Islam

Muza Ćazim Ćasić bosanskohercegovački je književnik hrvatske narodnosti, koji je djelovao u vrijeme preporoda i svojim književnim radom uvelike je utjecao na taj kulturno-politički pokret. Prije svega bio je vrlo značajan pjesnik, čija se poetika nije odražavala samo na njegov književni rad, nego i na čitav život. Bio je boem i filozof čija su se promišljanja odražavala i na njegovu poeziju. Kroz svoje stvaralaštvo, uvelike se doticao Islama, odnosno tradicije sufizma, svojom poetikom dosta nalikujući na velikog pjesnika Hafiza. Ipak, pjesništvo mu se može svrstati i u ono madrigalsko, kojim oponaša velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea. Zato se za Ćasića kaže da mu pjesništvo varira između erotike i mistike, pišući i o svojim porivima, ali i o duhovnim težnjama.

Svojim pjesmama Ćatić je uvelike utjecao na razvoj hrvatske i bošnjačke moderne lirike, odnosno njene druge etape. Pjesme su mu govorile o njegovoj intimi, ali i o univerzalnosti, spajajući vlastiti identitet s prirodom, time ujedinjujući čovjeka i svijet, ali i čovjeka i univerzum, što je odlika modernističke književnosti. Sve to ovaj pjesnik čini koristeći stilske figure poput simbola i metafore, u sve to miješajući učenje sufizma, odnosno istočnjačkog misticizma. U pjesmama se osvrće na nekoliko glavnih subjekata – na sebe, prirodu, svijet i ženu, zbog čega se može reći da su mu i teme i ideje bile, jednom riječju, životne.

Sljedeći česti motiv, odnosno krajnja ideja njegove poezija bila je ljubav. Ipak, ona nije nužno bila romantična, štoviše, Ćatić o ljubavi govori kao o duhovnom osjećaju, kao o božanskoj ljubavi, načinu života i putu ka uznesenju. Uz motiv ljubavi kod Ćatića se često vežu i negativni osjećaji, poput patnje, očaja, tuge i boli, jer osim o duhovnoj, ona često piše i o neostvarenoj ljubavi. Govori o njoj kao o neuspjehu, ali i kao o putu ka sreći, miru i ljepoti kojim rado polazi. Motiv žene, odnosno ljubavi prema njoj, široko je tematski u njegovom pjesništvu. Piše od raznim aspektima ljubavi, od one platonske, do duboko duhovne i tjelesne, gdje mu iskazane pjesničke slike dosežu elemente erotike.

Upravo soneti Ćatića često govore o toj patnji i boli. Govore o nesrećama, poraženosti, nedostižnoj ljubavi, nedostatku sreće. Osim toga, pjesnik se pokušava ostvariti i u rodoljubnom pjesništvu, tražeći i svoj nacionalni identitet i okvire u koje bi se mogao svrstati.

Islamu – analiza pjesme

“Islam” je poznata pjesma Muse Ćazim Ćatića, kojoj se već po samom naslovu vidi da će biti religijskog karaktera. Motivi, pa i cijele teme vezane za religiju, uobičajene su za poeziju ovog pjesnika. Ipak, on ih obrađuje istovremeno predstavljajući vlastita promišljanja, stavove, pa i duhovnosti, zbog čega pjesma odgovaraju modernističkom konceptu poezije. Poeziju s religijskim temama Ćatić je počeo pisati 1902. godine, nakon što je časopis Behar objavio upravo ovu njegovu pjesmu. U njoj je pjesnik sabrao svu svoju ljubav, poštovanje i divljenje prema religiji iz koje je potekao. On je skrušen naspram tih saznanja i osjećaja, ali svejedno osjeća potrebu da ih iznese kako bi i svijet vidio što vjera znači za njega, ali i za svakog drugog čovjeka koji joj se prepusti. Pjesma zbog toga ima odlika ode. Započinje upravo tako, zazivom Islama, invokacijom, kao da je ova religija muza, božanstvo ili sam čovjek. Budući da se pjesnik u cijeloj pjesmi obraća Islamu kao da je osoba, možemo reći da se kroz nju od početka proteže stilska figura personifikacija.

Kao što smo rekli, pjesma započinje zazivom:

O Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su Tvoje svete misli,
Tvoje ime veličanstveno je!

Motiv griješnika vrlo je jak u ovom kontekstu, jer pjesnika, kao čovjeka, prikazuje nesavršenim, što je kontrastno naspram vjere koja je, po njegovom mišljenju savršena. Tome u prilog idu početni stihovi druge strofe, u kojima pjesnik na motivima propisa i razuma naglašava nepogrešivost njegove religije. Propisi su toliko uzvišeni i božanski da su veći i od samog razuma, koji ljudi redovito smatraju vrhuncem čovječnosti, života i općenito ljudskosti.

Pred propisom uzvišenim tvojim.
Mudri razum u prašinu pada;
Zakoni su nepobitni Tvoji,
Tvoj šerijat vječita je pravda!

Jedini izvor znanja, prema riječima pjesnika, tajne su spisa Islama i mudrost učenjaka koji znanje izvlače upravo iz njih. Sve ostalo je diskutabilno i nestalno. Kasnije u pjesmi uvodi se motiv knjige. On simbolički predstavlja Islam jer je to knjiga “svenauke svjetle”, koja dolazi od samog “vječitoga Boga”.

