i zaljubio u djevojčicu koja se doselila u njegovu zgradu. U toj zgradi su živjeli i dječaci Slavko i Agim. Pričali su različitim jezicima, ali Orhan se odlično slagao s njima.
U trećem poglavlju je Orhan još uvijek dječak, ali ovaj dio je ozbiljniji od prethodna dva jer se sve odvija za vrijeme rata. Orhanovi su zbog rata često morali mijenjati prebivalište pa su tako jedno vrijeme živjeli izvan grada, gdje se rodio Orhanov mlađi brat. Za Orhana je ovo razdoblje bilo teško ne samo zbog čestog seljenja nego i zbog gubitka prijatelja Hasana, čija je kuća sravnjena za vrijeme bombardiranja. Osim toga, rat i ratna događanja su dovela do toga da majka napusti obitelj.
Kasnije se ipak vratila, ali rat je još uvijek trajao i uz sve neprilike je donio i glad i siromaštvo. Orhanov otac nije dočekao kraj rata. On je umro i sahranili su ga u selu, prije nego što se ostatak obitelji vratio u grad, u svoju staru kuću. Ondje se Orhan susreo sa svojim starim prijateljima i s djevojčicom Nazlijom, kojoj je cijelo vrijeme pisao pisma.
Vrsta djela: kratke priče
Mjesto radnje: ulica
Vrijeme radnje: ratno vrijeme
Tema djela: djetinjstvo dječaka Orhana
Ideja djela: prikaz svih lijepih i teških trenutaka u odrastanju
Kratak sadržaj
Djeca naše ulice
U ulici su se okupila sva djeca pa su se igrali raznih igara. Neke od brojalica su izazvale svađu među djecom koja su se onda razišla na različite strane. Jedno dijete je crtalo po zidu, drugo je bralo tuđe šljive, treće je iz ljubomore presjeklo konac dječaku koji je puštao zmaja. Iznenada je počela padati kiša pa su se djeca razbježala kućama. Kad je kiša prestala, opet su se našli na ulici i nastavili s igrom. U igru su se ubacile i djevojčice i opet je zbog brojalica nastala prava svađa. Tko zna kako bi sve završilo da nije pala noć. Ona je progutala ulicu i djecu stavila na spavanje. Spavao je i Orhan, najmlađi dječak iz ulice.
Na veliku radost djece, u ulici je otvorena nova knjižnica. Djeca su ubrzo zavoljela i tetu koja je u njoj radila. Bili su sigurni da ona zna baš sve. Orhan je poželio poći u knjižnicu i vidjeti tu tetu o kojoj su sva djeca pričala. Tražio je od knjižničarke da ona odabere neku knjigu za njega, a ona je izabrala “Snjeguljicu”. Pošto Orhan nije znao čitati, knjižničarka mu je prepričala priču, a on joj se na kraju zahvalio i požurio ispričati priču svojoj majci.
Dječak Erhan je slavio rođendan pa je tog dana izašao na ulicu i pozvao svu djecu da dođu na proslavu. Bili su pozvani svi osim Orhana, jer je on dva dana ranije nagazio Erhana dok su igrali lopte. Poslijepodne su dječaci došli na proslavu i donijeli poklone. Dugo su se smijali, pjevali i igrali, a onda je jedan od njih rekao kako bi bilo lijepo da je i Orhan s njima. Ostali su dodali da je Orhan dobar prijatelj i da ne ostavlja prijatelje u nevolji. Jedan od njih predloži da ga pozovu, a drugi reče kako ne vjeruje da će doći jer majci nije rekao da je rođendan pa nema poklona za Erhana. Erhan je ustao i potrčao prema vratima, a kad ih je otvorio, ugledao je uplakanog Orhana s crvenim balonom u ruci. Dječak je pružio slavljeniku balon i rekao mu da nije ljut, a onda su se zagrlili.
Djeca su se jednog dana posvađala, a kad su majke izašle da ih pomire svi su se razbježali kućama. Plavokosi dječak se borio s četvoricom dječaka, ali je i on ostavio borbu i otišao u kuću. Četvorica dječaka su kasnije izašla vani. Zastali su pred kućom Plavokosog dječaka pa su se počeli hvaliti. Orhan je samo šutio pa su ga njih četvorica nazvali kukavicom. On je i dalje šutio, a ostali su počeli pisati uvrede po zidovima Plavokosog dječaka. Pisali su da je bezvrijedan, plašljiv i slab. Orhan ništa nije pisao pa su ga opet nazvali kukavicom. On je i dalje šutio, a četiri dječaka su ga počela zadirkivati. U tom trenutku se pojavio Plavokosi dječak pa su se njih četvorica razbježali. Plavokosi dječak upita Orhana zašto on nije pobjegao, a on mu uzvrati pitanjem “Zašto bi bježao?”
Plavokosi dječak je tada uzeo komad ugljena sa zemlje i na zidu napisao “Orhan je junak”.
Ulicom je, osim kola, kamiona i automobila, prolazila i jedna kočija. Kočijaš je bio stariji čovjek za kojeg se pričalo da je nekad vozio generale, kraljeve i ambasadore. Kad bi prolazio ulicom, djeca bi se penjala otraga na kočiju pa bi mu onda vikali da pogleda iza. Jedino Orhan nije trčao za kočijom niti je vikao kočijašu da pogleda otraga. Kočijaš ga je zbog toga volio više nego ostalu djecu pa ga je često želio pozvati na vožnju. Jednog dana je i Orhan poželio popeti se na kočiju. Pokušavao je danima, ali velika djeca bi ga odbacila kao loptu.
U nedjelju su sva djeca bila na utakmici pa se Orhan uspio predvečer popeti na kočiju. Bio je izvan sebe od sreće, ali to nije potrajalo dugo. Djeca su se vraćala s utakmice pa su počeli vikati kočijašu da pogled otraga, a onda su uhvatili Orhana i bacili ga na zemlju. Kočijaš se zaustavio pa su se uplašili i razbježali, a uplakani Orhan je objašnjavao da se više nikada neće penjati. Kočijaš ga je uzeo u naručje, stavio na kočiju i odvezao kući. Orhan je bio presretan, a ostali dječaci su se stidjeli što su tako postupili s njim. Od tada se više nisu penjali na kočiju i vikali za kočijašem.
