Roman “Junak našeg doba” obilježio je razdoblje ruskog romantizma. U romanu se isprepliću niti romantike i snažnih psiholoških likova koji proživljavaju razne situacije, svaki na svoj način. Roman je niz kratkih priča sažetih u jednu cjelinu koje se međusobno nadopunjuju. Sama radnja nema strukturu romana već ostavlja mnogo nedorečenog što se upotpunjuje u narednim pričama.
Roman se može podijeliti u nekoliko cjelina u kojoj propovijedaju različiti likovi, a svi opisuju život glavnog lika samo iz različitih stajališta. Glavni lik opisan je u mladom oficiru, Pečorinu, oko kojeg se vrti cijela radnja romana. Društvo u kome se kreće i živi ne čini ga sretnim, sputava ga i tjera u vlastiti svijet u kome vlada nepovjerenje, oholost, bahatost i prije svega laž. Mladi Pečorin se ne slaže s postojećim društvom te gubi svoje mjesto u tom svijetu obmane. Živi na marginama odakle promatra sva zbivanja i događaje. Život ga nosi kao vjetar lišće. Bez stalnog je boravka; često na rubu egzistencije jedva preživljava. Prate ga cinizam, melankolija i duboka unutrašnja povrijeđenost od strane najbližih.
Pečorin dolazi iz visokog petrogradskog društva te je njegovo ponašanje besprijekorno u svim situacijama. Njegova momentalna snalažljivost mnogo puta mu pomaže da izbjegne neugodne situacije. Prati ga glas kao osobe koja ne mari za osjećaje drugih te se često poigrava sa sudbinama žena i muškaraca koji mu se nađu na križanju njegovih puteva.
Svoj život smatra dosadnim što ga dovodi u situacije da se upušta u avanture na svim razinama života ne mareći za posljedice koje iza njega ostaju. Na ljubavnom planu mu je najbitnije zadovoljenje vlastitih potreba bez obzira na bračno stanje partnera. Bezobzirnost i oholost glavne su vodilje u njegovu životu. Život je za njega bezvrijedan te ga je spreman riskirati za malo zabave i razonode. Pa iako takvim postupcima uništi sve oko sebe.
U njemu vlada nemiran i nestabilan duh koji mu ne dopušta dublje emocije te nije sposoban voljeti. Nasuprot svim negativnostima koje iz njega zrače, oko njega se vrti život, događaju se radnje koje je društvo gladno, kojima se naslađuju. Hrabrost i odlučnost su neke od pozitivnih vrlina koje ne koristi često, iako može postići mnogo pozitivnih ishoda. Cijeli njegov život nema neku svrhu te sam na kraju završava tragično.
Radnja romana odvija se u 19. stoljeću, za vrijeme Ruske carevine gdje su bila mnogo previranja i borbe između Čečena i Tatara. Kroz opise mjesta gdje je smještena radnja opisana je teška situacija ruskog seljaka zasutog bijedom, siromaštvom i vječitim strahom za svoj život.
S druge strane, lječilište je prikazano kao okupljalište višeg staleža i raskalašenost života je podignuta na najveću moguću razinu. Emocionalne patnje koje ovaj mladi vojnik ostavlja iza sebe, potpuno ravnodušno, na sjeveru ne ostavljaju nikakvih tragova, čak niti kajanje. Njegov život svodi se samo na razbijanje dosade bez nekih uzvišenih ciljeva koje bi svatko trebao imati u životu. On je sam sebi dovoljan u svome unutarnjem svijetu u kome je živio.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Mjesto radnje: Rusija
Tema djela: život aristokrata koji u dosadi i hedonizmu počinje propitivati svoj život unutar društva
Ideja djela: hedonizam i egoizam čovjeka često uništavaju živote u njegovoj blizini
Kratak sadržaj
Pisac je putovao Kavkazom. Vrijeme je bilo zimsko, vlažno i loše. Putem je sreo nekog štabnog oficira koji je imao već poduži vojni staž. Kako nije bilo nekog izbora zabave osim razgovora, sprijateljili su se i upoznali preko priča iz svog života. Tako je i spomenuo prijatelja koji je bio vrlo neobičan. Kada su svi njegovi prijatelji bili umorni i prozebli, njemu nije bilo ništa.
