“Ježeva kućica” jedna je od najpoznatijih priča za djecu, poznatog pisca za djecu i mlade Branka Ćopića. Ova priča također je jedna od najpoznatijih dječjih priča na našim prostorima općenito. Branko Ćopić napisao ju je 1949. godina i nedugo nakon toga počela se čitati u školama, a onda je postala i neizostavni dio dječjih lektira. Čita se uglavnom predškolskoj djeci i djeci u prvom razredu osnovne škole.
“Ježeva kućica” napisana u obliku pjesme, a nakon što je uglazbljena, s vremenom je postala i jedna od najprepoznatljivijih pjesama za djecu. Po književnom rodu ona je epsko-lirsko djelo, jer ima odlike i lirike i epike. Epske odlike su joj radnja, likovi i pouka, a lirske karakteristike su lijepe pjesničke slike, stilske figure, ritmičnost i atmosfera.
Priča govori o Ježurki Ježiću koji je jednog dana bio pozvan na zabavu kod lisice. Iako je zabava bila lijepa, jež je jedva čekao vratiti se svojoj kući. Nikome nije bilo jasno zašto jež toliko voli svoju kuću kada je tako skromna i neugledna, ali jež je svejedno branio svoje osjećaje prema domu govoreći da je dom uvijek najbolji, bez obzira kakav je. Čvrsti stavovi i ljubav prema onome što imamo, pogotovo prema svom domu, glavna su pouka ove priče.
Ova priča ima svog junaka, baš poput svih epskih pjesama, ali glavni junak ovdje je jež. Uz njega, u priči se pojavljuju i druge životinje koje imaju ljudske odlike. Upravo zbog personificiranih životinja, ova priče je basna. U njoj životinje ne samo da imaju glavnu riječ, veće po svemu nalikuju ljudima. Svaka životinja predstavlja neki dio ljudskog karaktera ili čak tip čovjeka. Upravo na ovaj način pisac je izrazio i glavnu pouku djela. Čitatelj se može poistovjetiti s bilo kojim likom, tako bolje upoznajući vlastiti karakter, te iz postupaka likova i njihove sudbine izvući pouku. Ova basna u stihu puna je simbolike koja se najbolje vidi upravo u osobinama likova.
Po ovoj pjesmi 1957. godine nastala je jako poznata slikovnica. Na ovi prostorima doživjela je veliku popularnost, a njena reizdanja izlazila su sve do 2015. godine. Na temelju ove priče napravljeno je mnogo dječjih predstava, a 2014. napravljena je čak i dječja opera. 2016. godine po ovoj priči se snimio i animirani film.
Kratak sadržaj
Pjesmica počinje opisujući život i okolinu u kojoj prebiva naš glavni junak – Ježurka Ježić. Luta šumom, bavi se lovom i često je viđen. A kada dođe do borbe, ne oklijeva, već “s trista kopalja na juriš ide”.
Svi ga poznaju – vuk, medo, ovca, jastreb i zmija. Neke od životinja ga se čak i boje, no pretežno ga poštuju jer je već postao slavan.
Jednog dana mu je poštar zec donio lijino pismo naslovljeno “Za druga Ježa na kraju gaja”. U pismu mu lija Mica piše da ga često sanja i misli na njega. Piše mu guščjim perom iz kamenjara i poziva ga u njenu kuću. Zove ga da požuri jer ga ona već čeka s punim loncem i masnog brka.
Pismo je izrazito obradovalo našeg Ježića. Čim je pročitao pismo, krenuo se spremati za gozbu – pregledao je bodlje i svaku posebno našiljio, nek se nađe za svaki slučaj: “Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna obrana moja”.
Kad je stigao do lije, sunce se već visoko diglo. Pred kućom koja je bila kamenog zida, Ježurka pristojno skida šešir i klanja se sa smješkom kao pravi kavalir. “Dobar dan lijo, vrlino čista, klanjam se tebi sa bodlja trista.” Želi joj puno kokica, guski i patkica, što kao jelo, a što za popunjavanje jastuka i slične kućne potrepštine. Želi joj da živi vječno, u miru i sreći, i da se nikad ne susretne s lovcima i njihovim psima.
Nakon Ježurkine izjave “i još ti ovo, na kraju velim: ja sam za ručak trbuhom cijelim” počinje čaroban i bajni obrok. Bio je toliko dobar da su oboje bili sjajni od masti. Jedno drugom često nazdravljuju u tom četverosatnom ručku u kojem se niže jelo za jelom koje “zategnu trbuh k'o bubanj ratni”.
Polako pada noć, nadvi se suton, nad cijelom šumom. Sve je utihnluo, ponegdje se može vidjeti samo koji leptirić, a čuje se samo lagani vjetrić. Kako je noć sve tamnija, tako se lagano počinju vidjeti oči divljih mačaka, krijesnice pale svoje svjetiljke, a sova najavljuje svoj ratni pohod.
Ježurka se lagano diže, briše njuškicu, zahvaljuje se i najavljuje da mora natrag kući. Lija ne želi ni čuti, već zove Ježurku da prespava jer je njena kuća dovoljno čvrsta i u njoj ima dovoljno mjesta, a i vani je već kasno. Ježić samo odvraća “Zahvaljujem se pozivu tvom, al’ mi je draži moj skromni dom”.