Orhan se radovao pristiglom proljeću, s dok je trčao u dvorištu zapeo je za grane jelke i pao. Bio je ljut pa je rekao jelki da se ne bi nalazila tu da je bila lijepa. Jelku su te riječi pogodile jer se sjećala kako je bila posječena uoči Nove godine. Donijeli su je na prodaju, a kupio ju je Orhanov otac. Kad ju je donio kući svi su se skupili oko nje i divili se njezinoj ljepoti. Orhan je odlučio da će se nalaziti u salonu. Oko okićene jelke su se dugo igrala djeca. Ljubili su je i milovali, a kasnije ju je Orhan bacio u smeće. On se veselio proljeću, a jelka je duboko i tužno uzdisala.
Kad se majka jednog dana vratila s posla primijetila je da je netko od djece na zidu nacrtao zeca. Ljutito je pitala tko je to napravio, a stariji dječak je tvrdio da on nije. Isto tako je tvrdio i Orhan, iako je on inače uvijek uzimao komadiće papira kako bi crtao na njima. Majka je sumnjala u Orhana, ali nije mogla vjerovati da bi on mogao nacrtati ovako lijepog zeca pa se zato obratila starijim dječacima. Rekla im je kako je sigurna da je netko od njih krivac jer je Orhan previše malen da bi mogao nacrtati ovako lijepog zeca. Kad je vidio da se majci sviđa crtež, Orhan je dotrčao i rekao da je on nacrtao zeca i ako mu ne vjeruje, on može nacrtati još jednog.
Jednog dana je snijeg padao bez prestanka. Orhan se obukao kao neki vojnik i rekao majci da ide vani. Na ulici su se igrali djevojčice i dječaci. Bili su toliko uživljeni u igru da nisu primjećivali tko dolazi i odlazi. Orhan se polako uključio u igru i počeo se sanjkati. Polako je padao mrak, a dječjoj igri nije bilo kraja. Sve je bilo dobro dok negdje nije prsnuo prozor. Ubrzo se pojavio jedan ljutiti čovjek sa štapom u ruci. Pitao je tko je razbio prozor, a djeca su mu rekla da je Orhan to učinio.
Orhan je počeo bježati, a kad je stigao do svoje kuće i zastao pred vratima, u mraku je ugledao čovjeka koji nosi kapu i u ruci drži pušku. Dječak je od straha počeo drhtati i pravdati se kako nije on razbio prozor. Pošto čovjek nije ništa odgovarao, Orhan je počeo plakati iz sveg glasa. Na vratima se pojavila njegova majka pa joj je počeo objašnjavati da on nije razbio prozor, ali da ga ovaj čovjek čeka. Majka je gledala okolo, ali nije vidjela nikoga osim snjegovića kojeg su tog dana djeca napravila pred Orhanovim vratima. Orhan se zastidio kad je shvatio o čemu je riječ, a zatim je srušio snjegovića i tek onda ušao s majkom u kuću.
Kad bi majka odlazila na posao ili se vraćala kući, Orhan bi je uvijek čekao na vratima. Na odlasku bi ga poljubila i pomilovala, a po povratku bi mu donijela neki poklon. Tog mu je dana majka da rekla da bude dobar i da sluša baku. Kad je otišla, Orhan se vratio u sobu i počeo razmišljati. Bio je Majčin dan i znao je da će sva djeca iz ulice čestitati majkama praznik i obradovati ih poklonima. Razmišljao je o tome što bi on mogao pokloniti svojoj majci pa se sjetio crteža koji je nacrtao prije nekoliko dana. Na njemu se nalazila djevojčica s košaricom u rukama. Košarica je bila prazna pa je odlučio nacrtati nekoliko cvjetova. Nacrtao je puno cvijeća, ali je cvijeće u dvorištu bilo puno ljepše pa je odlučio napraviti buket i pričekati majku na vratima.
Na putu prema dvorištu ga zaustavi baka. Poslala ga je na spavanje, ali on nije mogao zaspati. Iskrao se u dvorište i napravio buket od najljepšeg cvijeća. Odlučio je da će majku čekati na stolici pored vrata. Čekajući je zaspao, a kasnije se probudio u svom krevetu. Pogledom je tražio cvijeće, a umjesto njega je ugledao veliku čokoladu. Potrčao je u susret majci koja ga je čekala raširenih ruku, a pored nje je u najljepšoj vazi stajao njegov buket.
Orhan je obožavao ptice, a najveće zadovoljstvo bi osjećao kada bi ih uhvatio i milovao, a zatim stavio u kavez. Jednog posebno lijepo jutra, na Orhanov rođendan, rođaci su mu donijeli puno poklona. Ali on je želio samo pticu. Majka mu je objašnjavala da ptice ne mog živjeti bez slobode. On nije znao što je sloboda pa mu je majka i to objasnila, ali je on to shvatio na svoj način.
Ponekad bi svojim prijateljima objašnjavao što je to sloboda, ali nikako nije mogao naći pravi primjer za svoja objašnjenja. Jednog mu je dana otac donio kavez sa zlatno žutim slavujem. Orhan je poljubio oca i zahvalio mu na poklonu, a onda je uzeo kavez i istrčao u dvorište. Pustio je slavuja na slobodu, a njegovi prijatelji su se čudili. On im je objasnio da se ne trebaju čuditi jer je to primjer za slobodu.
Orhan je krenuo u vrtić i od tada se puno promijenio. Više mu nisu gledali kroz prste, a za svaku njegovu grešku, majka bi prijetila da će reći ocu. Kad je u vrtiću razbio vazu, majka je već čula za to i prije nego se on vratio kući. Kad ju je pitao jesu li joj to javili telefonom, majka je odgovorila da joj je čavka rekla. Kad god bi Orhan nešto napravio, majka bi mu govorila da joj je to čavka ispričala. Mislio je kako bi sve bilo lakše kad bi majka sve informacije primala preko telefona. U tom slučaju bi presjekao telefonsku žicu, ali nije znao kako bi stao na kraj čavki.
Dok je razmišljao o tome čuo je roditelje kako razgovaraju o filmu koji će ići gledati. Pravio se da ne zna ništa, a kad su se roditelji navečer spremili i rekli mu da idu kod liječnika, Orhan ih je upitao zar neće ići u kino. Nisu znali kako on zna za kino, a dječak im je odgovorio da mu je čavka rekla.
Naša ulica je bila razrovana i kroz nju više nisu prolazili autobusi i automobili. Jednog dana su došli majstori koji su odlučili asfaltirati cestu, a djeca su bila presretna zbog toga. Znali su da će njihovom ulicom opet prolaziti automobili i da će moći mahati putnicima. Radovi na ulici su bili pri kraju, a predvečer bi se pojavljivao čuvar. Zaprijetio je djeci da im lopta ne smije pasti na asfalt, inače će ostati bez nje. To je čuo i Orhan, ali nije povjerovao čovjeku. Kad se starac udaljio, on je bacio svoju loptu nasred ulice.
