Kuća od maraka

Kuća od maraka zbirka je pripovijetki Stjepana Čuića. Autor se služi fantastikom kako bi progovorio o kolateralnim žrtvama jednog sustava i vremena. Glavni akteri u kreiranju sudbina protagonista su vlast i nova vlast koje i predodređuju tijek događaja radnje. Pripovijetke imaju realan početak, s realističkim opisom svakodnevice i grada. Ulaskom u središte radnje upoznajemo individuu i masu te njihov odnos u kojem se individua najčešće nalazi pod povećalom mase i vlasti koja ga prati.

Glavni likovi najčešće bivaju izopćeni i postaju žrtve, a optuženik za tu krivnju nema racionalno ni logično uporište. Izgleda kao da su se likovi našli na krivom mjestu u krivo vrijeme ili ne prate korak većine koja slijepo slijedi vlast. Svoje sudbine prihvaćaju s lakoćom i ne sumnjaju u normalnost okolnosti koje se zbivaju oko njih.

Može se zaključiti da je tip fantastike kojom se Čuić koristi politička fantastika, što je očito iz biranja vlasti kao jednog od glavnih aktera u kreiranju događaja i predstavljanju malih ljudi čije živote propisuje vlast. On u ovoj zbirci ne progovara o borbi protiv vlasti jer bitku ne vode protagonisti, oni su ustvari žrtve, ali je borba vidljiva kroz glas pripovjedača i angažiranost pisca koji kod čitatelja budi svijest za promjenom.

Psihološka karakterizacija likova je u ovim pričama izostavljena i sve je svedeno na socijalne komponente. Likovi se mogu podijeliti na tri tipa. Prvi tip čine pojedinci čija imena, a često i prezimena, pisac uvijek navodi (Tadija, Viga, Ambrozije Ančić, Blaž Jakšić, Ivan Ančić). Navođenjem imena i prezimena se naglašava individua, a spomenuti likovi su smješteni u vrijeme i prostor iz kojeg odskaču baš zbog svoje osobnosti.

Drugi tip likova je narod, tj. neindividualizirana masa koja je potpuno bezlična i općenita, a svoju funkciju lika izvršavaju tako što posredstvom straha od vlasti javno linčuju onoga koga vlast drži neprijateljem – u ovom slučaju neovisne pojedince.

Trećoj skupini, također neindividualiziranoj, pripada nemilosrdna i zastrašujuća vlast koja djeluje preko posrednika. Likovi iz ove skupine su također obezličeni i bez emocija, a jedino što ih pokreće je strah. Vlast se ni u jednoj priči ne pojavljuje fizički, ali je utjelovljena u predstavnicima i zakonima koje Stjepan Čuić oživljava elementima fantastičnosti.

Vrsta djela: pripovjetke

Vrijeme radnje: sredina 20. stoljeća

Mjesto radnje: Duvno

Kratak sadržaj

Sat

Na gradskom trgu je stajao visoko dignuti veliki svijetli sat, za kojeg nitko ne zna točno od kada je u gradu, ali je poznato to da je prije trinaest godina umro stari čovjek koji se sjećao kada je umro gospodin Leo Rubić. Gospodin Leo se isticao kao nezakoniti sin bankara Ančića za koga se vjerovalo da je ugradio sat, a Leo za života nije skrivao da se ponosi time i da mu godi priča koja se širila o satu. Čak je i sam pričao o drugim dobrotama što ih je njegov otac učinio gradu.

S Leovom smrću je polako nestajala i priča o njegovom ocu pa je ostala samo priča o satu i ona se, u godinama koje su se nizale nakon Leove smrti, uvjerljivo bogatila. S vremenom nitko više nije kopkao po podrijetlu sata i sat kao da je oduvijek postojao za grad. Bio je najgledaniji predmet u gradu i kamo god bi tko išao nailazio bi na njega. Govorilo se da je napravljen samo za one koji ga vide, a u isto vrijeme nitko nije vjerovao da uopće postoji netko tko nije vidio sat jer se zaista vidi iz svih kutova grada.

Sat se nalazio na trgu, na najvišem zidu u gradu, sve dok se nije sagradila crkva, a zatim ga je prestigao i jablan koji se brzo raširio pa su se njegove grane prelamale sa zidom. Ali ništa nije moglo zakriliti sat. Nitko ga nikada nije navijao niti popravljao, ali on uvijek bio točan i po njemu su svi stanovnici grada ravnali svoje satove. To su vjerojatno činili i prolaznici jer su ga neprestano motrili za vrijeme svog boravka u gradu. Zanimljivo je i to da je sat uvijek bio osunčan, čak i kada su se nad gradom nalazili oblaci.

Mnogi ljudi su tonuli u san uz sat, a posljednji je bacao oko na njega noćobdija Dervo. Svi su u gradu smatrali da je sat drugačiji pri svakom pogledu i da ga je nemoguće uhvatiti kad je najljepši, međutim, Dervo je samo provjeravao nalazi li se sat uvijek na istom mjestu.

Jednog dana su s južne strane, one s koje dolaze samo slabo upućeni, u grad došla dva nepoznata čovjeka. Došljaci su dugo gledali sat, obilazili su, razgledali i odmjeravali pa skrenuli pozornost prisutnih. Okupila se gomila ljudi, ali oni nisu strepili zbog svojih namjera pa se jedan od njih oglasio i upitao ljude zašto ih prate te im rekao da će skinuti sat. Ljudi se nisu mogli načuditi njihovoj drskosti, a jedan od njih je unatoč tome sasvim mirno upitao zašto se bune. To je pitanje uvrijedilo građane pa su navalili na dvojicu došljaka koji su se ipak vješto obranili.

Netko od ljudi je počeo objašnjavati da je sat već toliko dugo tu da se nitko u gradu ni ne sjeća kada je postavljen. Dodao je kako su gradom prošle mnoge vojske, ali nijedna od njih nije dirala sat. Drugi je objašnjavao kako je u gradu postojao jedan čovjek koji je htio skinuti sat, “ali on bijaše bolestan u glavi” pa su ljudi svake noći čuvali sat sve dok on nije umro. Rasprava o satu se nastavila, a došljaci su tvrdili da je on njihov.

Kada su vidjeli da je sve uzalud i da neće lako doći do sata, počeli su objašnjavati da je poznati putnik Semiz Dizdar, prolazeći davno ovim gradom, postavio taj sat. Semiz je cijeloga života obilazio gradove i uspoređivao njihovu ljepotu i nigdje nije ostao zbunjen, osim u ovom gradu. Svugdje po svijetu je pratio micanje sunca i ravnao se po njemu, ali u ovom gradu je izgubio tu čarobnu moć pa je postavio sat za koji nije ni slutio da će do današnjeg dana ostati isti onakav kakvog ga je i ostavio.

Nakon što je došljak završio svoju priču, netko od ljudi je povikao da mu ne treba vjerovati jer svi znaju da je sat postavio gospodin Ančić, prvi ravnatelj Gradske d.d. banke. Došljaci su se kratko zbunili, a onda su iz torbe izvadili papir na kojemu je pisalo da onaj tko posjeduje tu ispravu ima pravo skinuti sat i odnijeti ga gdje želi. Ljudi su nekoliko trenutaka stajali skamenjeni i vjerovali su da će nepoznati dvojac skinuti sat i da će mu se zauvijek izgubiti trag. Na papiru se nalazilo i nekoliko različitih žigova i još više potpisa, a neki su među onim čitljivijima razabrali poznata i stroga imena, što ih je još više zastrašilo.

Odjedanput je netko iz gomile povikao da će sat stati ako ga skinu. Jedan od došljaka koji se uvijek javljao je rekao da će ga ipak skinuti, skloniti s trga gdje ga mogu uništiti vjetar i kiša, odnijeti u veliki grad i pohraniti na sigurno mjesto gdje će ga moći vidjeti i drugi ljudi, a i oni sami mogu doći kada požele.

Došljak je htio uvjeriti ljude da sat treba odmah skinuti i kako će njih dvojica to učiniti ma što se dogodilo, a pritom je upozorio ljude da nitko ne pokušava bacati kamenje za njim i počeo se penjati uza zid. Duboki i svečani glas koji je sve smirivao i kojeg se došljak jedino bojao se opet začuo i upozorio došljaka da se okani skidanja sata jer će on ionako stati, ali ovaj se nije zaustavljao. Stigao je do sata i počeo ga odvrtati, a ubrzo se prolomio poklik ljudi da je sat stao. Ljudi su krenuli likovati i od galame se ništa nije moglo čuti.

Došljak koji je ostao pod zidom je pokušavao smiriti masu, ali mu nije polazilo za rukom pa se onaj drugi rasrdio i svom snagom povukao sat te ga iščupao iz zida. Srdito je viknuo kako će oni odnijeti sat, spustio se i njih dvojica su krenuli sa satom. Svjetina ih je cijelo vrijeme pratila u stopu. Kad su izašli iz grada na cestu, prvo je otpala jedna kazaljka za kojom se čovjek sagnuo, ali bez uspjeha, dok mu je drugi govorio da se ostavi toga.

Ubrzo je otpala i druga kazaljka, ali oni se i dalje nisu zaustavljali već su ubrzali hod kako bi umakli narodu koji ih je slijedio. U jednakim razmacima su počeli otpadati i brojevi, a kako su dvojica trčala, iz sata su jedan po jedan ispadali dijelovi i nestajali bestraga. Sat im se cijeli prosuo kod mosta udaljenog dva sela od grada, ali oni se nisu okretali nego su ubrzavali korak, gubili se pa ponovno pojavljivali iza jablanova, dok su ih ljudi slijedili i skupljali cestom dijelove svog sata.

Leova kuća

Svi oni koji su rasli u Duvnu u vrijeme kada je ondje stigao gospodin Leo Rubić, dobro se sjećaju njegovog dolaska u grad. Taj dan ne pamte po tome što je bio neobično sunčan i blag za to doba godine, niti zbog toga što je gospodin Leo u grad stigao južnim putem, već po tome što je stigao na klimavim kočijama koje su se raspale nakon što se on zaustavio na trgu. Mirno je promatrao sve oko sebe kao da nikada ranije nije bio u gradu i kao da mu je grad lijep te uopće nije obraćao pažnju na raspale kočije.

Ljudi u gradu su počeli provjeravati je li Leo samo prolaznik ili je iz Duvna. Neki su pričali kako je prvi put u gradu, ali će ostati jer mu se Duvno sviđa. Ubrzo se pojavila i vijest da kani kupiti kuću, što je Leo već predvečer zaista i učinio.

Kuću koja se protezala padinom, dugačku i nisku s puno prozora, kupio je od kovača Hamida Dizdara koji je napustio grad saznavši da ga ljudi izbjegavaju i napuštaju i da država ukida kovačnice. Leo je ubrzo kupio i vrt od Hakije Dizdara, Hamidova brata koji je također napustio grad uz izgovor da ne može živjeti bez brata. Međutim, u gradu se vjerovalo da se boji vlasti jer je činio nedopustive stvari za vrijeme rata, čak je htio ubiti i vlastitog brata. Ljudi su tvrdili da je razlog za to bila kuća koju ju Hamid dobio tijekom diobe, a za koju je Hakija vjerovao da skriva neprocjenjivo blago koje je za života posjedovao njihov otac i za koje nikome nije govorio bojeći se propasti.

Sve priče o braći su prestale Leovim dolaskom u grad i počelo se govoriti o “Leovoj kući”. Pronosila se priča kako će zakupiti cijeli grad, a mnogi su negodovali kako će jednog jutra i sami osvanuti kao njegovi. Toga se bojala i gospođa Irma koja je u grad stigla prije trinaest godina, što su svi zaboravili.

Uznemirene ljude je smirivao liječnik Ismail kojem su vjerovali svi, pa čak i oni koji su bolovali godinama, a on im nije mogao pomoći i zbog toga je bio nesretan. Govorio je kako nema razloga za strah jer grad nije uspio zakupiti ni gospodin Ančić – najmoćniji trgovac koji je zakročio u grad.

Međutim, Leo je nastavio po svom. Posjekao je trešnju koju je u vrtu zasadio Hamidov otac, a uzgajao Hamid, i zasadio neka visoka stabla kakvih do tada nije bilo u gradu. Jakov, najstariji čovjek u gradu je tvrdio kako će se Hamid vratiti da posjeti očev grob. Oca je pokopao uz kuću, tik do prozora kako bi mu svakog jutra pri buđenju bljesnuo pogled na grob, a kad se vrati i spazi da nema trešnje za koju je uvijek govorio da svojim isprepletenim žilama ispod očevih leđa u grobu steže njegove kosti da se ne razaspu, on će planuti.

Nedugo nakon sadnje stabala, Leo je oko kuće skovao tvrdu čeličnu ogradu koja je kuću s niskim i uskim prozorima činila još mračnijom. Za ljude više nije bilo sumnje da Leo posjeduje bogatstvo i da ga nije stekao radom jer se ograđuje od ljudi i zaključava, što u Duvnu nitko nikada nije činio. Predvečer bi se gotovo cijeli grad premjestio ispred njegove kuće, tako da bi trg ostao prazan, a ljudi bi u velikoj povorci prolazili pored kuće. Kad bi pao mrak dječaci bi preskakali ogradu i unosili se u prozore te prenosili vijest da se zaista ništa ne vidi jer je Leo velike prozore okrenute prema brdu prekrio debelim crnim zastorima, a manje koji gledaju prema gradu je zakovao drvenim kapcima.

Počelo se govoriti kako će Leo umrijeti od straha i kako sigurno postoji nešto opasno, čim ne izlazi. A onda je on, kao za inat, jedne večeri kuću obojio nekom čudnom, u Duvnu do tad neviđenom bojom. Kuća se nakon toga slabo vidjela izdaleka, a izbliza se lako mogla zamijeniti s drugim kućama jer je boja gotovo prelazila na sve predmete koji su bili u blizini kuće.

Od tada, više nitko nije sumnjao da je Leo grešnik, ali unatoč svemu što se o njemu nagađalo, vlasti nisu pokazivale nikakvo zanimanje za njim. Jedne noći se oko kuće skupilo više ljudi nego ikada prije i činilo se da ih ima više nego što grad ima stanovnika. I doista je bilo tako jer su neki prepoznali ljude iz južnih sela koji inače rijetko svraćaju u grad.

Narod je drsko i ucjenjivački dozivao Lea. Svi su galamili i izvikivali pogrdne riječi, a on se i dalje nije pojavljivao. Neki su ga nazivali lopovom i varalicom, odmetnikom i razbojnikom, a u trenutku kad je netko viknuo da je Leo silovao žene, narod je nasrnuo na kuću i počeo bacati kamenje. Otkidali su komad po komad od kuće i nitko ih više nije mogao zaustaviti. Kuće više nije bilo, posve se izobličila, a krajolik se oko nje razvukao i postao tužan i prazan.

“…kuća bijaše do temelja razorena, sravnjena sa zemljom, gotovo zgnječena: najprije je polegla, ulegla se, razvukao se i spustio krov, legao i poravnao se sa zidovima, a onda se od udaraca počeo prolamati postupno, sve dok ga nije nestalo.”

Ljudi su htjeli zazidati kuću da se Leo više nikada ne izvuče iz nje, a čak i kada je bila sravnjena, bojali su se otići, okretali su se i čekali zbog straha da se kuća opet ne podigne, da ne izraste. Odlazili su najprije u grupama, a onda su jedan po jedan praznili prostor pa se jasnije moglo vidjeti da kuće nema.

Križevi

Duvanjski umjetnik Tadija godinama je klesao velike svijetle križeve od kamena vapnenca koji se nalazio u okolnim brdima iznad grada. U potrazi za pogodnim kamenjem se znao spustiti i u Hercegovinu. Svima je objašnjavao da križ ne može dobro ispasti, ako je netko prije njega vidio kamen. Tvrdio je da se kamen pri sudaru s okom mijenja i osipa svoju čistoću u nepovrat i da zato cijeloga života mora biti osamljen.

Tadiju nitko nije slušao niti obraćao pažnju na to što križeve kleše do dugo u noć. Ponekad ih je klesao i bez svijeće jer je mislio da ga svi motre i prate. Svjetlost mu nije ni bila potrebna jer kamen bliještio i osvjetljavao radionicu, a Tadija je sve križeve imao u glavi.

Danima bi šetao poljem i na tim je šetnjama smišljao nove križeve koje je nakon povratka klesao. Iz godine u godinu je sve brže i bolje klesao i nimalo ga nije ometalo to što su ljudi prestali kupovati njegova djela po dolasku nove vlasti. Tadija je križeve tada počeo razmještati po kući, dizati na tavan i prostirati po dvorištu koje se za kratko vrijeme toliko snažno i vidljivo zabijelilo da se moglo vidjeti izdaleka. Nije ga bilo briga što križeve nitko ne kupuje jer je mislio da su za vrijeme vojne umrli svi koji su trebali umrijeti pa da sad treba čekati nekoliko godina, a onda će ljudi naglo početi umirati i on neće moći isklesati toliko križeva.

