Vesna Parun jedan je od najpoznatijih i najboljih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. Stoljeća. Njen raskošni pjesnički izraz, raznolikost tema o kojima je pisala i slikovit način lirskog izraza svrstao ju je među jedne od najomiljenijih i najčitanijih književnika diljem regije. Pisala je pjesme za široku publiku, pa tako i one za djecu. Uz to, pisala je i prozu, ali i drame. Ipak, ostala je najpoznatija zbog svoje poezije.
Parun je počela pisati vrlo rano i prvu pjesmu objavila je sa samo 10 godina u listu Anđeo čuvar, 1932. godine. Pjesma je napisana na otoku Visu i zove se “Pramalijeće”. Nakon toga, 1938. godine objavila je pjesmu “Zov” u časopisu Sjeme, koje je bilo glasilo muške klasične gimnazije, čiji je jedan od urednika bio i Jure Kaštelan.
Vesna Parun je 1947. godine izdala zbirku pjesama “Zore i vihori”. Pjesme u toj zbirci odraz su njene mladosti i mladenačkih razmišljanja, pa se ne smatraju njenim najboljim pjesničkim ostvarenjem. Kritičari kažu da su još uvijek nezrele i da im nedostaje staloženosti. Ipak, ne može se zanijekati njihova literalna vrijednost. Pune su audio-vizualnih slika i lijepih pjesničkih figura koje oslikavaju slike, boje, zvukove te stvaraju posebno poetske ugođaje. U gotovo svim pjesmama Parun govori o dva oprečna osjećaja – o radosti života kakva se vidi u mladosti, života punog žudnje i vitalnosti, a s druge strane, piše i o smrti i ratu, po čemu vidimo da je netom završeni Drugi svjetski rat imao veliki utjecaj na njeno stvaralaštvo.
Nakon toga Vesna Parun izdala je zbirke pjesama “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini” ponovo prevladavaju pjesme koje govore o strasti i žudnji s jedne strane, ali i patnji i boli s druge. Ove pjesme više nemaju onu mladenačku naivnost, već se u njima osjeća dominacija upravo patnje bez kraja. Patnja se smiruje jedno u trenucima zaborava, koji su najčešće u vrijeme spavanja i snivanja. Ljubav za Parun više nije zaigrana i puna nade, odjednom je ona prokletstvo, zlo koje se neprekidno uzvisuje i pada, živi pa umire, osvijetli, pa zatamni. Iako je osjećaj ljubavi u njen pjesmama opisan s nekom turobnom sjenkom, ne znači da je te svoje osjećaje zatomljavala, baš suprotno osjećala ih je i živjela u potpunosti. Stihovi Vesne Parun tako su produkt patnje, straha i prolaznosti, ali i strasti.
Neke njene druge zbirke su “Vidrama vjerna”, “Vjetar Trakije”, “Koralj vraćen moru”, “Ti i nikad” i još mnoge druge. I u njima dominiraju pjesme koje govore o praznini i samoći, ali sve više i o pjesnikinjinoj pomirenosti s takvom sudbinom. U ovim pjesmama osjeća se i empatiji pjesnikinje prema drugim ljudima, pogotovo onima koji se osjećaju kao i ona. 1982. godine izdana je zbirka “Izabrana djela” koja sadržavaju najpoznatije pjesme iz njenih prijašnjih zbirki.
Elegija – analiza pjesme
“Elegija” je pjesma Vesne Parun koja, unatoč svome naslovu, nema mnogo karakteristika ove vrste pjesme. Elegija bi kao vrsta trebala biti sjetna pjesma u kojoj dominira tuga, čežnja, željenje i bol, a ova pjesma, što se više primiče svome kraju, više otkrivaju osjećaj nade, inata i snage lirskog subjekta. Pjesma je u cijelosti vrlo jaka i prepuna zanimljivih stilskih figura, motiva i na kraju – moćne ideje. Treba se čitati vrlo pažljivo, jer u svakoj riječi krije se neko zanimljivo značenje, što je i inače odlika pjesama Vesne Parun. Pjesma započinje stihovima:
Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
Šumom krila što uče nas prolaznosti.
U samo dva stiha rečeno je toliko toga. Prvi stih nagoviješta da je vrijeme o kojem pjesnikinja govori proljeće. Ovom lijepom personifikacijom lirski subjekt govori nam da je proljeće na vratima. To je vrijeme kada se ptice vraćaju juga, a budući da je nama more na jugu, pjesnikinja se poslužila izrazom govoreći da nam more vraća ptice. Pomalo sjetna misao je opisati ptice kao one koje nas uče prolaznosti. Kako lete ptice, tako leti i vrijeme i to je iskazano ovom metaforom. Već u sljedećem stihu lirski subjekt izražava svoje mišljenje o toj prolaznosti vremena:
A što marim ja da su noći moje i dani izbrojani.
Ovo nije mirenje sa sudbinom, ovo je mirenje sa smrću. Ipak, ono nije sjetno i turobno, baš naprotiv, iskazano je tako da predstavlja slobodu, odnosno oslobođenje od straha od prolaznosti i smrti. Spominju se motivi trave i pijeska – trava aludira na zemlju u kojoj svi na kraju završimo, a pijesak prah u koji se pretvaramo. I jedno i drugo simboli su smrtnosti. Stihovi su pomalo oštri, iako sjetni. Obrušavaju se na društvo koje nas okružuje, što se najviše vidi u onom:
Ne mogu u zlu živjeti, a dobrotu ismijat će.