Lopta je ostala na mjestu pa je Orhan krenuo po nju. Osjećao je veliku težinu dok je hodao, a na kraju se više uopće nije mogao pomaknuti. Počeo je vikati i tražiti pomoć pa je dotrčao čuvar. Orhan ga je molio da ga izvuče i obećavao da više neće ponoviti ništa slično. Stari čuvar ga je izvukao i odveo pred okupljenu djecu koju je podsjetio na to da je asfalt ljepljiv. Ulica je asfaltirana, a tragovi Orhanove cipelice su ostali kao svjedok njegove neposlušnosti.
Sunce je jednog dana toliko grijalo da je svima izgledalo kao da će se ispeći u kući. Majka je predložila da odu na plažu. Sjeli su u automobil i brzo stigli do plaže na kojoj je bila užasna gužva. Tu nije bilo vruće kao kod kuće jer je rijeka sve rashlađivala. Dok su stajali pored blagajne, Orhan je u ruci držao svog sivog gumenog psića. Čovjek koji je bio na blagajni imao je sličnog psića, ali pravog. Taj pravi psić se odmah počeo motati oko Orhana, ali on je zamolio oca da ga otjera, a zatim ga je udario nogom. Pas ga je tužno pogledao pa je otišao svom vlasniku. Orhan je znao da je pogriješio, ali nije htio priznati to. Otrčao je do rijeke, gdje se igrao sa svojim gumenim psićem. Kad je izašao van, psića je ostavio po strani dok se prao sapunom. U jednom trenutku je prošlo jedno nemirno dijete koje je uzelo tog psića i nestalo.
Tata, mama, baka i djed su tražili igračku, ali uzalud. Dok su napuštali kupalište, pravi psić se približio Orhanu, a u njegovim ustima se nalazila Orhanova igračka. Gumeni psić je bio izgreban po vratu i falila mu je jedna noga. Orhan je objašnjavao ocu da se nije imao pravo ljutiti na njega kad je rekao da je blagajnikov pas loš. S mržnjom je gledao psa koji je očekivao da će ga Orhan pomilovati, jer je jedva oteo Orhanovu igračku od zločestog dječaka. Kad im je sve to ispričao jedan stariji čovjek koji je to promatrao, Orhan je osjetio stid i nije mogao ni pogledati psa. Poželio je odletjeti kući kao ptica, ali kasnije su ga vidjeli na plaži s pravim psom.
Orhanovi su se preselili u jednu zgradu, ali on je odbijao napustiti staru kuću. Govorio je da će on ostati u njoj. Majka je razumjela da Orhana uz ovu ulicu vežu lijepe uspomene i da zato ne želi ići u Novu ulicu. Uvjerila ga je da tamo idu u goste i da će se opet vratiti.
Prvi dan je proveo u sobi i uopće nije izlazio. S prozora je promatrao djecu koja su se igrala ispred zgrade pa je rekao majci da ta djeca uopće nisu dobra. Tražio je od majke da idu u njihovu staru kuću da se on može igrati s djecom iz njihove ulice. Majka mu je rekla da se spusti u dvorište i da je ondje pričeka. Ubrzo su ga opkolila ostala djeca. Posudili su mu bicikl, romobil itd. pa se Orhan dobro zabavljao u Novoj ulici.
Orhan se vratio u stan tek kad je ogladnio, a majka mu je u šali dobacila da djeca iz ove ulice stvarno nisu dobra i da je danas kasno, ali da sutra mogu ići u njihovu staru ulicu. Orhan je odbio majčin prijedlog uz riječi da su i djeca iz ove ulice dobra i da će ostati tu.
Djeca Nove ulice
Potres je jednog jutra pogodio grad. Svi su bili na ulici pa tako i djeca iz Nove ulice. Orhanovi majka, otac, baka i djed ni sami nisu znali kako su se uspjeli spustiti s petog kata. Zgrada se nakrivila od potresa, a Orhan je cijelo vrijeme gledao prema balkonu i kavezu s pticom. Bio je uvjeren da će ptica umrijeti od gladi pa ju je želio spasiti, ali roditelji i baka i djed mu nisu dopustili da uđe u zgradu.
U Novu ulicu se uvukla tuga i svi su plakali. Plakala je i ptica, a predvečer više nije bila u kavezu. Svi su se pitali gdje je ptica i tko ju je pustio, jer je to mogao učiniti samo onaj tko leti. Orhan nije govorio ništa, ali se na njegovom licu, koji je cijeli dan bilo tužno, sada mogla primijetiti skrivena radost.
U Novoj ulici su živjeli ljudi raznih zanimanja i svi su na svoj način voljeli djecu Nove ulice, ali djeca su najviše voljela Orhanovog oca. On je bio pjesnik, a pisao je i priče o životu djece iz Nove ulice. Jednog proljetnog dana se u ulici pojavio s novim zelenim fićom. Djeca su bila oduševljena s njim pa su ga grlili, a neki čak i ljubili. Svi su se nagurali unutra, kako bi ih Orhanov otac provozao. Fiću su svi obožavali, brisali su ga, prali i gledali.
Orhanov otac je nakon sedam dana otišao na put, a fićo je tjedan dana ostao napolju i za to se vrijeme promijenio. Bio je ogreban, žmigavac mu je bio razbijen, guma probušena itd. Djeca su na njemu počela ispisivati svoja imena i on je postao ploča za rješavanje matematičkih zadataka. Bližio se Dan proljeća, a Orhanov otac je djeci iz Nove ulice obećao da će ići na izlet s fićom.
Kad je stigao Dan proljeća i kad su djeca poželjela ući u fiću, sve se promijenilo. Fićo, Nova ulica i Orhanov otac. Otac je rekao kako tako više ne ide i da će on prodati fiću. Nitko ne zna što se točno s njim dogodilo, ali sutradan ga više nije bilo. Tog su jutra kante za smeće u Novoj ulici bile pune zbog Bajrama. Čovjek koji je čistio sve je skupio na jedno mjesto. Među otpadom su se nalazili i dijelovi fiće. Prije nego što je otišao, čovjek je pogledao na mjesto gdje je bio fićo, a oči su mu zasuzile jer više nije bilo tako lijepo i čisto. Tog jutra je plakala i Nova ulica, a i djeca s balkona.
Orhan je jedne večeri ušao u očevu radnu sobu. Palo mu je na pamet da na pisaćem stroju napiše priču. Natipkao je nekoliko redaka istih slova i za njega je to bila završena priča, bolja od bilo koje priče njegovog oca. Ujutro je pitao svog oca je li mu se svidjela priča koju je napisao. Pokazao mu je papir, ali otac nije vidio ništa osim slova t, m, i d pa je rekao Orhanu da mu pročita priču.