Zbog misli da će ostarjeti i neće moći isklesati dovoljno križeva i penjati se u kamenite strmine, počeo je klesati sve brže. Ideje su mu dolazile toliko brzo da se nikako nije mogao sustići. Osim toga, bojao se da će ne ponovi poneki križ jer se mnogih više nije ni sjećao. Primao je vijesti o tome kako su neke križeve uništili vjetrovi, neke je uništila vojska, a neke je u dvorištu sam zatrpao s drugim križevima.

Godine su prolazile, vlast je zaboravila na Tadiju, a ljudi po gradu pronosili priču da on neće još dugo i da će umrijeti. Ubrzo su lopovi počeli krasti njegove križeve, ali nitko ih nije zaustavljao. I sam je Tadija za vrijeme čestih izlazaka na putu prema Kolu nailazio na razbijene križeve. Zbunjen i uplašen time je počeo razmišljati kako se i sam bliži smrti, a još je mnogo onih kojim mora isklesati križeve. Sinula mu je misao kako je puno ljudi pokopano bez križa i obilježja mjesta i vremena pokapanja pa je odlučio da to mora zaustaviti.

Počeo je raznositi svoje križeve po brdima, a gradom se pronijela priča da je Tadija poludio. Mnogi su govorili kako bi se vlast morala pobrinuti za njega, a Tadija nije mario za uzbunu.

Postavljao je križeve najprije u gradskom groblju, zatim u bukovičkom, u kojem su mnogi pokopani bez križa i svećenika. Svi ti ljudi su brzo pali u zaborav, osobito Anići i Zrinušići, osim Ivana koji je skrenuo s uma i psovao pred smrt pa su se mnogi uplašili i razbježali grobljem i poljem, a kasnije su pričali da on nije ni umro nego se zavukao u zemlju i nestao. Ante Petrović je govorio kako Ivan raste jer je drvo nad njegovim grobom naglo izraslo i razgranalo se, a jednog dana je pred očima Ivana Bočankića sijevnulo iz zemlje i izvalilo korijen, nakon čega se drvo srušilo, zemlja zarasla i sve se poravnalo.

Poslije toga nitko nije dugo prolazio tuda sve dok Tadija nije odlučio tu postaviti najljepši križ koji je izradio još u mladosti i čuvao za svog oca. Otac mu je obećao da će se vratiti iz svijeta i umrijeti u Duvnu, ali s obzirom na to da se nije vratio, Tadija je ocijenio da mu se zameo trag. U gradu su se čudili Tadijinom odustajanju od čekanja jer su se ljudi znali vraćati kasno i nenadano, a neki su smatrali da su do njega stigle nove vijesti o ocu pa se zbog njih više ne nada. Tako se križ njegovog oca našao na grobu najomraženijeg čovjeka u Duvnu. Nitko se nije bunio, samo su neki zajedljivo govorili da Tadija ima previše križeva pa uopće ne zna gdje bi s njima.

Ljudi su se počeli buniti tek kada je postavio prvi križ izvan groblja, ondje gdje se pokapaju nekršteni i bezimeni. Govorili su začuđujuće stvari i vrijeđali ga. Prvi križ na koji su nasrnuli je bio onaj koji je Tadija postavio nad grobom Marijinog djeteta koje je ona odmah nakon poroda zadavila na tavanu i skočila s Gvozdene ćuprije s njim u naručju. Stukli su križ, izvukli ga iz zemlje i pljuvali po Tadiji koji je zanijemio. Netko od ljudi je počeo govoriti da se križevi ne mogu nasađivati gdje nekom padne na pamet, a svećenik je objašnjavao da postoje određena, sveta mjesta za križeve. Ivan Kelava koji je te godine bio izabran u vlast je zagovarao da se Tadija zatvori.

Tadija je nakon toga kao iz inata postavljao križeve po brdima. Kao dječaku su mu mnogi pričali o onima koje su nevolje stigle na putu i koje su vojnici usmrtili u brdima, a nitko im ne zna za trag. O tome je gradskim namjesnicima ponešto govorio Ivan Bagarić, a onih starijih koji su više znali o tome već dugo nema. Jedan je prije Tadije pokušao naći Ivanov grob i otkopati ga, ali što je dublje kopao, ploča u koju je udarao se spuštala. Kad mu se glava našla ispod zemlje, on se preplašio i iskočio, a rupa se sama zavalila.

Pričao je kako je otvorio ovaj grob samo kako bi našao druge, što je možda ohrabrilo i uvjerilo Tadiju da grobova ima po bespućima, kamenaru, visoko pod suncem. Tadijini križevi su se jedan do drugog pružali od groblja u strane, penjali padinama. Od križeva se sve bijelilo i bliještilo, a noći više nije ni bilo jer su križevi razbili. Tadija ih je iznosio na sve strane, a ljudi su se svaki dan iznova uvjeravali da je se on inati pa su se bunili, ljutili i bjesnili.

Križevi su prekrili sve, nitko nije mogao prolaziti, a ni trava se više nije vidjela. Neki križevi su se rušili, ali Tadija ih je onda premještao na druga mjesta pa bi se oni smirili i ostajali. Na mnogima od njih je bilježio imena i godine, na nekima je isklesao i portrete, ali takvi su bili rijetki.

U početku je sve mirovalo, ali onda su se križevi počeli micati i premještati. Bilo ih je čudno gledati kako se roje, razmiču, miješaju, kao da su oživjeli. Na onima bez godina se pojaviše brojevi, a s drugih, koji su ih već imali, otpadoše. Tako je bilo i s portretima. Ljudi su se uskomešali, počeli buniti i psovati. Počeli su govoriti da neki umrli uopće nisu na tom mjestu, da nisu imali takva imena, prezimena ili godine, da su neki zaslužili bolji križ, a da neki ne zaslužuju ni to da leže u ovim brdima.

Počeli su vaditi križeve i vraćati ih Tadiji, ali njega ništa nije zastrašilo. Slagao je križeve prosto ih nabijajući jedan do drugoga dok su mu ljudi vikali da nije bilo toliko mrtvih otkad zemlja i svijet postoje. On je kao nijem prestao motriti kako mu ruše i miješaju križeve te spustio u podnožje planine, u vrtove i voćnjake s mrežom križeva i nastavio sijati nove. Više se nije moglo ni vidjeti odakle donosi sve te križeve, kao da ih stvara u mjestu, bez dlijeta i čekića. Ljudi su se zbunjeni i rastrčani spoticali o križeve i padali. Neki su odustajali, dok su drugi jurili za Tadijom vičući i pazeći da im ne izmakne.

Kad je stigao pred kuću, Tadijine su se ruke spustile i zaustavile, a on se pretvorio u križ. Hladio se, blijedio, stvrdnjavao, a zatim se smirio. Ljudi su ga dugo pratili nijemi i tupi, a onda su se zastrašeni počeli razilaziti. Kao i Tadija, i oni su blijedili, ali sporije nego on. I sami su to osjećali i bilo im je mučno, a onda je zadihan i zbunjen stigao i svećenik. Probio se do ograde pa se i sam zaustavio pred Tadijinim tijelom koje se nije razlikovalo od križa pa ga svećenik u prvi mah nije ni opazio. Trebalo mu je dugo da se snađe, a onda je spazio kako ispod, sada krutog i bijelog, Tadijina tijela ispade brojka =1953.

Djeca Ambrozija Ančića

Irma Lazowska je u Duvno stigla 13. svibnja 1949. godine i odmah, kao pod nekom dogovoru, upoznala je Ambrozija Ančića. Ambrozije je običavao naručivati stvari pa je iz svijeta često dobivao pisma, darove, prijetnje, pohvale i još štošta, a dolazili su mu i ljudi pa su mnogi u gradu povjerovali da je baš on pozvao i Irmu. Srdačno ju je dočekao kao staru znanicu, ali se po tome nije moglo zaključiti da se oni poznaju jer je Ambrozije bio prisan sa svima i uvijek je izgledao kao da mu je sve ravno.

Kad je na kolodvoru dočekao Irmu, zbunjeno su ga gledali djeca i odrasli, ali i milicija koja je budnim okom pratila sve pokrete, osobito one nepoznatih osoba. Da im nije bila poznata Ambrozijeva glad za nepoznatim ženama, vjerojatno bi odmah na ulazu u grad legitimirali i možda prognali Irmu Lazowsku iz Duvna jer je cijela milicija te godine bila obuzeta nekim tajnim poslovima, što se moglo zamijetiti po strogom i mudrom, gotovo uplašenom glavnog šefa i cijele duvanjske brigade.

Ambrozije se na to nije obazirao, štoviše, kao da je sve to izvrgavao ruglu jer je Irmu stegao ispod ruke i uveo u grad gdje su se odmah stale širiti svakojake izmišljotine. Jedni su govorili da je Irma kurva, drugi da je žena s kojom se još davno vjenčao, dok su treći tvrdili da je ona turist koji, osim povijesti, upoznaje i ljude, osobito muškarce čiju snagu onda isprobava. Šef milicije je tvrdio da je Irma ruski špijun.

Ambrozije je s Irmom započeo novi život i nije se obazirao na narod niti na vlast. Tvrdio je da će mu Irma izroditi nebrojenu djecu koja će biti pametna i postati glasoviti ljudi. Bio je opijen i veseliji nego inače pa je i grad iskreno počeo vjerovati u sve što on govori, ali ga nisu prestali uhoditi. Noću su se prikradali prozoru i promatrali kako Ambrozije razvlači Irmu krevetom, ujeda je, baca u kutove i vuče po podu, a djeca su do dugo u noć slušala Irmu kako stenje i vrišti. Slušali su i gledali kako krevet škripi i puca jer je Irma Lazowska nevjerojatno teška. Ubrzo su svi primijetili da Irma raste, uvećava se, gomila i mijenja u licu.

Žene su zajedljivo govorile kako je Ambrozije nespretan i da zbog toga nezasitno ispija Irmu a netko je gradom pronio priču da Ambrozije sluti promjenu vlasti i Zakon o ženidbi pa se žuri izroditi djecu. On se ničega nije sramio već je i sam ponosno pričao gradom kako će načiniti pedesetoro, a možda i više djece.

Irma je izlazila u grad krećući se sporo i dostojanstveno pa je smijeh kojim je bila praćena polako nestajao. I djeca i stariji su joj se počeli klanjati i neprekidno otkrivati nešto nejasno i nedokučivo u njezinim odmjerenim koracima. Ona je gotovo uvijek izlazila u isto vrijeme pa su policajci počeli sumnjati u njezine namjere, ali im nikako nije polazilo za rukom da ih otkriju. Potajno su istražili Ambrozijev život i na jednom papiru zapisali sve gradove u kojima je bio otkad se s 29 godina prvi put otisnuo u svijet, ali Warszawa nije bila među njima.

Irma je istovremeno rasla i gomilala se nevjerojatnom brzinom pa je kod nekih izazivala strah. Kroz neke ulice više nije ni mogla proći, a kad bi je netko zvao, morala bi napraviti poveći krug na cesti jer se nije mogla okrenuti. Upravitelj ulica Nurija Pehlivanović je upozoravao da će Irma jednog dana zaglaviti između zidova i začepiti ulicu te je vikao da njezinom rastu treba stati na kraj. Općinski sudac A. Papić ga je uvjeravao da se to protivi zakonu jer se u njoj nalaze djeca i da moraju trpjeti, a ona će se vratiti u normalnu veličinu kad izrodi djecu.

Nurija je od njega zahtijevao potvrdu da će to zaista biti tako, što mu je Papić bez oklijevanja i dao, ali ga ni to nije umirilo pa je nastavio pratiti Irmu. Nekoliko je puta prosvjedovao kod Papića i svaki put tražio da mu nanovo potpiše, što je ovaj i činio, a onda je s potpisima u džepu nastavljao pratiti Irmu. Neprekidno je gledao papir s potpisima, uvjeravao se u njegovu snagu i tješio se da će sve biti u redu.
Irma je pitala zašto je ne ostavljaju na miru i objašnjavala da mora nadoknaditi izgubljeni život jer je bila u logoru i njezin život počinje od 1. rujna 1939., a oni se nalaze u 53.

Ambrozije je naočigled opadao. Odlazio je liječnicima, čak i izvan Duvna, ali ništa nije pomagalo. Doktor Ismail je umirivao građane riječima da Ambrozije nestaje, ali da to nije ništa čudno jer se on otapa i ostaje u Irmi. Svaki put kad je s njom, dio njega nestane, prelije se u Irmu i zato ona raste. Međutim, Ambrozijevo nestajanje se nikako nije moglo zaustaviti, a Irma ga je iscijedila do te mjere da je pao u krevet.

Policija i predstavnici vlasti su bili srditi zbog toga pa su odlučili pozvati Irmu na odgovornost, ali se Ambrozije protivio tome. Uvjeravao ih je da Irma nije kriva i da se on osjeća dobro te da nije bolestan. Neki su bili uvjereni da to uopće nije Ambrozije nego netko koga su podmetnuli neprijatelji države. Sam Ambrozije nije primjećivao naglu promjenu jer je imao ogledalo koje je kao mlad donio iz cirkusa i koje je umrtvilo i zadržalo njegov lik iz mladosti. U ogledalu je vidio veselog i bistrog Ambrozija u tridesetima i bio ljut na grad jer izmišljaju priče.

Pao je pod posebnu prismotru vlasti koja mu je uzela staru i izdala novu osobnu kartu, potpisanu od strane čovjeka koji je bio posebno zadužen za njega. Irma je za to vrijeme rasla nečuvenim intenzitetom, a doktor Ismail je objašnjavao da se radi o fenomenu koji se nigdje do sada nije pojavljivao, pa se ne zna ni kako zaustaviti njezin rast. Tvrdio je kako je to sigurno prvi takav slučaj u Europi i da je Irma zbog toga pobjegla iz Warzsawe.

Ljudi su nagađali nalaze li se uopće u njoj djeca i ako jesu kakva će biti. Svi su bili složni u tome da Irmu treba što prije odagnati iz Duvna i pojadali su se šefu da slabe i ne spavaju te da na jedne od njih prelazi Ambrozijeva, a na druge Irmina bolest. Na ruku im je išlo i to što se njihova glavna vlast posvađala s Poljskom, a to su zaključili iz novina koje su svakodnevno bile pune napada na poljsku vlast i zakone.

Irmin izgon je bio sasvim svršena stvar jer su predsjednik općine, sudac Papić, šef policije i nekoliko građana potpisali “Rješenje o izgonu cij. gospođe Irme Lazowske iz Duvna”. Netom nakon potpisivanja su počeli okretati glave od Irme i više je naprosto nisu prepoznavali. Osmjesi i pratnja su splasnuli pa se Irma Duvnom kretala sama i nezamijećeno se probijala kroz gomilu prolaznika. Ambrozije je očajnički prosvjedovao kod vlasti, a oni bi mu samo mahali pred očima s Rješenjem. Jedan od činovnika je zamijetio da je vlast nabavila novi, čisti papir na koji će ispisati kopiju rješenja koju će Irma ponijeti u Poljsku, jer ne žele da Poljaci misle kako oni nemaju papira.

Irma nije poduzimala ništa da ostane u Duvnu i to je izazvalo nečuveni revolt, a najžešći je bio profesor književnosti za kojeg nitko nije mogao dokučiti zašto je baš on Irmin zakleti neprijatelj. Nitko nije zagovarao njezin ostanak osim Ambrozija. Njegov posljednji pokušaj je bila molba predsjedniku općine, ali mu je vraćena bez da je uopće došla do predsjednika.

Policajci su unajmili dva radnika koja su bila zadužena za brigu o Irmi dok je ne utovare u vlak. Krenuli su prema Mostaru, a za njima i Irmom se skupljao narod koji je dovikivao, pjevao pobjedničke pjesme i izmišljao razloge njezina izgona. Pratio ih je i slikar koji je nosio platno i kist nastojeći naslikati Irmu, te fotograf koji je zakasnio jer je ona već bila odmakla.

Ambrozije je očajnički vikao da mu odnosi pedesetoro djece iz Duvna i tražio da mu barem izvade djecu iz nje. Kleo se da će djeca biti Hrvati i da nikad neće čuti za Poljsku te pokazivao papire na kojima je pisalo da će sva djeca biti njegova i odgajana u duhu domaće vlasti i zakona. Predsjednik je gledao za Irmom i izgledalo je kao da će se predomisliti, ali se javio Jakov Petrović koji je te godine nenadano izabran u vlast. Izvikao se na Ambrozija da je prošlo devet mjeseci i da njegova žena nije ni imala namjeru roditi djecu u Duvnu te ga podsjetio da ona uopće ne plače niti joj je žao što odlazi.

