Kraljević i prosjak roman je engleskog pisca Marka Twaina, objavljen 1881. godine u Kanadi. Radnja se odvija u Londonu u drugoj četvrtini šesnaestog stoljeća. Riječ je o povijesnoj fikciji u kojoj pratimo život dva dječaka, fizički identična, karakterno veoma slična, ali ipak s posve oprečnim životima i životnim navikama.
Analiza
U romanu, pisac prikazuje razlike između više i niže društvene klase, kao i posljedice koje proizlaze iz različitih startnih pozicija. Tema romana obuhvaća i dječju nevinost i čistoću u kontrastu sa svijetom odraslih u kojem je svaka iskrenost dovedena u pitanje.
Roman obuhvaća 33 poglavlja, a radnja započinje rođenjem kraljevića i prosjaka, te opisom uvjeta u kojem je svaki od njih rođen.
Tom Canty, rođen u siromašnoj obitelji, živi s majkom, dvije sestre blizanke, te ocem i bakom koji ga maltretiraju i prisiljavaju na dnevno prosjačenje. Međutim, takva obiteljska situacija nije bila iznimka u tom dijelu Londona, zvanom Strvinarski trg, naprotiv, veliki je broj djece dijelio sličnu sudbinu. Tom spas pronalazi u svojim maštanjima, snovima koje implementira u svakodnevno ophođenje. Iz toga proizlazi njegov san, vidjeti i upoznati kraljevića.
San se uskoro ostvaruje, Tom upoznaje kraljevića i s radošću promatra svu raskoš koja ga okružuje. Nakon zamijene uloga, siromašni se dječak nalazi u nezahvalnoj ulozi. Premda je tvrdio da on nije pravi kraljević, dvor takve ispade prepisuje njegovom narušenom zdravstvenom stanju. Kralj Henrik VIII. sa žaljenjem gleda na novonastalu situaciju, te naređuje ostalim službenicima da paze na kraljevića i pomognu mu prebroditi bolest.
Tom uskoro shvaća da je cijena bogatstva i blještavila, njegova izgubljena sloboda koja je nekoć zauzimala presudno mjesto. Iako s mnogo poteškoća, dječak preuzima na sebe odgovornost nove uloge s potajnom nadom da se pravi kraljević što prije vrati.
S druge strane, u imućnoj obitelji Tudor rastao je kraljević Edward, željeno i godinama iščekivano dijete kojemu se veselila cijela Engleska. Djetinjstvo je proveo u zidinama svoga dvora, među najboljim učiteljima i stalnom poslugom. Raskoš je dio njegove svakodnevice, a svaka vrsta povlastica pravilo, a ne izuzetak.
Jednog sasvim običnog dana, kraljevićev striktan raspored mijenja Tom. Dječaci se upoznaju i Edward s čuđenjem i divljenjem sluša život koji je Tomu svakodnevica, a njemu ogromna nepoznanica. Ubrzo se u njemu javlja želja za slobodom, avanturom i barem kratkom promjenom. Premda mu to u većini nastalih situacija nije pomoglo, kraljevićevo se ponašanje kroz roman ne mijenja, ostaje onakav kakav je bio u dvoru. Kako se razvija radnja, tako upoznaje svu bijedu u kojoj živi njegov narod, nasilje, siromaštvo, glad, što u konačnici predstavlja dobru školu za njegovo buduće kraljevanje.
Već u 3. poglavlju, dva se dječaka upoznaju, te odlučuju zamijeniti identitet i upoznati drugu stranu života, ne sluteći sve zgode i nezgode koje će im se putem dogoditi. Pisac nas vodi kroz brojne događaje, prikazujući englesko društvo, tadašnje zakone, narodna vjerovanje, odnose među ljudima. ali i ljudski duh koji ostaje nepromijenjen.