Orhan je govorio kako je u njihovoj kući najbolji tata njegov tata, jer kad ide s mamom u kino uvijek kaže da idu doktoru. Najbolja majka je njegova mama, jer kad god se telefonski dogovara s tatom za odlazak u kazalište, ona kaže da je netko pogriješio broj. Baka i djed su također najbolji. Baka jer mu govori da ne treba jesti puno slatkiša jer će mu se pokvariti zubi, a djed zato što ga uspoređuje s nekim dječakom koji se ružno ponaša. Orhanov otac je šutio, jer nije znao što bi rekao na priču svog sina.
U Novu ulicu je jednog dana došao cirkus. Dječaci su kroz rupe na šatoru promatrali što se događa unutra. Orhan se nalazio na leđima Debeljka i Čačkalice. Prepričavao je ostalima što se događa u šatoru. Debeljko je poželio da on bude na vrhu i da sam pogleda što se događa unutra pa je zatresao leđima i svi su popadali. Odjednom je nastala gužva i dječaci bi se opet posvađali da netko od djece nije viknuo da dječak iz cirkusa dolazi vidjeti njihov program.
Čačkalica, Debeljko i Orhan su se ispravili, a na vratima cirkusa se pojavi “Zvijezda”. Orhan mu je prišao, predstavio ih i upitao mladića kako se zove, ali on nije odgovarao. Nestao je i osmijeh s njegovog lica pa je izgledalo kao da će zaplakati. Dječaci su ga ispitivali, a on je samo šutio. Pokrio je lice rukama i požurio natrag u šator.
Djeci Nove ulice ništa nije bilo jasno pa su se razišli pognutih glava. Sutradan su dječaku iz cirkusa donijeli buket ruža. Dječak je uzeo cvijeće, a zatim je nekoliko puta otvorio i zatvorio usta i samo uzdahnuo. Djeca su tada napokon razumjela dječaka. Uveli su ga u svoju sredinu i cijeli mjesec su se igrali s njim.
Orhan je već sedam dana bio bolestan pa je vrijeme provodio u krevetu. Tog jutra se osjećao bolje pa je ispratio oca na posao. Pred zgradom je ugledao četiri cigančice. Pitao je oca može li ih odvesti u stan. Otac mu je rekao da može pa je otišao na posao, a Orhan je s djecom i Cigančicama ušao u lift. Kad su ušli u stan Orhan ih je ponudio jelom, ali one su prvo htjele plesati. Orhan se zavukao u krevet, a one su počele plesati i pjevati. Orhanu se toliko svidio njihov ples da je i sam ustao i zaplesao. Cigančice su mu svojim plesom i pjevanjem pomogle bolje nego bilo kakav lijek. One su nakon jela otišle, a Orhan je kasnije iz nekog dalekog grada dobio pismo od jedne od njih. Učitelj im je za domaći rad dao da napišu jedno pismo, a Orhan je odmah odlučio da će ga napisati Cigančici.
U Novoj ulici se otvorila nova samoposluga. Direktor je na otvorenju održao kratki govor, a djeci je besplatno dao po jednu čokoladu, biskvit i sok od naranče. Djeca su bila neizmjerno sretna, a džeparac koji su imali potrošili su u tren oka. Orhan se nije mogao zadovoljiti samo jednom čokoladom pa se vratio u samoposlugu. Unutra je bilo svega i bila je tolika gužva da ni igla ne bi pala na pod da je netko baci. On je polako uzeo čokoladu i stavio je u džep.
Postalo mu je vruće i počeo se znojiti pa je poželio izaći. Na vratima je bila gužva pa je morao čekati, a čokolada se topila u njegovom džepu. Pitao se je li ga netko vidio, a blagajnica je u tom trenutku tražila od njega da pokaže račun. Tada je direktor rekao da će on platiti račun i dao je blagajnici novac. Orhanu je bilo neugodno i želio je vratiti čokoladu, ali ona se istopila i zalijepila za njegove hlače. Kad god ih je kasnije oblačio, sjetio bi se čokolade i pocrvenio.
Orhana je baka upozoravala da ne prolazi kroz Trinaestu ulicu, da ne ulazi u autobus broj 13 i da na lutriji ne bira broj 13 jer je to nesretan broj. On je napustio stan i u liftu se našao s dječakom iz stana broj 13. Dječak mu je dao pecivo pa se Orhan zbunio. Kad su se spustili, Suzanin otac je baš palio automobil pa ih je odvezao u školu. Broj registracije tog automobila bio je 1313.
U školi su u Orhanovom razredu birali trinaestog učenika za zbor. Izabrali su Orhana. U zboru je stajao pored djevojčice koja je imala bilježnicu s brojem 13, a i živjela je u stanu broj 13. Tog je dana sve bilo u znaku tog broja pa je Orhan na kraju i dobio nogometnu loptu na lutriji, upravo zahvaljujući broju 13. Pred vratima stana je zatekao poštara koji mu je donio pismo, jer je bio trinaesti u mjesecu. Ukućani su se više obradovali lopti nego pismu, a kad im je rekao koji je broj izvukao, nisu mogli vjerovati.
Zidovi Orhanove zgrade su tog dana bili toliko ružni da ih se nije moglo gledati. Bili si išarani ružnim riječima i groznim slikama. Sve je bilo ispisano crvenom bojom. Orhanov otac je pitao tko je to učinio, a sva su djeca odgovorila da ne znaju i da su zidovi tog jutra bili čisti. Plavokosi dječak se dva dana ranije posvađao s Orhanom, a sada je tvrdio da je on išarao zidove i da će mu pokazati.
Orhanov otac se upravo vratio s puta i s koferima je išao uz stepenice, a pratila su ga sva djeca. Trag crvene boje je išao sve do petog kata na kojem su živjeli Orhanovi. Trag boje se završavao točno pred Orhanovim vratima. Njegov otac je od ljutnje pocrvenio kao rak. Rekao je kako će ga natjerati da sve jezikom izbriše. Pozvonio je, a na vratima se pojavila nasmijana Orhanova majka. Otac je strogim glasom upitao gdje je Orhan, a majka je objasnila da je on prije dva dana otišao u goste kod tete i da će se danas vratiti. Orhanov otac se okrenuo da nešto kaže Plavokosom dječaku, ali on je već kao vjetar jurio niz stepenice.