Ambrozije je ostao zatečen i bez riječ, a ljudi su se počeli glasno smijati. Pao je na zemlju i briznuo u jezovit plač dok se masa ravnomjerno razilazila u tijesne ulice koje su sada bile naprosto prazne bez Irme.

Tek je sljedećeg dana došao sebi i pokušao razumjeti sve što se dogodilo. Pio je sve lijekove koje je imao, bez da ih je provjeravao pa nije uspio ni zapamtiti čovjeka koji mu je nešto objašnjavao nad krevetom i na kraju ostavio žuti listić istrgnut iz nekog starog kalendara na kojemu je pisalo “Vaša žena je morala nestati. I to je dobro. Zaludu vam je tražiti je. Smirite se. Odano, Vaš”, nečitljivo potpisano.

Razne priče zbog čega je Irma završila u Duvnu su sve više uzimale maha i bogatile se detaljima što je pojačalo sumnju vlasti i građana pa je Ambrozije stavljen pod policijsku prismotru. On je samo slušao optužbe i govorkanja o sebi, ali nije odgovarao na njih i izgledao je kao da mu je svejedno. Kasnije se počeo braniti od izmišljotina onoliko koliko je u njegovoj moći te je iskreno i samouvjereno pričao o svojoj djeci i nizao imena koja im je odlučio dati.

Prolazile su godine, a Ambrozije na veliko iznenađenje građana i bolničkog osoblja nije umirao niti se razbolijevao. Predsjednik je pozvao doktora Ismaila da mu znanstveno objasni Ambrozijev slučaj, što je ovaj objasnio riječima da se Ambrozije inati sa smrću i da se zaustavio u onom danu starosti kad je Irma protjerana.

Ambrozije je svima, pa čak i onima koji su se kasnije doselili i nisu bili upoznati s njegovim slučajem, govorio da  u inat neće umrijeti sve dok mu ne vrate djecu. Inat i njegovo odvažno držanje su još više zapetljali sve pa su neki pomislili da on nije Ambrozije Ančić, nego dobro upućen čovjek kojeg su postavili neprijatelji.

Doktor Ismail je napravio liječnički nalaz prema kojemu Ambrozije po svim zakonima i pravilima medicine morao umrijeti, što je dodatno zapetljalo stvar i dovelo do toga da Ambrozije bude priveden u policiju i ispitivan o povijesti i građanima Duvna od 1909. godine pa dalje. Komisija za utvrđivanje identiteta Ambrozija Ančića je nakon ispitivanja sačinila nalaz iz kojeg su zaključili da bi to mogao biti on. Ambrozije ih je upitao hoće li mu vratiti djecu, sad kad im je sve objasnio, na što mu je šef komisije odgovorio da oni to ne mogu.

Nastavio je objašnjavati kako je siguran da je napravio pedesetero djece i da ih Irma nije htjela roditi pa se zato neviđeno brzo debljala. Tvrdio je da ih nije htjela roditi jer je znala da ih on ne bi pustio u Poljsku pa se zato pritajila i držala ih u trbuhu, a kad joj je on zaprijetio da ih više neće praviti dok ne krene rađati, napustila ga je. Tražio je da ga puste u potragu za djecom jer je bio uvjeren da ih nije mogla zadržati sve do Poljske, već ih je sigurno rasula putem kroz Bosnu.

Upravitelj ulica Pehlivanović ga je nazvao budalom, ali on je nastavio govoriti kako će otići u Poljsku po svoju djecu. Grad je iz dana u dan pričao kako će Ambrozije krenuti na put i dok su se neki smijali tom njegovom naumu, drugi su ga prijateljski odvraćali od toga. Živjelo se od iščekivanja Ambrozijeva puta, a on je odlazio samouvjereno i ponosno, iako je izgledalo kao da zauvijek napušta Duvno.

Vlast je netom nakon njegova odlaska odlučila utvrditi broj stanovnika u Duvnu kako bi lakše nadzirali nova rađanja. Brojanje je započelo u petak navečer i bilo gotovo u subotu ujutro. Točku na popis od 21.395 stanovnika je stavio sudac A. Papić, što je ujedno poslužilo i kao ovjera cijelog posla.

Ambrozije se nije našao na popisu jer ih je, prema sučevom mišljenju, ionako izdao. Neki su branili Ambrozija jer su razumjeli njegovu tugu za djecom, ali to nije pomoglo. Sudac Papić je Ambrozija upisao na poseban papir koji je ovjerio žigom i potpisao pa je tako Ambrozije zauvijek bio odijeljen od žitelja grada. Sudca nitko nije mogao uvjeriti da će se Ambrozije vratiti i da ima pravo na to jer je on znao više o Ambroziju i to što je znao ga je teško teretilo.

Popis stanovnika se ubrzo poremetio. Stizale su vijesti o pojavljivanju djece koja od prolaznika bježe u šume. Vlast je ispitivala slučajeve i dovodila djecu u Duvno i to je bilo sve što je činila. Ambrozije se dugo nije javljao. Vlast se promijenila, narod je prestao razmišljati o promjenama i počeo hvaliti vlast. Grad se također posve izmijenio. Postao je širok, svijetao i crven od novih kuća koje je vlast podizala i koje su se raskošću i blještavilom izdvajale od starih kuća.

Ubrzo su se uselili nekakvi graditelji i inženjeri koji su počeli graditi most i tvornicu na kojoj je pisalo da će zaposliti sve ljude, na što je netko dopisao “Samo nemojte djecu Ambrozija Ančića”. Direktor se krenuo raspitivati za spomenutu djecu, zaustavljati trgovce i putnike na cesti i objašnjavati im slučaj djece Ambrozija Ančića. Poslao je oglas u sve novine i molio da mu se jave oni koji znaju bilo što o nesretnoj djeci. Iskreno je molio sve da svijetom pronesu vijest o izgubljenoj i jadnoj djeci Ambrozija Ančića kako bi se ona okrenula na vijest koja dolazi iz njihova rodnog grada i vratila nazad. Radnicima su bile smiješne direktorove riječi jer on nije znao da su djeca odnesena iz grada prije rođenja.
Direktor i predstavnici vlasti su vjerovali da će djeci dosaditi Poljska i da će jednog dana nagrnuti u Duvno pa su vijećali o tome kako zaposliti svu djecu Ambrozija Ančića.

Nedugo su nakon toga, kao pozvani, u Duvno počeli pristizati nepoznati ljudi. Nagađalo se kako su razlog njihovog dolaska možda pronađene arheološke iskopine, a žene su govorile da su to djeca Ambrozija Ančića i da traže svog oca. Predsjednik općine je tvrdio da traže Duvno, direktor da gledaju tvornicu, a šef policije je upozoravao da su to neprijateljski agenti, djeca izgnana iz Poljske jer su tamo namjeravali promijeniti vlast pa su zato došli u Duvno.

Jedni su pravdali djecu da ne znaju pričati hrvatski jer su rođena u Poljskoj, a drugi tvrdili da su djeca nalik na Ambrozija, dok su treći govorili da nisu svi njegovi.. Direktor se proderao da ih puste u dom koji je sagradio za njih i dodao da će ih oni ispitati kad progovore. Tako su i učinili, milicija je privela djecu u dom i dok su jedno po jedno ulazili, nabrojali su ih točno pedesetero. Zatvorili su vrata za njima i iznad objesili natpis na kojemu je pisalo “Djeca Ambrozija Ančića”. Šef milicije je odahnuo, a direktor zadovoljno dodao kako će ih sutra poslati u tvornicu. Izgubljenog i odlutalog Ambrozija Ančića se u tom trenutku nitko nije sjetio.

Trgovac i nova vlast

Nakon što su mu opustjeli trgovine i one su osvanule prazne i šuplje, gotovo stravične, gospodin Ančić se nije pojavio u gradu. Ubrzo se saznalo da se na put otisnuo iste noći, nakon uzaludnog razmišljanja o dolasku nove vlasti. Ljudi su se raspitivali o njemu kao da ga nikada prije nisu vidjeli. Pretresli su njegovo podrijetlo i saznali da on uopće nije Ančić već je to prezime kupio prilikom svom prvog dolaska u grad. Došao je mlad i nepoznat upravo na dan kad je umirao prvi duvanjski trgovac i od njega kupio radnju nad kojom se nalazio razvučen natpis A n č i ć. Natpis je bio izvezen nekim čudnim slovima pred kojima su svi zastajali i zaključeno je kako je došljak kupio radnju baš zbog njih. Iz te se trgovine razvio veliki posao, ali otkriše da mu trgovina uopće nije bila zanimanje, već se njome služio da prikrije poslove kojima se teško ulazi u trag.

Pojedinci, uglavnom oni koji nisu razumijevali razlike između vlasti niti zašto se vlast mijenja, dodavali su da se ona mijenja baš zbog njegovih poslova. Trgovac Ančić se jednog dana iznenada vratio, ali je bio strašno mršav i blijed pa su ga jedva prepoznavali. Oni slabijeg vida su se raspitivali o njemu kako ga ne bi zamijenili s Anićem koji je po stasu sličio trgovcu, ali se razlikovao po odijevanju i govoru. Često je iz južnih sela dolazio u grad jer mu je godilo da ga mijenjaju s Ančićem. Ančić je nakon dolaska bio ravnodušan i nije otvarao trgovine što je mnoge iznenadilo. Molili su ga da otvori barem jednu trgovinu i uvjeravali da će radom prebroditi nevolje, ali on nije htio čuti za to.

Kad je još vidnije oslabio primijetili suda je hrom i on se povukao u kuću. I kuća mu je slabila pa su s nje počele otpadati crne daske kojima je bila okovana kao i gotovo cijelo Duvno. Ančić se u nju preselio iz visoke svijetle kuće koja se nalazila na trgu i tvrdio je da tu mirnije živi, dublje spava te da se nikada neće vratiti u grad.

U gradu su tvrdili da se izvukao na kraj Duvna jer nije mogao gledati obijene i raspale trgovine i jer se naglo osjetio siromašnim. Neki su iskopali informaciju da je na posljednjem putovanju prodao kuću nekom bankaru iz Poljske čija je žena, nakon upoznavanja s Ančićem, uvrtjela u glavu da bi Duvno moglo izliječiti njihovu kćer. Ubrzo su sklopili poslove, a trgovac nije spominjao da bi moglo doći do smjene vlasti.

Priče su se pokazale istinitima kada je Ančić Jakovu, u kojega je imao neizmjerno povjerenje, povjerio cijeli svoj put. Ančić se inače volio hvaliti svojim trgovačkim uspjesima pa su neki govorili da je baš to razlog što se nalazi na rubu propasti. Godinama je odavao svoje poslovne tajne i vještine koje su njegovi prijatelji preprodavali. Tvrdili su da se on mora hvaliti, inače ne osjeća svoju moć i uvijek mu se čini da mu ide slabo.

Ančić je u razgovoru s Jakovom zinuvši otkrio da ima zlatne zube. Zlatni su bili samo oni koji se ne vide dok ne otvori usta. Prednje je ostavio jer se rodio s njima, tako mu je rekla majka. Još mu je rekla da neće umrijeti prirodnom smrću, već će ga netko dokončati i da se to ne da spriječiti, iako bi ona bila spremna u “sedam država” tražiti onoga tko bi ga mogao skrenuti s tog puta. Jednom mu je ispričala kako su prilikom njegovog dolaska na svijet svi pobjegli iz kuće kad su vidjeli da se rodio sa zubima. Prva je otišla gospođa Ana za koju je njegova majka govorila da je svojim dolaskom utjecala na njegov život, a za njom su se okrenuli i svi ostali. Njegova majka je kasnije razgovarala s Anom, ali joj nikad nije oprostila taj ispad, čak ni kada je ova plakala pred smrt.

Jakovu nije bilo jasno kako je Ančić uspio prijeći granicu i otići u Austriju i zašto se baš sad odlučio staviti zube pa mu je on objasnio da je sve svoje bogatstvo pretvorio u zlato, a zlato je utrošio u zube. Jakov ga je dugo gledao zbunjeno i onda ga nazvao đavlom od čovjeka jer se sjetio nečega čega se drugi ne bi mogli sjetiti. Ipak, sve zlato nije moglo stati u zube pa je Ančić ostatak sakrio na “sigurnije mjesto” koje nije htio otkriti Jakovu, unatoč njegovim pitanjima i nastojanjima da sazna. Jakov je smatrao da ne postoji sigurnije mjesto od onoga gdje je trgovac već stavio zlato i tvrdio da je to sada dio njegovog tijela te da bi netko činio zločin, ako bi pokušao izvaditi to zlato vani.

Trgovac je Jakovu rekao da ne zna kakvi su oni (vlast?) i da ima prijatelja koji je pred njima pobjegao iz Rusije. Nastavio je kako ga nitko ne spašava od kovača Junuza, kao da nikad ništa nije učinio za grad. Junuz je bio ohol, i iako se nije razumio u vlast, znao je za sve Ančićeve nedaće. Kad je od Jakova saznao da je trgovac bolestan i da ga progoni vlast, to mu se neobično svidjelo. Pod njegovim je prozorom danonoćno kovao neke predmete samo kako bi naudio trgovcu. Sjetio se kako se kao mlad oženio i doveo ženu izdaleka, obećavši joj blistavu budućnost.

Da bi osvjetlao obraz pred njom, Junuz je zamolio trgovca da mu za početak posudi jednu trgovinu, ali se ovaj cinično smijao i činio iste pokrete koje je radio kad bi se nekom rugao. Junuz se sjetio toga u trenutku kad mu je Jakov pričao o položaju trgovca i cijelu tu noć je kao mahnit kovao tako da je odjekivalo kao nikad ranije. Čak je i svećenik stigao da ga upozori da smeta zvonima i rekao mu da oni zvone kako bi vratili vlast i da su i ranije zvonima vratili mnoge nevolje. Junuz odgovorio da ne bi prestao ni da hodža dođe i zatraži to od njega te dodao da ne mogu zaustaviti vlast svojim zvonjenjem niti “vijenjem” arapskog jer oni nisu učili molitve, niti arapski. Potajno se nadao da će se pojaviti Ančić jer je već bio jako iscrpljen, ali ovaj se nije pokazivao pa se već i Junuz zabrinuo, iako ga nije žalio.

S vremena na vrijeme bi bacio pogled na kuću po čijem se izgledu ne bi dalo zaključiti da netko uopće živi u njoj. Umrtvljena i crna, gotovo zakovanih prozora je propadala u zemlju, ali se to nije moglo primijetiti okom. Više ni Jakov nije prolazio, a ni nitko iz grada jer je Junuz svima zaglušio uši.
Primijetio je kako se iz udaljenih sela približavaju ljudi i pomislio kako ih goni vlast. Svima je već bilo jasno da će se vlast promijeniti i da se to ne može spriječiti. Neki su počeli nagađati kome će pripasti Ančićeve trgovine, a Jakovi ih je korio govoreći da je drsko nagađati o tome dok je vlasnik još živ, i što je još gore, leži bolestan.

Jednog se jutra proširila vijest da je trgovac nestao, a Junuz se tome čudio i tvrdio da bi ga on sigurno vidio jer se doista nije odmicao od kuće samo kako bi ga kovanjem utjerao u mišju rupu. O sudbini trgovca Ančića se vrlo brzo pročulo i izvan grada, ali o njemu nije bilo nikakvih vijesti ni tragova. Vlast je stigla u grad bez pretjeranog zanimanja za Ančića i to je mnoge iznenadilo. Već se povukla s ulica i uselila u kuće pa se za nekoliko dana nije ni primjećivala.

Ančićevih trgovina se dočepao neki došljak koji se predstavljao kao njegov sin iz nezakonitog braka s nekom Čehinjom. Loš hrvatski mu je pomogao da mu povjeruju i da se dočepa trgovine bez zakonskih stega i osobitog napora. Nitko od njega nije tražio nikakve isprave pa je mirno i gotovo ispočetka započeo svoj život.

Prolazile su godine i nitko se nije sjećao Ančića, čak ni oni koji su rasli s njim. Odjednom se s jeseni pojavila priča da su pastiri i prolaznici u šumskom prolazu pronašli ljudski skelet. Vijest o tome ne bi osobito uzbudila grad da se nije radilo o skeletu koji je bliještao i presijavao se na suncu. Kad su pristigli na to mjesto, vidjeli su da su tri rebra, cijela lijeva ruka, svi zubi i nožni prsti zlatni. Jedan od prolaznika je rekao kako “ovoliko zlata nije mogao imati ni odbjegli trgovac Ančić” i sagnuo se da pokupi blago.

Kruh

Nakon što je temeljito zauzela grad, vlast je donijela sasvim nove zakone i to za sve u gradu. Za trgovine, vrtove, ceste, mostove, crkvu, džamiju, ali i za moguće događaje koje je vlast imala na umu. Stari zakoni su joj poslužili samo zato da nove može napraviti posve suprotnima od njih. Glavni je zakonočinitelj držeći debelu knjigu punu zakona objašnjavao svojim pomoćnicima njihovu provedbu i tvrdio da se i najteža vremena mogu slomiti ako su zakoni mudri.