Književni elementi
Knjževni rod: epika
Književna vrsta: povijesno-fikcijski roman
Mjesto radnje: London
Vrijeme radnje: druga četvrtina šesnaestog stoljeća
Tema: zadržavanje vlastite autentičnosti u promijenjenim uvjetima
Ideja: čovjek može biti pravedan ili nepravedan, iskren ili neiskren, neovisno o materijalnim uvjetima i trenutnim okolnostima.
Kratak sadržaj
U siromašnoj četvrti, u oronulom dijelu Londona, rastao je Tom Canty. Djetinjstvo je proveo na ulicama Strvinarskog trga, proseći za svog nasilnog oca i baku, ali i majku i sestre blizanke kojima je htio pomoći. Premda se družio s ostalom djecom, izdvajao se svojom maštom i snovima. U tome mu je od velike pomoći bio svećenik Andrew koji ga je opskrbljivao raznim knjigama, kao i latinskim podukama. S vremenom, Tom je prosio tek toliko da ne strada, a sve više vremena je provodio čitajući, što je utjecalo na promjenu njegovog ponašanja i razmišljanja. Prljava odjeća postade mu sve više mrska, a san o upoznavanju kraljevića sve intenzivniji.
U vrijeme dok je Tom učio u rijetkosti i tajnosti, u raskošnoj palači rastao je Kraljević Edward u svim bogatstvima ovoga svijeta. Poduke iz latinskog i grčkog, bile su dio svakodnevici, kao i brojne sluge koje su zadovoljavale i najmanje gospodareve prohtjeve. Život i nesreće londonskog puka, bile su za kraljevića daleke i nepoznate.
Jednog jutra, Tom se prene iz kreveta, još uvijek u polusnu te krene hodati kamo ga noge nose. Malo pomalo, našao se u onom dijelu grada gdje dotad nikad nije bio. Ubrzo ugleda ogromno izdanje pred sobom, palaču Westminster. Njegov san o upoznavanju kraljevića nikada nije bio bliži, primaknuo se rešetkama ulaznih vrata, ali kada je to straža ugledala izbacili su ga i odgurnuli kao običnog prosjaka. Na njegovu sreću to je ugledao kraljević i rekao:
“Kako se usuđuješ postupati ovako sa sirotim momkom! Kako se usuđuješ postupati ovako i s najbjednijim podanikom mojega oca! Otvaraj vrata i puštaj ga unutra!”
Tom je ušao u palaču u društvu mladog kraljevića, još uvijek očaran velebnim izdanje, ali prije svega činjenicom da se dugo priželjkivan san ostvario. Dva dječaka započeli su pričati, iskreno i jednostavno kako samo djeca znaju. Diveći se i čudeći sudbini onog drugog, primjećivali su, ali ne još i u potpunosti shvaćali ogromnu razliku u njihovim životima.
Kraljević je s oduševljenjem slušao Toma kako priča o dugačkim bitkama s ostalom djecom iz četvrti, kupanju i plivanju u kanalu, ronjenju, kotrljanju, vikanju, kao i brojnim drugim nepodopštinama djece sa Strvinarskog trga. Takav život, za njega je bio nepoznat i privlačan, te reče:
“Kad bih se samo mogao odjenuti u ruho poput tvoga, i izuti se bos, nauživati se jednom u blatu, samo jednom, a da mi to nitko ne zamjeri ili ne zapriječi, čini mi se da bih se mogao odreći krune!” Na to će Tom: “A kad bih se ja barem jednom mogao odjenuti poput vas, mili gospodaru… barem jednom…”
Želje su ubrzo bile ispunjene. Uvidjevši veliku fizičku sličnost, dječaci su zamijenili svoje odore, te započeli novi život. Nisu ni slutili da će ih to koštati brojnih zapleta, problema, i novog oblika postojanja. Kraljević Edward usprkos svom protivljenju ubrzo je izbačen s dvora, među običan puk, poput ostalih prosjaka. Iako je htio ići kod svog pravog oca, kralja, završio je u rukama John Cantyja, Tomovog oca, koji nije dvojio o fizičkom maltretiranju dječaka. Edward je završio na Strvinarskom trgu, u razrušenoj, oronuloj Tomovoj kući. Ubrzo je upoznao njegovu obitelj, koja ga je promatrala poput luđaka. Kraljević se kleo u svoju plavu krv, a Tomova majka i sestre, s nevjericom su promatrale što se dogodilo njihovom Tomu, te zbog čega je poludio.