Lagano se kreće kroz šumu, šušteći putem, probijajući se kroz suho granje, dok mu žuti mjesec osvjetljava put. Lija kreće za njim jer joj nije jasno zašto Ježurka toliko voli svoju kućicu. Čak sumnja da možda ima “od perja pod, pečene ševe krase mu svod”. Vjeruje da ima luksuznu kući, pa ga odlučuje krišom pratiti.
I tako, dok ga ona prati tiho “uz grobni muk” kako ju Ježurka ne bi čuo, usput sreće lovca vuka. Njega zanima kud ona toliko žuri, da nije možda pronašla ovcu? Ona mu sva zapuhabna odgovara da prati ježa jer joj želi saznati kakav to on ima dom, kad mu je bolji od njene kuće. Vuk je zainteresiran i odlučuje da ide s njom, uz izjavu da bio on svoju kuću dao za janje.
U žurbi sreću medu, prijatelja pčela. Medu zanima kud oni toliko žure, da nisu možda našli jezero meda? Lija i vuk mu zapuhani odgovaraju da prate ježa jer žele saznati zašto on toliko voli svoju kućicu. Medo je zainteresiran i odlučuje da ide s njima, uz izjavu da bio on svoju kuću dao za gnjile kruške, satić meda ili za bilo kakvo jelo.
I tako, dok ono troje jure, nailaze na divlju svinju, koja se banja u nekoj kaljugi. Svinju zanima kud oni toliko žure, jel se možda negdje bogovski krka? Lija, vuk i medo joj odgovaraju da prate ježa jer žele saznati zašto on toliko voli svoje “rođeno gnjezdo”. Svinju to toliko interesira da odlučuje krenuti s njima, uz izjavu da bio ona svoju kuću dala za pola ručka.
Dok oni tako jure, Ježurka stiže i ulazi u rupu koja se nalazi ispod srušene bukove klade. Rupa je tamna, a krevet mu je samo prostirka od suhog lišća dugačka malo više od jednog pedlja. Ježurka uživa, liježe, namješta se, šuška, sav sretan i blažen izjavljuje da bi svoju kućicu branio do zadnjeg daha. “Kućico draga, slobodo moja! Palačo divna, drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi’!”
To izaziva pravu provalu bijesa kod medvjeda, divlje svinje i vuka. Njima i dalje nije jasno zašto jež toliko voli svoju tijesnu “straćaru” trulog krova, slabe prostirke, a sumnjaju da ima i buha. Svi se slažu da bi takvu kuću za dobar ručak dali. Lija za to vrijeme samo šuti.
Ježurka se diže i odgovara im – to je njegov dom, tamo je rođen, i kakav god bio, njemu je drag. Njemu nije važno što je jednostavan i skroman, već mu je važnije što je sam svoj gazda. Vrijedan je, radi, bavi se lovom i mirno živi pod svojim krovom. Njih naziva huljama jer bi svoj rodni prag dali za ručak. Optužuje ih da žive od skitnje i pljačke, a takvi završe naopačke. Lija se slaže s njim i bježi što dalje od njih trojice, na što oni i nju i Ježurku nazivaju budalama.
Na kraju saznajemo kako su svi oni završili. Vuka je stigla seljačka hajka i umlatila ga. Pohlepnog medu su do smrti izbole pčele. Divlju svinju ubija lovac. A Ježurka i dalje živi sretno, po svom.
“Po šumi, danas, bez staze puta Ježurka Ježić lovi i luta. Vještak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.”
Branko Čopić biografija
Branko Čopić bosanskohercegovački je književnik koji se rodio 1915. godine u podgrmečkom selu Hašani, malo dalje od Bosanske Krupe. Pošto je bez oca ostao još u ranom detinjstvu, za njegov odgoj zaduženi su bili majka i deda.
Osnovnu školu završio je u svojim rodnim Hašanima, a gimnaziju je pohađao u Bihaću. Nakon gimnazije kreće u učiteljsku školu u Banja Luci, Karlovcu i Sarajevu. Filozofski fakultet završio je u Beogradu.
Od 1936. godine surađivao je s “Politikom”, beogradskim dnevnikom. Naime, još kao student pisao je za spomenuti dnevnik gdje je objavio mnogo svojih priča.
U drugom svjetskom ratu borio se na strani Partizana, a nakon rata počeo je raditi kao urednik “Pionira”. Od 1951. godine posvećuje svoj život književnom radu.
Njegov književni rad obuhvća 3 žanra: romane, pripovjetke i poeziju. Tematika u prvim zbirkama pripovjedaka “Pod Grmečom” i “Borci i bjegunci” posvećena je njegovom zavičaju, a one opisuju i život jednog sasvim običnog čovjeka. Njegova djela baziraju se na njegovom rodnom kraju – Bosni.
U svom prvom romanu “Prolom” opisao je rat kako ga je on vidio. Nakon toga napisao je celu seriju iste tematike, o Partizanima i ratu.
Bio je prepoznatljiv po svojim humorističkim pripovjetkama u kojima je humor varirao od ismijavanja pa do ironije i satire.
Najveći broj djela posvetio je detinjstvu. Ta djela odišu vedrinom. To su pripovjetke “U carstvu leptira i medvjeda”, “Priče ispod zmajevih krila”, “Orlovi rano lete”.
Skoro cijeli svoj život proveo je u Beogradu, a 1984. godine tragično je nastradao i preminuo.
Autor: F.V.
Komentariši