Posebna briga je bila posvećena ljudima, a mreža zakona je bila toliko gusta da je bilo pravo čudo kako su ih načinitelji, namjesnici, ali i neki građani znali napamet bez da zaviruju u knjige. Zakonočinitelji su prilikom tumačenja zakona prvo objašnjavali vlast uz tvrdnje da je posve nova i drukčija od svih koje su ranije prošle gradom, a zatim i to da su zakone pisali pametni i mudri ljudi pa se više nikada neće mijenjati jer u njima sve stoji upravo onako kako će se neprekidno odvijati. Građane su posebno uvjeravali da ne bježe od zakona jer će, ako i umaknu, pasti i zapetljati se u drugi, tvrđi zakon.

Kako netko ne bi krivo razumio zakone, građanima su ih tumačili na zborovima na koje su dolazili čak i oni koji su od prvog dana rekli da se slažu sa svime što nova vlast donosi. Jedini koji nije čitao zakone ni slušao tumačenja predstavnika vlasti je bio gradski pekar Vid Dilber. On je, kao da se ništa nije dogodilo i dalje radio do dugo u noć, a danju, dok bi predstavnici vlasti zagovarali strogo pridržavanje zakona, odlazio je na spavanje u kuću izvan grada.

Kako bi očitovali privrženost vlasti, neki građani su hodali gradom i naglas čitali zakone, a među njima je bio i Abdulah Pehlivanović koji je imao smiješan glas pa su zakoni iz njegovih usta zvučali krivo i smiješno. On je i sam bio svjestan toga pa se je sve više dizao glas i galamio sve dok mu jedan čovjek nije priprijetio riječima da bude tiši jer grad nije njegov.

U grad je stigao predstavnik glavne vlasti i ocijenio kako su građani nevjerojatno brzo i lako svladali zakone. Organizirao je i natjecanje u razumijevanju zakona, a građani su pokazali nevjerojatnu poslušnost i odanost, iako je on inače viđao otpor, koji je bio razumljiv, jer ne moraju svi voljeti novu vlast. Građani su odbacivali odjeću protiv koje je bila nova vlast, izbacivali pokućstvo nevaljale boje, bacali knjige objavljene u vrijeme stare vlasti, a neki su sve to odvozili u polje izvan grada.

Vid je za to vrijeme neprekidno radio, čak i više nego inače jer je zbog užurbanosti koja je tih dana vladala gradom ocijenio da se povećao broj stanovnika i da će biti potrebno više kruha. Međutim, kad je obišao svoju prodavaonicu koja se nastavljala na pekaru, vidio je da je puna kruhova naslaganih jedan na drugog, s listićima ispod na kojima je bilježio dane, ime kupca i iznos u dinarima. Po količini gotovo uprašenih i osušenih kruhova je vidio da mu nitko nije došao po kruh, ali nije znao pravi razlog. Nije ni pomišljao da su zaboravili i nastavio je raditi misleći da će doći u svakom slučaju i podići kruh za nekoliko dana unatrag.

Kad ni sljedećeg dana nitko nije došao, Vid se zamislio, ali je znao da nitko drugi u gradu nema pekaru i da bez kruha ne mogu živjeti, osobito Anušići i Vričići koji ga jedu samo njega. Vid je nedjeljom zaključavao pekaru i odlazio u crkvu pa je tako napravio i te nedjelje. Otišao je s namjerom da sretne kupce, i to se dogodilo, ali su svi okretali glavu od njega, a neki su mu se i zagonetno smijali. Nije razumio što se događa, ali je razmišljao o tome zašto je svećenik hvalio zakone, kad je prije uvijek propovijedao o Bogu i nije spominjao vlast.

Sljedećeg je jutra osvanuo u pekari i radio kao da se ništa nije dogodilo. Na pomoćnikove primjedbe da nitko ne kupuje kruh samo je odmahivao rukom i nastavljao slagati mirisni ispečeni kruh na visoke police označene imenima građana. Nastavio je s tim nekoliko dana, a prestao je tek kad je zatrpao pekaru i prodavaonicu. Pritajeno je obišao sve kuće u gradu i ni u jednoj nije našao kruh, a njegovu čuđenju nije bilo kraja.

Zatečen i iznenađen je dočekao dan kad su mu podmirivali dugove. Čekao je i čekao svečano uređen i uznemiren, ali nitko od dužnika nije došao. Osjetno je zapadao u tugu i počeo je kruh nositi svuda, pa čak i na ulicu, jer je pomišljao da je netko pronio vijest o njegovoj smrti, a mirni građani su u to povjerovali. Cijelu je noć stražario skriven iza visokog zida naslaganog kruha. Prolazile su skitnice i beskućnici, ali se nitko nije osvrtao na kruh niti ga krao. Vid se pitao što se dogodilo, a u razmišljanju ga je iznenadilo jutro i pomoćnik koji mu je na ulazu u pekaru pružio debelu knjigu. Otvorio ju je odmah na 37. stranici gdje je izdvojeno u posebnom poglavlju pisalo “Trgovine, kovačnice, brijačnice, slastičarnice i dr. ”

Nije se snašao pa se vratio na početak knjige i shvatio da su to zakoni i da je ispuštena riječ pekara. Misleći da je u pitanju greška, požurio je u grad i našao drugu knjigu koja je bila posve jednaka. I dalje vjerujući da je riječ o zabuni, Vid je proučio cijelu knjigu i nekoliko puta protresao cijelu šumu zakona, ali o pekari nije bilo nijednog slova.

Unatoč svemu, vratio se u pekaru i nastavio raditi. Ispečeni je kruh slagao na već ispečene neprodane gomile i potajno se nadao da će se grad vratiti. Nestalo mu je i brašna pa je otišao u mlin, ali se vratio praznih ruku. Sjeo je na gomilu kruha, izvadio bilježnice s dužnicima i kad je zavirio u datum posljednjeg plaćanja posve je izgubio nadu da će oni ikada doći. Bacio je bilježnice i uzeo knjigu zakona pa se opet zadubio u poglavlje s trgovinama, kovačnicama, brijačnicama, slastičarnicama i dr. Dugo je čitao pa se na kraju umoran naslonio na zid kruha koji se rasklimao i popustio pa je počeo padati i motati se Vidu oko nogu. Njegove su noge klonule i on se složio na zemlju, a za njim i kruh, sve brže i brže, dok se i ruke i knjiga nisu izgubili u njemu.

Učitelji

Učitelji Ivan Anić i Krešo Nevistić su prestrašeni stigli u selo. Stezali su svoje diplome i gledali posvuda oko sebe ne bi li negdje opazili školu koja se podiže prvi put, što je njih neizmjerno radovalo. Umjesto visoke i dične zgrade su opazili kako im u susret pristiže zbijena gomila svijeta, zatečena i zbunjena, skoro nijema. Jednom od njih se činilo kako ih se boje, a drugi je dodao kako su sigurno saznali da ih vlast štiti, a oni se vlasti boje. Gomila im se sve brže približavala pa su dva učitelja zastala. Jedan se sjetio kako su mu pričali da narod ovdje ima druge navike i da će im biti teško, barem u prvim danima, a sekretar ih je upozorio da što manje razgovaraju, osobito o politici i vlasti jer narod uvijek sve krivo razumijeva. Učitelji su bili uvjereni da im se gomila približava jer će ih nešto pitati. Jedan od njih je pitao hoće li ih pitati nešto što ne znaju, a drugi mu je odgovorio da je to moguće jer im je navika pitati i o onome što i samo slabo poznaju.

Dok su njih dvojica razgovarali, ljudi su im se približili toliko da su im mogli razaznati glasove i razabrati što govore. Bojali su ih se, ali su se složili da će im reći da su oni učitelji i da im smjesta pošalju djecu. Nevistić je rekao kako su oni stigli učiti djecu po zakonu i redu nove vlasti koja želi to tako i koja će ih čuvati. Kad je to izgovorio, zamislio se i zapitao zašto je upozorio da će ih vlast čuvati. Bojao se da ljudi ne zapnu za tu riječ i u njoj nađu prijetnju pa je požalio što se zadržao u sekretarovoj sobi, umjesto da je odjurio na prvi autobus koji je razvozio učitelje po selima.

Anić je odobravao njegov postupak, a onda je započeo razgovor između učitelja i ljudi. Ljudi su pitali što će djeca učiti, hoće li se mijenjati učeći od njih…Učitelji su im odgovorili kako će djeca biti pametnija od njih i da će saznati sve ono što oni ne mogu ni zamisliti. Netko od ljudi je rekao da nisu oni krivi, a Anić je odgovorio da jesu i da su trebali otjerati staru vlast koja nije gradila škole. Nevistić je dodao kako je njihova mlada vlast okitila sva brda novim školama, čovjek mu nije ništa mogao odgovoriti jer se pred njegovim očima ispriječila visoka crvena škola s mnoštvom širokih prozora.

Učitelji su objašnjavali kako će djeca u školi zavoljeti novu vlast, a na pitanje nekog od ljudi hoće li djeca zaboraviti na njih, nisu znali odgovoriti. Kretali su se zajedno s gomilom koja se sad već osipala i tek je netko s vremena na vrijeme nešto priupitao. Na kraju se posve odvojila i žurno zamakla dalje od učitelja. Nevistić je zaključio da su im trebali reći i to da će ih učiti da nema Boga, a Anić je ponosno potvrdio da će ih i to učiti. Odvojeni od učitelja, ljudi su i dalje razgovarali o školi, učiteljima i djeci koja će se vraćati drukčija i pametnija. Znali su da ne smiju ništa reći ni učiniti učiteljima jer ih štiti vlast i da će oni već sutra poslati izvještaje o tome kako su primljeni u selu.

Ljudi su se zgusnuti i zbijeni jedan do drugoga klatili putem prema školi, a za njima i učitelji, ali sporije. Jedan od njih je pogledao na sat i vidio da je već deset sati i da su trebali imati prvi odmor. Ušli su u školu, ali ona je bila prazna. Anić je upitao gdje su djeca, a Nevistić ga je na to opomenuo da je škola velika. Otvarali su dvorane, ali one su bile prazne. Hitro su otvarali jednu za drugom, skakali s vrata na vrata i naprosto se otimali za kvake. Više nisu ni znali koja su vrata otvorili, a koja ne jer je vjetar naglo provalio u školu, zaurlikao i suludi jurio kroz otvorena vrata.

Sva su bila iste građe, boje i istog oblika, a detalje nisu primjećivali jer su im oči slijedile misli koje su ih tjerale naprijed. Više nisu sumnjali da se škola okreće kao dignuta i pokrenuta vjetrom, a i sami su našli na dvorištu i vidjeli kako niz dolinu, posljednji u koloni, za ruku drži i odvodi dijete onaj koji nije bio u gomili na putu, nego je mudro i zagonetno stajao po strani.

Vodenica

Viga je u Anića dolini imao vodenicu koju mu je na dan njegovog rođenja napravio otac. Vodenicu je sagradio u klisuri, na dijelu gdje je voda najžešća i najopasnija. Iznad vrata je nespretnim slovima uklesao natpis “9. rujna 1909. Moj sin Viga”. U Duvnu su govorili da su to jedina slova koja poznaje i da ih je naučio samo zato da može napisati ime svog sina.

Vigin otac se nije zaustavljao samo na jednom mlinskom kamenu, već je za svaki rođendan svog sina na vodenicu postavljao novi kamen te svraćao vodu na njega i povećavao snagu vodenice. Ugradio je jedanaest mlinskih kamenova, a pred jedanaesti rođendan svog sina je umro. Pričalo se da je umro u vremenskoj stisci jer se rođendan bližio, a on nije uspio naći kamen crvene boje kojim je želio navijestiti taj iznimni događaj.

Viga je bio neupućen u mlinarsku vještinu i nije mogao ravnati s jedanaest kamenova pa je brinuo samo o jednom. Ubrzo se oženio i poželio je imati jedanaest sinova te svakome od njih pokloniti po jedan mlinski kamen kako bi sačuvao vodenicu i ispunio očevu želju. Sinovi su mu se rađali u jednakim razmacima, a posljednji se rodio kad je Viga ostario i više nije mogao raditi u vodenici. Na posljednjem je kamenu upisao ime sina Marka i kamenje više nije zvao mlinovima već imenima svojih sinova. Oni su rasli, posjećivali ga u vodenici i učili se mlinarskoj vještini. Viga je bio sasvim siguran da će se zadužbina njegovog oca očuvati. Odlazio je na očev grob i glasno mu pričao o vodenici i sinovima koji danonoćno rade u njoj.

U to se vrijeme promijenila vlast i umjesto debelih namjesnika koji su do tada oporezivali Vigu, počeli su dolaziti mršavi i visoki i u uniformama. Ljudi su pričali da oni napamet znaju bogatstvo seljaka i da im se ništa ne može sakriti. Ispitivali su Vigu o vodenici, koliko radi i melje, a kad je on rekao da od jedanaest kamenih mlinova radi samo jedan, nisu mu povjerovali. Rekli su da će srušiti preostale mlinove jer se to protivi narodnoj volji. Ušli su u vodenicu i zastali zbunjeni jer je unutra bilo više od jedanaest mlinskih kamena. Viga im je objašnjavao kako je on postavljao one od jedanaestog kamena pa dalje, ali da ni oni ne rade jer on ne zna upravljati svima kao što je njegov otac znao. Pričao im je kako je svaki kamen postavio za zdravlje svojih sinova i da je siguran da su oni živi i zdravi negdje u svijetu, sve dok se kamenje okreće.

Prvi kamen je Ivanov koji je jedne noći otišao na zapad, drugi je Jakovljev koji je bio čudan i uvijek je nešto smišljao i napuštao kuću. Treći kamen je Markov. Njega je Viga najviše volio i on je otišao protiv njegove volje. Marko se bojao da će mu se otac osvetiti zbog odlaska i izvaditi njegov kamen jer su svi po selu pričali da će to učiniti ako ode. Marko je svejedno otišao, a njegov korak je naveo Vigu da pomisli kako su svi njegovi sinovi slični, pa se zastidio jer je izdvajao Marka od ostalih.

Vigo se pred namjesnicima prisjetio kako se Marko ipak potajno vratio drugi kako bi se uvjerio da njegov kamen nije izvađen i rekao da ne može izvaditi njihove mlinove jer će se jednog dana sigurno vratiti. Namjesnik mu je pokazao nalog koji je izdala vlast i upozorio ga da ne smije imati toliko mlinskog kamenja jer će se obogatiti, a vlast to ne podnosi. Vigo je objašnjavao da on ne melje jer je star i nemoćan i da su to radili njegovi sinovi, a da mu kamenje sada služi za to da prati sreću i zdravlje svojih sinova. Molio ih je da ostave bar Markov kamen jer mu je za svu djecu bilo lako, ali za Marka se bojao jer je bio uvjeren da će zaglaviti u svijetu zbog svoje brzine.

Namjesnici su ponovili da moraju zatvoriti mlin jer je vlast ako odlučila, stavili pečat na bravu vodenice i starcu dobacili nešto što je zvučalo kao upozorenje, ali on to nije čuo. Naslonio se na prozorčić i napregnuto slušao buku iz mlinova, iz koje je razabirao glasove svojih sinova. Iza toga su ga dugo viđali kako noću obilazi mlin i sluša.

Zajednički spomenik

Novoizabrani predsjednik općine Ivan Kelava je prvi zamijetio da Duvno nema nijednog spomenika. Čudio se tome i ljutio na svoje prethodnike pa na kraju došao na ideju o podizanju spomenika zbog kojeg bi se daleko pročulo o gradu. Na papir je bilježio imena i adrese poznatih znalaca kojima je odlučio uputiti pisma u kojima će im izložiti naum i pitati ih za savjet. Duvanjskim umjetnicima, pjesniku Kasimu Kriliću i Tadiji Periću je naložio da smisle od čega će napraviti spomenik i što će napisati na njemu.

Njih dvojica su se, počašćeni predsjednikovim povjerenjem, bacili na posao i napravili detaljan nacrt. Odlučili su isklesati spomenik od neobične stijene koja je godinama svima zapinjala za oči, pogotovo profesoru Šimunu Ančiću koji je ulagao velike napore da odgonetne kako je stijena dospjela na brdo gdje je izgledala gotovo nestvarno. Unatoč svemu nije mogao ući u trag stijeni, ali je sada potajno vjerovao da će pretvaranje stijene u spomenik skratiti njegove muke i umanjiti glad za istraživanjem njezina nastanka.

Predsjednik se složio s umjetnicima, a ugledni ljudi iz nekoliko gradova su predlagali da se spomenik, umjesto jednom, podigne dvojici jednako glasovitih i zaslužnih ljudi za grad. To su Jakov Anić i Ivan Zrinušić. Imali su samo jedan kamen, ali je predsjednik odlučio da s jedne strane isklešu glavu Ivana Zrinušića, a s druge Jakova Anića.