Mladi kraljević nije bio jedina osoba koja se nije uklapala u novonastalu situaciju, slično se dogodilo i Tom Cantyju. Siromašni dječak nije poznavao pravila dvora, ali ni ljude u njemu. Ubrzo je i njegovo zdravlje dovedeno u pitanje, a njegov otac, kralj, zaključio je da je dječak jednostavno preopterećen učenjem. Premda su lorda Hertford, kao i druge bliske sluge, konstantno bile na usluzi novom kraljeviću, on se i dalje osjećao izgubljen i osamljen. Iako je Tom objasnio da on nije pravi kraljević, dvor je to prepisao dječakovom trenutnom stanju. Njegov ujak, lord Hertford objasnio je dvoru trenutnu situaciju rekavši:
“Pretpostavimo da je varalica nazvao sebe kraljevićem. Vidiš, to bi bilo prirodno, to bi bilo shvatljivo. Ali, je li ikada dosad živio varalica kojega bi kralj nazivao kraljevićem, dvor također, kraljević po svemu, koji međutim niječe svoje dostojanstvo? To nikako! Tako mi duše svetoga Swithina, to nikako! Ovo je pravi kraljević, ali je poludio!”
Tom je ubrzo shvatio bezizlaznost svoje situacije, te pokušavao što bolje odigrati svoju trenutno ulogu. Ponekad bi neka njegova ponašanja potvrđivala dvoru da je s njihovim kraljevićem sve u redu, poput poznavanja latinskog jezika, te ophođenja koje je s vremena na vrijeme znalo biti na razini velikaša. Međutim, nikome nije bilo jasno kako je moguće da se kraljević nekih stvari savršeno sjeća, dok druge zaboravlja. Značajna je situacija u kojoj je kralj tražio svoj pečat kako bi potvrdio smrtnu osudu vojvode od Norfolka. Sluge su savjetovale kralja da pita kraljevića Edwarda za pečat, jer bi on trebao znati gdje je, ali to je prošlo bezuspješno, dječak se nije sjećao. Premda je kralj bio na glasu kao jak i strog vladar, srce mu se smekšalo za sina, te kaže:
“Ne gnjavite više siroto dijete. Božja se ruka teško spustila nad njim, a srce bi mi htjelo iskočiti od sućuti i ljubavi, i žalosti što ne mogu naprtiti njegov teret na vlastita izmučena leđa, te mu tako udijeliti mir.”
Kraljević je Edward noć proveo u nepoznatoj i siromašnoj postelji okružen nepoznatim ljudima koji su tvrdili da su njegova obitelj. Premda je na početku smatrala da joj je sin poludio, Tomova majka je osjećala da nešto nije isto kao prije, te bi na trenutak povjerovala dječakovoj ludosti da je on pravi kraljević. Svoje sumnje temeljila je na načinu na koji dječak spava. Tom je uvijek prekrio oči, dlanom prema van, a ne prema unutra kako druga djeca čine. Ipak, odlučila se ne zamarati svojim slutnjama te uvjeravati samu sebe da je to njezin sin.
Jutro je za kraljevića bilo naročito burno. Saznao je da je John Cantyja kriv za smrt svećenika Andrewa, te je s toga s njima hitno napustio kuću, bježeći londonskim ulicama. U trenu nepažnje, okrznuo se od Johna i za kratko uspio pobjeći.