Taj neobično mladić, Pečorin, bio je pozvan na zabavu kod ondašnjeg kneza, koji nije bio baš omiljen. Bela, knezova kći, zapela je Pečorinu za oko. No on nije bio jedini. Vođa lokalnih hajduka, Kazbič, također je bacio oko na Belu. Posjedovao je Kazbič krasnog konja kojeg je žarko želio knežev sin Azamat. U dječaka se već u ranoj dobi javljala orta lopovluka. Bio je voljan mijenjati sestru za konja. Kazbič nije pristao. Nekoliko dana poslije, Azamat i Pečorin se dogovore da ako Pečorin pribavi konja, dobiva Belu. Plan im je u potpunosti uspio. Prvih nekoliko dana Bela je bila tužna, blijeda i prestrašena. Pečorin je počeo kupovati razne darove ne bi li izmamio osmjeh na djevojčine usne.
Nakon nekog vremena, Bela je počela uzvraćati poglede a uskoro i ljubav. Jednom prilikom dok je Bela izašla u šetnju van tvrđave, pojavio se hajduk Kazbič te otkrio djevojku kojoj je ubio oca jer je vjerovao da je stari knez kriv za otmicu njegova konja. Nekoliko dana kasnije Kazbič je oteo Belu, i u bijegu je ranio nožem. Bela nije preživjela a Pečorin je nakon toga otputovao.
Pisac i Maskimovič dalje razgovaraju. Maksimović ne zna gdje se Pečorin trenutno nalazi: “…nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju…” Nakon nekog vremena dvojca znanaca ponovno se sretnu u nekoj krčmi. Dugo su sjedili šuteći kad u dvorište uđe neka kočija. Iz kočije je sluga izvlačio relativno bogate “karnce”. Pripadale su Pečorinu koji je ostao na večeri kod nekog pukovnika. Štabni se posebno razveselio što će ponovno sresti starog prijatelja. Tek narednog jutra pukovnik je doveo Pečorina u krčmu. Kapetan je bio vidno uzbuđen ponovno ugledavši starog poznanika. Pečorin, međutim, vrlo se hladnokrvno odnosio prema kapetanu te odmah nastavio put prema Perziji.
Kapetan je čuvao neke Pečorinove dnevnike koje je pisao tijekom boravka na Kavkazu. U ljutnji ih je sada dao piscu da čini s njima što ga volja. Pečorin je poginuo a ta slučajnost je piscu ostavila mogućnost da objavi njegove dnevnike. “Nedavno sam doznao da je Pečorin na povratku iz Perzije umro. Taj me je glas vrlo obradovao jer mi je davao pravo da štampam ove bilješke i ja upotrijebiti zgodu da stavim svoje ime iznad takvog djela.”
Taman je bio bijedni gradić na obali mora, prljav, zapušten. Bilo je jako teško naći smještaj. Na samoj morskoj obali nalazila se naj bjednija kućica koju je Pečorin ikada vidio. Unutra nije bilo nikoga osim malog slijepog dječaka od “nekih četrnaest godina”. Uz njega, u kolibi su još stanovale starica i mlada djevojka. Dječakovo sljepilo izazivalo je Pečorinu nelagodu baš kao i svaki bogalj.
Spustila se noć, a slijepi dječak krenuo je put obale vrlo sigurnim korakom. Pečorin ga je odlučio pratiti. Sastao se s mladom djevojkom. Zajedno su očekivali Janka, djevojčina momka i krijumčara. Otkrivši sve, Pečorin je sutradan pokušao saznati od djevojke što se događa. Da bi zataškala krijumčarenje, djevojka je pokušala Pečorina zavesti pa čak i utopiti. Nakon neuspjela pokušaja da ga utopi, ona odlazi s mladićem, a Pečorin otkriva da je sva njegova imovina ukradena. Nije želio ništa prijavljivati vlastima. “A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina umalo utopilo?” Ubrzo je napustio grad.
