Kako spavaju tramvaji

Kako spavaju tramvaji markantna je zbirka dječjih pjesama objavljena 1959. godine. Autor ovog djela je srpski pisac Milovan Danojlić koji, osim poezije, piše prozu i književne kritike. Poznat je i kao Mića Danojlić.

Zbirka se sastoji od 40 pjesama koje su tematski podijeljene u cjeline: Kako spavaju tramvaji, Čudnovat dan, Pesme koje mi je šapnuo vetar, Prijateljstva i poznanstva, Kako ko spava i Detinjstvo Krste Pepe.

Sve su pjesme pisane srpskim jezikom i ekavicom, a Danojlić u predgovoru ističe važne pojedinosti o nastanku ove zbirke. 1958. godine njime je ovladala velika želja da napiše nešto jednostavno, zabavno i čisto. Uvidio je da je dječja pjesma pjesnički oblik u kojem se može izraziti kako želi.

Prva pjesma koju je napisao bila je pjesma o tramvajima. Tada je stanovao u maloj sobici na periferiji grada, bezbroj puta promatrajući tramvaje. Ostale su teme počele navirati same od sebe – deseci različitih događaja, lica i prilika padali su mu na pamet. Autor je istaknuo i kako je ova zbirka nastala kao posljedica toga što se on sam u djetinjstvu nije dovoljno igrao i radovao. Neki od glavnih junaka u zbirci su svakodnevni likovi poput Cice, Krste Pepe, staroga profesora i Steve.

Tužna je činjenica koju je autor istaknuo. Pjesme o Krsti Pepi, dječaku čiji otac prekomjerno pije, inspirirane su njegovim stvarnim djetinjstvom. Tako se otvara i pitanje ovisnosti o alkoholu i posljedice te iste ovisnosti na dječju radost.

Jedna od najsnažnijih pjesama, Dečji zakonik, odraz je autorove želje iz djetinjstva da postoji jedan dječji zakon koji bi štitio svu djecu koja su ranjiva i izložena maltretiranjima. Dječji zakonik bio bi pravedniji od onoga kojem upravljaju odrasli i upravo zato djeca žele da ih se shvati ozbiljno. Pritom su jasno definirane uloge roditelja, učitelja i školskih ustanova. Dječji zakonik snažno se bori i protiv rata, a ima i osjećaja za pravdu jer želi smanjiti zlobna hvalisanja bogate djece siromašnoj.

Sve su pjesme pisane slobodnim stihom, a stihovi su često neravnomjerno raspoređeni. U pjesmama se često pojavljuju rima, personifikacija, usporedba i retoričko pitanje.

Pjesnik izvrsno dočarava pjesničke slike koje su uglavnom vizualne i auditivne.

Djetinjstvo je Danojlić opisao na iskren i šaljiv način, nudeći odgovore na brojna dječja pitanja. Ta pitanja mogu biti razna, od toga kada se kazaljke poklope točno u dvanaest sati, kako sat zna je li ponoć ili podne, kako spavaju vozovi i tramvaji, što sunce ruča i večera ili kako dolazi mrak.

Zbirka govori i o povijesti, knjigama, selu, gradu, rodbini, vjetru, lastama, reklamama i svim onim stvarima i događajima s kojima se djeca susreću dok odrastaju.

Značajna poruka ove zbirke jest važnost obitelji i koliko nedostatak roditeljske ljubavi ili nepažnje može negativno utjecati na cijelo djetinjstvo i ostaviti neizbrisiv trag. Osim toga, jedna od poruka jest i da se roditelji ne smiju svađati pred djecom. Upravo su zbog navedenih razloga nastale neke od najtužnijih pjesama u kojima je glavni lik Krsta Pepo koji predstavlja samoga pjesnika. Ova zbirka je uistinu posebna pa ne čudi njezina popularnost, a njezine poruke jednako vrijede i za odrasle.

Vrsta djela: zbirka dječjih pjesama

Mjesto radnje: Srbija

Vrijeme radnje: 50-e godine 20. stoljeća

Tema djela: zgode i nezgode dječaka i djevojčica, sunca i tramvaja te razne priče koje odgovaraju na dječja pitanja

Ideja djela: djeca su divna stvorenja koja ovaj svijet čine boljim. Najviše što roditelji mogu učiniti za svoju djecu jest da ih neizmjerno vole, a osmijeh i ljubav ključ su za obiteljsku sreću

Kratak sadržaj

Kako spavaju tramvaji

Dečji zakonik

U gradu Bauajombi, gdje rastu jela i hrast, dogodilo se nešto što ljudska povijest ne pamti. Iznenada, “bez ratovanja, deca su došla na vlast i osnovala republiku pod imenom Viktorija”. Dječja vlast ukinula je ljute tate i kraljevske palate, a zaštitno obilježje im je veliki grb s dvije zvijezde iznad srebrnoga raonika.

Štoviše, dječja je vlast obnovila drevne i plemenite zanate i izglasalo se osam točaka Slobodnoga Dječjega Zakona. Sve se ovo zbilo jednoga ljeta, a čak se i sunce, radosno i začuđeno, zaustavilo na vidiku. Sva su djeca priznala Dječju Republiku.

U nastavku pjesme govori se o dužnostima tate, mame, bake, djeda, ostale rodbine, škole i govori se o Proglasu Dječje Republike. O tati se piše sljedeće: “Hteli ne hteli, oca morate voleti”. Tatina je dužnost da bude dobar tata, da vodi računa o tome kada će se dijete razboljeti, da mu kupuje cipele i šal. Ako ima malu plaću kojom jedva može kupiti i hranu, a inače je dobar tata, treba ga svejedno voljeti. Postoje djeca koja misle da je njihov tata najgori na svijetu, da je prgav, nervozan i da tuče: “Takvog tatu ne treba mrzeti, ali ga ne treba ni voleti, treba uzeti torbu i poći svojim putem!”.

S druge strane, mamina je dužnost da prije zime isplete čarape, da nagleda travu u dvorištu i na njivi. Njezina najveća dužnost jest, a s tim se slaže svako dijete, da dugo živi. Mama je “večni osmeh života, i ne treba se ljutiti ako ponekad nešto i zgreši”. Osim toga, postoji još jedna stvar: “poneku mamu trebalo bi uputiti u to, kako da se smeši”.

Bakina dužnost je vesela i jednostavna: treba izmišljati imena unucima, maziti ih kao što ponekad rukom miluje ćurane. Dok spava u naslonjaču, treba paziti na unuke iz prikrajka i kada ostanu sami u kući. Osim toga, “ona nije ni tata ni mama, a pomaže i tati i mami”. Ako se dogodi da djeca previše zavole baku ili djeda, u tom slučaju kod roditelja nešto nije u redu.