U Duvnu se na otkrivanju spomenika 12. svibnja 1953. godine skupio nezapamćen broj ljudi, a neki su zamijetili neka nepoznata lica za koja su vjerovali da su stigli izdaleka i da su provokatori. Skup je počeo govorom predsjednika općine kojega su svi pažljivo slušali i dalo se vidjeti da su očarani spomenikom. Oglasio se i profesor Ančić koji je pokazao spomenik i ukazao na to da su mogli ostati bez njega zbog Ivana Ćurića.

Ivan Ćurić je bio neradnik koji je izvaljivao stijene po planinama i tako proširivao i istezao pogled daleko preko planina. Uživao je u tome i nitko ga nije mogao spriječiti, ni lovci s puškama, ni milicija. Kad su ga priveli na prijevaru, Ivan je doktoru Ismailu objasnio da to radi zato što ga boli glava od kratkog obzora.

Profesor Ančić je pred kraj svečanosti upozorio predsjednika da bi Ivan mogao odvaliti i spomenik, što bi bila nezapamćena sramota, a predsjednik je rekao da će se pobrinuti da se to ne dogodi. Ljudi su se počeli razilaziti i spuštati kućama, a spomenik iza njihov leđa se nije nimalo umanjivao u daljini već se podjednako vidio odasvud.

Spomenik su jedno vrijeme obilazili i divili u se građani, ali i trgovci koji su svraćali u Duvno. Međutim, radost i divljenje spomeniku nisu dugo potrajali. Iz Beograda je stiglo pismo potpisano od strane šefa milicije, glavnog duvanjskog političara u Beogradu Selima Hodžića i nekolicine uglednih profesora povijesti. Predsjednik je izabranima priopćio da je primio posebno tajno pismo i da je stvar ozbiljna. Pismo je bilo puno podataka o životu i neprijateljskim djelima Ivana Zrinušića i o njegovoj izdaji.

Pokušavali su ukloniti spomenik, ali nije išlo. Mnogi su iskušavali svoju snagu na spomeniku, a on je i dalje ostajao čitav. Tadija je također činio sve da prepolovi kamen. Pokušavao je čekićem i dlijetom, čak i vatrom, ali se sve odbijalo od spomenika. Mučio se danima, a neki su počeli govoriti da bi on mogao odgovarati za taj spomenik, jer da nije bilo njega, spomenik sigurno ne bi bio ni podignut. Nekoliko se dana mučio, čitao neke knjige koje mu je na brzinu nabavio profesor Ančić i primjenjivao razne kemijske formule, ali mu nikako nije polazilo za rukom da odvoji dva spomenika koja više nisu smjela biti zajedno.

Viga Anić, Jakovljev rođak je predlagao da sruše čitav spomenik jer će za par dana primiti iste vijesti i o Jakovu. Krenula je rasprava pa se više nije ni moglo razabrati tko što govori, a Tadija je slušao samo predsjednika na kojemu se vidjelo da nešto smišlja. Narod je očekivao da će predsjednik sve riješiti, a i on je sam to shvaćao pa je donio odluku da se s jedne strane spomenika navali zemlja, a Jakovljev dio će čuvati da ne zaraste.
Glava Ivana Zrinušića se za tili čas našla pod zemljom, a Jakovljeva je ostala bliještati na suncu. Svima je izgledala još veća i izrazitija te se činilo kao da je sva Ivanova slava prešla Jakovljevu glavu. Ali, ni to nije potrajalo dugo. S jeseni su došle i kiše i isprale zemlju oko spomenika. Nitko od građana nije opazio to jer su prestali dolaziti, ali su to primijetili lovci među kojima je bilo udbaša i doušnika milicije. Zgroženi slučajem, odmah su u svojim bilježnicama potanko opisali spomenik, a predsjednik općine je nakon toga bio optužen za izdaju i smijenjen. Odvezen je u vojničkom džipu dok su radnici na jednu stranu spomenika navaljivali drvlje i kamenje, i leđima zadržavali nasip da se ne zatrpa i druga strana.

Staljinova slika

U početku su se samo proturale priče da Ivan Ančić u ormaru čuva Staljinovu sliku i da se on s godinama sve jače uvjerava da će je jednog dana nesmetano iznijeti na svjetlo, pokazati svima i ispričati malo uglađenu i ispravljenu priču o generalissimusu. Ivan nije činio ništa kako bi zaustavio neistine koje su širili o njemu, a po njegovu se držanju čak moglo zaključiti da slika stvarno postoji. Njegovi susjedi su pričali da sliku drži u velikom starom ormaru i da tamo ima još opasnih stvari. S pouzdanjem se znalo da Ivan ima spremljene podatke o svojim prijateljima, uglavnom vojnicima za koje se nadao da će im jednog dana ući u trag. Mnogi su mu se smijali kad su saznali da piše na ruskom i da te rukopise drži u ormaru.

Taj zagonetni ormar je iz dana u dan postajao sve opasniji. Sve misli u Duvnu su se okupljale oko njega, a on je onako siv i prašnjav gradu prijetio kao sotona. Nagađanja i gomilanja detalja oko ormara su dovela do toga da šef milicije poduzme smion i drzak potez.

U trenutku kad se doktor Ismail borio da Ivana otme od smrti, kako je sam rekao, šef je oko Ivanove kuće postavio stražu. Za ormar je bio zadužen poseban čovjek, šefov osobni prijatelj. Ivanu je bio smiješan njihov postupak pa ih je kroz šalu pitao u koji ga zatvor vode i skrušeno molio za Zenicu. Morao ih je pitati za dopuštenje da ode u kratku šetnju vrtom, a dopuštenje da ga prati je morao imati i doktor Ismail. Šef je Ivanovu šetnju iskoristio za pretres pa su ushićeno otkrili da ormar zaista postoji. Ormar je bio zaključan, a u naređenju koje je šef dobio od pretpostavljenih nije pisalo mogu li ga obiti pa je naredio da ga do daljnjeg zapečate.

U sljedeća dvadeset i tri dana se Ivanovo stanje pogoršavalo. Doktor Ismail se nije odvajao od njega, a stigao je i svećenik kojeg nisu htjeli pustiti kod Ivana. Počeli su pristizati i ljudi i svatko od njih je nagađao što se nalazi u ormaru. Dvadeset i drugog dana se skupilo toliko ljudi da je stanje postalo nesnosno pa je doktor Ismail zatražio dopuštenje da Ivana izvede na zrak, a možda i u bolnicu. Ljudi su njegov zahtjev shvatili kao hrabrost i naglo su promijenili svoje držanje prema njemu pa su ga stali pozdravljati i javljati mu se svaki put kad bi izlazio.

Dvadeset i treći dan je bio najgori za doktora i počela ga je progoniti ideja o otimanju Ivana. Šefu je rekao da je sve postalo neizdrživo i da mora odvojiti Ivana. Ovaj je, kao da se uplašio njegove odlučnosti, prvo kratko šutio, a onda mu dopustio da uz pomoć dvojice stražara izvede Ivana. Bio je još slabiji nego ranije pa su ga neki gledali sa sažaljenjem u očima i za vrijeme dok je doktor vukao Ivana od kuće do ceste, nije se mogao čuti niti jedan zahtjev od ljudi, čak ni to da se provali u kuću.

Opet se pojavio i svećenik i tražio da vidi Ivana, ali mu je šef rukom dao znak koji je on shvatio kao da još nije vrijeme, nakon čega je on napustio kuću. Šef je gledao za Ivanom i doktorom kako bi se uvjerio da su dovoljno daleko, a onda je jednog od mladića u uniformi poslao u grad. Mladić se s još dvojicom vratio na tenku koji se zaustavio pored vrata. Šef je pojačao stražu na vratima, prišao vojnicima i nešto im zapovjedio pa ušao u kuću.

Uz riječi kako je dosta propatio zbog ormara uzme torbu od onoga koji je već danima čuvao ormar i izvadi čekić i dlijeto. Obio je ormar koji je bio mračan i šupalj, a kad se bolje zagledao, zebnja mu je naglo obuzela tijelo. Čuvar koji je cijelo vrijeme stajao iza njega mu ukaže na to da postoji mali pretinac s druge strane pa se šefu naglo vrati nada. Jednim je udarcem obio bravu na pretincu i trgnuo vrata koja su mu postala u ruci, a drugom je rukom ščepao papir na kojemu je pisalo: “U slučaju da izgubi ključ, mjesec dana nakon kupnje kupac ima pravo dobiti od tvrtke novi bez naknade. Diener & Comp, Wien 1893.”

Šefove ruke su naglo oslabile i objesile se pa su se i vrata i papir oteli iz njih, a prije nego što je papir uspio završiti na podu, narod je provalio u kuću i opkolio šefa.

Povratak

Ivan Anić se u Duvno vratio 12. kolovoza 1952. godine. Nije čekao da ga netko prepozna nego je zaustavio jednog prolaznika, predstavio mu se i upitao zar ga ne poznaje. Objašnjavao mu je gdje je stanovao i to da ga nije bilo dugo, ali čovjek se nije mogao sjetiti. Hodao je ulicom i razmišljao kako se vratio veoma kasno i kako će ljudima morati objašnjavati zbog čega nije došao ranije. Kući nije ni išao nego je nekoliko puta prolazio gradom i obilazio sve, ali nitko ga nije zaustavio. Bilo mu je toliko žao da se jedva suzdržao da ne zaplače.

I sljedećih je dana nastavio obilaziti kavane, prodavaonice, kupovao novine koje uopće nije čitao, samo ne bi li ga netko zapazio. Ni to nije pomagalo pa se jedne večeri opio i po tko zna koji put čitao natpise na kućama, al ga nitko nije primijećivao. Zamislio se o tome kako se u Duvnu puno gradilo za vrijeme dok je bio odsutan, pa su se možda pojavili i novi ljudi, ali ga je iz tih misli otrgnuo pogled koji je pao na poveću plavu ploču na kojoj je pisalo “Ulica narodnog junaka Ivana Ančića”. Nije mu bilo jasno kako ga onda ljudi ne prepoznaju pa se sljedećeg dana uputio kod predsjednika općine da pojasni stvar.

Zbunjenom predsjedniku je objašnjavao da se dosta kasno vratio i da je živ. Predsjednik ga je gledao praveći se da ga poznaje, a Ivan je nastavi s pričom i počeo govoriti da se Duvno promijenilo i da su previše gradili, čak i nepotrebne stvari. Mislio je pritom na ulicu. Predsjednik nije znao o kojoj ulici govori, ali kad mu je Ivan objasnio, odvratio je da oni nisu podigli ulicu, da ona postoji. Rasprava o ulici se nastavila, a Ivan je predsjedniku objašnjavao da ulicu nazvali njegovim imenom iako je on živ. Predsjednik je tvrdio da je Ivan Anić poginuo, što je njega razljutilo jer je valjda on bolje znao je li poginuo ili je živ. Kad je vidio da ne može ništa dokazati predsjedniku, sjeo je u naslonjač i počeo mu objašnjavati svoj životopis, ali ni to nije pomoglo.

Predsjednik je predložio da se upute i grad i rekao da će priznati da je on Ivan Anić ako ga prepoznaju stariji ljudi. Hodali su gradom, ali Ivana nitko nije zamjećivao. Dugo je razmišljao kako će dokazati da je to on ionda je predsjedniku dove najstariijeg čovjeka u Duvnu za kojeg se mislilo da ima najbolje pamćenje. Čovjek je potvrdio da se doista radi o Ivanu Aniću, ispričao sve o njegovom životu i rekao da će potpisati sve što je rekao, ako je to potrebno. Predsjednik je starčevu izjavu usporedio s onim što mu je ispričao Ivan dan ranije i shvatio da se sve slaže, ali je tvrdio da su se njih dvojica dogovorili i da zbijaju šalu s njim.

Ivan je zaprijetio da će sazvati zbor i objasniti narodu tko je, a predsjednik se složio s tim. Ivan se predstavio okupljenoj gomili i nakon toga je jedno vrijeme vladao muk, a onda se začulo kako netko govorio da on nije Ivan jer je on djecu u školi učio da je Ivan Anić poginuo. Narod se složio s njim, a Ivan je shvatio da nema smisla dalje govoriti pa se spustio s ograde. Netko je predložio da im Ivan kaže kad je rođen pa će provjeriti u općinskim knjigama. On se složio s tim i otkrio im datum rođenja, 4. veljače 1916. Provjerili su matične knjige i vidjeli da Ivan govori istinu, ali predsjednik općine je pitao kako je moguće da se rodio na isti datum kad i Ivan Anić i pokazivao prstom na drugo ime, pitajući je li možda on ipak ta osoba. Ivan je objašnjavao da je to njegov brat Jakov kojeg su ubili Talijani u Crnoj Gori, ali predsjednik je nastavio i dalje pokazivati na drugo ime i pitati ga zašto ne bi mogao biti ta osoba.

Ivan je gubio strpljenje, a umiješao se i šef policije koji je iznenada dojurio i uključio se u razgovor govoreći da mu nešto govori da je on Jakov, a da su Talijani ubili ovog drugoga. Oglasio se i matičar i počeo govoriti ljudima da ne vjeruju puno knjigama jer su sačinjene po njegovom i po sjećanju građana pa kao takve nisu pouzdane. S njim se složio i predsjednik općine, a Ivan se više nije snalazio. Blijedio se i zbijao dok se oko njega skupljao narod, a predsjednik i matičar su ga gledali pobjednički, ali i zaplašeno.

Dugo su stajali nijemi i gledali u kolone koje su im zamjenjivale pred očima, kao da podaci prelaze iz prve u drugu, sve brže i brže tako da nisu mogli pratiti zamjenu pa su odustali. Više nisu znali koja je kolona bila od Ivana Anića, a koja od Jakova Anića. Ivan se polako odmicao od matičara i knjige sve dok mu nije izmakla iz vida. Matičar je zatvorio knjigu, a predsjednik povukao Ivana u stranu i rekao mu da je on onaj prvi, iako ni sam zapravo nije znao pouzdano. Ivan je na to samo slegnuo ramenima, a predsjednik je naložio ljudima da se raziđu, što su oni i učinili. Njih su dvojica ostali sami na ulici, a

Ivan je gledao u ploču koja je sad izgledala veća i ispunjena ćiriličnim i latiničnim slovima, a u potamnjelom i prljavom oknu slastičarnice “Kod Idriza” je iznova uhvatio svoje lice. Što je duže gledao, lice je postajalo umornije i nepoznatije, sve dok se on nije zapitao je li uopće njegovo.

Jezero

Netko je pronio priču kako su uhode i provokatori mučki i iznenada napali grad pa se nova vlast prestrašila i pojačala nadzor nad gradom. Bilježili su svaki korak koji je po njihovom sudu bio neobičan i nov, uhodili ljude na tržnici, u šetnji, tuči i svađi… Na kraju su našli velike promjene i zabrinuli se. Bojali su se da se uhode ne domognu gradske vijećnice u kojoj su se nalazili spisi i tajne odluke koje nitko osim njih nije smio znati. Vijećnica je bila dotrajala i u nju nije bilo teško ući pa se svi složiše da arhivu što prije moraju odnijeti iz zgrade i smjestiti na sigurno mjesto.

Bilo je teško naći sigurnije mjesto od gradske vijećnice jer su građani bili nevjerojatno znatiželjni i poznavali su grad do najsitnijeg detalja. Drugovi iz glavne uprave su dugo razmišljali ne bi li došli do spasonosnog rješenja i već su se uplašili od pomisli da nisu sposobni voditi grad, a onda je predsjedniku sinula ideja da jezero bilo najsigurnije mjesto. Smatrao je da njegovu dubinu nitko ne poznaje. Određeno je da dvojica ispitaju tehničke mogućnosti pohranjivanja arhive u jezero i oni su odmah pohitali do jezera.

Prikradajući se jezeru ondje spaze starca koji je naslonjen na drvo zamišljeno promatrao jezero. Nakon kraćeg razgovora s njim, ubrzanim se koracima vrate nazad u grad i obavijeste ostale o svom pohodu na jezero. Svi su se složili da će starac pronaći tajne pa je jedan predložio da mu zabrane pristup. Predsjednik se usprotivio tome i priopćio da će ograditi jezero. Dvojica koja su bila u pohodu objasniše da starac roni i već trideset godina dolazi na jezero pa ga odlično poznaje. Predsjednik se kratko zamislio, a onda objasnio da će postaviti stražara i uvesti plaćanje. Rekao je da poznaje starca, da je to Blaž Novak i da nema novaca.

Radnici su već sljedećeg dana užurbano podizali visoku ogradu oko jezera i ona je bila završena istoga dana. Na velikim ulaznim vratima se nalazio biljeter koji je napisao na vratima da je ulaz 500 dinara. Blaž Novak se pojavio kod jezera i s nevjericom gledao u natpis, a onda dotrčao do ograde gdje se biljeter ispriječio ispred njega. Objasnio mu je da se to tako radi u svijetu.