Stigavši u Pjatigorsk, unajmio je konačno pristojan i čist stan. Odlučio je poći do toplica gdje se sakuplja društvo. Sreo je tu stare prijatelje, Grušnjickog i doktora Vernera. Pečorin i Grušnjicki, osobno se ne podnose, ali to ne pokazuju obostrano. “Osjećam da ćemo se nas dvojca bilo kada sresti na uskoj putanji – i jedan od nas neće dobro proći…”
Mladićima je za oko zapela lijepa kneginja Mary, te su je htjeli upoznati. Prijatelji su se oprostili. Nešto kasnije oboje su zamijetili mladu Mary kako šeće. Pečorin je promatrao što se događa. Grušnicki je namjerno ispustio čašu koju nije mogao podignuti zbog ranjene noge. “Lakše od pričice skoči ona k njemu, sagne se, digne čašu i pruži mu je…”
Narednog jutra, Pečorinu je u posjet došao Werner, liječnik. Upoznali su se “u velikom i bučnom kolu mladeži.” Često su se sastajali i razgovarali. Doktor je poznavao kneginju. Pečorin se odlučio malo spletkariti, u inat Grušničkom kome se mlada djevojka vrlo sviđala. Pečorin je zamolio doktora da pred kneginjama o njemu govori ružno. Još iste večeri, Pečorin je svojim šalama i dosjetkama sakupio društvance kod bunara koje se smijalo. “Nastavio sam zabavljati publiku dok nije sunce zašlo.”
Kneginjica se interesirala o pričama koje su izazvale smijeh. Pečorin je namjerno odugovlačio upoznavanje s kneginjom Mary. Bio je svjestan da njezin interes za njega time sve više raste. Što je Pečorin više odbijao Mary, to se Grušnjicki sve više zaljubljivao. Obilje prkosa s Pečorinove strane, iznenadna pojavljivanja i razdvajanja Mary i Grušnjickog dali su novi smisao životu ovog vojnika.
Jedne večeri, Pečorin sreće svoju bivšu djevojku Veru koja se tu nalazi zbog duplo starijeg muža, ali i zbog svog načetog zdravstvenog stanja. Dogovore se da se tajno sastaju kod kneginje koja joj je neka daljnja rođakinja. Od tog dana Pečorin se pojavljuje na svim zbivanjima gdje je Mary prisutna, ali ne zanemaruje ni Veru te se žestoko poigrava s njihovim osjećajima. Ubrzo su i njega obuzeli osjećaji naspram kneginje Mari. Nije bio svjestan kada i gdje ga je ljubav pokupila.
Ubrzo je dio društva trebao ići u Kislovodsk gdje su Pečorin i kneginje stanovale u susjedstvu. Pečorin je bio poznat Marynoj obitelji još iz doba mladenačkih dana tako da Mary kontesa nije branila učestalo druženje. Grušnicki je pao u nemilost kod mlade djevojke. Više ga nije smatrala zabavnim kao nekada. Bijes i ljubomora mladog, novopečenog oficira tjerali su na podlost i ružna ogovaranja od kojih nije prezao sve u pokušaju da vrati izgubljenu ljubav. Te večeri Pečorina posjeti Werner i prepriča mu vijesti koje kruže društvom. Pečorin se po najnovijim pričama trebao vjenčati kneginjom Mary. “To je maslo Grušnjickoga.”
Vera i Pečorin povremeno su se “slučajno” sastajali kraj bunara. Njoj se boja vratila u obraze. U jednom od izleta, dok su prelazili brzu rijeku, Pečorin poljubi Mary u obraz što je uzburkalo njene emocije do te mjere da mu je izjavila ljubav. Iste večeri put ga je nanio do jedne od seoskih kuća gdje su lumpovali Grušnicki i njegovo društvo. Pečorin je prisluškivao kako ga ogovaraju – željeli su ga izazvati na lažni dvoboj kako bi dokazali kako je kukavica. Narednog dana priznao je kneginjici da je ne ljubi. “Ljubio je ženu ma kako strašno – ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu – ode ljubav!”
U grad je došao neki čarobnjak te su se svi spremali provesti večer na predstavi. Te večeri primio je Pečorin pismo od Vere da je posjeti. Svim slugama je poklonila ulaznicu za predstavu. S predstave se uputio na dogovoreni sastanak. Kad je odlazio od Vere nije mogao odoljeti a da ne zaviri u osvijetljeni prozor Mary. Tu su ga uhvatili Grušnicki i dragunski kapetan. Izvukao se zahvaljujući svojoj spretnosti te se u trenu našao u svojoj sobi.