Djed ima najviše dužnosti. Naime, treba se uvijek kočoperiti, izmišljati smiješne bajke, opravdati unuka za pokoju pogrešku kod stroge majke. Nadalje, dužnost mu je sjediti pored postelje kada se unučić razboli, a kada ozdravi, odvesti ga na rijeku i okupati. Unuku mora dozvoliti i da mu počupa brkove. Ono što je najvažnije istaknuti jest: “Deda je glavni i sporedni, ali uvek pri ruci, njegov je život pun napor i mučenja”. Iako mu je život težak, mora se naučiti smijati i kada mu nije do smijeha, a treba biti i razigran u svako doba i pentrati se po drveću. Takva razigranost nije laka, a za to je potrebno viteško držanje i ganutljivo srce. To ipak svakom djedu ne pada teško jer u tome uživa.

Što se tiče ostale rodbine koja se sastoji od ujni, stričeva i tetki, nalik su dragim poznanicima jer su njihovi posjeti vrlo rijetki i s njima se djeca viđaju samo za vrijeme praznika. Djeci donesu kilogram i pol bombona i dva kilograma smješkanja. Njihova je dužnost vrlo jednostavna: “Kad dođu, ćućore po sobama i gosti su koji ne liče na goste”.

Dječji se zakon osvrće i na školu i na učitelje. Škola ne smije biti tamnica u kojoj se čovjek muči i potrebno je osnovati više različitih škola kako bi svatko mogao izabrati u koju želi ići. Učitelj, pak, treba što rjeđe dolaziti roditeljima kući jer to kod djece izaziva stid. Treba nositi staru kravatu i ne optuživati učenike na roditeljskom sastanku. Pritom je najvažnije da, prije nego što uđe u učionicu, zaboravi na svekrvu koja je jutros doputovala iz Mionice i da ne viče na poslužitelja Tozu: “I, zajedno sa šeširom koga ostavlja pred vratima učionice treba da ostavi i svoju nervozu”.

Djeca daju na znanje roditeljima i učiteljima da ih se ne shvati kao mafiju i da batina nije izrasla u raju. Djeca su osjetljiva na roditeljsko svađanje: “Odjednom, mama i tata ukrste strašne reči kao mačevaoci mačeve na bojnom polju”. Djeca se prave da ih ne čuju i začepe uši, ali tada se svađa čuje još više. Prisiljeni su slušati ih, iako nisu ni suci ni prisutni svjedoci. Takve svađe su česte, ali djeca se pitaju zašto subotom navečer ne odu na izlet i sklone se u šumicu gdje će se svađati za cijelu sljedeću nedjelju.

Naglašava se kako bi se mala Marina trebala manje hvaliti Verici skupocjenim igračkama koje joj tata donese sa službenoga puta u Americi. Veričin tata ponekad previše popije pa spava pred kućom u tišini orahova lada, pazeći da neki lopov ne ukrade kuću i ne odnese je na dugi kraj grada.

Posljednja tema je Proglas Dječje Republike. Djeca ističu dužnosti građana: prva je dužnost svakoga građanina da voli svoj zavičaj i da ga nosi u srcu; druga da se nasmiješi kada ugleda dijete i blago ga pomiluje po kosi. Djeca sama za sebe kažu da znaju puno više nego što se to odraslima čini pa traže poštovanje. Industrija je također jedna od točaka Slobodnoga Dječjega Zakonika jer djeca žele više radionica igračaka i tvornica bombona. Od svih tvornica se traži da: “ukoliko služe narodu, umesto topova, mitraljeza, i bombi proizvode revolvere koji štrcaju vodu”.

Djeca će u zavađenom svijetu porušiti sve barijere i uzet će, ako treba, i vodene revolvere da ugase ratni požar gdje god se na svijetu javi.

Pjesma Dečji zakonik u osam dijelova naglašava koliko bi ljepše bilo živjeti u državi kojom upravljaju djeca. Djeca naglašavaju uloge u obitelji, pridajući pritom posebnu pažnju osmijehu i ljubavi koji su ključ za sretnu obitelj. Protive se ratovima i svađama, a imaju i posebna pravila za škole i učitelje.

Čudnovat dan

Šta čovek da radi

Pjesma postavlja pitanje što čovjek treba raditi nedjeljom kada vodenice žito ne melju, kada selo, rijeka, brdo i grad legnu u prastaru postelju u hlad. Tu je vidljiva i rima. Selu, rijeci, brdu i gradu pjesnik je podario ljudska obilježja. Odgovor na postavljeno pitanje jest da čovjek također treba leći i razumjeti da je dio rijeke, neba i šume i da je izjednačen s prirodom. Pjesma u šest strofa ističe jednu od Božjih zapovijedi kako se nedjeljom ne smije ništa raditi jer i Bog taj dan odmara.

Prvi prolećni dan

Planuo je nedjeljni dan: “Ulice – pune sveta. Sunce zaključalo stan i izišlo da šeta”. Rima daje šaljiv ton. Nadalje, Sunce je otišlo do Kalemegdana podijeliti megdan s posljednjim snijegom i do Maksimira odmarati se na klupi. Zatim je u parku Tivoli umjesto policajaca sunce čuvalo red.

Kroz vizualne pjesničke slike ova pjesma u četiri strofe govori o prvom proljetnom danu i što je sve radilo sunce koje je poprimilo ljudska obilježja.

Laste pred proleće

Lastavice su poletjele s juga žute Afrike, u nebu su pjevale poput velikoga zbora. Jedne večeri, u sumrak, sletjele su na obalu Sredozemnoga mora i svaka je od njih počela propitkivati: “Je li počelo? Je li počelo?”.

Najstarija lastavica zvala se Marija. Bila je glavna među pticama i članica Švedske akademije nauka. Progutala je crva, mušicu i pauka, a pjesnik usporedbom želi pokazati da se vinula u nebo visoko kao strijela. Sve su šume od Ljubljane do Skopja vidjele njezino oko. Kada je Marija sletjela, poručila je drugima: “Stigle smo odveć rano, čuvajte zalihe hrane!”.

U Europi se topi snijeg i kišnica s crijepa škropi; južnjak crnu zimu tače pa svu noć sada zima plače. Laste čekaju da drveće prestane buncati i da crvene signale sunca nadjačaju zeleni signali listanja. Pjesma u osam strofa opisuje život lastavica koje čekaju proljeće, predvođene najstarijom lastavicom Marijom.