Tom Canty plovio je u kraljevskoj brodici s velebnom flotom prema velikoj vijećnici. Iskrcao se te prešao Cheapside i kratko prošetao kroz Staru židovsku četvrt i Ulicu središnje luke do Guildhalla. Velik broj visokih uzvanika prisustvovao je događaju, a veliko blještavilo nije zaobišlo ni mladog kraljevića. On se gurao kroz gužvu i zapovjedničkim glasom vikao na druge da naprave mjesta za njega pravog i jedinog kraljevića. Naskoro su ga počeli ismijavati i izrugivati dječakovu bujnu maštu. Kraljević nije prošao bez udaraca, ali srećom, u blizini se našao Miles Hendon.
“Bijaše visok, skladno građen, mišićav. Prsluk i kratke hlače do koljena bijahu od bogata sukna ali izblijedjeli i iznošeni, a zlatna oputa žalosno potamnjela, nabrani ovratnik zgužvan i potrgan; perje na široku šeširu polomilo se i bilo ublaćeno, sramotnog izgleda; na bedrici je nosio dugačak mač u zarđalim željeznim koricama; po njegovu kočopernom držanju vidjelo se odmah da je pravi vojnički hvastavac.”
Miles Handon obranio je dječaka, te se s njim vraćao u Guildhall. U buci i žamoru svjetine, začuo se rog. Završne riječi, svečano istaknute, obznanile su da je kralj umro.
Te noći, Handon je imao priliku spasiti kraljevića još jednom, ovog puta od čovjeka koji je tvrdio da mu je otac. John Canty došao je po svog “sina” te prijeteći zahtijevao da pođe s njim, na što se dječak usprotivio i zanijekao ikakvu obiteljsku povezanost. Uspio je pobjeći i poći sa svojim zaštitnikom u njegov skromni dom. Handon nije znao zbog čega, ali ovaj prosjak mu se uvukao u srce, premda je kraljević nastavio sa svojim vladarskim ponašanjem te tretiranjem Handona kao sluga i pomoćnika, to mu nije smetalo. Naprotiv, činio je što je mogao da dječaku bude bolje, iako mu je priznavao kraljevsku vlast, smatrao je da se radi o sirotom prosjaku koji je od nasilnog oca i loših uvjeta izgubio razum.
Kraljević ni trenutka nije promijenio svoje ponašanje s dvora. Odnosno, nije se ni htio prilagoditi, uvjeren u svoje kraljevsko pravo, očekivao je od svih da ga priznaju, zanemarujući ono do čega svijet drži, trenutnog izgleda, vlast, moći… Handon je s ljubavlju prihvatio dječakove želje, pa stoga nije spavao gdje i on, nego stražario pred vratima, ručao tek nakon njega, jer po dvorskom pravilu on je sluga koji ne smije sjediti kada i kraljević. Međutim, mir za kraljevića nije trajao dugo. Jutro nakon, Handon je odlučio otići kratko izvan kuće, međutim po povratku dječaka nije bilo.
U svanuće istog jutra, Tom Canty se trgnu iz sna. Tog jutra on više nije smatran kraljevićem, nego ubrzo okrunjenim kraljem. Svi poslovi, oglasi, proglasi, dužnosti, predstavljali su za Toma nova opterećenja za dušu i tijelo. Mislio je:
“Čime sam tako razljutio dragog Boga, da me oteo od polja, i svježega zraka, i sunca, da me zatvori ovdje, učini me kraljem i toliko mi boli nanese?” Teške dane u dvoru su mu olakšavale lady Elizabeth i mlada lady Jane Gray.