Sljedećeg jutra, put ga nanese pred Verina muža te krenuše zajedno doručkovati. Grušnicki je već vatreno prepričavao stvarni događaj koji je uznemirio društvo. Ne znajući da mu je Pečorin iz leđa, on ga javno optuži kao krivca. Pečorin ga zamoli da se javno ispriča, a nakon odbijanja dogovore se za dvoboj. Grušnicki je imao niz prilika ispričati se Pečorinu, ali mu to ponos nije dozvoljavao. Dvoboj je završio loše za Grušnjickoga čije je smrt prikazana kao pad s litice, a Pečorin je bio samo lakše ranjen.
Vrativši se, dočekala su ga dva pisma. Jedno od dr. Wernera kojim ga izvještava o dvoboju, a drugo od Vere. Kad je Vera od muža saznala za dvoboj toliko se prepala da je buncajući priznala svoju ljubav. Nakon toga su napustili lječilište a ona je uspjela napisati pismo za Pečorina. Očajan Pečorin, uzjahao je konja i počeo ga ganjati takvom žestinom da je konj uginuo od umora ne ulovivši zadnji tračak svoje ljubavi. “Kad su mi noćna rosa i gorski vjetar ohladili vruću glavu, te mi se misli vratiše u običan red, razabrao sam da je beskorisno, i nerazumno loviti izgubljenu sreću.”
Kad se vratio, Werner ga je opomenuo da se govorka o dvoboju i da vlasti imaju neke sumnje i da mu je bolje da napusti grad. Oprostio se od kneginje te otišao u tvrđavu gdje je boravio s drugim vojnicima gdje su se kladili u postojanje sudbine. Poručnik Vulić, čovjek je kojeg je oklada kasnije koštala života. Pečorin mu je rekao da će umrijeti do kraja večeri. Još iste večeri, pijani ruski konjanik presjekao ga je sabljom, a sam Pečorin pomogao je u njegovom uhićenju. Kasnije je u tvrđavi pokušao sve objasniti Maksimu Maksimiču na što je ovaj odmahnuo glavom. “Uostalom, to mu je očito bilo napisano već onda kad se rodio!…”
Likovi: Pečorin, Maksi Maksimovič, Bela, Kneginjica Mary i Vera
Analiza likova
Pečorin – kompleksan mladi muškarac, vitak je i blijed. Upoznao je Maksima Maksimiča kad je bio premješten na Kavkaz. Dobar je čovjek, no pomalo čudan i neodlučan. Narav mu je bila promjenjiva i često je iznenađivao Maksima Maksimiča svojim ponašanjem.
“…katkad ne čuješ od njega po cijele sate ni riječi, a drugi put tek što stane pripovijedati i već pukneš od smijeha.”
Pečorinu ništa u životu ne daje dugotrajno zadovoljstvo i sve mu brzo dosadi. Ni ne pomišlja na ženidbu s nekime jer mu je nemoguće obvezati se za cijeli život. Poželjan je među ženama koje često pate za njime, no one ga ne zanimaju. Drugi ljudi u njegovu životu nisu ništa drugo nego usputna poznanstva i kratkotrajni odnosi. On smatra da ga je svijet pokvario i da ga sad više ništa ne može trajno zadovoljiti.
“Moju je dušu svijet iskvario, moja je fantazija nemirna, a srce se ne može nasititi.”
Pečorin je bio tip osobe koji mora imati sve što poželi i sve mora biti po njegovom, stoga ga je Maksim smatrao razmaženim. Cijeli život za njega je igra, voli se poigravati sa sudbinom i ljudima oko sebe, a posebno beznačajni su mu tuđi, a i njegovi osjećaji.
“Ja se rugam cijelom svijetu, osobito osjećajima, a to je počinje strašiti.”
Umro je na povratku iz Perzije.
Bela – prelijepa i mlada kći staroga kneza. Pečorin ju je prvi put uočio na svadbi. Bela je bila visoka, vitka, tamnih očiju i posebne gracioznosti. Ona je jedini romantični lik u ovome romanu.
“Ali nije se samo Pečorin divio lijepoj kneginji; iza ugla sobe motrila su je druga dva oka, nepomična, vatrena.”
Osim Pečorina, i Kazbič je pokazao interes za lijepu djevojku. Pečorin ju je silom i prevarom uspio odvesti u svoju tvrđu, a nakon mjeseci tuge i ljutnje, Bela se polako počela privikavati na Pečorina, a uskoro ga je i zavoljela.