Blaž se s novčanicom vratio sljedećeg dana prije zore, ali ulaz je ovaj put bio 700 dinara. Nije imao više novca pa se vratio neobavljenog posla, a putem je razmišljao o jezeru. Želja da vidi jezero je postajala sve jača i on se bojao da se događa nešto neuobičajeno, nešto što je povezivao sa svojom smrću koju sluti već godinama.

Sljedećeg je dana htio silom ući na jezero. Stražar mu je objasnio da uzalud čeka i da mu nikako neće dopustiti da uđe. Objasnio mu je i to da jezero dolaze vidjeti i ljudi iz drugih zemalja te da nije lijepo vidjeti starog čovjeka da se vješa po ogradi. Blaž se i tog dana vratio kući neobavljena posla, a sljedeći se dan pojavio s novcem. Međutim, ulaz je ovaj put bio 1000 dinara. Blaž je pomislio da ga progone i da se poigravaju s njegovim navikama i ludom željom da upravo sad vidi jezero. Otišao je i nekoliko se dana nije pojavljivao. Radio je neugledne poslove, a kako je baš te godine bila besparica, prikupljanje novca mu je išlo sporo pa se ljutio i osjetno slabio.

Nekako je skupio novac i požurio na jezero, a stražar ga je spazio izdaleka i vidjelo se da ga je očekivao. Blaž je pružio novac i požurio prema jezeru, ali mu stražar, nekako cinično, rukom pokaže da je ulaz 200 dinara. Blaž se pita je li to neka kazna za nešto što je davno počinio i zaboravio, a vlast je to negdje iskopala i obznanila. Gotovo je povjerovao u to i prisjećao se, ali bezuspješno. Mislio je o ljudima koji imaju novac i bez prepreke ulaze na jezero pa je shvatio da on ustvari nikada nije zarađivao novac i da ne zna kako doći do njega.

Razmišljao je kako doskočiti onima koji ravnaju tim cijenama na ulazu pa se dovukao kući i zaspao. Ujutro se odlučio i dalje inatiti pa se zaputi na jezero, ali mu biljeter već izdaleka pokaza natpis na kojem je pisalo da je cijena zbog velikog broja posjetitelja porasla na 5000 dinara. Sljedećeg je dana sve više razmišljao o bolesti i pomišljao da odustane. Gotovo nikoga nije poznavao u gradu, a mnogi su ga počeli izbjegavati kad su saznali da se inati s vlašću.

Dosjetio se da proda kuću i pronašao trgovca koji mu je na cesti izbrojao pare pa se Blaž odmah zaputio na jezero. Osjećao se čudno i činilo mu se kao da odlazi na put za koji ne zna kuda ga vodi ni koliko će trajati. U grudima mu se pojavila nejasna bol koja se širila kako se on približavao jezeru. Osjećao se kao da bježi od nečega prema spasu i kao sulud je dotrčao do jezerskih vrata. Zaustavio ga je stisak stražarove ruke koji ga je vukao s obale i pokazivao mu natpis na kojem je pisalo da je ulaz 10.000 dinara.

Blaž je nervozno i iznemoglo izvadio svežanj novčanica i bacio ih pred stražara koji je zatečeno gledao novac, ne puštajući Blaževu ruku. Blaž mu je rekao da ga pusti i uzme novac pa se oteo i bacio u vodu. Stražar je nijemo gledao čas u vodu, čas u novac na zemlji, a kad se pribrao, opazio je da se voda smirila i poravnala, postala kao i prije.

Saboter

Glavar je odlučio otkriti neprijatelje grada i zaprijetiti im tako da im više nikada ne padne na pamet ometati odluke i korake vlasti. Svoju je prijetnju htio protumačiti ostalima iz gradske uprave pa je održao poduži govor. Izložio je svoj plan po kojemu bi i građani mogli sami lako pohvatati neprijatelje. Prvo su pažljivo proučavali glavnu knjigu grada sa svim podacima o građanima, a našlo se mnogo onih na koje se mogao primijeniti glavarov oprez.

Glavna vlast je napokon uvidjela da je razlika između života građana i njenog držanja velika pa se gotovo uplašila onoga što bi se moglo dogoditi ako se raskol ne smanji. Čvrsto odluče pronaći i kazniti neprijatelje, a znali su da ih mogu uhvatiti jedino na spavanju pa su se dali na posao noću. Posao se mora obaviti za jednu noć jer bi, ako potraje duže od toga, građani mogli proniknuti u plan i još se lukavije prikriti. Kako bi što brže obavili posao, smanjili su broj građana koje žele pretražiti. Budili su ih noću i postavljali razna pitanja. Bilo je i onih na koje građani nisu ni znali odgovoriti, ne krijući čuđenje, s ispitivači su bilježili i to kako su se građani držali prilikom ispitivanja.

Dugi popis sa svakojakim odgovorima su dali glavaru na proučavanje. Promatrajući glavara, ispitivači su se bojali da on ne odbaci popis kao promašen i loš, a jedan od njih je strahovao da ne posumnja i u njihovu iskrenost pa ih proglasi saboterima i neprijateljima. Što je duže promatrao glavara, bio je sve više uvjeren da je budio krive ljude i da je posao upropašten jer su pravi krivci već pobjegli. Glavar ga u jednom trenutku pogleda i upita što mu je, ali mu ovaj ne reče ništa pa je glavar nastavio listati popis.

Ispitivač je razmišljao o tome da kaže glavaru kako je ispitivao krive ljude i da će napraviti temeljitije papire bez ijedne greške, ali nije mogao skupiti dovoljno hrabrosti. Činilo mu se kao da ga neka sila sve dublje odvlači u strah. Od silnog napora ga je počela boljeti glava. Počeo se osjećati nevjerojatno krivim jer je glavaru svojom nesposobnošću da pronađe nekoliko propalica zadao tolike brige. Sijevnula mu je misao da je i sam ravan neprijateljima, pa čak i da je gori od njih jer je on saboter.

Napinjao je svu snagu kako bi zatomio tu optužujuću misao, ali mu se učinilo da to definitivno neće prestati. Dolazilo mu je da kaže glavaru sve što misli o sebi, ali riječi koje su se gomilale unutra nisu nikako mogle izaći van. Onda je pomislio da je glavar šutljiv, tužan i očajan jer se sigurno ljut na njega. Ta misao mu je ugasila sve ostale i od nje mu se sledila krv. Zadrhtao je i srušio se na stol. Osjetio je kako je ščepao papire i sve čvršće ih stiskao kao da je u njima neki spas.

Nakon toga je osjetio kako ga glavar uzima za ruku, ali nije znao podiže li njega ili uzima papire. Učini mu se da je otvorio oči i da ga glavar promatra kao da će njegove krupne oči svakog trena iskočiti i ispaliti se kao meci. Činilo mu se kao da to traje dugo i uvećava strah zbog kojeg je napokon klonuo i položio glavu na tvrd i hladan pod.

Sporno prezime ili Čehov kod Hrvata

U vrijeme prvog prestrojavanja se jako vodilo računa o prezimenima, njihovu podrijetlu i vezama. Prezimena su se odmah grupirala u razrede. Bilo je teško preskočiti iz nižeg u viši razred pa nastalo veliko nezadovoljstvo među onima u nižim razredima jer su načuli da prezimena iz najnižih razreda nisu ni na kakvoj cijeni.

Prvi se pobunio Ante Letica, koji uopće nije bio svrstan ni u jedan razred, i započeo raspravu s predsjednikom komisije za prezimena Petrom Matejićem. Nagovarao ga je da ga ubaci barem u posljednji razred, ali Majić se nije dao jer primio direktivu i tako je moralo biti. Uostalom, prelistao je popis deset puta i čak i kad bi imao ovlasti, ne bi imao gdje umetnuti Antu Leticu. Objašnjavao mu je da je njegovo prezime nepoznato i da o njemu ne treba ni govoriti. Majić je ispitivao Leticu o pokriću za njegove ambicije da se nađe na popisu pa su njih dvojica započeli raspravu. Njihova shvaćanja su bila različita i činilo se kao da jedan drugom prijete, Matejić Letici razredom kao nekim neporecivim kodeksom, a Letica Matejiću nekim adutima koje zapravo ne odaje, samo daje naslutiti da oni postoje.

Petar Matejić je sve više razmišljao o tim adutima i zapadao u još veći strah. Letica ga je sad podsjećao na one iz prvog razreda i nije mu bilo jasno kako je ispao iz njega kad se ni po čemu ne razlikuje od onih koji se nalaze u tom razredu. Letica odrješito reče da želi u svoj razred dok nije kasno, a Matić se u sebi zapita zašto ne kaže koji razred jer bi ga stavio pa kud puklo da puklo.

U razgovoru koji se dalje nastavio, Matejić je rekao da želi pomoći Letici i uvrstiti ga u popis, ali da ne zna kako jer nema mjesta. Predložio mu je da promijeni prezime, što je ovaj odbio, ali je Matejić krenuo s uvjeravanjem i rekao mu da bi odmah promijenio i zaboravio svoje prezime kad bi znao što stoji uz njega u dodatnim papirima koje on ima kod sebe.

Anti Letici se u strahu i nedoumici savjet Petra Matejića učini svrhovitim, iako je zazirao od njega, ali sam nije mogao smisliti ništa pametnije. Nakon dugog razmišljanja je odlučio poslušati savjet, ali mu Petar predloži da ne prenagljuje već da dođe za dan-dva, a on će njegovo pitanje za sada ostaviti otvorenim. Ante je bio na velikim mukama jer nije mogao razlučiti je li Petar bio iskren, ili ga, zbog tko zna čega, želi upropastiti. Ideja o promjeni prezimena mu se činila ludom, ali se ipak odluči na taj korak.

Iako je i dalje bio u strahu od svega što mu nosi promjena prezimena, odluči do zore pronaći novo i to prema uputama Petra Matejića. Bližilo se jutro, ali on i dalje nije ništa smislio, nabrajao je prezimena, a u stisci mu je sinula ideja bi mogao uzeti neko od velikih prezimena iz novina. Vrtio je razna prezimena i njihove izvedenice te svakom pronalazio neki nedostatak. Došao je na ideju da uzme ženino prezime, ali ni to nije smatrao dobrim.

Umoran, bez koncentracije i novih ideja, počeo je tražiti prezimena od stvari kojima je bio okružen, ali nikako se nije mogao dosjetiti odgovarajućeg prezimena. Na pamet mu je palo da prezime potraži u nekoj prikladnoj knjizi, ali takvih nije bilo u malim mjestima. Knjiga Znameniti Hrvati mu se ne učini lošom, ali pomisli kako se danas ne traže takvi Hrvati. Pomislio je i na Sveznadar, ali pohlepan kakav jest, posegnuo bi za nekim velikim prezimenom pa bi ga otkrili i ispao bi smiješan, jer tko bi mogao zamisliti da od Letice nastane Kopernik, Newton ili Einstein.

Na kraju je listao Zbornik heroja i prebirao po prezimenima koja su se tamo nalazila pa je pred Petra Matejića došao s prezimenom Vlahović. Matejić ga odgovori od toga i reče mu da uzme neko drugo jer će ga s tim odmah otkriti. Letica više nije imao nikakvu ideju pa mu Matejić reče da će mu on nadjenuti novo prezime. Upozorio ga je da uz to “snažno prezime” dolazi i odlazak u Zagreb. Govorio mu je kako je on poletan i željan uspjeha i slave, a toga nema ovdje gdje se nalazi. Uz to mu je, kao i u svakom razgovoru do sada, pred nosom mahnuo papirima u kojima je pisalo sve o njegovim precima.

Prezime koje je Matejić odlučio dati Anti Letici je bilo Bjegunac. Iako se u početku nije složio s tim, Ante je na kraju nevoljko prihvatio novo prezime i zaputio se u Zagreb.

Ondje mu se s novim prezimenom “otvoriše neslućene mogućnosti”. Ubrzo se našao na visokom položaju pa se za njega pročulo i u njegovom gradu, a Petar Matejić je objašnjavao da se ne radi o osobi o kojoj ljudi misle. Međutim, nitko nije odustajao od propitivanja o njemu. Činili su to krišom i u četiri oka, a čak su bili i ljuti na tog Leticu jer se nije pojavljivao, a oni su u njega polagali određene nade. Nakon nekog vremena se pouzdano pročulo da je Letica na velikom glasu i položaju u Zagrebu. O njemu su govorile i službene osobe koje su dolazile samo na nekoliko sati i razgovarale samo s odabranima.

U gradu se pouzdano pričalo da je Letica postao jedan od glavnih u ministarstvu, a ubrzo nakon toga i da je postao direktor neke korporacije za promet robom koja se zvala “Uvoz-izvoz/Export-import, Zagreb”. Bjegunac je u toj ulozi po prvi put posjetio rodno mjesto. Rukovao se sa svima, pa tako i s Matejićem koji je htio da svi shvate da je upravo on zadužen za uspjeh Letice/Bjegunca. Na Leticu/Bjegunca su svi u gradu gledali tako kao da je on oduvijek bio značajniji od njih. U jednom od razgovora s građanima, on im ponudi “vezu sa svijetom”. Prodao im je radio prijamnike za koje su mnogi vjerovali da im ih prodaje samo zato da bi njega slušali kad govori na radiju.

Za nekoliko dana je u grad stigao kamion pun radio prijamnika, a građanima ih je dijelio Petar Matejić. Za nekoliko godina je došlo vrijeme i za televiziju, a sve se odvijalo kao i s radio prijamnicima. Letica je došao i uz Petra Matejića sazvao ljude kojima je ponudio još povoljnije uvjete za kupnju. Čim su dobili televizore, građani su ih odmah upalili i počeli tražiti Leticu. Našli su ga kako govori na nekoj obljetnici, ali na njihovo razočaranje, primijetili su da ispod slike piše “Govori vam Ante Bjegunac, generalni direktor Udruženja Export-import/Uvoz-izvoz, Zagreb”. Građani su pokušavali otkriti grešku i pronalazili razna opravdanja za ono što su pročitali, a Petar Matejić se samo smješkao iz prikrajka. Nakon kraće rasprave između onih starijih koji su htjeli otkriti što se dogodili s Leticom i onih mlađih koji su htjeli gledati Hajduka, oglasi se Matejić. Napravio je pravu zbrku među ljudima objašnjavajući da je osoba koju su gledali Bjegunac, a ne Letica.

Jedna grupa se dosjetila da se napiše pismo tvrtki Export- import/Uvoz-izvoz i da pitaju kako im se zove direktor. Sastavili su iskreno pismo u kojem su obrazložili svoje pitanje, a u povratnom pismu od tvrtke je stajalo da je to njihova poslovna tajna. Dodatnu zbrku u sve je donijela novinska vijest da Ante Bjegunac odlazi za ambasadora u Nairobi i tek tada je nastala prava pometnja oko Letice/Bjegunca.
Tako visok položaj je zahtijevao potpuno preciznu i detaljnu biografiju, a sve je trebalo biti napisano pod moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću. Osim od Letice, Ministarstvo vanjskih poslova je zatražilo podatke i od ostalih službi. Letica je odlučio zaobići svoju općinu Most-Letica kao da je i nema pa je prikupio potrebnu dokumentaciju samo do određenih godina i poslao je u Beograd.

Činovnici su primijetili da nedostaje početak pa su u mjesto poslali zahtjev za dodatnim podacima.
U mjestu su tvrdili da takvo prezime kod njih ne postoji, ali predsjednik općine se za svaki slučaj odlučio posavjetovati s Matejićem, koji se nije izjasnio precizno. Rekao je da je tog prezimena možda i bilo nekad kad se još nije ni bilježilo, ali da ga nema otkad postoje knjige. Bjegunac je za vrijeme prvog kruga prepiske između općine Most-Letica i Ministarstva nestrpljivo i nervozno čekao u Zagrebu. Čekao je i Matejić, prije povlačenja bilo kakvog poteza jer je bio lukav. Kad je vodstvo općine dobilo drugo pismo od Ministarstva, Matejić se javio Bjeguncu pismom. Napisao mu je da ga moli da se diskretno pojavi u općini, a on će ga posavjetovati kako će se ponašati i ugovoriti mu susrete s nekoliko važnih ljudi pa će na kraju postati ambasador jer “Ministarstvo i tako ne uzima ozbiljno ove ovdje”.

Pismo je obradovalo Leticu/Bjegunca jer se prisjetio kako ga je Matejić još davno ispravno uputio i bio mu odan tijekom cijele karijere. Pripremao se za put i strahovao od susreta s tim ljudima jer je nije želio nijednim pokretom ni mimikom otkriti da je jedan od njih. To bi ga odalo. U trenucima umora i iscrpljenosti je razmišljao o tome da prizna sve i napiše dugu ispovijed, ali nije imao snage. Osjećao se kao da je nekoga ubio i kao da cijeli život bježi, ali ne može pobjeći. Dok je bio mlađi činilo mu se da mu ne daju da bude uspješan i slavan, a sad kad je brzo i lako prevalio taj put i ostaje mu još jedna stepenica, vratio bi se natrag, nisam ne znajući zašto.