Orhan se svađao s Plavokosim dječakom jer mu je dan ranije opsovao majku. Pravdao se da ona ionako nije prava majka Plavokosom dječaku. Počeli su se tući i bilo bi velikih batina da se nije umiješao Debeljko. Rekao im je da prekinu sve i pitao ih zar postoje prave majke i maćehe. Plavokosi dječak je tvrdio da je njegova majka prava, a Orhan je govorio da to nije istina i da je ona maćeha. Opet su se počeli tući, a kako Orhan nije mogao savladati Plavokosog dječaka, uhvatio ga je za remen i povukao pa je dječak ostao gol. Djevojčice su pokrile oči, dječaci se počeli smijati, a Plavokosi dječak je pobjegao kući. Ulicom se razlijegao smijeh, a prolaznici koji su prolazili pored zgrade, mogli su na zidovima pročitati sljedeće: “Sve majke su prave majke, nema maćeha. Sve majke su dobre.”
Orhan je jedne noći sanjao da su stvari iz njegove sobe oživjele i da su mu počele prijetiti da će ga prebiti jer se ne ponaša dobro prema njima. Stol, stolica, hlače, bilježnica i cipele su se uhvatili u kolo i počeli su stezati obruč oko Orhana. On se tresao od straha pa je počeo dozivati majku, a ona je stajala pored njegovog kreveta s doručkom u rukama.
Orhan je porastao i prošlo je već pet mjeseci otkako je krenuo u školu. U početku se veselio, ali kasnije ne, jer se nije mogao igrati i spavati kad želi. Počeli su dobivati sve više domaćih zadataka. Napišite pet rečenica o tome koliko volite mamu, pet rečenica za tatu, pet rečenica za film koji ste gledali… Svakog dana su morali pisati pet rečenica za nešto. Orhan je volio učiteljicu i htio je da ona najviše voli njega. Jednog dana nije napisao zadaću pa ga je ona izgrdila. On je plakao i s vremenom se njegova ljubav prema učiteljici hladila. Tako kad se jednog dana razboljela, Orhan je nije žalio kao ostala djeca.
Uskoro je stigla zamjena za učiteljicu i na kraju sata je tražila da svi napišu po deset rečenica za novu učiteljicu. Sutradan su opet morali pisati po deset rečenica za mamu, tatu, film itd. Dosadašnjih pet rečenica je zamijenilo novih deset, a Orhan je poželio da stara učiteljica ozdravi. Od svoje ušteđevine je kupio crveni karanfil pa je pošao u obilazak. Učiteljica se obradovala, a Orhan više nije želio mijenjati učiteljicu za neku drugu.
U zgradu se doselila djevojčica s plavom kosom i plavim očima. Tog je dana stajala u kutu, a djeca iz Nove ulice su joj dobacivala razne uvrede. Orhan je samo šutio. Dva puta joj je poželio prići, ali je osjećao da mu je lice crveno i da mu se noge tresu. Cijelu noć je razmišljao o djevojčici, čak ju je i sanjao. Sutradan je bila nedjelja i on se rano spustio pred zgradu. Čekao je djevojčicu, ali nje nije bilo. Odlučio je otići do njezinog stana, ali se bojao da će mu vrata otvoriti njezina majka pa se ipak vratio.
Navečer je opet sanjao djevojčicu, a sutradan je u školi počeo pisati pismo za nju. Tek što je završio, na vratima se pojavila djevojčica s majkom. Učiteljica ih je dočekala i upitala učenike tko želi sjediti s novom učenicom. Nitko od djece se nije javljao, osim Orhana. Učiteljica je otkrila učenicima da se nova učenica zove Sevil. Orhan joj je rekao da ima lijepo ime, a njegove oči su sijale od sreće. Rekao joj je da se ne treba nikoga bojati i da će on polomiti zube onome tko je dotakne.
Sevim i Sevil su počele raspravljati o tome čija je majka bolja, a onda su pogledale u zid na kojem je Orhan tog jutra napisao da nijedna majka nije ružna i da su sve majke lijepe. Sevil je objašnjavala drugoj djevojčici da je Orhan otišao kupiti karanfile jer je danas Majčin dan. Kupit će 36 karanfila jer u zgradi živi toliko obitelji. U zgradi je bilo 36 obitelji, ali samo 35 majki, jer se Tanerova majka razboljela i umrla.
Sevim je zaključila da će Orhan svojoj majci dati dva karanfila i da je zato loš dječak. Sevil joj je objašnjavala da će on taj karanfil odnijeti na grob Tanerovoj majci pa su se dvije djevojčice počele svađati. Sevil je zaključila da je Sevim ljubomorna zbog toga što Orhan ne voli nju, a Sevim je tvrdila da bi Orhan za njom jurio kao pas, samo da ona to poželi. Sevil je predložila da ga pitaju je li to istina. Nitko ne zna jesu li ga stvarno pitale, ali je Sevil viđena kako poslijepodne raznosi karanfile s Orhanom.
U istoj zgradi su s Orhanom živjeli i Slavko i Agim. Sva tri dječaka su govorila različitim jezicima, ali smijeh im je bio isti. Na ulici su sreli starog Cigana koji je svirao, a njegov medvjed je plesao u tom ritmu. Orhan, Slavko i Agim su se srdačno smijali. Kad su stigli u školu, svaki je otišao u svoje odjeljenje, a na odmoru su se našli u dvorištu. Podijelili su užinu, jer djeca mogu govoriti različitim jezikom, ali kad se vole, vole se na isti način.
Ispred škole su primijetili da je jedan stariji dječak zavezao praznu konzervu za rep jedne mačke. Orhan ga je upitao zašto je to uradio, a stariji dječak ga je udario toliko jako da je Orhan umalo pao na zemlju. Plakao je, a s njim su plakali i Slavko i Agim, jer kad djeca plaču, plaču na isti način.
Svaka od trideset šest obitelji u zgradi imala je svoj poštanski sandučić. Najviše pošte stizalo je u sandučić dvadeset jedan. Orhan nije volio skupljati poštanske marke pa ih je njegov otac davao drugoj djeci. U sandučiću se ponekad moglo naći i nekoliko knjiga. Jednog dana je iz Beograda stigla slikovnica, ali u podne više nije bila u sandučiću. Orhanov otac se raspitivao o knjizi, ali su svi danima govorili da knjiga nije stigla.
Knjigu je uzeo netko od djece pa ih je Orhanov otac krenuo ispitivati. Svi redom su tvrdili da nisu uzeli knjigu. Cijela zgrada se digla na noge. Majke su grdile djecu, a neki su čak dobili i batine. I poštar se uznemirio. Tvrdio je da je ostavio knjigu u sandučić i pitao je Čačkalicu da potvrdi to, jer se on nalazio tamo u tom trenutku. Čačkalica ništa nije rekao, ali ga od tog dana nisu puno viđali. Tog dana kad je nestala knjiga, on se posvađao s Orhanom. Kad su se njih dvojica pomirili, u sandučiću je stajala knjiga. Djeca nove ulice su se radovala zbog toga pa su čekali Orhanovog oca pred sandučićem, a s njima je bio i Čačkalica.