“Grigorij Aleksandrovič nakitio ju je kao lutku, mazio je i milovao i ona se kod njega čudno proljepšala!”
Njezin je život tragično završio, umrla je u mukama od posljedica rane koju je zadobila u Kazbičevu pokušaju otmice.
Vera – bivša Pečorinova ljubav koju je ponovno susreo u pećini.
“…u hladnoj sjeni njezina svoda sjedi na kamenoj klupi žena u slamnatu šeširu, omotana crnim šalom, glavu je spustila na grudi, a šešir joj sakriva lice.”
Iako ju je povrijedio i zadao joj mnoge patnje, Vera i dalje osjeća snažnu ljubav prema Pečorinu. Sada je udana, no nesretna je u tom braku. Nije htjela priznati da je teško bolesna, no na licu joj se vidjela bolest i umor. Za Pečorina je Vera bila jedina žena koju nikad ne bi mogao prevariti. Napisala je Pečorinu pismo u kojemu se pozdravila s njime i dala mu do znanja da je za njega žrtvovala cijelu sebe i sve što ima.
“Neću te kriviti – ti si sa mnom postupao kao što bi postupao svaki drugi muškarac; ljubio si me kao svoju imovinu, kao vrelo radosti, muka i boli…”
Kneginjica Mary – lijepa kći kneginje Ligovske. Uvijek je bila profinjena i ukusno odjevena, plemenito se držala i prekrasno mirisala.
“U njezinu lakom, ali plemenitom hodu je nešto djevičansko, što ne možeš riječima iskazati, ali možeš pogledom shvatiti.”
Pečorin je primijetio njene baršunaste oči i nesvakidašnju ljepotu. Mnogo muškaraca joj se pokušavalo približiti i udvarali su joj se, posebno Grušnicki, no svi su joj bili dosadni.
“Nije vam se bilo razloga bojati; oni su svi strašno dosadni.”
Zaljubljenost u Pečorina uništila je mladu kneginjicu, te na kraju djela ona završava teško bolesna.
Maksim Maksimič – štabni kapetan s kojime je pripovjedač putovao. Prepričavao mu je zanimljive događaje iz Pečorinova života i dijelio je s njime detalje o vremenima koja su njih dvojica proveli zajedno. Bio je pošten i usamljen. Kad je Pečorin silom doveo Belu u njihovu tvrđu, Maksim ga je pokušavao odgovoriti od tog čina i razmišljao je o tome kako se djevojka osjeća, te ju je na kraju zavolio poput člana obitelji.
“Naposljetku sam se tako na nju navikao, kao na kćer, a i ona je mene voljela. Moram vam reći da ja nemam obitelj.”
Kad je u jednoj gostionici susreo Pečorina nakon otprilike pet godina, bio je duboko povrijeđen jer on nije htio s njime ostati razgovarati barem sat vremena. U žaru bijesa dao je bilješke pripovjedaču koji ih je objavio.
Mihail Jurjevič Ljermontov biografija
Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz osiromašene plemićke obitelji koju je u 17. stoljeću osnovao Škotski došljak. Kada je imao tri godine umrla mu je majka.
Njegova baka i otac nisu se slagali pa je brigu o njemu ipak na kraju dobila njegova baka. Njihov je sukob utjecao na njega te se već od malih nogu povlačio u sebe. Često bolesnog, baka ga je vodila u toplice na Kavkaz. Bio je očaran ljepotom kavkaskog gorja, a zavičaj ga se toliko dojmio da ga je spominjao i opisivao u mnogim svojim djelima.
Potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu “Pjesnikova smrt” i time privukao pažnju šireg čitateljstva pa i dvora. Puškinova smrt bila je prekretnica u njegovom opusu. Od 1837. do 1841. godine napisao je svoje najbolje djelo i jedini roman “Junak našeg doba”. U te četiri godine stvorio je mnoštvo zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. stoljeća.
U vojnoj školi sukobio se s oficirom Martinovom i 15. srpnja 1841. Ljermontov umire u dvoboju u podnožju planine Mašuk. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je Martinov pogodio ravno u srce.
Iza svoga kratkog, ali burnog i života ostavio je opus od preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.
Autor: T.K.
Komentariši