Martovsko sunce

Baka cijeli dan drijema, a pjesnik usporedbom želi iskazati da je zamišljena kao da rješava domaće zadatke. Baki društvo pravi sunce: “palcem je toplo sunce u levi obraz kucka”. Sunce joj, poput čovjeka, opipava puls, obilazi sa svih strana, stražari nad njezinom glavom.

Predvečer joj ono šapuće: “Bako, budi bez brige, živećeš najmanje sto godina”.

Kroz vizualne pjesničke slike, vidljivo je da je sunce prikazano kao opasni razbojnik koji po ulicama presreće ljude i nešto im slatko objašnjava, a ni učitelj tu ne može ništa jer proviruje i kroz školske prozore. Tema ove pjesme od četiri strofe jest travanjsko sunce koje presreće ljude po ulici.

Događaj na ulici

Pjesma govori o događaju na ulici: “Trolejbus je skočio visoko, ludo – čak do krova! A kao munja dotle je išao”. Svi su na ulici bili šokirani vožnjom, ali nisu znali da je kondukter spasio život jednom velikom žutom psu. Kondukter je opisan kao: “On, koji zna šta zna, on, koji na dostojanstvo svojih brkova i na ugled slavne profesije pazi”.

Budući da je psima, kao i ljudima, izvan obilježenoga mjesta zabranjen prijelaz, kondukter je imao pregaziti psa po imenu Žuća. Trolejbus sada juri i ne trepće, a veliko sunce prati ga iznad krova. Dok Žuća odlazi kući, pjesnik je izrazio želju da čestita kondukteru na lijepoj gesti.

Tema pjesme od pet strofa jest kako je kondukter spasio život psu Žući, a čitateljima se taj lijepi događaj dočarava kroz vizualne i auditivne pjesničke slike.

Sreda

Djed je, probudivši se, shvatio da je danas srijeda. Mislio je dugo u krevetu o tome kako ima nekakvoga reda jer postoji jedna, druga i treća srijeda.

Tema ove kratke pjesme od tri strofe jest djedovo razmišljanje o tome kako je danas srijeda i kako sve u životu ima svoj red.

Sedmica

Tjedan je sjednica u kojoj je nedjelja predsjednica, ponedjeljak tajnik, utorak blagajnik, a svi ostali dani jednostavni su članovi.

Pjesma se sastoji od jedne strofe, a danima u tjednu daju se poslovi kao da su živa bića.

Nedelja u maloj ulici

U ovoj se pjesmi radi o zreloj trešnji, kao buket klikera punoj i kojoj od mlakoga sunca sja lice. Trešnja je nevesela jer poziva djecu da jedu s nje, ali nitko se nije odazvao: “Dugo je ona, dugo zvala, al’ niko ne prozbori čak ni slova”.

Ulica je prazna, ali i kratka jer tu ne bi stala ni dva tramvaja ni tri osnovca. Nedjelja je uspoređena s rosom koja miruje na cvijetu, a mačka je zaspala. Osim toga, nedjelja je svijetla kao lan i najljepši je dan na svijetu.

Poruka pjesme koja se sastoji od pet strofa jest da djeca nedjeljom premalo vremena provode u prirodi, a čist dokaz jest trešnja koja je ostala neobrana.

Šta sunce ruča

Pjesma u šest strofa postavlja retoričko pitanje što sunce ruča kada se popne do najviših kuća. U navedenom primjeru prisutna je rima.

Sunce koje ruča poprimilo je obilježje živoga bića. Odgovor na pitanje što sunce ruča je sljedeći: kada stari Jakov u kadu umoči dugu bradu, tada sunce za ručak pojede crijep s najvećega krova u gradu. Smaže ga odjednom, a Jakov se i dalje brčka u kadi i pravi mjehuriće. U pustim ulicama, poslije toga, nigdje se ne čuje ljudska noga. Sjenke se oprezno rašire po opustjelom gradu, puhne neočekivani vjetrić, a sunce za to vrijeme u pred kavanom u hladu popije bačvu piva da mu se slegne debeli ručak.

Šta sunce ruča u šest strofa opisuje što sunce jede za ručak, a spominje se i stari Jakov koji se za to vrijeme kupa u kadi.

Šta sunce puši

Postavlja se retoričko pitanje što sunce puši kada nad zemljom uprži teška jara i Vardar sa svim pritocima presuši, a sunce, daleko od grada, ostane bez cigareta.

U retoričkom pitanju prisutna je i rima. Sunce, stari pušač, tada je zlovoljno i u bijesu zapali cijelo duhansko polje. Kada povuče dim, pod oblacima začas potamni pola Dalmacije i cijela Hercegovina. Sunce poput čovjeka večera i puši. Budući da se zlo vraća zlim: “Ne stigne ni da povuče treći dim, a oblaci, prognani iz njegovih pluća naprave groznu gungulu! – Pljusne kiša kroz nebeska bespuća i pogasi mu lulu”.

Ova pjesma u pet strofa na slikovit način analizira što sunce ruča, a na šaljiv način sunce se opisuje kao stari i mrzovoljni pušač.

Šta sunce večera

Novo pitanje glasi: “Kada se senke izduže, istanje, šta sunce večera – drugo je pitanje”? Zapad predvečer crveno pljušti, a ljudi se tada sjećaju ratova i buna. Kada sunce oljušti, sjedne u račvast hrast i pojede u slast, tada planu usne vidika, zatrepću kao zlatna struna i cijeli se požar raširi na nekom dalekom krovu.

U navedenom primjeru prisutna je i rima. Kada sunce razbacuje kore od limuna, to je ono što ljudi zovu purpurom. Poslije toga u zraku lete ptice, željeznička lampa spava, a jedan mali vjetar puhne suncu u lice i ugasi se drhtavo kao lampa.

Pjesma od pet strofa na šaljiv način obrađuje temu što sunce večera.

Čudnovat dan

Pjesnik u ovoj pjesmi pokušava izreći ono što se za živu glavu ne da iskazati. Radi se o čudnovatom danu za biljke, ptice i ljude. Naime, sve se izopačilo, nebo se naoblačilo – još jutros se do koze svlačilo, a u podne se zamračilo. I drvo sluti kišu, a jedno daleko brdo pod suncem tiho ključa riječju kako je sve neobično. Ako biste se približili nekoj stvari i prevrnuli je, vidjeli biste kako se iskolačilo nekakvo skriveno oko: “Vidiš nešto što nikad dotle nisi video. U stvari tog podneva, sve se bilo izopačilo”.

Miš zadirkuje mačku, a ona sjedi na pragu poput ikone i sluša narodne pjesme. Smiješna situacija u kojoj mačka sluša narodne pjesme opisana je pomoću retoričkoga pitanja: “Mačka sluša pesme? Gle, gle! A što da ne? Zašto da ne?”.