Sve znanje, svu mudrost koju pjesnik ima, pripisuje Islamu, odnosno njegovim knjigama. Iz njih je naučio sve o dobroti, časti i ljubavi, pa i o svojoj ulozi u svijetu:

Ti me učiš svim djelima dobrim,
Ti me učiš časti i ljubavi,
Ti me učiš da za narod živim,
Čovječanstvu da član budem pravi.

Posljednji citirani stih govori koliko je pjesniku važnu ne samo da bude pravičan sam prema sebi i svojoj vjeri, već prema cijelom društvu, pa i dalje – čovječanstvu. Jer to je prava funkcija religije – čovjeka učiniti dobrim za ljude oko sebe, pa i za generacije koje dolaze, što bi trebala biti čovjekova ostavština. U tome se odlikuje naša dobrota i svrha postojanja. Vjera i religija ne znače ništa ako se njihova nauka o dijeljenju ljubavi, poštenja i pravičnosti ne odražava našim životima i načinu na koji postupamo s ljudima oko nas.

Osim toga, vjera donosi i utjehu, ponajviše utjehu oko smrtnosti i prolaznosti. Iako smo svjesni da su naši dani na Zemlji ograničeni, vjera i religija daju nadu da ovo nije jedino od postojanja što ćemo imati. Upravo zbog toga pjesnik naglašava da će biti njen vječiti sljedbenik:

Tvojih misli božanstvenih ja ću
Bit sljedbenik uvijek valjani,
Tvoju svetu zapovijed ću slušat.
A prezirat što Tvoj propis brani.

Treći razlog vjere lirskog subjekta je ta što mu ona pruža utjehu i oprost od grijeha. Spašava mu dušu ako se pokaje i pokori njenim pravilima. Posljednji stihovi pjesme govore upravo o tome prije nego završe istim načinom kao što su i počeli – invokacijom Islama i veličanjem njegovog imena i onoga što jest:

Oj Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su svete tvoje misli,
Tvoje ime veličanstveno je!

Ova pjesma ima osam strofa i sve su katreni, strofe napisane u četiri stiha. Stihovi su sličnih duljina – osmerci, deveterci ili deseterci. Rima je isprekidana, ali to ne utječe puno na ritam, koji je zbog stihova jednake duljine uglavnom stalan.

Muza Ćazim Ćasić biografija

Muza Ćazim Ćatić bošnjački je pjesnik i književnik, hrvatske narodnosti. Rođen je 1878. godine u mjestu Odžak. Tamo je pohađao osnovnu školu i mekteb, islamsku vjersku školu. Dok je bio još mlad umro mu je otac, nakon čega mu se majka preudala i cijela obitelj preselila se u Tešanj. Tamo je najprije učio za brijača kod svog očuha, a onda upisao medresu kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajbegovića. Učio je turski, arapski i perzijski jezik, što će se kasnije odraziti i na njegovu književnost.

1898. godine Ćatić odlazi u Carigrad kako ne bio regrutiran u vojsku, ali zbog manjka novca, uskoro se morao vratiti u Tešanj. Ipak je pristupio vojsci i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti. 1902. godine ponovo se vratio u Carigrad, gdje je završio četvrti razred gimnazije. U Sarajevu, gdje se preselio ponovo zbog materijalnih prilika, upisao je šerijatsku sudačku školu, ali je isključen iz nje prije nego ju je uspio završiti zbog svog boemskog načina života. U to je vrijeme već radio kao urednik lista Behar, družeći se s raznim književnicima i novinarima. Peti razred sudačke škole pohađao je privatno i po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade uspio je i diplomirati, ali je potpisao da se tom diplomom neće moći služiti.

1909. godine Ćatić se seli u Zagreb na studij Prava, gdje u dvije godine boravka nije uspio položiti ni jedan ispit. Družio se sa zagrebačkim književnicima u Matoševom pjesničkom krugu, među kojima je, uz Matoša, bio i Tin Ujević. Nastavio je sa svojim književnim, ali i boemskim životom. Nakon dvije godine u Zagrebu, ponovo se morao vratiti u Tešanj. Tamo je radio u banci, ali je s posla otpušten ponovo zbog lošeg načina života. Slično mu se dogodilo i u Bjelini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar.

1912. godine, dok je radio u banci, čak je pomišljao i na samoubojstvo, ali istovremeno, to je bilo vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju. Iste godine odlazi u Mostar i tamo preuzima vođenje časopisa Biser. Napokon se mogao posve posvetiti književnom radu. U to je vrijeme napisao 12 knjiga i prijevoda. Pisao je i eseje, kritike, prevodio studije i naravno, poeziju.

1914. godine, početkom Prvog svjetskog rata, Ćatić je ponovo pozvan u vojsku. Najprije je služio u Tuzli, a onda u Madžarskoj. I u vojsci je nastavio s pijančevanjem. Razbolio se od tuberkuloze nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu, gdje je pronađen polusmrznut. Nakon obolijevanja i kratkog liječenja, pušten je iz vojske. Vratio se kući gdje su ga najbolji liječnici pokušali izliječiti, ali bez uspjeha. Ćatić je umro u travnju 1915. godine.

Danas mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose ime ovog pjesnika, u čast njegovom književnom djelovanju. Smatra se najvećim pjesničkim talentom u bosanskohercegovačkoj književnosti još od Maka Dizdara.

Autor: V.B.