Emina

U pjesmama srpskog i bosansko hercegovačkog pisca Aleksa Šantića, stihovi često dobivaju tugaljivi ton, nezavisno od teme o kojoj se radi. Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, promašenost života i njegova ukletost. Sve to govori nam da se radi u modernoj poeziji.

Pisac nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju samoću i tugu što se najbolje može uočiti u pjesmi “Pretprazničko veče”. Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, stradanja i žrtve što najbolje možemo vidjeti u pjesmama “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.

“Emina” je objavljena prvi put 1902. godine i to u časopisu “Kolo”. Tek šest godina poslije Aleksa Šantić odlučio ju je unijeti izmijenjenu u knjigu “Pjesme”. U zadnjoj verziji pjesme, ona je ispala mnogo sažetija, ali i bolja nego u prvotnoj verziji. Pjesnik je izbacio mnoge slabe i nepotrebne dijelove, a stihovi su puno bolje obrađeni. Preinake unesene u pjesmu govore o tome koliko je pjesnik napredovao u korištenju pjesničkih instrumenata, ali i o tome koliko je izoštrio svijest o tome što točno pjesmom želi reći.

Emina – analiza pjesme

Emina je popularna pjesma u Bosnu i Hercegovini često pjevana, ali malo tko zna da je za riječi zaslužan pjesnik Aleksa Šantić. Iako je nastala po određenim pravilima i pravi je književni tekst, ona je ipak narodna pjesma – sevdalinka.

U pjesmi se osjeća i čuje jezična aritmija, odnosno smjenjuju se dva međusobno oprečna glasa koja se sudaraju.

U prvoj strofi pjesme, jezik je svečan i poetičan. Jedna rečenica unosi ravnotežu u pjesmu i proteže se četiri stiha. Sastoji se od turcizma koji su sastavljeni u rime.

Boravak u “hamanu” čovjeka čini ranjivim i erotski osjetljivim. Imam je opisana kao institucija koja stoji u tišini kao prepreka prema pjesnikovom ostvarenju ljubavne čežnje. Ona je jedna vrsta zida koji ne vidi između pjesnika i djevojke. Uočimo rimu hamama-imama koja je zatvorila krug temeljen na jedinstvu.

U prvoj verziji pjesme, ona nije bila odijeljena na strofe, no moramo reći da je to bilo bitno jer tako prva i druga strofa dolaze u suprotstavljeni odnos. One su ispričane različitim glasovima i na početku nam odmah daju na uvid dva suprotstavljena govora.

U prvoj strofi vidi se čist jezik, u ravnoteži. On je pojačan svečanom dikcijom, odnosno doza poetičnosti je stavljena na viši nivo. Tako je i riječ “aman” postala “haman”, a time je uklonjen prizvuk da pjesmu na priča lično pjesnik. Isto tako “imam” je u originalnoj verziji pjesme bio “Abdul”, da bi na kraju postao “stari”. Ime je uklonjeno kako ne bi smanjivalo svečanost. Također, pridjev “stari” pojačava autoritet.

Posuđeni motivi sevadlinke u konačnoj su verziji nestali ili su svedeni na najmanju mjeru koja ne može ugroziti pjesmu. Pjesma je dobila samostalnost koju prije toga, u prvoj verziji, nije imala. Sve učinjene dorade danas su pjesmi dale čistoću i jedinstvo, koju nije imala.

U drugoj strofi stihovi mogu snažno djelovati na čitatelja iz razloga što se miješa poetični i prozaični govor.

“Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…”

Druga strofa razlikuje se od prve što donosi isprekidan govor pun uzvika. Stihovi više nisu pjevni kao u prvoj strofi. U drugoj strofi pjesnik nam priča kako bi se oslobodio pritiska emocija.

“Emina” se može okarakterizirati kao dvojezična, odnosno dvoglasna pjesma. U kasnijim doradama možemo uočiti da pjesnik u drugoj strofi nije ništa mijenjao, čak ni zarez. Očito je smatrao da je cijela druga strofa u potpunosti pogođena.

Pridjev “pust” dva puta se javlja, i to tijekom opisa Emine koja je pusta, a nakon toga i njezine “pleći”. Pridjev nam u ovom slučaju ne govori ništa konkretno o djevojci već nam govori što pjesnik osjeća iznutra, u svojoj duši. On nam govori o njegovim osjećajima čežnje, iznenađenja, ali i žudnje i zaprepaštenja koje je osjetio kada je ugledao djevojku.

U pjesmi nema pravog opisa djevojke, ništa iz stihova ne doznajemo. Znamo samo da njezine kretnje i njezina pleća na pjesnika jako djeluju, u toj mjeri da je on njome i njezinom ljepotom opčinjen. Jedini detalj koji nam pjesnik daje u pjesmi su “pletenice guste”. Pletenice postaju glavni izvor događanja u pjesmi. No, ipak, na kraju nas pjesnik navodi na duhovno i daje nam do znanja da ono što je u duši može nadživjeti vanjsku ljepotu.

Aleksa Šantić biografija

Aleksa Šantić jedan je od najznačajnijih srpskih pjesnika novije lirike. Rodio se 1868. godine u Mostaru gdje je proveo i veći dio života. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric. Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru.

Život je proveo u trgovačkoj obitelji gdje nitko nije mario za njegov talent. Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a nakon toga i u Ljubljani, vratio se u svoj rodni Mostar.

Njegovo pjesničkom stvaralaštvo obilježilo je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Pisao je povezujući ideje i patnje toga vremena. Njegova poezija prepuna je emocija, od velike tuge, ljubavi, bola i prkosa pa sve do opisa socijalno ugroženog naroda koji pati, a kojemu je i sam pripadao.

Pisao je o svojoj rodnoj grudi i domaćem ognjištu u pjesmu “Moja otadžbina”. Njegove najpotresnije pjesme u kojima pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju svoj dom i odlaze u svijet su: “Hljeb” i “Ostajte ovdje”. Patnju i mučenje naglasio je i u pjesmi “Mi znamo sudbu”. Smatrao je da su to najvažniji trenuci povijesne sudbine srpskog naroda.

Njegova ljubavna poezija razvila se pod velikim utjecajem sevdalinke – ljubavne muslimanske pjesme. Ambijent koji se spominje u njegovoj ljubavnoj poeziji su bašta, šedrvana, hamama… Djevojke o kojima piše su lijepe i izazovne, ali ipak pomalo skrivene ljepote. Upravo takva pjesma je “Emina” koju je narod prihvatio kao sevdalinku, a samo rijetki znaju da je ona upravo Šantićevo djelo.

Umro je u rodnom Mostaru, 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.

Autor: M.L.