Djed je sjeo pored zida, a pjesnik ga uspoređuje s medvjedom koji se zavalio u šarenu šamlicu, držeći u rukama đačku tablicu i računajući. Križaljkom računa koliko je star i izbrojio je sto dvanaest godina. Shvativši da je krivo izračunao, krenuo je opet računati.

Vrijeme nema ni ulicu ni stan, ono je kao umirovljenik koji šeće i ne mari ni za što. Na cesti se dogodila nesreća, a dva konduktera se igraju:

“Nije san, a smešno ko san: – čudan dan”.

Miš je ponovno počeo zadirkivati mačku, a ona mu je lijeno odgovorila:

“Gledaj od čega živiš, mangupe stari! Pojedi sad nešto, gladnice, crni vraže, otvoreni su ti svi ambari i mlekari”.

Mali Steva nešto je zgriješio, a tata mu je u ime roditeljskoga zakona naredio da pojede dvanaest baklavi. Stevi su donijeli dvanaest baklavi i on je zaplakao prije nego što je počeo jesti. Sve se to dogodilo onoga dana kada je sunce izlazilo dvaput, a čak i slijep čovjek mogao je vidjeti kako je svijet bio lijep. U prethodnoj se rečenici može prepoznati rima.

Pjesma u sedam strofa s brojnim vizualnim slikama govori o čudnovatom danu za ljude, biljke i životinje u kojem su se događale razne neočekivane stvari.

Kako dolazi mrak

Pjesnik je mraku podario čovjekova obilježja: jednim zamahom ruke zaogrnuo je jezera, planine i kolibe pored Nila. Odjednom sve pore zraka pocrne kao upijač koji za tren oka popije lokvu prosutoga mastila, čime pjesnik dobro dočarava maštovite vizualne pjesničke slike.

Nadalje, po običaju, mjesec iznad brda plane:

“A gde se mesec iznad brda krije, to niko ne zna da odgovori.” 

Pjesnik je svjestan da je to čudno, ali ne umije objasniti zašto se odjednom, bez razloga, iz čista mira vidik smrkne. Pjesma u tri strofe djeci objašnjava kako dolazi mrak.

Pesma jedne noći

U ponoć, u Nazaretu, svaka zvijezda zapali cigaretu, a po kavanama prijestolnice na glavama dube stolice. U Gruziji, žitelji se razilaze s večere i pjevaju jednu staru pjesmu, a noć nad cijelim svijetom drhturi. U Đušinoj ulici jedna baka nije dobro zavrnula česmu pa je mlaz vode počeo bespomoćno curiti. Sobe pune spavača hrču kroz otvorene prozore, kuhinje su prazne i nekako tužno nijeme. Dok mjesec po nebu rovari, događaju se čudne stvari.

Pjesnik rimom pobliže objašnjava auditivnu pjesničku sliku: prošle noći, strašan se topot čuo čak do u Sopot. Ujutro su se svi građani pitali što to treba značiti, a nisu ništa smislili pa su otišli piti pivo. Nitko nije znao da se to dogodilo jer je knezu Mihailu bilo dosadno pa je spustio brončanu ruku, bubnuo konja u rebro i konj poleti i odnese ga daleko.

Pjesnik zaključuje:

“Kad sam bio mali, razmišljao sam o jednoj stvari bezbroj puta: Šta bi bilo kad bi u ponoć, a da nitko ne vidi, svi satovi stali i zabušili od vremena po pet minuta? Mudre glave, slavni naučnici našli bi se u neprilici!”

Pjesma od četrnaest strofa govori o događaju koji je jedne noći uznemirio građane i o tome što se događa u Nazaretu i Gruziji, a spominje se i pjesnikovo razmišljanje iz djetinjstva:

“Što bi se dogodilo kada bi svi satovi na svijetu stali?”

Pesme koje mi je šapnuo vetar

Starinska pesma

Daleko, iza sedam brda gdje rijeka usporeno i lijeno teče, a sunce napasa šarena krda, uvijek je tiho i uvijek je večer. Nema podneva ni ponoći, nema zime ni vreloga ljeta. Pjesnik ističe: “Da mi je jednom tim krajem proći gde se razgovetno, u samoći čuje komarac kad prošeta.”.

Daleko, iza tri planine, u visokoj travi gnijezde se ptice i svjetlost teče kroz slavine. Pjesnik bi želio s konjem otići tamo i ne bi više bio ni ljut ni tužan. Problem je sljedeći: “Zove me taj vidik plav i voden, ali da konja obodem, da odem ne mogu, jer ne znam pravi put.”.

Pjesma se u četiri strofe bavi pjesnikovom velikom željom da posjeti kraj iza sedam brda, ali ne može otići jer ne zna put.

Šta su između ostalog radili stari Sloveni

Pjesma počinje idućim stihovima: “Dragi prijatelji, dozvolite da vam kažem nešto sasvim novo; iz života naših vrlih predaka, plemenitih, potkarpatskih građana: – stari Sloveni bavili su se lovom, ribolovom, pčelarstvom i – sitnim krađama.”.

Nadalje, pjesnik nastavlja priču o tome što su krali, ističući kako je to tajna koju čuva mjesec kada poslije ponoći sja.

Njihove su krađe bile javna tajna, a o tome se i do danas ponešto zna. Primjerice, krali su jedan od drugoga bijele ribice koje su neprestano pecali na udicu. Za vrijeme pecanja, jedan drugome bi i iz drvenih zdjelica krali crve. Budući da ova zemlja svakakve ljude rađa, bilo je i težih krađa.

Tako je djed Vuin, čija je kosa uspoređena s plastom slame, stanovao u najgušćem šipragu pored Djnepra, jedne mračne noći ukrao Radgunu najdebljega vepra. Pjesnik ističe kako se ne bavi sitnim intrigama i da je o toj krađi čitao u nekim požutjelim knjigama, ali najviše mu je šapnuo jedan “prolećni vetar koji je i u četvrtom veku nove ere živeo iza planine Karpata”.

Pjesma u osam strofa prikazuje što su radili stari Sloveni, a posebno njihove krađe koje su dočarane brojnim vizualnim slikama.

Otkuda ime najvećoj beogradskoj palati

Pjesnik započinje sljedećim riječima: “Svi znate najvišu kuću u Beogradu nad kojom crvena zvezda noću sija.. A znate li otkuda ime ove velike palate? To jest, zašto se A l b a n i j a zove baš A l b a n i j a?”.