Tomovo snalaženje u dvoru odvijalo se velikim dijelom uz Hertfordovu pomoć. On ga je savjetovao kad i kako nešto reći, kome se obratiti i kako se ophoditi dostojanstveno. Međutim, Tom je sve više strahovao od javnih objeda koji slijede, svjestan da će sve oči biti na njemu. S nostalgijom je promatrao vrevu na velikoj cesti, ne samo zbog besposličarske razonode, nego zbog tako željnog i potrebnog osjećaja slobode i bezbrižnosti. Ubrzo se na ulici stvori velika gužva, lord Hertford mu objasni da se radi o gomili koja slijedi muškarca, ženu i dijete na pogubljenje. Tom je zapovijedi da stanu i dođu pred dvor.
Uslijedila je situacija zbog koje je Tom postao voljeni vladar u zemlji. Muškarca je sud optužio da je otrovao jednu osobu, a presuda je bila da ga živoga skuhaju. Lažni je kraljević poznavao tog čovjeka, ali kao dobrog i srčanog čovjeka koji je spasio jednog dječaka od utapanja. Muškarac je molio kraljevića da mu se smiluje i osudi ga na smrt vješanjem. Tom je ubrzo propitao situaciju i shvatio da nema dovoljno dokaza protiv optuženika, te ga stoga oslobodio. Žena i djevojčica su također bile optužene na smrt, ali zbog što su se predale Sotoni i bile smatrane vješticama. Dječak je pokazao svoju razboritost i shvatio da su optužene iz praznovjerja, a ne stvarnih dokaza. Puštene su, a kraljević je došao na glas kao pravedan i milosrdan budući vladar.
U isto vrijeme, Miles Hendon je jurio prema southwarskom kraju Mosta u potrazi za svojim dječakom. Pokušao je na logičan način razmišljati gdje bi se dječak mogao skriti i tko ga je oteo.
Kraljević Edwars se našao nanovo u rukama Tomova oca. Ovog puta ga nije istukao odmah, rekavši mu:
“Jasno je da si šašav, pa sam nerad tući te; ali budeš li me izazivao, neće mi biti druge. Tvoje klepetanje ovdje nije opasno, jer nema ušiju koje bi se osvrtale na to mahnitanje, ali je dobro da svikneš svoj jezik na pažljiviju besjedu, jer bi nam mogla štetiti kad se okolina izmijeni. Počinio sam ubojstvo i ne smijem sjediti kod kuće, a ne smiješ ni ti jer trebam tvoju pomoć. Promijenio sam ime, jer je tako najmudrije. Sad sam Hobbs – John Hobbs”
Navečer, kraljević se povukao u samoću, pokrio slamom te zapao u razmišljanja. Sa sjetom se sjećao svoga oca Henrika VIII. Iako je za druge predstavljao drhtavicu i odvratnost, on se sjećao svih toplih razgovora koje su njih dvojica vodili.
Ujutro kad se ustao, bio je okružen pijanom bagrom, veselim pjesmama i dugim besjedama koje John Cantyju nisu bile nepoznate. On je već godinama bio poznati u tim krugovima, a ovoga puta saznalo se za njegovoj ubojstvo svećenika, međutim, to među okupljenima nije izazvalo zgražanje. Iako je John upozorio dječaka da ne priča o svom kraljevskom podrijetlu kojeg je smatrao ludorijom, kraljević se na o nije obazirao. S tim je počelo nanovo izrugivanje i beskrajne šale na njegov račun. Ubrzo ga je jedan od članova bande prozvao “Lu-Lu Prvi, kralj svih budala!”
Skitnička se banda sljedećeg jutra odlučila za prosjačenje. Svoju ulogu imao je i kraljević te ju je trebao ispuniti s Hugom, koji mu reče:
“Ide neki tip dobrohotna lica. Ja ću se sad srušiti kao da me spopala boleština. Kad stranac dotrči k meni, podigni kuknjavu, sruši se na koljena i pravi se da jecaš; onda zarlaurliči kao da ti se svi vragovi kopitaju po trbuhu i protisni: O, gospodine, to je moj jadni izmučeni brat i mi smo bez igdje ikoga; tako vam dobroga Boga svrnite svoje milosrdne oči i sažalite se nad betežnikom, napušteni i prezrenim nevoljnikom; darujte jedan novčić od svega svog bogatstva onome koji ispašta od Boga i koji će brzo pred Njegovo lice – i podsjećam te, nemoj stati s kuknjavom ili je ublažiti sve dok mu ne iskamčimo kakav novčić, inače ćeš sve pokvariti.”