Bilo je proljeće i grane su se povijale od plodova. Orhan se popeo na šljivu. Majka, baka i djed su ga dozivali i prijetili mu da siđe, ali on se popeo još više. Počeo je puniti košaru, a zatim i džepove. Najljepše šljive su se nalazile na vrhu pa se on odlučio popeti još više. Kad se približio šljivama toliko da ih može dotaknuti prstima, pao je na zemlju.
Tog je poslijepodneva ležao u bolnici s nogom u gipsu, a djeca su jela šljive i dogovarala se tko će braniti umjesto njega na sutrašnjoj utakmici. Orhan je pitao što je s njim, a kapetan tima mu je rekao da će on sjediti iza gola. Orhan je te noći nemirno spavao. Sanjao je kako oblaci prolaze pored njegove glave i kako mu je lopta iskliznula iz ruku, a zmaj mu se izvio do grane od šljive.
U Orhanovoj zgradi stanovao je i jedan vozač koji je imao svoj automobil. On je jedne nedjelje pozvao svu djecu na vožnju s jednog kraja grada na drugi. Djeca su se počela spuštati ispred zgrade. Samo Orhana nije bilo. Svi su se pitali što je s njim, a dječak s osmog kata je krenuo vidjeti gdje je. Orhan se klizao niz ogradu stepenica toliko brzo da je na kraju prvi stigao do vozača. Za njim su pristizali ostali dječaci, koji su se počeli gromko smijati. Orhanove hlače pa čak i gaćice bile su skroz poderane. On je pokrio lice rukama i pognute glave se vraćao u stan. Sjedio je u jednom kutu na balkonu i dugo promatrao automobil pun djece koja su za sobom ostavljala oblak prašine.
Djeca Nove ulice su se igrala, dječaci su se igrali s loptom, a djevojčice su preskakale konopac. Samo je Orhan stajao po strani i okretao glavu lijevo-desno. Jedan od prijatelja ga upita hoće li cijelo vrijeme stajati tako po strani, a u tom trenutku se pojavi i Orhanov otac. Oko njih su se skupila sva djeca. Otac upita Orhana gdje mu je cigareta. On se pokušavao izvući, ali otac mu je rekao da ga je vidi s balkona. I druga djeca su pokušavala obraniti Orhana. Možda bi čak uspjeli u tome da se Orhanov džep nije počeo dimiti. Orhan je pobjegao brzinom vjetra, a kad god bi kasnije oblačio te hlače, morao bi prstom pokriti izgorjelo mjesto, jer bi ga djevojčice zadirkivale.
Djeca iz Nove ulice su igrala jednu od svojih utakmica. Orhan je imao šut kojeg su se plašili svi golmani, osobito Čačkalica. Navijači su počeli vikati da žele gol pa je Orhan šutnuo loptu točno na golmanove grudi. Čačkalica je s lakoćom uhvatio loptu, a misleći da će mu ona ispasti iz ruku, Orhan ga je silno udario u ruke. Lopta je zaista ispala, ali je Orhan stajao kao ukopan, jer je Čačkalica povrijedio ruku. Uskoro je počela takva tuča da se nije znalo tko koga brani, a Orhan je otrčao kući. Nekoliko trenutaka kasnije je stigla hitna i odvezla Čačkalicu. Dječaci su bili ljuti na Orhana i nazivali su ga kukavicom. On te noći nije mogao spavati, a čim je svanulo otišao je do Čačkalice. Ruka mu je bila u gipsu i ležao je u krevetu, ali čim je vidio Orhana nasmijao se. Znao je da je on zvao hitnu, ali djeca Nove ulice i odrasli su za to saznali tek puno kasnije.
Orhan se jednog jutra probudio napola veseo, a napola tužan. Bio je sretan jer završava škola, a tužan jer ga otac i majka ne vode s njima na odmor. Bio je sam kod kuće. Prvo je zazvonio telefon, ali on se nije ustajao. Pomislio je da netko sigurno traži tatu, ili možda tata njega traži da mu kaže da će ga ipak povesti na odmor. Tako je bilo i kad je telefon zvonio drugi put, samo je taj put mislio da mama zove, ali opet se nije javio. Nakon toga je zazvonilo zvono na vratima pa je ustao da vidi tko je. Pred vratima je stajao policajac i Orhan se odmah prisjetio svih loših stvari koje je napravio prethodnih nekoliko dana. Pomislio je i da mu je policajac možda donio torbu koju je jučer izgubio, ali svejedno nije otvarao vrata. Silazeći niz stepenice, policajac je sreo Orhanove baku i djeda pa im je dao torbu.
Orhanov otac je bio direktor u školi. Bio je kraj godine pa je fotograf došao poslikati razrede. Jedan dječak se cijelo vrijeme skrivao od Orhanovog oca. Fotograf je poredao djecu, a prva su se slikala i djeca iz Nove ulice. Među njima je bio i taj čupavi dječak pognute glave. Orhanov otac ih je promatrao kroz prozor, ali djeca su željela da se i on slika s njima. Prije nego što je pritisnuo gumb na fotoaparatu, fotograf upozori dječaka da podigne glavu i ispravi se. Svi su se okrenuli prema njemu, a Orhanov otac je shvatio da je to Erol. Erol je imao samo pet godina i trebao je poći u školu tek za dvije godine, ali Orhan ga je poveo u školu baš zato što su se slikali tog dana.
Djeca Stare ulice
Orhanovi su tijekom rata često mijenjali prebivališta, a svaka nova selidba im je pričinjavala veliku teškoću. Ovog puta su se preselili u kuću na periferiji. Kuća je bila lijepa i imala je ogromno dvorište, ali nitko nije živio u njihovoj blizini. Orhanova majka je bila trudna i jedne večeri se počela porađati. Nisu imali puno novca pa nije pristajala da pozovu liječnika nego je poslala Orhana i oca da odu po jednu ženu. Orhan je poznavao sina te žene, Rustema. Orhan je svim srcem želio biti prijatelj s Rustemom, ali on se nije slagao s tim pa je Orhanu sad bilo teško ići njegovoj kući.
Rustem i njegova majka su stigli s Orhanom i ocem njihovoj kući. Dok se rađao Orhanov brat, Rustem i Orhan su se polako zbližavali. Rustem je predložio da postanu braća po krvi i objasnio je Orhanu što to znači. On je pristao na tu ideju i požurio da sve ispriča majci, a na vratima ga je dočekala Rustemova majka, koja mu je rekla da mu je roda donijela lijepog kovrčavog brata.