Naime, prije pedeset godina dogodio se atentat u kojem je čuveni prijestolonasljednik izgubio glavu. U Srbiju je stigla pismena objava rata i tuđa vojska pohrlila je na Savu. Nije bilo čovjeka koji nije otišao u vojsku. Uz pomoć pjesme svi su bili odlučni u tome da zaustave neprijatelje.

Neprijatelj je ipak bio jači i imao je jače snage. Srpski su se seljaci morali povlačiti pješice, preko Albanije, a koliko ih je tada umrlo – ni broja se više ne zna. U albanskim šumama postoji jedan grob ispod svakoga bora, s granjem teškim od smrknutim zvijezda. Malo je živih srpskih vojnika stiglo do mora. I oni koji su stigli, ličili su na “izgoreli grad koji se još ponegde puši; toliko su bili gladni i mršavi da su im šajkače padale na uši.”.

Pjesnik ističe da se zato kada god vidi najveću gradsku palaču sjeti vojnika koji su umirali u ratu jer to nije obična zgrada, već zgrada velike patnje i bola.

Prema pjesniku, zidat će se i veće građevine, od betona i čelika, s baštama zimzelenoga žbunja i bujnoga tropskoga cvijeća, ali dugo će još A l b a n i j a, jedanaest katova velika, biti najveća kuća. Pjesma u devet strofa s brojnim vizualnim slikama priča povijest najveće beogradske palače, kako bi djeci ukazala na povijesnu važnost.

Slučaj

U nedjelju uvečer pjesnik koristi rimu kako bi iskazao da je jedan slučaj uzbudio cijeli Kučaj. Ubrzo, kao na tajni mig, stvar je preko Rtnja prešla u Stig. U osvit zore, korak po korak, slučaj se pročuo na kapijama našega grada. Svi su postavljali pitanje: “O čemu se radi? Šta je po sredi? Ništa ne razumem, mumlja Petar.”.

Pjesnik zaključuje: “Ne znam da li o tome i vredi: U pitanju je, naime, bio Vetar.”.

Pjesma u tri strofe priča o slučaju vjetra koji je uzbudio Kučaj.

Zašto duva vetar

 Vjetar, nezadovoljan svojim rođenjem, danima čezne za oslobođenjem, a onda se naglo obrušava. Kada se izjurca i istutnji, na njega legne oblak crnih slutnji. Vjetar tada shvati da nema više kud i udari glavom u dud, kao kovač kad prestane da kuje: “A tišina posle se čuje.”.

Naime, “vetrovi žive kratko, grešno, promašeno, i neuspešno”. Kada vjetar puhne prvi put, to nije puhanje, “već pokušaj da rođen, na zemlji ostane dovek; ko ptica, biljka, kamen i čovjek”.

Pjesma u četiri strofe uz auditivne slike odgovara na pitanje zašto vjetar puše.

Vetrova muzika

U proljeće, kroz šumu, ujesen žutom dolinom, u poderanom kaputu, prolazi s violinom slavni vjetrov orkestar, “u kome svira pruće i goli zimski čestar; on uvek gudi pesmu staru dvesta stoleća i te se pesme čovek sasvim nejasno seća”.

Vjetrov orkestar svoju tužnu pjesmu nikad ne mijenja, a ta je pjesma simbol vječne zemlje i vječnoga pronalaženja. Vetrova muzika u četiri kitice opisuje tužnu pjesmu vjetrovoga orkestra, a korištene su i auditivne pjesničke slike.

Vetar i reklame

U siječnju, u ponoć, vjetar sa sjevera poprima obilježja razbojnika: napada prolaznike, svuda zagleda i premješta reklame po zidovima. Tako je premjestio reklamu frizera Janoša, koja je glasila: “SVAKO KOSU TREBA NAGORE DA TERA”. Premjestio je i reklamu “MOJE NAOČARE IMAJU NAJBOLJE ČULO VIDA”.

Pjesnik postavlja pitanje na koje i nudi odgovor: “Gde je reklama? Ni vetar ne zna, zaboravio. Zaklinje se da je ni taknuo nije…”

Saznalo se kako je vjetar reklamu zakačio na gromobranski šiljak Albanije, a tamo sada stoji reklama Albus sapuna: “JEDNA LASTA NE ČINI PROLEĆE, ALI JEDAN ALBUSOV SAPUN DONOSI ČISTOĆU U SVAKU KUĆU”.

Najlošije se osjeća jedna tabla koja reklamira kade jer se u njoj kupa neki dečko kojem se ne zna ime. U hladnu ponoć vjetar kao pjesnik sastavlja strašne balade i dečko pun sapuna drhti od zime. Pjesma sastavljena od šest strofa govori o reklamama koje je nestašni vjetar premjestio.

Pesma za poglavicu, lubenice i zvezde

Jedan afrički poglavica ima hlače bez nogavica, a svi ga podanici poštuju i trpe i njegova je riječ teža od zakona. Šeta on, šetaju i krpe njegovih kratkih hlača. Lubenice su pokraj vode Studenice izvana plave, a iznutra zrele. Svaka je kao burence, slatke su i medene. Štoviše, s donje su strane žućkasto-bijele, nabrekle, hladne i ledene.

Pjesnik navodi: “Da mi je preplivati Studenicu da ukradem jednu lubenicu! – otrčao bih negde u goru, pojeo bih joj čak i koru!”

Zvijezde, na nebu bradavice, ponekad boluju od padavice, a “u avgustu, nebesa teško dišu; prepuna zvezda ko uzreo dud”.

Ponekad neke zvijezde zbrišu i odu nekuda, a tko zna kuda. Pjesma u tri dijela govori o poglavici, lubenicama i zvijezdama, a prisutne su i brojne vizualne pjesničke slike.

Prijateljstva i poznanstva

Šta je kome dojadilo

Pjesnik poručuje djeci da se odmore od napornoga čitanja i pažljivo ga poslušaju. Postavit će im nekoliko pitanja o tome što tko najviše mrzi. Što mrzi kondukter Kuzman prvo je pitanje. Odgovor je: švercanje u bilo kojoj formi, ali najviše mrzi tiskanje na zadnjoj platformi. Nadalje, zubar nerado pere svoje desni jer su mu važniji tuđi bolesni zubi.

Umirovljeni vojni trubač ne podnosi šofere jer znaju dobro trubiti. Profesor mrzi dvojke i zato ih često i daje. Stari majstor lular ne podnosi tvorničke cjevčice koje sliče na lulice, dok fenjer mrzi sijalice koje bezdušno sjaje. Gomila čistača preziru čistiti svoje cipele.

Umirovljeni vojni trubač ipak najviše mrzi jer plane i naroguši se kao pleteni kofer “kad mu neki nemuzikalni šofer pred samim nosom trubiti stane”.