Kraljević je ignorirao navedeni zahtjev u nije htio upuštati se u tu ulogu, premda je znao kakva je cijena takve odluke. Otrgnuvši se nanovo od svojih progonitelja našao se u novom skrovištu ovaj put u staji, okružen sa životinjama, koje su mu pružale toplinu i zaštitu. Ujutro, našao se među novim ljudima. Ovoga puta bilo je riječ o djeci koja su prihvatila njegovo objašnjenje svog dolaska u to mjesto, kao i njegov kraljevski rod.
Dječak je obećao sebi da kada postane kralj, s naklonosti će gledati na male, jer samo oni nemaju problem vidjeti i prihvatiti istinu. Taj dan proveo je kod udovice, majke od njegovog novo društva. Uspio se prilagoditi te obaviti nekoliko kućanskih poslova što je bolje umio. Njegov boravak prekinut je novom posjetom. Na vratima kuće našli su se John Canty, s pokućarskom torbom na leđima i Hugo. Kraljević je uspio pobjeći dok ga još nisu zapazili te prijeći iz jedne nevolje u drugu.
Ovoga puta završio je u kući pustinjaka. Premda je vjerovao da je to dobra opcija, ubrzo se pokazalo suprotnim. Pustinjak je za sebe vjerovao da je poslan od Boga te da je on pravi arkanđeo. Živio je skromno, a to je podrazumijevalo minimalnu količinu hrane, te iscrpljivanje tijela udarcima, da se očisti grijeha. Kad je to čuo, kraljević pomisli:
“Dao Bog da sam opet s onim lopužama; jer gle, sad sam zatočenik luđaka!”
Dječaku je pružio utočište, međutim nepoželjno. Tijekom noći ga je svezao omčom da se ne može pomaknuti. U jutro, kad je kraljević postao svjestan svoje situacije, jaukao je i zapomagao, srećom uspješno. Ovoga puta spasili su ga John Canty i Hugo. Tako je kraljević nanovo završio sa skitnicama.
Nova Hugova smicalica za kraljevića sastojala se da opljačkaju ženu koja se približavala noseći neki nabrekli zamotaj u košarici. Hugo je pobjegao, a žena je dječaka pritisnula za zapešće jedne ruke. Psovke na kraljevića nisu dugo potrajale, ovoga puta nanovo ga je spasio kovač u blizini, Handon je bio tu.
Handon i kraljević su nastavili put u svojim već tipičnim usponima i padovima. Ovoga puta pošli su u vlastelinstvo Hendon, gdje se on nadao naći ponovo svoja dva brata, oca, majku i nekadašnje sluge. Hugh Hendon, njegov brat ga nije prepoznao, odnosno pretvarao se da ga ne prepoznaju, te je isto naredio ostalima u vlastelinstvu. Hendon je ubrzo saznao da je njegov brat podvalio njegovu lažnu smrt već duže vrijeme, njegov brat Arthur i otac su bili mrtvi, a njegova žena prevarena sa smrću svoga muža, udala se za brata Hugha.
Njegova vlast se proširila cijelim vlastelinstvom, te je zbog vlastite sigurnosti i nadmoći dao uhititi svoga brata i dječaka. Nakon nekog vremena u tamnici, Handon je izašao pred sud, te za kaznu išiban bičem po leđima. Kraljević je s tugom promatrao njegovu žrtvu i odanost. Kad je Hendon izdržao iskušenje u kladama, oslobodiše ga i narediše mu da napusti ovaj kraj i nikada se više ne vrati.