Za vrijeme praznika bi u Staroj ulici uvijek bila postavljena vrteška kojoj se radovala cijela ulica. U ulici je živio i dječak Erhan. On nije imao majku, a i otac mu je poginuo u ratu pa se Erhan morao snalaziti sam. Večer prije praznika nije mogao zaspati. Razmišljao je o svojim roditeljima. Ujutro se ustao, obukao svoje prošlogodišnje odijelo i istrčao na ulicu. Nije imao niti jednog novčića, ali je razmišljao o vrteški više nego o kruhu pa je trčao prema mjestu gdje se ona nalazila. Vlasnik vrteški je vikao i dozivao djecu, a u jednom trenutku je pao i onesvijestio se. Dok su ga nosili u bolnicu vikao je da traži radnika. Erhan je to čuo pa se ponudio. Pristao je raditi za jednu deseticu, ručak i krug na vrteški.
Erhan nikada u životu nije radio toliko naporno kao tog dana. Druga djeca su se veselila i smijala, a on je radio. Kad se spustio mrak, djeca su se počela razilaziti. Vlasnik vrteške mu je rekao da prestane vrtjeti i da se spusti. Pružio mu je novac, a Erhan je pitao zar se neće i on vrtjeti, jer su se tako dogovorili. Vlasnik je rekao da može ako želi, ali da ne zna tko će pokretati vrtešku, jer on sigurno neće. Erhana je to jako povrijedilo pa je počeo plakati. Bacio je novac koji je dobio i nestao u mraku, a vlasnik je ostao zbunjen. Erhanu su u tom trenutku bili jako potrebni otac i majka.
Orhan je od starije djece iz ulice saznao da je počeo rat. Samo se o tome pričalo, a razgovori o ratu su s ulice prešli i u Orhanovu kuću. Njegov otac je mislio da bi bilo najbolje da se presele u Tursku, ali majka se nije htjela rastati od svoje majke, braće i sestara. Tako je i u njihovoj kući izbio rat. Majka ih je jedne večeri napustila. Baka je ponavljala da će se vratiti, ali prolazili su mjeseci, a majka se nije vraćala. Jako je falila Orhanu pa je često odlazio kod jedne tete koja je bila slična njoj. Krenuo je i u školu, gdje ga je prvog dana maltretirao jedan dječak. Pomogao mu je jedan čovjek koji je od tada svaki dan dolazio po njega biciklom.
Jednog dana baš kad se popeo na bicikl, začuo je poznati glas. Dozivala ga je njegova majka, ali baš u trenutku kad su im se pogledi sreli, između njih je prošao automobil pa kočija, a i bicikl je pojurio kao vjetar. Orhan je vikao čovjeku da stane, ali on to nije učinio. Od tog dana mu se samo ta slika vrtjela pred očima. Bio je siguran da je njegova majka u gradu, ali nije znao gdje da je potraži.
Pred večer je izašao u Staru ulicu. Djeca su se igrala, ali je bilo već kasno pa su svi pošli kućama baš kad im se on pridružio. Orhan je sjeo na kamen i počeo razmišljati o onom što se dogodilo ispred škole pa se počeo ljutiti na sebe što nije skočio s bicikla. Dok je razmišljao, prišla mu je jedna susjeda. Rekla mu je da se vratila njegova majka. On se za tren stvorio pred kućom, a ondje je stajala njegova majka. Njih dvoje su se zagrlili, a Orhan je u tom trenutku imao osjećaj da grli cijeli svijet.
Bližili su se praznici i Orhan je poželio isprobati svoje odijelo. Kad se obukao, sjetio se svog najboljeg prijatelja Hasana pa je postao tužan. Hasan nije imao odijelo, a ni knjige. Iako je morao učiti iz Orhanovih knjiga, bio je najbolji učenik u razredu. Dok je razmišljao o tome kako će reći ocu da on kupi Hasanu odijelo, čuo je kako ga netko doziva iz dvorišta. Bio je to Hasan. Došao mu je reći da njihov učitelj odlazi jer je dobio premještaj. Dogovorili su se kad će se opet vidjeti i Hasan mu je rekao da su i njemu kupili isto odijelo kakvo je Orhan imao.
Sutradan je bio praznik, ali kad se Orhan počeo oblačiti, začule su se sirene. Morali su pobjeći u sklonište koje se nalazilo na kraju grada. Ondje nije bilo Hasanovih pa se Orhan uznemirio. Pokušao je pobjeći i skloništa i potražiti Hasana, ali kad se približio vratima, u blizini su eksplodirale dvije bombe. On je i dalje želio otići do Hasana, ali roditelji ga nisu puštali. Pomisao da se nešto dogodilo njegovom prijatelju bila mu je teža od bilo čega.
Kad se sve smirilo, on je potrčao do Hasanove kuće, ali ona je bila sravnjena sa zemljom. Počeo je tražiti svog prijatelja, a ispod ruševina je našao Hasanovo novo odijelo. Pao je na zemlju onesviješten, a kad je došao sebi, vidio je da se nalazi u automobilu, na putu za selo, jer je život u gradu bio opasan.
Orhan je imao lijepo bijelog goluba kojeg je zvao Bjelić. Kad je počeo rat, škole su se zatvorile pa je on cijeli dan provodio s golubom. Rat je u domove donio glad i siromaštvo, a uz to su došle i druge neprilike. Orhanov stariji brat ih je htio napustiti i otići u rat. Iako se njegov otac protivio, on je jednog dana ipak otišao. Golub je od tada za Orhana predstavljao i neku vrstu zamjene za njegovog brata.
Glad i siromaštvo su sve više rasli pa je jednog dana otac rekao Orhanu da moraju prodati goluba, a ako to ne učine, jedan zapovjednik će ga na kraju svakako oduzeti. Fašistički zapovjednik je u svom stožeru u ulici imao golubove i nekoliko puta je pokušavao namamiti Orhanovog goluba. Orhan te noći nije mogao spavati, a kad je ujutro pošao provjeriti goluba, njega više nije bilo. Tog su jutra imali obilan doručak, stol je bio prepun svega. Orhan nije mogao jesti, on je otišao prema golubarniku, gdje je dugo plakao.
Golub je kasnije nekoliko puta znao sletjeti u njihovo dvorište, ali netko od vojnika bi uvijek dolazio po njega. Orhan je jedno dana odlučio pratiti vojnika pa je došao do zapovjednikove kuće. Ondje se nalazio izvanredan golubarnik. Orhan je ponekad znao dolaziti i gledati golubove, ali ni ta njegova radost nije dugo potrajala.