Pjesma u šest strofa opisuje što mrze kondukter, zubar, vojni trubač i stari majstor lular.

Kako šeta stari profesor

U nedjelju popodne, kada se sve smiri, kada zaspe i pijetao, jedan stari profesor išeta na ulicu. Nosi šešir na glavi, žmirka očima i naočalama kao da drži govor. Pjesnik želi znati kamo se uputio, zbog čega postavlja retoričko pitanje: “Na koju li se stranu sveta popodne uputio?”

U kavanu nijednom u životu nije navratio, a ne zanimaju ni ga stripovi. Stari se profesor sjeća kako je prije deset godina predavao algebru u Samoboru. Tada je neki dječak loptom razbio prozor u učionici i profesor se zalagao za najstrožu kaznu.

Profesor je nastavio koračati kroz tišinu bez kraja i vidio je da dječaci igraju nogomet: “gledao bi i on utakmicu, ali se nečega stidi”. Baš kad je htio krenuti nazad, “pred noge mu se tutnu lopta, žuta ko kora na mrkvi”.

Sijedi je profesor, ne razmišljajući, žestoko šutnuo loptu i tada je puknuo plavi prozor na crkvi. Istrčao je crkvenjak: “Bog te ubio! Tako mator, a tako poludio!”

Stari je profesor produžio niz ulicu, a djeca su zašutjela. Zatim je neki dječak radosno kliknuo: “A da je šutnuo, – e, vala, šutnuo je!”

Pjesma u trinaest strofa govori o tome kako se stari profesor kaje jer, dok je radio u školi, najstrože kaznio dječaka koji je razbio staklo, a na kraju se njemu samom to dogodilo.

Gde je cica

Rano jutros, kada je osvanuo topli dan i lijeno sunce pošlo prema krovu neba, mama je Cici rekla: “Idi polagano kod Mite pekara, kupi nam hleba.”. Bližio se ručak, cvrči cvrčak, a sunce je koračalo kroz stan. Nakon nekoga vremena, mama se počela mrštiti: “Nema ni hleba ni Cice.”.

Mama nije mogla mirno obavljati poslove po kući, ostavila je veš i potočić vode počeo je krivudati po podu. Gleda kroz prozor, krši ruke, uzdiše.

Mama je lijepo upozorila Cicu da požuri i pazi na tramvaj i da prvo Miti kaže dobar dan. Zatim da zamoli kruh pečen i slan, a kada ga dobije, da lijepo kaže doviđenja. Mama se zabrinula da se Cica nije okliznula ili pala, ili da je zaboravila reći hvala. Čak se zabrinula i da nije znala kupiti kruh ili da ju je otela neka žena.

Nakon četiri sata, Cica se pojavila, čudeći se maminom prijekoru, objasnivši kako je “gledala dečake-hrvače kako se hvataju oko vrata, i to je trajalo – pa.. jedno četiri minuta”.

Pjesma u petnaest strofa na šaljiv način opisuje nervozu i zabrinutost Cicine majke koja je svoju djevojčicu poslala po kruh, a ona se nije vratila četiri sata jer je gledala dječake koji se hrvaju.

Dva sapuna

U Prnjavoru, prošloga jutra, kupala su se dva sapuna. Skinuli su košuljice od minerala i s police upali u pun lavor. Cijeli je Prnjavor mogao vidjeti kako su se kupala ta dva sapuna. Brčkala su se i prala, a Prnjavorci nikako da odu dok ne sačekaju kraj ceremonije. Dva su se sapuna “kao bebe ticali i klicali”.

U lavoru nije više bilo nijednoga sapuna, a Prnjavorci su uplašeni stajali pred vratima i piljili; “svi su oni bili vični mnogim zanatima, al’ to im je i do danas ostalo nejasno”.

Ova šaljiva pjesma u osam kitica opisuje dva sapuna koja su se kupala i potom nestala u vodi.

Novogodišnja pesma

U nekom dalekom moru, nasred plave pučine, između Sumatre i Jave, na lađi radi dječak Ho Ru: “on spretno vuče palamare, prebira pirinač u kuhinji; mnogo voli stare mornare; krišom puši tompus-cigare”. Ho Ru ne trpi ničije šamare. Pjesnik se prisjetio da večeras iz njegove ulice odlazi stara godina i slučajno se sjetio maloga mornara Ho Rua.

Ho Ru sjedi na staroj klupi, zagledan u nebo zlatnih zvijezda, a što misli; ne zna nitko na svijetu. Večeras, kao lađa u luku, prestaje stara godina i tisuću svjećica budno čekaju sutrašnju zoru. Pjesnik misli na to kako Ho Ru ljušti krumpire i kako neće imati šarenu jelku iz koje vire mnogi pokloni.

Tema Novogodišnje pesme jest tužna sudbina dječaka Ho Rua koji za Novu godinu neće imati jelku ispod koje stoji mnoštvo poklona, već će morati raditi. Njegova je sudbina opisana u šest strofa.

Diznijev švrća

Pjesma započinje time da pjesnik poziva Švrću na ručak: kosti bez mesa, jednom rečju – bogovska klopa. Švrćo je nježni psić koji se svemu smiješi. Ako ostane bez hrane ili pića, njegove oči govore odlično. Rođen je u zemlji Kolorado jedne kristalno plave zore kada je mjesec zaronio u žito mlado. Pjesnik je oduševljen Švrćinim optimizmom:

“Odlično, Švrćo, junače, rode!

Život je proleće sa pčelom na cvetu.

Dok ima sunca, kostiju i vode

Može se živjeti na ovom svetu!”

Pjesnik nastavlja s opisom Švrće, opisujući ga kao bijelo kuče koje vlažnim očima tješi tužne živote ostalih pasa i svemu se čudi. Pada tiha večer, a pjesnik ističe: “u takvo veče voleo bih da vidim Švrću, najplemenitijeg psića od magle i paperja”.

Švrće ipak nema, iako ga svi danonoćno traže, umorni od traganja, ali i dalje viču: “Odlično…odlično!”

Pjesma u sedam strofa opisuje nježnoga psića Švrću koji je u svemu optimističan i tješi druge psiće.

Stevina geografija

Pjesma govori o najvažnijem događaju u kvartu, o tome da je Steva kupio bojice i da svakoga dana crta po jednu geografsku kartu. Steva voli plavu boju i ima problema prilikom crtanja geografske karte. Umjesto Australije, nacrtao je zadimljenu lulu, a Skandinavija mu je debeli mačak koji se izležava na suncu. Ne razlikuje Južnu Ameriku od Afrike, ni Afriku od Istre. Vrhunac je bio kada je postavio Himalaje i dodao bistre snjegove.