Za to vrijeme, Tom se pomalo privikavao kraljevskim dužnostima. Obavezu mu više nisu teško padale kao nekoć, premda bi i dalje razmišljao o pravom kraljeviću gdje je i hoće li se vratiti. Međutim, o kraljevićevoj dobroti i milosrđu se i dalje pričalo. Cijeli puk je iščekivao njegovu krunidbu i početak vladavine.
Krunidbeni dan je stigao. Narod se veselio i s divljenjem promatrao kraljevićevu povorku. Tom se osjećao dobro, sve do trenutka kada je ugledao svoju majku u povorci i način na koji se ophode s njim. U tom trenu požalio je svoje odluke i nekadašnje želje.
Vrijeme krunidbe se približavalo.
“Veličajan hvalospjev preplavi samostan bogatim valovima zvuka; i kad su ga tako sjajno navijestili i pozdravili, Toma Cantyja odvedu do prijestolja. Drevni obred se nastavi dirljivo svečano, dok je publika piljila; i kako se završetak svečanosti sve više i više blijedio, a duboka i postojana tuga i klonulost pritisnuli su mu dušu i pokajničko srce. Na koncu se već približi posljednji čin. Nadbiskup od Canterburyja uzdigne englesku krunu s jastučića i nadnese je nad dršćuću glavu lažnog kralja. Istodobno dugina zraka bljesne niz ogromno križno krilo zdanja; jer svi sudionici velikog plemićkog zbora kao jedan uzdigoše vijence nad svojim glavama – i zastanu u tom položaju.”.
U trenutku tišine, kada su gosti bili očarani svakim narednim trenutkom, nitko nije opazi dječaka koji je ušao u katedralu za vrijeme obreda. To je bio kraljević Edward. Uzviknuo je:
“Zabranjujem ti da staviš englesku krunu na glavu tog propalice. Ja sam kralj!”
Na taj uzvik svi su se zgrozili, a Tom je dotrčao do pravog kralja i priznao mu vlast i obećao vjernost. Prisutni su bili začuđeni sličnošću dvojice dječaka, a pravi identitet kraljevića su ustvrdili postavljajući mu pitanja koje bi samo pravi kraljević znao odgovoriti. Glavno pitanje je bilo o kraljevom pečatu, kojeg je Tom premjestio, uz izgovor da mu je trebao “Za krckanje oraha!”
Kralj Edward je živio pravedno i milostivo. Miles Hendon je postao njegov omiljeni sluga i plemić koji je nagrađen što je položio vlastiti život za kraljevića. Tom Canty je ostao blizak kraljev prijatelj, te su mu pripadale sve časti i do starosti je ostao cijenjen. O njegovom ocu nikada se više ništa nije čulo.
Mladi kralj učinio je dobro svima ljudima kojima je obećao pomoći u svojim lutanjima te ispravio nepravdu tamo gdje ju je našao. Čitava je života radosno pričao o svojoj pustolovini u godinama što su slijedile.