Odjednom se sjetio Matejića i svog prezimena pa se osjećao bolje i sigurnije. Razmišljao je kako je uletio u “neku demokratizaciju” kad svi imaju pitati nešto, čak i ono što prije nisu smjeli. Došlo je vrijeme za sastanak, a Matejić je mudro šutio, kao da ne primjećuje kako je Bjegunac/Letica u strahu. Kad je primijetio da se netko iz publike sprema postaviti pitanje, prekinuo je sastanak riječima da je zaboravio na jedno objašnjenje. Objašnjavao je kako se u sredstvima informiranja stalno provlači jedno drugo ime i kako se moglo zamijetiti jednog druga nalik na njihovog druga Leticu. Dodao je da je to dvojnik jer veliki ljudi zbog opreza moraju imati dvojnike i zaključio riječima da moraju pokazati dužno poštovanje prema njihovom drugu Letici, tj. Bjeguncu.

Na te posljednje riječi su svi zanijemili jer im je Matejić njima naglo uvećao slavu njihovog čovjeka. Pristanak koji su trebali dati više nije bio upitan pa se sastanak završio istog časa. Za potvrdu je bio zadužen Matejić koji je napisao da Općina Most-Letica potpuno podržava i daje pristanak kandidaturi predloženog druga. Potvrda je poslana u Beograd, a nekoliko dana kasnije se u novinama pojavio dekret o postavljanju ambasadora. Znatiželjni birači su ispitivali Matejića o kojemu se sad radi, a on ih je upozoravao da budu oprezni kad govore o visokoj diplomaciji i pritom se smijao smijehom koji je bio čudnovat i dug, kao da je vječan.

Biljeg Janka Kelave

Priča započinje 1953. godine jer je Janko Kelava te godine prvi put prešao prag općinske uprave, od koje je, prema njegovom mišljenju, ovisio njegov život. Službenici u sobi broj 12 je rekao da je došao zbog državne potpore za školovanje. Na odgovor da nema nikakvu preporuku za to, službenica ga pogleda čudnovato i isto tako se i nasmije. Uzela je papir kako bi upisala njegovo ime i zahtjev, ali je osjećala da to samo čini formalno i da njegov zahtjev nema velikih izgleda. Tražeći nešto u ormaru i ladicama, službenica je stalno razgovarala s Jankom. Ispitivala ga je odakle je i što je završio, a Janku se u jednom trenutku razgovor učini besmislenim pa ušuti.

Osjećao se nekako neugodnim i krivim, a službenica nakon duže stanke strogo pogleda Janka i reče mu da je sigurno zašutio zato što nema argumenata. On joj odgovori potvrdno i pomisli da je sve propalo. Službenica je nastavljala ispitivati Janka što će onda upisati u zahtjev za potporu, ako nema argumenata, a njemu se činilo da ga iskušava, ali nije znao razlog. Htio je odmah popuniti i predati zahtjev, ali mu službenica reče da ga odnese kući.

Janku Kelavi nije bilo jasno zašto je službenica baš prema njemu bila neljubazna i što se nje uopće tiče njegova potpora. Razmišljajući o tome je došao do zaključka da je sigurna imala neki neugodan susret s njim pa ga od tud pamti.Vraćao se iz općine potišten jer je svaki ovakav postupak smatrao porazom. Bio je ranjiv od djetinjstva i u ovakvim se slučajevima uvijek osjećao bijedno i kao da nekoga moli dok traži svoja prava. Kod kuće je ispisivao molbu i pri tom se osjećao kao da piše vlastitu propast. Kad je završio, nije bio siguran treba li uopće predati molbu ili je pokidati kao da ništa nije htio. Ipak je otišao i predao molbu, a činovnica mu je rekla da se vrati za osam dana.

Nakon osam dana se uputio u općinu uvjeren da će dobiti potporu zato što mora, jer se mirovina njegove majke i najskromniji život koji bi on vodio u Zagrebu nisu slagali. U općini mu je službenica priopćila da nije dobio potporu jer nije ispravno ispunio molbu. Objasnila je kako on nije dovoljno odgovorio na pitanje o svom ocu i da komisija novac dodjeljuje njemu, ali ipak moraju znati više o ocu, iako je on umro i Janko ga ne pamti, jer je on očev i komisija ne može preuzeti rizik.

Dala mu je drugi obrazac i poslala ga u sobu broj 19, kod sekretara Kotarskog komiteta. Janku nije bilo jasno zašto treba ići tamo kad traži običnu potporu. Kod sekretara je saznao da mu, osim školske, treba i neka druga diploma i da je ona važnija. Janko je upitao tko izdaje te druge diplome, ali mu sekretar nije ponudio konkretan odgovor. Njih dvojica su se nejasno gledali pa su se rastali bez riječi. Janko se pitao što li je ta druga diploma i s tom se dilemom vratio kući, a nekoliko dana kasnije je otputovao u Zagreb.

U Zagrebu je živio kao i ostali studenti, a s obzirom na to da nije imao novaca, njegov je cilj bio što prije završiti studij i vratiti se u mjesto. Ponekad bi zlobno pomišljao kako bi bilo dobro vratiti se prije svih onih koji su dobili potporu i potražiti namještenje koje možda njih čeka. Tako nekako je i bilo pa se on našao nazad u mjestu koje više nije izgledalo isto pa ga je obuzeo strah koji ga je vratio u one godine kada je tražio potporu.

Stajao je pred općinom osjećajući se isto kao prije pet godina kada je došao tražiti potporu, kao da se uopće nije vratio osnažen svijetom i znanjem. Ušao je u općinu i započeo razgovor s činovnikom. Razgovor je bio pomalo sličan onome koji je ranije vodio sa službenicom i sekretarom Kotarskog komiteta, samo se ovaj put radilo o poslu. Činovnik je poslao Janka kući da razmisli i da se vrati sutra, a zatim je nazvao nekog Mirka i razgovarao s njim o Janku, o njegovom imenu i prezimenu.

Janko Kelava je za to vrijeme razmišljao i pitao se kako će sve ovo završiti. Pitao se kako se ovaj činovnik, kojeg zaista vidi po prvi put, prema njemu odnosi kao i mlada činovnica kod koje je prije pet godina tražio potporu. Postavljali su jednaka dvosmislena pitanja, bili jednako drski i jednako željeli da što prije ode od njih. Sjetio se sekretara s kojim je razgovarao prije pet godina i odluči ga potražiti. Kotarski komitet je bio ukinut, ali je saznao da se sekretar zvao Mirko i da je sad u općinskom komitetu. Čekao je u hodniku, ali je kod sekretara već sjedio činovnik i izlagao Jankov slučaj. Odlučili su dodatno istražiti Kelavu pa su pozvali Vinka koji je u velikoj crnoj torbi donio nekoliko mapa različitih boja i veličina. Objasnio je da su crveni partizani, žuti ustaše, plavi domobrani, a crni četnici. Prebirali su po mapama, ali nisu ništa našli. Janko je bio predao molbu za glavnog tehnologa u jedinoj tvornici koju su imali, a sekretar je dao pristanak da ga zaposle.

Činovnik se odlazeći od sekretara zamalo sudario s Jankom Kelavom i dugo je iznenađen gledao kako Janko ulazi u taj isti ured. Gledao je toliko dugo da je dočekao da Janko izađe iz ureda gdje mu je sekretar rekao da su raspravili njegov slučaj i da preda molbu. Janko je ispunio i predao molbu činovniku koji ga se sada pomalo bojao, a ovaj je to primijetio. Činovnik mu je rekao da za osam dana dođe kod direktora kombinata po svoje rješenje, a Janku se to “osam dana” učinilo kao nekakva šifra.
Za osam dana je došao kod direktora kombinata. Atmosfera je bila potpuno drugačija od one u općini, ali direktor mu je objasnio da, unatoč tome što je generalni direktor, i on ima određene otpore koje ne može slomiti i da u posljednje vrijeme nije u dobrim odnosima s općinom. Nakon kraćeg razgovora o “Jankovom slučaju”, za kojeg je Janko rekao da je izmišljen, ali ako se o njemu priča da ne može reći da ne postoji, direktor ga pošalje nazad u općinu, da mu napismeno daju da nemaju ništa protiv njega i da donese knjižicu.

Na izlazu mu direktor doda da pođe kod Vinka jer je on glavni među njima i zatraži podatke o svom ocu. Janku se baš i nije išlo kod tog Vinka, ali nije imao druge. Tijekom razgovora s Vinkom je shvatio da njegov slučaj baš i nije bezazlen i da se situacija još više zapetljava i postaje ozbiljnija. Janko je došao po podatke o svom ocu, a na kraju razgovora se suočio s mogućom tužbom za klevetu jer je rekao kako mu se čini da mu u općini ne žele dati posao.

Janko se preplašio čudnovatih pitanja i nelogičnih i izvrnutih tumačenja njegovih odgovora. Izgledalo mu je kao da mu Vinko ne želi pomoći, već da želi saznati nešto o referentu s kojim je Janko razgovarao o poslu. Shvatio je gdje ga Vinko želi odvući pa je odgovorio da on ništa ne zna, da je završio studij i da je to sve. Rekao je da je to dovoljno za posao i da diploma vrijedi u cijeloj zemlji. Nakon poduže rasprave o tome tko je odveo Jankovog oca, je li se on opirao ili im se pridružio i ostalim stvarima, bilo je jasno da Vinko neće napisati nikakvu potvrdu. Podsjetio je Janka na Frankopansku ulicu u Zagrebu i 1957. godinu. Janku se pred očima stvorila slika golemog reda gladnih studenata i policijski kordon koji je očekivao naređenja. Janku je u tom trenutku postalo jasno da njegov slučaj nije samo birokratska zbrka i učini mu se da je drug Vinko zaista posljednja instanca za njegovu pravdu.

Više nije bilo smisla ići bilo gdje pa je danima smišljao kako doći do posla, ali nije nalazio rješenje. U to su vrijeme ljudi odlazili u inozemstvo pa je i on u jednom trenutku to vidio kao izlaz, ali mu je od te pomisli bilo mučno. Tih je dana bio uznemiren, kao da je slutio neki nemio događaj. Po tko zna koliko je puta prošao gradom uzduž i poprijeko dok nije shvatio da mnogih ljudi nema već godinama zato što su se odselili diljem zemlje i svijeta pa se i njemu učinilo razumnim da ode.

Već sljedećeg dana je veseo došao u općinsku upravu tražiti putovnicu. Putovnicu nije dobio, kao ni posao, ni državnu potporu za školovanje koje je prije toga tražio. Ondje su mu rekli da znaju sve o njemu i zašto baš sad traži putovnicu te ga poslali kući da se brine o majci koja je već ostarjela. Janko je otišao kući i nije se pojavljivao toliko dugo da su svi zaboravili da postoji. Mislili su da je kod kuće, ali ih je kopkalo to je li je ih zaista poslušao, ili ih je obmanuo. Dok je tražio putovnicu, Janko je bio toliko samouvjeren i čak im je tumačio paragrafe po kojima zaista ima pravo na putovnicu, pa ni sami nisu znali zašto mu je nisu dali. Janko Kelava ih se dojmio kao čovjek koji zna što hoće pa su odlučili obići ga i porazgovarati s njim, a možda mu čak i dati putovnicu. Ondje su od Jankove majke saznali da je on otputovao u Njemačku prije tri dana. Ona nije znala da joj sin nema putovnicu, a ovi koji su došli razgovarati s Jankom optuže ga da je pobjegao.

Dok su oni pretraživali Jankove stvari u nadi da će pronaći nešto neobično, pojavi se poštar i donese pismo iz Njemačke. Pismo je otvorio čovjek iz službe i unutra ugledao putovnicu kakvu oni izdaju. Janko je napisao majci da joj šalje putovnicu kako bi je uvjerio da je posjeduje i kako bi je ona mogla pokazati ovima koji su je došli uznemiravati. Ljudi iz službe su uzeli putovnicu uz objašnjenje da će provjeriti radi li se o falsifikatu, ali Jankova majka je putovnicu istrgnula iz njihovih ruku, otvorila je i počela im pokazivati pečate, potpise i žigove. Službenici su dodali da još ništa nije gotovo i da im se Janko javi čim stigne kući. Majka je tako napisala u pismu Janku, a on je odgovorio da im kaže da se oni jave njemu.

Janko je par dana pričekao u Njemačkoj da dobije duplikat putovnice od konzulata, a onda se zaputio kući. Čovjek iz općine je nestrpljivo čekao njegov dolazak. S obzirom na to da je posvuda bila velika gužva, Janko je stigao u mjesto nezamijećen. Nije htio poslušati poruku koju mu je majka prenijela i otići u općinu. Bili su blagdani pa se pripremalo slavlje i uređivala kuća, a rodbina i prijatelji su dolazili vidjeti Janka. U jednom trenutku se u kući pojavio čovjek iz općine i zatražio da Janko ode s njim u općinu da naprave zapisnik. Janko je to odbio, ali čovjek ga je zgrabio za vrat pa nije imao izbora. Vidjelo se da ga je sram.

Nekoliko se puta pokušao oteti, ali čovjekov je stisak onda postajao sve jači. Jankova majka je plakala i molila za mir. Govorila je sinu da pođe i da se ne inati, što je čovjek iz općine shvatio kao neku poruku. Izvukao je Janka na cestu, ali se prelazeći unatrag preko praga spotaknuo i da ne bi pao ispusti Janka koji ga je u tom času udario toliko snažno da je čovjek pao na pločnik. Janko se rano ponadao kako se izvukao jer je čovjek uzeo pištolj i nespretno opalio, a Janko Kelava se srušio na tlo. Ležao je kao mrtav. Samo je povremeno micao glavom i tada mu se vidjela rana “crvena kao krv, ‘Crvena od krvi proletera’, kao rijedak biljeg, kao passeport”.

Kuća od maraka

Muškarci koji su se vraćali s rada iz Njemačke su se skupljali u krčmi “Križanje putova”. Kako bi pristigli autobusima, tako bi odlazili u krčmu, bez pozdrava, kao da su svakog dana tu. Nisu odlazili ni vidjeti svoje najbliže već su prvo svraćali u krčmu, a ondje bi se pijani svađali i vrijeđali. Bio je treći dan kako piju i tog su dana vrijeđali Ivana. Uvrede su postajale sve okrutnije, a skupila su se i djeca koja su to sve gledala i slušala. Najgrublji u vrijeđanju je bio Jakov. Nazivao je Ivana raznim pogrdnim imenima i govorio da bi umro od gladi da mu nije oca te ga pitao što će s nogom. Ivan nije imao jednu nogu.
Ivan je samo šutio, ali se vidjelo da mu bijes probija iz obraza. Svi su znali koliko je uvredljiv pa su se pitali kako može trpjeti toliko. Onda je progovorio i rekao Jakovu da nastavi, što je ovaj i učinio. Drugi ljudi su ga zaustavljali, ali se vidjelo da oni misle isto što i Jakov. On je nastavio s vrijeđanjem, a kad je rekao Ivanu da prosi po selu, ovaj je podignuo štap i snažno ga udario po čelu. Jakov se onesviješten srušio, a Ivan je stajao nepomično.

Kad se Jakov pribrao, zaprijetio je da će pokazati Ivanu, samo da ustane, na što je ovaj odgovorio da neće ustati sve dok je on tu i upitao ga hoće li se kladiti u to. Dogovorili su se da će se kladiti u Jakovljevo imanje i Ivanovih milijun njemačkih maraka. Svi, pa tako i Jakov, bili su uvjereni da Ivan nema ni 100, a ne milijun njemačkih maraka. Ivan je predložio da kuća ostaje njegova ako je oblijepi markama od temelja do dimnjaka, a ako ne uspije, kuća i novac ostaju Jakovu.

Ljudi su se složili da je to poštena ponuda, a Jakov je sav izvan sebe vikao da je njegova kuća velika i da on nema novca ni za pivo, a ne da oblijepi njegovu kuću. Ivan je ponovio da će oblijepiti sve i izbaciti ga na cestu, a Jakov se i dalje smijao, kao da ne vjeruje da Ivan to uopće govori, a kamoli da će to učiniti. Ipak, nije mu bilo svejedno pa je nekako bespomoćno gledao ljude, kao da ih moli da netko spriječi ovo. Da pomiri njega i Ivana i sve proglasi djetinjarijom i šalom. Jakov se sve više bojao, ali nitko od ljudi se nije javljao. Što su više gledali Ivana, obuzimao ih je nekakav strah i htjeli su da sve što prije završi.