Iznad Steve stoje mama, strina, tetka i baka, a on ponekad digne glavu i vikne: “Još boje! Sto kila plave boje – malo je za ovog goluba! Za njega je sve plavo, čak i sunce u letu”.

Samo na crtanje Tihoga oceana potrošio je jedanaest tuba jer je on najdublji ocean na svijetu. Rijeke ucrtava tako da čas teku kroz pijesak, a čas kroz travu. Tu se ne raspoznaje u što se što ulijeva. Kada je Steva precrtao sve iz bratovoga atlasa, zastao je prepun nekoga stvaralačkoga bijesa.

Noću je širom otvorio vrata i počeo crtati kartu nebesa. Steva je nacrtao i škorpiona, raka unatrag, sedam Vlašića i Maloga medvjeda kako spava u krilu Velikoga medvjeda. Nacrtao je sve čega ima i nema i pitao se: “Što sad da se crta?”

Stevina geografija na šaljiv način u devet strofa opisuje Stevino nepoznavanje geografije.

Kako ko spava

Kako spava pleme Rogogu

Pjesnik postavlja pitanje što se može vidjeti ispod zelenoga mjeseca i što gori kao luč. Jedna crvena ptica između stabala leti, možda je to sunce koje žuri zori. Pred zoru, u Africi – “niska drveta kleče i vreme teče kao reka koja ne teče”.

S druge strane, mjesec oprezno izranja iza bijeloga oblačka i vidi pleme Rogogu koje je od ludoga noćnoga igranja palo s nogu. Čak se i vjetrovi zaustavljaju kako ne bi probudili opasnoga poglavicu. Još maloprije poglavica se smijao pod strašnom maskom lava, a onda je došao mjesec da vidi kako čuveni poglavica spava i pitao se hrče li. Mjesec je zaključio kako poglavica spava “plemenito, otmeno kao jagnješce”.

Nadalje, poglavica spava s podmetnutom rukom, a u opojnoj mjesečini ne diže se ni trava da ga ne bi razbudila. I ostalo pleme Rogogu spava kao krdo starih i umornih krokodila, čuveni poglavica “i u snu u ruci drži strelu, a jedna velika buba mirno šetka po njegovom čelu”.

Tema ove pjesme u dvanaest strofa jest način na koji spava pleme Rogogu, a posebno poglavica toga plemena.

Kako spavaju jedan sat i jedan internat

U uvodu se pjesme saznaje da na Dorćolu i Dunavskom molu postoje jedan sat i jedan internat. Sat mjeri vrijeme između večeri i zore, a Dunav utječe u Crno more. Pjesnik govori o tome kako ga kopka jedno pitanje, a siguran je da to kopka i dječake i djevojčice kao žito što “šašolji” godine rodne. Naime, radi se o sljedećem pitanju: “Kad se kazaljke poklope tačno na dvanaest sati, kako sat zna da li je ponoć, ili podne?”.

Brz odgovor siječe svaku nedoumicu: “i sat određuje vreme pomoću sunca i meseca”. Baš kao čika Anton, svaki sat tako određuje vrijeme. Kada dođe ponoć, mjesečeva pomoć ne samo da je zgodna, već i neophodna. Internat pun djece spava: spava Mikica čelom nagore, a Steva čelom nastranu.

Ono što najviše znači jest da su zaspali i odgojitelji. Netko se šunja sa strane, kao mjesečar. To je Jan Neopran, zvan Miki, inače Žunja. Postavlja se pitanje kako nitko od odgojitelja nije primijetio da Žunje nema, a odgovor se krije u tome da je Žunja na svoj krevet stavio dva zgužvana jorgana i četiri jastuka.

Pjesma u devetnaest strofa opisuje spavanje sata i internata i postavlja pitanje kako sat, kada se kazaljke poklope točno na dvanaest sati, zna je li ponoć ili podne. Opisuje se i kako se dječak Žunja iskrao iz internata.

Kako spavaju vozovi

Kada blaga mjesečina snaga osvoji puste oranice, kada umuknu zvučnici po stanicama i u zavjese se sakriju prozori, tada s velike beogradske željezničke stanice na daleki put pođu posljednji vozovi. Lokomotive urlaju sto, dvjesto kilometara, a mašinovođa razmišlja o nekim svojim stvarima jer voz i sam zna svoj put. Putnički voz B L V 13 stigao je do Stalaća, a Orijent-ekspres jači je kroz hladno jesenje polje. Jedna lokomotiva uspoređena je s zvijezdom koja izlijeće iz Bihaća.

U razredu prve klase drijema stara gospođa, a noć je duža od života i uspoređena sa zaleđenom stazom. Pjesnik ističe kako su kosti lokomotive stare: “milion miliona kilometara je prešla, upoznala svaki kutak Zemljinog globusa”.

Lokomotiva sad juri tužna i često joj dođe da sklopi oči bar trenutak. Može se navesti i primjer rime: kada u daljini noću stoji voz u laktu okuke gdje je visoka trava – tada lokomotiva spava. Ugrabi trenutak kada pomoćnik mašinovođe počne jesti, a dovoljno je i da mu pogled nekuda pođe da lokomotiva “ko vojnik u maršu, lopovski sklopi oči”.

Vozač se brzo prene i lokomotivi ne da spavati: “Hoćeš li možda limuna? Šta očekuješ od mene? Ništa od tvoga sna, večita spavalice!” Tada prestrašena, stara lokomotiva pojuri u noć brzo kao da prelistava neke dosadne stranice i sanja trenutak kada će doći do prve željezničke stanice. Vozovi spavaju na stanicama dok im se putnici u ludom okršaju vješaju oko ramena.

Teretnjaci, čim zamaknu iza visoke planine, gdje ih nitko ne vidi, podignu bijelu zastavu sna i sa željezničarima spavaju do mile volje. Kada blaga mjesečeva snaga osvoji žitne oranice, kada biroi prestanu izdavati obavijesti i u zavjese se sakriju prozori, s velike željezničke stanice “na daleki put pođu poslednji vozovi”.

Pjesma puna vizualnih pjesničkih slika u četrnaest strofa govori o tome kako spavaju lokomotive, vozovi i teretnjaci. Jedino lokomotive ne mogu mirno spavati jer im to vozači uvijek brane, stoga su umorne i tužne.

Kako spavaju tramvaji

Pjesnik u uvodu pjesme postavlja pitanje: kada odmakne noć, kada tek poneka sijalica kao zlatna kruška zasjaji, što tada rade tramvaji. Odgovor je sljedeći: “u noći toplog gradskog meseca video sam ih kako su spavali”. Zatim slijede sljedeća pitanja: “kada se spusti noć bez zvonjave i vike, kako spavaju tramvaji u svom stosobnom stanu? Imaju li možda neke ružne navike? Leže li na lijevu ili desnu stranu?”