Analiza likova
Likovi: Tom Canty, Miles Hendon, kraljević Edward VI…
Edvard VI. – na početku nije svjestan kakav se život odvija izvan palače engleskog kralja, promjenom sredine doživljava velike neugodnosti i mučenja koje ga uče da engleski kralj treba biti milosrdan i blizak svome narodu, lažnog kralja na kraju ne kažnjava već ga nagrađuje i pohvaljuje pred čitavim okupljenim mnoštvom napominjujući kako sada bolje razumije patnju kroz koju prolaze njegovi zapostavljeni podanici, ne smatra sebe uzvišenijim i više vrijednim u odnosu na svoje podanike jer je i sam iskusio bol
Tom Canty – dječak siromašne obitelji koji doživljava nasilje svoga oca i bake, dok su mu jedina utjeha majka i dvije sestre; kao lažni kralj u početku se muči s time da ga ne shvaća ozbiljno kada im govore tko je on, ali se s vremenom navikava na sudbinu kao engleskog kralja, u konačnici njegovo nevino srce nadvlada lažno predstavljanje i s radošću predaje svoje kraljevsko prijestolje istinskome kralju nudeći mu svoju vjernost i prijateljstvo
John Canty – otac Toma Cantya koji je bio nasilnik jer bi kažnjavao sina svaki put kada ne bi uspio nešto isprositi na ulici, zajedno sa svojom majkom kažnjavao je svakoga u obitelji kada bi bio u alkoholiziranom stanju, a nakon što je ubio svećenika koji je nastojao odgojiti njegovu djecu bježi u potrazi za drugim identitetom i u tome pronalazi družinu različitih lopova i kradljivaca kojoj se priključuje umjesto da potraži suprugu i dvije kćerke, kao i veliki broj drugih likova ni on ne uspjeva prepoznati razliku između svog sina i engleskog kralja; premda je mnogo puta pokušao na nasilan način oduzeti Toma/Edwarda VI. nije u tome uspio
Miles Hendon – odrasli lik koji također ne shvaća Edwarda VI. ozbiljno kada mu tvrdi da je kralj u prosjačkoj odjeći, ali ga poštuje i odlučuje ga braniti svojim životom zbog njegove “luđačke” hrabrosti, na putovanju s dječakom i sam prolazi kroz patnju i bičevanje koje podnosi zbog njega čime se razvija prijateljstvo među njima i u konačnici kada taj isti dječak postaje istinski kralj biva nagrađen za svoju odanost i postaje vitezom i dobiva titulu grofa od Kenta
Mark Twain
Mark Twain značajan je američki pisac i jedan od najvećih humorista svjetske književnosti. Rođen je 30.11.1835. godine u mjestu Florida, u američkoj državi Missouri. a pravo ime mu je Samuel Langhorne Clemens.
Imao je šestero braće i sestara od kojih je samo troje preživjelo djetinjstvo. Otac mu je bio odvjetnik i sudac. Nakon očeve smrti, Mark Twain je krenuo obučavati se za tiskara, pa je kasnije radio taj posao gotovo po cijeloj Americi. Nakon toga radio je kao kormilar na parobrodu, sve do građanskog rata, kada je kao dragovoljac pristupio Konfederaciji. Nedugo nakon toga pridružio se bratu u Nevadi i radio u rudniku srebra.
Uskoro postaje i izvjestitelj za novine, te počinje pisati i objavljivati članke pod pseudonimom Mark Twain, što je zapravo fraza koja se upotrebljava na rijeci Mississippi, a znači “duboko dva hvata”.
Mark Twain se preselio u San Francisco 1864. godine i tamo upoznao američke pisce A. Warda i B. Hartea koji ga potiču na pisanje. Također, Twain je bio i jedan od rijetkih prijatelja Nikole Tesle.
Među prvim objavljenim djelima bila je jedna bajka koju je obradio, a koje je nakon kratkog vremena postalo vrlo popularno. Počeo je predavati u New Yorku, a onda je počeo i putovati po Palestini i Europi. Putovanja je opisao u svojoj knjizi “The Innocents Abroad”. Uskoro se Mark Twain i oženio Olivijom Langdon.
Većina najboljih djela Marka Twaina nastala je u vremenu 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća. Njegova najpoznatija djela su “Pustolovine Toma Sawyera” (1876.), “A Tramp Abroad “(1880.), “Kraljević i prosjak” (1882.), “Yankee na dvoru kralja Arthura” i “Pustolovine Huckleberryja Finna” (1884.), nastavak na roman “Pustolovina Toma Sawyera”. Twain je napisao još mnogo djela, od kojih su neka objavljena i posthumno. Nakon smrti objavljena je i njegova autobiografija, koju je objavila njegova tajnica Alberta Bigelow Paine, 1924. godine.
Mark Twain preminuo je 21.4.1910. godine u mjestu Stormfieldu.
Komentariši