Vesna Parun jedan je od najpoznatijih i najboljih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. Stoljeća. Njen raskošni pjesnički izraz, raznolikost tema o kojima je pisala i slikovit način lirskog izraza svrstao ju je među jedne od najomiljenijih i najčitanijih književnika diljem regije. Pisala je pjesme za široku publiku, pa tako i one za djecu. Uz to, pisala je i prozu, ali i drame. Ipak, ostala je najpoznatija zbog svoje poezije.
Parun je počela pisati vrlo rano i prvu pjesmu objavila je sa samo 10 godina u listu Anđeo čuvar, 1932. godine. Pjesma je napisana na otoku Visu i zove se “Pramalijeće”. Nakon toga, 1938. godine objavila je pjesmu “Zov” u časopisu Sjeme, koje je bilo glasilo muške klasične gimnazije, čiji je jedan od urednika bio i Jure Kaštelan.
Vesna Parun je 1947. godine izdala zbirku pjesama “Zore i vihori”. Pjesme u toj zbirci odraz su njene mladosti i mladenačkih razmišljanja, pa se ne smatraju njenim najboljim pjesničkim ostvarenjem. Kritičari kažu da su još uvijek nezrele i da im nedostaje staloženosti. Ipak, ne može se zanijekati njihova literalna vrijednost. Pune su audio-vizualnih slika i lijepih pjesničkih figura koje oslikavaju slike, boje, zvukove te stvaraju posebno poetske ugođaje. U gotovo svim pjesmama Parun govori o dva oprečna osjećaja – o radosti života kakva se vidi u mladosti, života punog žudnje i vitalnosti, a s druge strane, piše i o smrti i ratu, po čemu vidimo da je netom završeni Drugi svjetski rat imao veliki utjecaj na njeno stvaralaštvo.
Nakon toga Vesna Parun izdala je zbirke pjesama “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini” ponovo prevladavaju pjesme koje govore o strasti i žudnji s jedne strane, ali i patnji i boli s druge. Ove pjesme više nemaju onu mladenačku naivnost, već se u njima osjeća dominacija upravo patnje bez kraja. Patnja se smiruje jedno u trenucima zaborava, koji su najčešće u vrijeme spavanja i snivanja. Ljubav za Parun više nije zaigrana i puna nade, odjednom je ona prokletstvo, zlo koje se neprekidno uzvisuje i pada, živi pa umire, osvijetli, pa zatamni. Iako je osjećaj ljubavi u njen pjesmama opisan s nekom turobnom sjenkom, ne znači da je te svoje osjećaje zatomljavala, baš suprotno osjećala ih je i živjela u potpunosti. Stihovi Vesne Parun tako su produkt patnje, straha i prolaznosti, ali i strasti.
Neke njene druge zbirke su “Vidrama vjerna”, “Vjetar Trakije”, “Koralj vraćen moru”, “Ti i nikad” i još mnoge druge. I u njima dominiraju pjesme koje govore o praznini i samoći, ali sve više i o pjesnikinjinoj pomirenosti s takvom sudbinom. U ovim pjesmama osjeća se i empatiji pjesnikinje prema drugim ljudima, pogotovo onima koji se osjećaju kao i ona. 1982. godine izdana je zbirka “Izabrana djela” koja sadržavaju najpoznatije pjesme iz njenih prijašnjih zbirki.
Manifest ljubavi – analiza pjesme
Manifest ljubavi pjesma je Vesne Parun. Unatoč njenom naslovu, ona tematski nije ljubavna pjesma, već misaona, ili čak misaono-refleksivna. Manifest ljubavi upravo je ono što naslov i sugerira – manifest kakvog bi ljubav napisala da to može. Ljubav je kroz cijelu pjesmu personificirana, ali samo donekle. Njen glas stalno se miješa s onim lirskog subjekta, kao da su jedna neodvojiva cjelina. U cijeloj pjesmi lirski subjekt obraća se čitateljima, odnosno cijelom svijetu, ubrajajući i sebe u to. Pjesma je prepuna simbola i metafora koje tvore sasvim neobične pjesničke slike. Iako ima samo dvije strofe, obje od pet stihova, ona je jasna, moćna i zvučna. U pjesmi nema rime stihovi nisu jednake duljine, a ipak, uspješno se gradi dinamika koja se pojačava prema njenom kraju. Pjesma započinje stihovima:
Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Već ovdje vidimo mnoštvo metafora. Motiv kostiju jednako predstavljaju i srž čovjeka i smrt. Bijele kosti označavaju kostur koji već dugo trune, ali kada ga pjesnikinja nazove “blještavim” stvara se sasvim drugi dojam, kosti odjednom postaju mnogo osobnije – uzvišene. One su jedini simboli ljudi, kao što su zastave simboli država – motiv koji se javlja u drugom stihu. Ali pjesnikinja se odriče zastava, ona kaže da su jedine upravo te kosti i to zato što je “krv oslijepila sunce”. Simbolički bi to mogao biti rat, umiranje, stradanje, koje sakriva ljepotu svijeta, toplinu, svjetlost ili, jednom riječju rečeno, ono što utjelovljuje sve te epitete – sunce.