Jednog jutra je uobičajeno krenuo u promatranje, ali pred zapovjednikovom kućom se nalazio kamion u koji su stražari stavljali sve što su mogli, pa tako i golubarnik. Orhan je htio ukrasti svog goluba, ali nije stigao jer je kamion ubrzo krenuo. Cijeli dan se nije vraćao kući jer se nije mogao pomiriti s tim neočekivanim rastankom. Ležao je na travi i pogledom pokušavao zamisliti let svog goluba na nebu. On se odjednom s ostalim golubovima pojavio na nebu, a onda se spustio u dvorište. Orhanu se činilo kao da sanja. Kasnije je saznao da je neprijateljski zapovjednik zarobljen prilikom oslobađanja grada i da su tada golubovi pušteni na slobodu.
Dječak Muammer je imao bivola. Tog bivola su jako voljeli Muammerov djed, ali i otac koji je poginuo u ratu pa je i on sam volio tu životinju. On je bio njegov život, njegova nada i radost, ali djeca iz Stare ulice to nisu shvaćala. Nazivali su ga svakakvim nadimcima, a kad se jednog dana s bivolom pojavio na ulici, dobacivali su mu razne uvrede. Muammer je plakao i nije mu bilo jasno zašto su djeca takva. Orhan se odvojio od njih i rekao im da prestanu s vrijeđanjem.
Pošao je s Muammerom do rijeke, gdje on svaki dan vodio bivola na ispašu. Muammer mu se zahvalio, a Orhan je pošao natrag, ali u susret su mu dolazila djeca iz Stare ulice. Iako su oba dječaka bila jaka i mišićava, nisu mogli izaći na kraj sa šest dječaka. Dječaci si bili ljuti na Muammera, ali i ona Orhana. Počeli su ih gađati kamenjem pa je Muammer pozvao Orhana da se popne na leđa bivolu i da prijeđe rijeku.
Oni nisu još ni ušli u vodu, a ostali dječaci su trčali prema mostu. Znali su da će ih dočekati na drugoj strani pa su odlučili ostati na sredini rijeke. Tu su dugo ostali, a djeca su cijelo vrijeme bacala kamenje s mosta i psovala. U jednom trenutku se oglasila sirena za uzbunu i na nebu su se pojavili avioni. Počele su padati bombe, a jedna od njih je pala na most. Muammer i Orhan su izašli iz rijeke i pošli provjeriti što je s dječacima. Oni su bili zatrpani u prašini. Bez riječi su uz pomoć bivola prešli rijeku. Nekoliko dana poslije toga nisu izlazili iz kuća, a kad se bivol iznenada razbolio, svi su požurili Muammeru. Išli su za kolima koja su vozila bivola i svi su plakali jednako kao Muammer.
Rat se završio i Orhan se s majkom i braćom vraćao u grad. Oca su sahranili prije nego što su napustili selo. Orhan se sjetio Nazlije, djevojčice kojoj je slao pisma koja je prepisivao iz knjige “Lijepa ljubavna pisma”, ali mu ona nijedno nije vratila. Pitao se je li ona ta pisma shvaćala kao šalu i je li ih pročitala i njegovim prijateljima.
Stigli su u grad i zaustavili se pred njihovom starom kućom, a Orhana su i dalje mučile misli o Nazliji. Cijeli dan nije napuštao kuću pa su zato njegovi prijatelji došli do njega da ga pozovu na predstavu. On je razmišljao hoće li ići ili ne, ali je na kraju ipak otišao. U ulici se ništa nije promijenilo. Njega su koraci vukli prema Osmanovoj kući, gdje je počinjala predstava. Pogledom je prelazio preko okupljenih lica, a zadržao se na djevojci koja je sjedila na suprotnoj strani prostorije. Bila je to Nazlija, ali više nije bila slaba desetogodišnja djevojčica već djevojka od četrnaest godina. Poslije predstave je prišla Orhanu i ispričala mu se što nije odgovarala na njegova pisma, jer se bojala da neće moći pisati tako lijepo kako je on pisao.
Analiza likova
Orhan – dok je bio mlađi bio je miran i pristojan dječak i dobar prijatelj. Svoje prijatelje nikada nije ostavljao u nevolji. Volio je crtati, a ako nije bilo papira na kojem bi to mogao činiti, Orhan bi se poslužio zidom. Dio svog djetinjstva je proveo u “Našoj ulici” pa mu je preseljenje u “Novu ulicu” teško palo, ali vrlo brzo se sprijateljio s djecom iz te ulice. Kad je malo odrastao, Orhan je postao nestašniji pa je tako znao pisati po zidovima, pušiti, krasti čokoladu iz samoposluge, ogrebati automobil, razbiti prozor. Zbog rata se njegova obitelj često morala seliti, a njemu je svaki put teško padala promjena sredine
Orhanov otac – bio je pjesnik. Pisao je i priče. Djeca iz Nove ulice su ga voljela više od svih ostalih ljudi koji su tamo živjeli. Pisao je o životu djece koja su živjela u Novoj ulici. Inače je bio blag, ali bi se znao jako naljutiti kad bi smatrao da je njegov sin nešto loše napravio, kao kada je mislio da je njegov sin kriv za išarane zidove zgrade u kojoj su stanovali. Kasnije je postao direktor u jednoj školi. Uvijek je znao obradovati svog sina i udovoljiti njegovim željama. Umro je po završetku rata, dok je obitelj još živjela na selu.
Zekerija Nedžati biografija
Zekerija Nedžati je rođen 1928. godine u Skoplju, gdje je jedno vrijeme radio kao učitelj. Studirao je filozofiju. Skoro dvadeset godina je uređivao dječji list na turskom jeziku “Sevinč”. Pisao je pjesme i priče za djecu i odrasle, a uz to je i prevodio djela iz dječje književnosti na turski jezik.
Svoju prvu pjesmu objavio je 1947. godine, a prvu knjigu poezije 1950. godine. Objavio je petnaestak knjiga za odrasle i mlađe, uglavnom je riječ o poeziji. Od priča za djecu, objavio je “Djeca naše ulice”, “Djeca nove ulice”, “Djeca stare ulice” i “Što je lijepo, a što ružno”.
Zekerija Nedžati je pretežito pisao na svom materinjem jeziku – turskom. Njegove knjige su prevedene na nekoliko jezika, a za knjigu “Djeca naše ulice” nagrađen je nagradom grada Skoplje za književnost 1960. godine.
Preminuo je 10. lipnja 1988. godine u Novom Sadu u Srbiji.
Autor: Z.N.
Komentariši