Ivan je čekao s pruženom rukom, a vidjevši da je sve propalo, Jakov mu pruži ruku i Blaž presiječe. Ivan je našao četiri dobrovoljca za lijepljenje, a kad su i skele bile postavljene, on je iz kuće počeo iznositi velike kožne kovčege. Jakov je za to vrijeme sjedio pred gostionicom i stiskao čašu u ruci da se ne bi vidjelo da mu drhte ruke. Povremeno bi pogledao sina koji je sve razumijevao, ali ništa nije govorio.
Na znak radnika da mogu početi, Ivan otvori kovčeg iz kojeg krenu ispadati novčanice. Lijepljenje je trajalo dugo, a ljudima je bilo neugodno jer nisu mogli ni sanjati tako nešto. Gledali su kako im pred očima propadaju milijuni. Kako dvojici ljudi propada čitav životni napor. Kako su radnici lijepili Ivanov novac na Jakovljevu kuću, sve je prestajalo imati smisla. Počeli su se zaustavljati ljudi s automobilima, kamionima, autobusima i stvarala se nepregledna kolona prema Livnu. Vidjelo se da u toj koloni ima gladnih ljudi koji su svoje oči uperili u ove obijesne ljude.

Ivan je gledao kako se prazni njegov kovčeg i u jednom je trenutku pomislio da neće biti dovoljno novca. Pojavila se i policija koja je tvrdila da je uništavanje novca kažnjivo i tražila da prestanu s lijepljenjem, ali Ivan je naredio radnicima da nastave. Počeo se skupljati veliki broj ljudi, a među njima i stranci. Promet je bio zakrčen, ali nikome se nije žurilo. Osim radnicima koji su jedva čekali da završe i vide tko će izgubiti. Odmicali su s lijepljenjem i bilo je ostalo još malo. Ljudima je bilo žao Jakova pa su počeli vikati da se oblijepi i krov. Ivan je pozvao jednog od dječaka i rekao mu da pođe u njegovu sobu jer u madracu ima još novca.

Dječaci su za tili čas dovukli madrac i bacili ga pred Ivana koji je izvadio nož te rasparao madrac iz kojeg su potekle novčanice. Ljudi su ostali bez riječi, a radnici su nastavili lijepiti. Ivan je požurivao radnike da završe prije kiše, da ne bi isprala koju novčanicu pa da kažu da nije bilo dosta. Ubrzo su završili posao i kuća je zaista bila oblijepljena, nije bilo nijednog praznog mjesta. Jakov je priznao da je Ivan dobio okladu i njih su se dvojica rukovali. Nekoliko minuta su se držali za ruke i gledali ravno u oči, a onda Jakov više nije mogao izdržati pa je istrgnuo ruku i zaplakao kao dijete. Ivan ga upita je li se otrijeznio, ali ga ovaj nije čuo jer je već odmicao prema rijeci. Ivan je počeo vikati ljudima da ga stignu i zaustave, da ga vrate i kažu mu da se šalio.

Ljudi su potrčali za Jakovom, a Ivan se sve brže i brže počeo udaljavati cestom. Kad su vratili Jakova, počeli su gledati za Ivanom, ali on je već bio daleko. Nisu ga vidjeli zbog debelih mračnih oblaka koji su se gotovo spustili na tunel kroz koji su se sporo i trubeći izvlačili automobili. Počela je padati gusta i nekako teška kiša koja se slijevala niz glave ljudi i trijeznila ih. Jedan od njih reče da moraju za Ivanom pa svi potrčaše. Ivana nije bilo, a iza kiše se na obzoru vidjelo čisto nebo prepolovljeno dugom. Dugo su gonili Ivana, a na pomolu Imotskog polja su primijetili priliku za koju su zaključili da je on. Nastavili su trčati i nitko nije odustajao, iako su se pitali kako će nastaviti po opasnom imotskom kamenjaru. Ubrzo su shvatili da je netko opkolio Ivana i da je mogao pobjeći jedino u nebo. Bila je to hrvatska policija. Naredili su mu da se preda. On dignuo ruke pa su spustili puške, ali kad su mu se približili, on je nekamo skliznuo. Samo je propao.

Ljudi su vikali da je propao u Crveno jezero pa su se skupljali oko njega i snili priče i legende. Jedan od njih je tvrdio da je Ivan sigurno živ, dok mu je drugi govorio da je glup jer se nikad nitko nije spustio u Crveno jezero. Dok su ljudi razgovarali s policijom, on se u jednom trenu dolje duboko pomaknuo i učinilo im se da je živ, ali je nestao. Ljudi su se razilazili tužni, kao da odlaze na pogreb, a iza njih su ostajala imotska jezera.

Potvrda

Antun Tomić je bio čovjek koji je za sve tražio potvrdu. Portir poduzeća u kojemu je Antun radio se već navikao na to pa mu je bez riječi zaokružio vrijeme dolaska i potpisao. Antun na poslu nije ni s kim razgovarao, radio je do pauze pa otišao uzašao u grad. Otišao je u općinsku upravu i od službenice zatražio da mu potvrdi da se on sada nalazi tu. Njegov zahtjev joj je djelovao kao glupost pa je prozvala sljedećeg koji se nalazio u redu, a taj je Antuna Tomića izgurao na hodnik. Iako mu je bilo jasno da neće dobiti potvrdu od službenice, on se nije zbunio pa se obratio prvom koji je stajao u redu i od njega tražio potvrdu. Čovjek ga je odbio, ali je istupio jedan mladić i potpisao mu potvrdu da je 12. srpnja 1975. godine bio u općini.

I od kolege u uredu je tražio da mu potvrdi da je kasnio trinaest minuta. Iako je ovome to bilo glupo, ipak je potpisao potvrdu. Antun je zadovoljno radio do isteka radnog vremena pa se zaputio kući. Ondje je obavijestio ženu Veru da će uzeti deset dana neplaćenog dopusta.Vera se protivila tome jer mjesec dana bio na bolovanju, a imaju kredite i vrtić je poskupio pa je svaki dinar bitan, ali na kraju mu je rekla da radi što god zna.

Antun je već sljedećeg jutra otputovao u zavičaj gdje ga je čekalo dosta posla i gdje nije bio sedam godina. U vagonu se upoznao s jednim suputnikom i počeo mu objašnjavati razlog svog putovanja. Otkrio je da njegov suputnik već dvadeset tri godine radi na izdavanju potvrda pa je zatražio od njega da i njemu izda potvrdu da se tog dana, u tom vlaku, u to vrijeme s njim vozi u određenom smjeru. Kao i svima prije, i ovom čovjeku se Antunom zahtjev činio kao neka šala i to je smatrao glupim i nepotrebnim. Suputnik je nakon rasprave s Antunom zaključio da on pokušava dokazati nešto u sklopu doktorata pa mu je potpisao potvrdu.

Željezničar mu je na kolodvoru u Splitu bez riječi udario pečat, a tako i blagajnica koja ga je prepoznala kad je sišao s autobusa. Uputio se u matični ured i bez problema dobio krsni list, ali su onda nastali problemi jer je tražio potvrdu da je dobio taj list. Matičar se ljutio jer je bio uvjeren da zbija šale s njim, ali ga je Antun na kraju ipak nagovorio da mu izda takvu potvrdu. Zaputio se dalje u prijavno-odjavni ured, zatim u prodavaonicu, pa u kotarsko mjesto. Gdje god je došao tražio je potvrde za nešto, a iako su svi reagirali isto, mislili da se šali s njima i smatrali njegove zahtjeve besmislenima, na kraju su mi svi davali potvrde.

Obišao je i sva poduzeća u kojima je radio. Ljudi koji su ga se sjećali su bili veseli jer ga vide, ali on je te susrete pretvarao u mučne scene jer je na kraju od svakoga tražio potvrdu.
Po povratku u Zagreb ga dočeka pismo koje njegova žena nije ni otvarala. To je bio poziv da dođe u općinsku upravu kod druga Vonkića i sa sobom ponese osobnu iskaznicu vozačku dozvolu, vojnu knjižicu, radnu knjižicu itd. Antunu se sviđao ovaj precizni poziv, ali je bio zbunjen. Kad je došao u općinsku upravu, drug Vonkić ga je upozorio da su dobili pritužbe da se bavi nedopuštenim radnjama i da ometa društvene službe u radno vrijeme. Dobili su pritužbe i iz njegovog rodnog mjesta. Vonkić ga je pitao za potvrde i rekao da će ih sve predati njemu. Dodao je da nije njegovo da izmišlja besmislene potvrde jer im se svi smiju i da za to postoje službe. Rekao mu je i da o njemu pišu i novine.

Informacija da su o njemu pisale novine je bila predivna za Antuna Tomića jer je već bio pomislio da ga više nema, a to je dokaz da ipak postoji. Počeo je objašnjavati kako već dvadeset godina radi posao i nikad ga nitko ništa nije pitao, zapazio ga itd. pa je mislio da zapravo i ne postoji, da je možda netko drugi. Nastavio je svoj govor i objasnio da se zbog svega toga pošao potvrditi, a to se može jedino potvrdama. Vonkić ga je pitao o čemu to govori i može li mu ponoviti, a Antun je odgovorio može, ali da će mu trebati potvrditi to. Vonkić ga upozori da bi mogli razgovarati i na nekom drugom mjestu, a on mu odgovori da mogu razgovarati gdje god želi, ali uz jedan uvjet, a to je potvrda.

Vonkić ga upita je li lud, a on mu odgovori da ne zna. Da netko sigurno jest lud, a da treba potvrditi je li to baš on. Vonkić zaključi da je Antun Tomić ipak lud, a ovaj od njega zatraži da mu da potvrdu za to. Ovaj je to odbio uz riječi da ga neće navući na to da mu se novine smiju, ali Antun se nije dao. Rekao je da će ga navući da mu da tu potvrdu i da će mu i novine potvrditi. Za sve će imati potvrde i ništa mu se neće moći izmisliti niti dokazati. Pomisli kako možda i neće imati sve te potvrde, ali će imati potvrdu da ih nije mogao dobiti.

Rekao je da su potvrde njegov život i da je od njih složena njegova biografija. Izvadio je više potvrda nego što je pojeo komada kruha. Ništa nije mogao učiniti bez potvrde, uz nju je rođen, uz nju ga plaćaju, oporezuju, liječe… pa je vrijeme da i sam izmisli neku potvrdu. Stalno je tražio potvrde da nešto je, ali je sad odlučio okrenuti sve i tražiti potvrde da nešto nije pa je od Vonkića zatražio potvrdu da je bio kod njega, ili nije. Ovaj ga potjera van, ali on i za to zatraži potvrdu.

Gulinova priča

Gulin je počeo pripovijedati kako je sredinom ljeta u prodavaonici “Robni magazin” u Maksimirskoj opazio jedan ogrtač. Još je bilo ljeto pa mu nije trebao, ali privukla ga je cijena koja je u usporedbi s kvalitetom tkanine i dezenom bila začuđujuće niska. Svejedno nije imao te novce pa se u tom trenutku ohladio od ogrtača i zaputio se u grad, ali nešto mu nije dalo mira. Istog dana navečer je pet svratio do izloga i rekao sebi da mora kupiti taj ogrtač.

Nikako nije mogao spavati pa je smišljao načine kako doći do novca i što prije kupiti ogrtač. Plaća u njegovom poduzeću je bila vrlo niska. Jedva se prehranjivao i ni na koji način nije mogao odvojiti novac sa strane, ali što je više razmišljao o ogrtaču, bio je sve uvjereniji da ga mora kupiti i da bez njega ne smije dočekati jesen. Odlučio je pronaći neku unutarnju rezervu u svojoj plaći i otkrio način kako da skupi novac za ogrtač koji je stajao 120 tisuća starih dinara. Njegova plaća je iznosila 180 tisuća.
Prema vlastitom proračunu, ogrtač bi trebao imati za dva mjeseca. Odlučio je ukinuti sve izlaske, napojnice i cigarete te pješačiti do poduzeća i natrag. Odluku je provodio od prvog dana i svaki dan odvajao dva puta po dva dinara u poseban džep. Jesti je odlazio u restoran sa samoposluživanjem i to mu je u početku teško padalo, ali se naviknuo. Dok bi jeo, gledao bi kako su obučeni drugi ljudi i bilo bi mu drago kad bi shvatio da nitko ne nosi njegov ogrtač.

Nikad ga u životu nije obuzelo nešto kao kupnja tog ogrtača. To je bio prvi put da je uložio izniman napor u nešto i odredio cilj s razrađenom taktikom. Uz taj plan je dodatno smišljao kako da iz ionako siromašnog fonda otkine još novca za ogrtač. To mu je uspijevalo pa je svakim danom bio sve bliže kupnji ogrtača. Obuzimao ga je neki nejasan ponos pa je počeo smišljati kako da se osveti samoposluživanju i lošoj hrani koju su tamo nudili. Odlučio je da bi bilo najbolje da prvi dan u ogrtaču dođe u taj restoran, naruči skuplje jelo i stane na svoje uobičajeno mjesto, ali ovaj put ponosno i uzdignute glave, da ga svi vide u novom ogrtaču i shvate zašto je on zapravo jeo tu i uzalud ostavljao svoje novce koje je mogao bolje i pametnije iskoristiti.

Njegova upornost ga dovela do “Robnog magazina”. Zatražio je ogrtač iz izloga, a prodavačica je dodala da je to krasno i da bi mu ga dala besplatno da može, jer nitko ga ne traži, a jako je lijep. Odmah je obukao kaput i prošetao se do Trga Republike, a navečer je u uobičajeno vrijeme došao u restoran. Ostavio je večeru na stol i prišao vješalici pa polako skinuo ogrtač. Jeo je zadovoljno i dosta dugo razgledao tko i kako ulazi u restoran. Razmišljao je kako je na neki način propatio dok je došao do ogrtača koji sada visi na vješalici dok on pije kavu i puši.

Namjerno nije izlazio, kao da je nekom tjerao inat ili se svetio. Čistačica je već započela svoj posao, a glavna kuharica je rekla ljudima da je vrijeme da krenu. Svi su odmah nahrupili prema izlazu, a oni koji su imali ogrtače su okružili vješalicu. Gulin je promatrao i čekao da se svi obuku pa da on posljednji, kako mu i dolikuje, pristupi vješalici i uzme svoj novi ogrtač.

Počela je padati i kišica, a on se tome veselio. Prišao je vješalici kad je oko nje ostalo samo nekoliko ljudi, a odjednom se ispred njega stvorio čovjek koji se obukao i udaljio se. Još se ispričao Gulinu jer ga je okrznuo laktom. Bio je to posljednji ogrtač, a Gulin u prvi mah nije došao sebi. Pogledao je bolje i vidio da je vješalica uistinu prazna i da više nema nigdje nikoga. Zatim je pogledao prema vratima, ali se onaj čovjek već dosta udaljio. Ipak je uspio raspoznati da je njegov ogrtač sasvim druge boje i da je on za glavu viši od njega. Nepomično je stajao nekoliko trenutaka pa se teturajući uputio prema vratima. Onome kome je pričao ovu priču je rekao da se sve dogodilo tako kako je ispričao, da može opisati to ako hoće i staviti njegovo puno ime te ga zamolio da mu od honorara da mali postotak, za poseban džep, za ogrtač.

Stjepan Čuić biografija

Stjepan Čuić je hrvatski književnik, pripovjedač, pisac, esejist, pisac za djecu, novinar i publicist. Rođen je 1. travnja 1945. godine u Bukovici, mjestu kraj Duvna. Školovao se najprije u Osjeku, a onda je završio studij jugoslavenskih jezika i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Bio je kolumnist u važnim hrvatskim listovima kao što su Vjesnik i Slobodna Dalmacija. Radio je i kao urednik programa Trećeg programa Hrvatskog radija. Nekoliko je godina radio kao lektor u Večernjem listu i godinu dana kao lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Bambergu. Nakon toga postao je profesionalni književnik i novinski komentator u nekim od vodećih hrvatskih listova.

Prvu zbirku pjesama obavio je 1965. godine i zove se Iza bregova. 1985. godine objavio je poemu Otok. 1971. godine objavio je prvu zbirku pripovjesti Staljinova slika i druge priče za koju je dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. 1979. godine izdao je knjigu Tridesetogodišnje priče.

Prvi roman objavio je 1980. godine i zove se Dnevnik po novom kalendaru, a drugi roman, Oreden objavio je sljedeće godine. Ovaj drugi roman izazvao je veliku i burnu reakciju tadašnje vlasti, a kazališna adaptacija romana zabranjena je netom prije premijere predstave.

Neke od knjiga koje je objavio su i Abeceda licemjerja, Presretač, Čuvar srpa i čekića. Roman za mlade koje je napisao je Tajnoviti ponor.

Čuić je zastupljen je u brojnim hrvatskim antologijama i više puta nagrađivan. Bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika i voditelj Tribine DHK-a.

Autor: A.V.