U sljedećim stihovima javljaju se motivi proljeća i slobode, ali oni još uvijek ne unose vedrinu u pjesmu. Pjesnikinja trublje proljeća naziva starima, ali zato zvona slobode mladima. To znači da je sloboda novitet koji se tek treba dogoditi. Pjesnikinja želi da se oslobodi u svojoj zvonjavi:
Zvonite, zvonite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.
Motiv “crne misli čoveka” utjelovljuje sve one loše strane čovječanstva – mržnju, ratove, sukobe, nepoštovanje… sve to pjesnikinja je sažela u jedan izraz. Motiv “metalne duše svijeta” očiti je simbol mehanizacije modernog društva, tehnologiju i njen nezaustavljivi razvoj koji je došao do te mjere da gazi i samo čovječanstvo. Duša tehnologije počela je mijenjati dušu svijeta. Pjesnikinja ovim stihom kritizira cijelo moderno društvo koristeći samo dva motiva.
Drugi stih ima svoj vlastiti koncept. Svaki, osim trećeg, središnjeg, započinje sa “Ja sam ljubav…”; taj treći glasi “Ja sam kosti…”. Upravo ovaj drugi stih opravdava naslov, jer on ima formi manifesta. U drugoj strofi najviše se spominje motiv kostiju:
Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.
Zanimljiva je gradacija u prva tri stiha. Lirski subjekt najprije moli, zatim viče i na kraju postaje ono za što moli i viče. Do kraja pjesme motiv kostiju i motiv ljubavi kao da se stapa u jedno značenje. Sami lirski subjekt se poistovjećuje s motivom ljubavi i na kraju završava pjesmu s riječima: “… i ne znam gdje je počinak ljubavi.” Ovaj stih može se tumačiti na dva načina. Lirski subjekt ne zna gdje pronaći svoj mir – ne zna gdje je počinak; ali i ne zna gdje je taj trenutak kada umire ljubav – odnosno gdje i kada vječno počiva. I ova je pjesma, poput većine pjesama Vesne Parun, prepuna metafora i simbola koji se mogu tumačiti na mnogo načina, a na čitatelju je da pronađe onaj s kojim se može najviše poistovjetiti.
Vesna Parun biografija
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu kod Šibenika. Otac joj je bio općinski činovnik, porijeklom s otoka Prvića, ali mu je posao bio nestalan i često bi ostajao bez namještenja, zbog čega su se kao obitelj često selili. Majka joj je bila sa Šolte. Obitelj Parun bila je brojna, s čak četvero djece, pa je djetinjstvo Vesne Parun obilježila oskudica, glad i siromaštvo. Parun u kasnijim svojim intervjuima ističe da se baš zbog toga počela baviti poezijom jer je odmalena utjehu tražila u pjesmama, kako čitajući ih, tako i pišući. Zbog teških uvjeta života, Paun je kao dijete mnogo vremena provodila sa svojim tetkama u Splitu, Šibeniku i Biogradu na Moru.
Parun je osnovnu školu završila na otoku Visu, nakon čega je upisala gimnaziju najprije u Šibeniku, a onda u Splitu, gdje je i maturirala 1940. godine. Budući da je bila odlična u školi, već je s 14 godina počela podučavati drugu djecu i od toga zarađivati, čime se i uzdržavala. Iste godine kada je maturirala, upisala je romanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koju je morala prekinuti zbog početka Drugog svjetskog rata.
Za vrijeme rata, Parun je živjela najprije u Splitu, a onda se 1942. vratila u Zagreb jer je otac dobio posao u općini u Sesvetama. U to vrijeme brat joj je poginuo u ratu na strani partizana. Vesna Parun već je tada počela imati problema sa zdravljem. Nakon rata upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1947. godine na radnoj akciji izgradnje pruge, oboljela je od tifusa. Istovremeno je njen ljubavnik uhićen, nakon čega je otišao i oženio se drugom, zbog čega je Parun ponovo oboljela. Prekinula je studij, a 1962. se odselila u Bugarsku, gdje se udala, ali kasnije i razvela.
Nakon povratka iz Bugarske, Vesna Parun živjela je uglavnom u Zagrebu, gdje je postala priznata pjesnikinja i slobodni književnik. Živjela je u zagrebačkoj Dubravi i u starosti zahtijevala od Grada da joj da stan bliže Centru. Grad Budva u Crnoj Gori ponudio joj je smještaj u svome gradu, što je Parun odbila. Nakon što je pala i slomila kuk 2000. godine, preselila se u Stubičke Toplice, gdje je također nastavila s pisanjem. Tamo je i umrla 2010. godine, s 88 godina.
Za života je Vesna Parun dobila brojna priznanja i nagrade za svoje stvaralaštvo, među kojima su i Nagrade Matice hrvatske za zbirke pjesama, nagrade Vladimir Nazor, Tin Ujević i Grigor Vitez i Europska književna nagrada KOV.
Autor: V.B.
Komentariši