Budući da spavanje na lijevu stranu nije zdravo, a na desnu se ne mogu okrenuti, tramvaji spavaju ravno, ni lijevo ni desno. Spavaju u samoći, spokojni kao krave i dobri kao slonovi.

Svi tramvaji moraju biti čisti i uredni prije nego što krenu u grad kao velika vojska. To su tramvaji dvojka, trojka, četvorka, sedmica, devetka i desetka. Dvojka se još uvijek osjeća slabo zbog neprestanoga kruženja, trojka se svakoga jutra negdje u Košutnjaku okupa, a četvorka je ljubav između grada i Čukarice. Sedmica je još topla od putnika sa željezničke stanice, devetka je svjetlost Voždovca kada tamo nestane struje. Desetka je ponosna kao nogometaš pred nastupom.

Pjesma u devet strofa opisuje kako spavaju tramvaji dvojka, trojka, četvorka, sedmica, devetka i desetka. Tramvaji su uspoređeni sa slonovima i kravama.

Detinjstvo Krste Pape

Ovaj dečak zove se Pepo Krsta

Pjesma govori o dječaku Pepi Krstu koji “stanuje u poslednjoj ulici u velikoj kamenoj kući”. Tata mu je veliki poznavatelj konja kojem su u jednoj trci odsjekli pola uha i dva prsta. Tata mu se zove John Hohohond, a majka Liza. Dječak je nesretan jer se njegov otac najviše voli napiti, a vraća se kasno u noć i viče.

Kada dođe pred kuću, izvali pola kapije, a prestrašeni Pepo “zadhrti kao ptiče”. Majka Liza Hohohonda dočeka tužna kao ruža, skine mu blatnjave čizme i pita ga: “Dokle, o Džone Hohohonde? Hohohond nikad ne kaže ni dovde ni donde”.

U drugim kućama sunce ljepše grije i može se bolje živjeti: Jim Huhuhind viski uopće ne pije, ima dućan prepun sedlarske kože, a svoje sinove mazi i nikada ih ne tuče. Život Krste Pepe prepun je bola, sam je u kamenoj kućići i ne zna za prijteljstvo; “liči na cara bez prestola kome je varvarsko pleme otelo dečje carstvo”.

Pjesma u osam strofa govori o tužnom životu Krste Pepe kojem otac John Hohohond pije, a on se osjeća usamljeno bez ijednoga prijatelja.

Razboleo se Pepo Krsta

Jedne se mračne noći Pepo Krsta razbolio. Zaboljeli su ga glava i grudi i dobio je visoku temperaturu. Mama je bdjela s njim, dok svjetiljka drhti kroz tminu i vjetar oko zidina puše kao razljućeni pas. Došao je i tata Hohohond, skinuo šeširinu, stao pored kreveta i počeo treptati. Kao da se prvi put sjetio da ima sina, otišao je do kuhinje i donio “šolju mleka i dve mandarine, a drugom rukom (onom, na kojoj nema dva prsta) pažjivo, kao kad vetar dune u obrve travi pomilovao bolesnog dečaka po glavi”.

Maleni Pepo pogledao je ozbiljnu i mirnu sobicu, maminu plavu iznošenu blizu, a na Hohohondovom licu spazio je “nešto što je, možda, ličilo na suzu”.

Ponovno je zaspao, oznojen kao snijeg, poželjevši da se ova večer dobrote produži do kraja života kroz život svih dječaka. Tema pjesme u pet strofa jest Krstina bolest u kojoj se njegov otac sjetio da ima sina, zaplakao i počeo se brinuti o njemu. Krsto je poželio da se ovakva večer puna dobrote dogodi svim dječacima.

Krsta Pepo posle bolesti

Krsta Pepo ležao je dva mjeseca u krevetu, a jutros se prošetao po snijegu kuda se svjetlost kao srebrna muzika toči. Razmišljao je o suncu kao o lijepoj priči koja se jednom čuje, a poslije stalno množi kroz sjećanje. Sunce sliči na “mangupsku furunu; stalno gori, a niko ga ne loži”.

Krstin otac otputovao je negdje, a mama je sjedila pored prozora, plela i nešto pjevušila.

Kada je otac na putu, sve je nekako čišće i radosnije i mirno kao rublje na konopcu koje se pospano suši. Jedna grana u vrtu drugu granu od snijega briše. Krsto je presretan lutao po dvorištu, sve mu je bilo svježe mirisno kao tek sašiveno odijelo.

Tema ove pjesme jest Krstina sreća kada mu je otac na putu. Smatra da je sve ljepše kada ga nema, a ova, posljednja pjesma u zbirci, sastoji se od četiri emotivne kitice.

Milovan Danojlić biografija

Milovan Danojlić srpski je pisac rođen 3.7.1937. godine u selu Ivanovcima, u Srbiji. U mladim danima, preselio se u Beograd gdje je pohađao srednju školu i gdje je naposljetku i maturirao. U Beogradu je upisao i Filološki fakultet te je 1973. godine diplomirao na smjeru romanistika.

Već je u osnovnoj školi počeo pisati pjesme različite tematike. Imao je jako strogog oca koji je odlučio da je za njega najbolje da se preseli u Beograd. Tako se 1953. godine našao u gradu gdje je po ljetu šetao bos ulicama grada. Kada je stigao u grad, želja mu je bila da postane novinar. Radio je sve što je bilo potrebno kako bi si kupio stvari neophodne za život.

U vrijeme kada je maturirao, puno je čitao i pisao te tako i sasvim slučajno postao pisac. U dobi od 20 godina objavio je prvu zbirku. Tada je pisao i za časopis Borba te je bio nagrađivan brojnim nagradama.

Tijekom života objavio je više od 70 knjiga poezije i beletristike, a osim toga pisao je i esejistiku, prozu i kritiku. Mnoga njegova djela namijenjena su djeci, a bavio se i prevođenjem na engleski i francuski jezik.

Njegove najpoznatije knjige su “Lične stvari – ogledi o sebi i drugima”, “Balada o siromaštvu”, “Pesme za vrlo pametnu decu”, “Sunce je počelo da se zlati” i druge.

Njegova najveća želja oduvijek je bila ta da postoji neki univerzalni zakon koji bi štitio svu djecu. Neke od tih njegovih maštarija ušle su Dečji zakonik, a on sam smatra da ga djeca moraju sama nadopuniti kada narastu.

1984. godine preselio se u Francusku te i danas tamo radi i živi.

Autor: A.Ž.