Pjesnikinja se ne želi miriti sa svijetom, niti biti nešto što nije, ali svjesna je da ono što jest nije u skladu s društvenim normama. Svjesna je da će je drugi ismijati i zato osjeća da za nju nema mjesta na ovom svijetu. Zato se i miri tako lako sa smrću. Radije bira nju nego da se pretvori u nešto što nije. U sljedećim stihovima traži nešto za što vrijedi živjeti, nešto što svijet čini ljepšim:
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Prva dva citirana stiha odnose se na ljubljenje nogu tj. cipela, što je simbol najveće pokornosti. Kada kleknemo na cestu i poljubimo nečije cipele, pokazujemo najveću moguću poniznost, skrušenost, poštovanje i divljenje. Sljedeći stih iskazuje ljubav i to stilskom figurom poredom. Livada je simbol osjećaja koji bujaju svakog proljeća.
Motiv proljeća javlja se i u sljedećem stihu, a autorica ga zaziva jer se nada da će donijeti radost, a time i probuditi dobrotu u drugim ljudima. Motiv proljeća u sljedećoj se strofi prebacuje na motiv cvijeta. Još jednom pjesnikinja zaziva ljubav, nadajući se da će joj pružiti sreću i ljepotu življenja. Kaže da:
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
Motiv cvijeta ovdje označava onu djetinju naivnost koja se gubi odrastanjem, a koja jedina vidi svijet kao lijepo mjesto. Bez toga i bez ljubavi život se čini surov i nevrijedan življenja, pa pjesnikinja misli da će je pronalazak toga učiniti boljom prije nego umre. Ona je svjesna da ništa ne traje vječno, što potvrđuje stihovima “Jer vječnoj mijeni usprkos…”, ali unatoč tome želi dobre trenutke. Ne boji se prepustiti osjećajima ljubavi iako zna da bi tu ljubav moga jednog dana i izgubiti.
Pjesma je sastavljena od tri strofe. Prva ima devet stihova, druga je distih, a treća katren. Oni su nepravilni i u njima nema rime, zbog čega je i ritam pjesme nestalan. Na dinamiku pjesme utječe isključivo sadržaj stihova, ne i njihova forma.
Vesna Parun biografija
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu kod Šibenika. Otac joj je bio općinski činovnik, porijeklom s otoka Prvića, ali mu je posao bio nestalan i često bi ostajao bez namještenja, zbog čega su se kao obitelj često selili. Majka joj je bila sa Šolte. Obitelj Parun bila je brojna, s čak četvero djece, pa je djetinjstvo Vesne Parun obilježila oskudica, glad i siromaštvo. Parun u kasnijim svojim intervjuima ističe da se baš zbog toga počela baviti poezijom jer je odmalena utjehu tražila u pjesmama, kako čitajući ih, tako i pišući. Zbog teških uvjeta života, Paun je kao dijete mnogo vremena provodila sa svojim tetkama u Splitu, Šibeniku i Biogradu na Moru.
Parun je osnovnu školu završila na otoku Visu, nakon čega je upisala gimnaziju najprije u Šibeniku, a onda u Splitu, gdje je i maturirala 1940. godine. Budući da je bila odlična u školi, već je s 14 godina počela podučavati drugu djecu i od toga zarađivati, čime se i uzdržavala. Iste godine kada je maturirala, upisala je romanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koju je morala prekinuti zbog početka Drugog svjetskog rata.
Za vrijeme rata, Parun je živjela najprije u Splitu, a onda se 1942. vratila u Zagreb jer je otac dobio posao u općini u Sesvetama. U to vrijeme brat joj je poginuo u ratu na strani partizana. Vesna Parun već je tada počela imati problema sa zdravljem. Nakon rata upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1947. godine na radnoj akciji izgradnje pruge, oboljela je od tifusa. Istovremeno je njen ljubavnik uhićen, nakon čega je otišao i oženio se drugom, zbog čega je Parun ponovo oboljela. Prekinula je studij, a 1962. se odselila u Bugarsku, gdje se udala, ali kasnije i razvela.
Nakon povratka iz Bugarske, Vesna Parun živjela je uglavnom u Zagrebu, gdje je postala priznata pjesnikinja i slobodni književnik. Živjela je u zagrebačkoj Dubravi i u starosti zahtijevala od Grada da joj da stan bliže Centru. Grad Budva u Crnoj Gori ponudio joj je smještaj u svome gradu, što je Parun odbila. Nakon što je pala i slomila kuk 2000. godine, preselila se u Stubičke Toplice, gdje je također nastavila s pisanjem. Tamo je i umrla 2010. godine, s 88 godina.
Za života je Vesna Parun dobila brojna priznanja i nagrade za svoje stvaralaštvo, među kojima su i Nagrade Matice hrvatske za zbirke pjesama, nagrade Vladimir Nazor, Tin Ujević i Grigor Vitez i Europska književna nagrada KOV.
Autor: V.B.
Komentariši